Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Men in a shot-up Volkswagen Golf car prepare to depart after delivering a wounded man to City Hospital during the Bosnian Serb siege of Sarajevo, August 1992.
Small correction if I may: the car on the picture is not a shot-up Volkswagen Golf but rather a shot-up Zastava -Yugo -45 or maybe 55 car. There you go.
SURVIVAL IN AUSCHWITZ-SURVIVAL IN SARAJEVO
Although sometimes, living in Sarajevo during the war, we did run the streets like chased wild animals, we had some sort of dignity, and we used to keep each other's company. We felt like people. I can say that we were people with spirit, people who wanted to fight for their freedom in spite of impossible conditions. ...
Greta Ferusic'
Retired Professor of Architecture/Auschwitz survivor
Primjedba: znam gdju Ferusic. Ona je jedan od rijetkih sarajevskih jevreja koji su prezivjeli Ausvic. Dan danas ima utetoviran ID na podlaktici.
Citav rat sam proveo u sarajevu, doduse bio sam dijete i roditelji su me maximalno stitili od svega. Prve dvije godine proveo sam u dobrinji i to je bio najgori period za mene u rata, kasnje sam otisao u centar. Cudno je da se bas i ne sjecam puno rata, samo odrdenih flesova i slika. Dok sam gledao slike sa ove teme nesto me je gusilo, kad da mi se vracalo nesto strasno. Jedino sto znam da ja nama koji su bili ovde veoma ovo tesko gledati i da nas mozak tjera da ovo zaboavimo, ali ovo se nikad ne smoje zaboraviti, u ime onih koji su pali da bi mi mogli sad biti slobodni.
P.S. Upravo sam se sjetio slike kad sam slavio 7 rodendan i kao poklon sam dobio list salate u celefanu, znam smjesno ali tako je to bilo!
Kao i beco i ja sam citav rat proveo u Sarajevu. Imao sam oko 5 godina kada je rat poceo. Sve vrijeme sam bio u svojoj mahali, na Gorici, blizu Vojne bolnice. Prezivio sam svasta i vidio svasta, a najgore u svemu tome je sto se svega sjecam, od samog pocetka, pa sve do kraja. Sjecam se svake granate koja je pala na moju ili pored moje zgrade, isto tako sjecam se svih suza moje mame koja je mog tatu cekala da se vrati sa linije. Sjecam se iscekivanja zavrsetka rata i trenutaka kada bi tata dolazio sa linije. I tako je proslo 5 godina mog djetinjstva, djetinjstva koje je ostavilo trajne posljedice na mene i moju porodicu koja je imala veliku sreću da ne izgubi niti jednog svog clana u ovom ratu. No nazalost pojedini su izasli iz ovog rata kao 100% invalidi, ali ipak i dalje "nekako" zive.