Promišljanje vjere,duše,ljubavi i sudbine.

[CiCiban]

meni vise nista, ni ruzno ni lijepo..
ne moze da se desi

sidran

[begefendija]

Kako vriskove da zakopamo duboko u zemlju
zaborava
Da nas ne dostignu na ovim teškim putovima
Kako da skupimo sve drage riječi i osmijehe u ove
tijesne torbake
Kako da potkujemo što otpornijom kožom ove
ranjave noge
Za nama neka ostane tuga i sve njezine druge

I neka umjesto baklji pohoda u ovom mračnom
tijestu nepoznatog
Sve dublje i dublje svjjetlucaju
Kosti mrtvaca

Uzaludnih

(Mak Dizdar)

[black]

Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Ruke postavljaju putokaze. Putokazi od svjetlosti u beskraju.Vode nas do druge polovine našeg raspolućenog bića.Vode nas do drugog, davno izgubljenog komada duše.Postoje ruke. Nevidljive. Ruke vajara. Ruke koje strpljivo sve komadiće slažu u vječnosti svaki djelić ljubavlju blagoslove. Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju.

[FortunaBela]

Izgubili smo i taj suton.
Niko nas nije noćas vidio spojenih ruku,
Dok je modra noć padala na zemlju.

Vidio sam sa svog prozora
Svečanost zalaska na dalekim bregovima.

Ponekad bi se kao novčić
Uzario komad sunca u mojim rukama.

Sjećah te se duše stegnute
I po toj tuzi ti me poznaješ.

Gdje si tada bila?
Sa kojim ljudima?
Koje si rijeći govorila?
Zašto mi sva ta ljubav dolazi odjednom
kada sam tužan i znam da si daleko?

Pala je knjiga koja se uveće uzima
I kao ranjeni pas, moj plašt se uz noge vuče...

Uvijek, uvijek ti dolaziš uveće,
Tamo gdje sumrak juri brišući statue...

Pablo Neruda

[begefendija]

Još ova noć.Još ovo drveće
da zazaeleni.
Još jednom sunce da zadje za horizont.
Njegov sjaj da nestane u mraku.
Ovi glasovi.Ovaj jednoličan ptičiji cvrkut.
Još ova noć. Ove misli. Ovaj zamor.
Ovu noć želio bi da prespavam.

(Anhava)

Black, muzika je bila za deset. Hvala.

[black]

Po zidovima promiču sjenke nekog starog Godoardovog filma. Skriven medju njih djetinjasto pokušavam pobjeći i od same pomisli na sebe. Suluda pomisao i sulud bijeg u prozebloj sobi za igru sjenki. U susjedstvu neko sluša Rahmanjinova. Sonata. Zašto mi je prva pomisao da je u sobi do moje neko ko je srećan? Ti zvuci kao da kidaju život. Bole. U boli te bar malo ima.
Sa prozora zgrade preko puta vidim oči djeteta. Oči koje stare. Pogled će mu se zamrznuti za okno i ostati u malom staklenom kvadratu života. U mom životu, preko puta, dogorijeva cigareta. Dim, sjenke, prsti maestra i trag mastila na zimskom pismu. Posljednje izgubljene pahulje sa klavirskim zvucima bijesno se razbijaju o staklena okna na nepomičnim liku djeteta. Nestaju. Bazdi noć u truplima ugašenih cigareta.
Sve se stišaje. Sjenke pospale po polutamnim kutovima sobe. Akordi isakapali niz zidove i kao živi, koračajući oko mene, umorno pospali. Nebo se sklupčilo u svoje sivilo. Dječaka, s očima koje stare, u polumraku pustoši više ne mogu vidjeti. Umorni, beskrvni i stvarni život gluho kunja u svojoj dosadi. U mraku traju još jedino modre riječi zimskog pisma.....


http://rapidshare.de/files/10960963/Dav ... e.mp3.html

begefendija ..nema na cemu..evo jos jedna prelijepa nota....

[begefendija]

Rana možda i ne postoji.
Svježa krv uvijek je lijepa.
Ali bol ipak raste, užas se radja
prati nas poput psa.
Strah je stariji od nas
unaprijed nas poznaje.
Zadovoljstvo i smrt potajno se cjenkaju
iza naših ledja; iz njihovog razgovora
pokatkad odjekne i naše vlastito ime.
Na kraju i to stiže, čuje se samo
neprijatni mukli zvuk nesreće,
ponekad samo lupa vrata, ponekad krik
ili titšina.
Sunce više ne izlazi.To si bio ti.

/Penti Saritssa/

[black]

Pogledaj kroz prozor.
Sa puste ulice gledaju te odnekud moje oči.
Blago. Kao da se uče nježnosti.
Oslušni tišinu.
Čućeš moj šapat.
Tih.
Pretih.
Kao da se riječi uče govoriti tebi.

tears-mp3-download

[FortunaBela]

Kao da nikad umrijeti nece
toliko su se oni Gospode osilili
Ne daj im Boze, kada bi mogli
ruku bi svoju i na Tebe digli.


Oprosti im Gospode, ne znaju što rade
Ti sve dobro vidiš, Ti sve dobro znaš
Oprosti im za sve naše jade,
ne stigo ih nikad usud naš.


Oprosti im Gospode, ne znaju što rade,
ali ne odustaju od nauma svog.
Toliko su oni pohlepni za zemljom,
da i mrtvi ce se u tudji proširiti grob.


Oprosti im Gospode, ne znaju što rade,
no ipak od krvavog ne uzmicu cilja.
Oprosti i meni, grešnom kad uzdahnem
Da Bog da im zemlja kosti izbacila.


Oprosti im Gospode, ne znaju što rade
Ti sve dobro vidiš, Ti sve dobro znaš.
Oprosti im za sve naše jade,
ne stigo ih nikad usud naš.


Enes Kisević

[black]

Čovjek naspram čovjeka. Lice naspram lica.
Izmedju ponor crn kao smrt. Izmedju daljina promrzla u beskraju.
Ispod, podrhtava utroba majke Zemlje. Grješna, što rodi nezahvalnu djecu.
Čovjek gleda u čovjeka. Ne vide jedan drugom boje očiju. A oči lijepe. Ljudske.
Ne vide raspojasane ljepote jeseni, igre sjenki, bijele kao snijeg dječje ruke što uzalud hoće u vječnosti da miluju sunce.
Čovjek gleda u čovjeka. Slijepac zuri u slijepca.
Jedan naspram drugog ogrnuti pokrovom ćutanja.
Nijedna riječ. Šapati već poodavno ubijeni i sahranjeni. Riječi od ljepote razbacane po smetlištima kao bezvrijedni relikti. I tamo truhnu.
Čovjek govori čovjeku. Nijem sriče riječi nijemom.
Jedan naspram drugog ukopani u jeziv muk.
Uzalud etida svira, uzalud šumi plavetnilo mora, uzalud romore kiše po olucima.
Kome?
Čovjek osluškuje čovjeka. Gluh sluša gluhog.
Bože, zar živimo sa dželatima i ubojicama kao sa sabraćom?
Naučili su nas da ne čujemo plač drugih ljudi, da ne šapućemo srcem, da ne vidimo ruševine zemaljskog doma, da zaboravimo svoje sveto ljudsko pozvanje.
Requiem.
Ni umjetnost ne zna ubiti patetiku.
Requiem za posljednje iskreno srce čovjeka.
A ubiće i njega. Tu, pred nama.
Nista se ne ubija tako strano kao čista, nevina duša.
A ubiće je. Tu, pred nama.
I biće requiem.
Nećemo ga čuti.
Ni vidjeti duge povorke u crnom, ni prošaputati molitvu, niti se sjetiti da smo ikad bili ljudi.

[begefendija]

Duša je Božiji zastupnik ( sui locum tenens seu vice Rex est ) i prebiva u životnome duhu, u čistoj krvi. Ona upravlja razumom. Duša djeluje u tijelu ali je veći dio njezina djelovanja izvan tijela. ( Radi objašnjenja dodajmo: u projekciji ) To je Božansko svojstvo. Jer Božanska je mudrost samo djelimice zatvorena u tijelu, dok je najvećim dijelom izvan njega i zamišlja mnogo više stvari nego što ih tijelo svijeta može prihvatiti, a te su izvan naravi : tajne samog Boga. Duša je primjer toga: i ona izmišlja mnogo najdubljih stvari izvan tijela, sličnoi kao i Bog. Medjutim ono što zamišlja duša, zbiva se u duhu; a ono što zamišlja Bog , dogadja se u zbilji. “Ali duša ima posvemašnju i neovisnu moć ( absolutam et separatum potestatem ) da čini i ono ( alia facere ) što tijelo ne može doseći. Kada želi, ona ima najveću moć nad tijelom ( potestatem in corpus ); inače bi naša filozofija bila uzaludna... Možeš doseći nešto veće jer smo ti otvorili vrata.”
(Iz rasprave “De sulphure”, nepoznati autor)

[begefendija]

Dok sam jurio prema Rimu autocestom Strada del Sole, uživao sam u prekrasnoj bosanskoj pjesmi “Zapjevala šojka ptica..” što su je izvodili “ Mostar sevdah ...” Doslovno me muzika ( instrumentali ) hipnotizirala kao i predivne riječi o mladoj sirotoj djevojci koju je mati udala bez njezinog znanja.
Bože, kakve sudbine? Učinilo mi se skoro, da odnekuda poznajem tu djevojku i postade mi bliska. Kao da je donosila u pjesmi nezaboravni zapis i sjećanje i o mom životu.Iako nigdje nije bilo cvijeća, mogao sam osjetiti intenzivan miris ruže, jorgovana, jasmina, šeboja i kadifa.Kako li je tek mirisala djevojka iz pjesme?
Njezino siromaštvo koje jedino nosi sa sobom, osim mladosti, ukrašava je plemenitošću i asketizmom, ne kao nedostatak, nego kao poseban dar i magični izbor pristajanja na nepoznatu sudbinu, koju nam izabra drugi.
Sudbina, morala bi nagraditi ovakvo odricanje, morala bi do vijeka upamtiti tu djevojačku mladost i siromaštvo, morala bi joj dati bar malo ljubavi i priznati tu strašnu žrtvu.
Ali onda, možda ne bi bilo pjesme...

[black]

Ponekad, samo ponekad, kad predam partiju koju s tugom tako pedantno igram, i kad uhvatim sebe kako vješto sakrivam suzu po suzu, od samoga sebe, čujem eho plitkih tenisica po grubom asfaltu, i očekujem pogodak od stativu, onaj što nam je svima najdraži bio.
Uhvatim se, ponekad kad dođem među vas, kako brojim ove humke. Postidim se brzo, jer dovraga, bilo nas je malo više nego što može stati u bilo koji park ili bilo koje groblje. Više nego što i jedna majka ima suza. Bilo nas je više nego što i jedna strana zemlja ima azila i zelenih kartona... Bilo nas je više od svih ludila koja su nas zadesila i više od svih prevara kojim su nas izvarali.
Glavne bitke, izvojevali ste vi, koji ležite tu. Poneku bitku dobili smo mi, koji smo ostali. Evo, cijelo desteljeće Neretva odnese svojim virovima, pa čak i ja pokopah onaj dio sebe, koji pogibe pomalo sa svakim od vas. Pokopah, tako i poneki san i poneku ljubav... Jedno ljeto i poneku svađu...
Umrije u tom dijelu mene i poneka uspomena, koja bijaše prebolna da njome nahranim srce... Dovraga, prijatelji stari... Ponekad poželim da zamjenimo mjesta...

[štzngrm]

strašna sudbina, ispod šljema ubijenog, cvrči cvrčak...

[begefendija]

strašna sudbina, ispod šljema ubijenog, cvrči cvrčak...

Znamo da je Aristotel zagovarao da je duša oblik tijela i da je princip njegovih vitalnih funkcija kao što su: hranjnje, rast, preporadjanjne, osjećanje, maštanje, sjećanje, čežnja i spoznavanje. Znači da je duša živi oblik tijela i da biva njegovim bivanjem i propada njegovim propadanjem, dakle, da je nerazdvojna od tijela; medjutim neispravno je skroz da tijelo bude entitet ove duše.
Aristotel je demonstrirao samo izdvajnje aktivnog intelekta u čovjeku. Pouzdano je da je Aristotel smatrao da je duša nerazdvojna od tijela.On nije kao što su smatrali neki klasični filozofi , poput kormilara u ladji koji može krstariti ili je usidriti uz obalu, da izadje iz nje na kopno izvjesno vrijeme, a zatim da se ponovo vrati u nju.
Genijalni Ibn Sina smatra da je duša samobivajuća supstancija, nezavisna i različita od tijela; o tome je donio mnogobrojne dokaze. Najznačajnji je onaj dokaz o “lebdećem čovjeku” o kome govori u “Eš-Šifau” i “El-Išaratu”. Kada bi netko od nas zamislio da je slučajno stvoren u zraku i koga ne bi moglo ništa izvana dotaći, on će uprkos tome , potvrditi svoje bivstvo. Većina su mišljenja da je Dekartov dokaz o postojanju duše, "mislim, dakle, jesam”, izveden iz ovog dokaza.
Naravno, ako nekome amputiraju nogu ili obje,pa čak i ruke i veći dio tijela ostat će nam ipak, naše “Ja”, jer ono niti nije dio tijela. Kada bi nekomu otkinuli glavu i kada bi takav teoretski mogao govoriti on bi samo rekao, da su mu otkinuli glavu, ali svoje “Ja “ imao bi i dalje, jer ono nije dio tijela. Ono čime Ibn Sina aludira na dušu je “ja”. O tome kaže: “Pod dušom se ima razumjeti ono na čemu ukazuje svaki od nas kada kaže “ja”.(Risaletu fi ma'rifeh en-nefs en-natikah ve bekaiha str.183) Kada netko od nas kaže “ja”, pod tim se ne misli, dakako, na tijelo nego na nešto drugo što nije senzibilno.O tome Šejh govori u tri dokaza.Prvi je dokaz postojanost, što znači da je duša stalna od rodjenja do kraja života za razliku od tijela koje se stalno mijenja.
Drugi je dokaz budnost.Kada čovjek upozorava na neku stvar govori: uradio sam to i to.On time misli, dakako, na svoju dušu a ne na svoje tijelo.
Treći je osobni dokaz; osoba koja okuplja različite djelatnosti tijela kao što su : vid, hod, sluh, govor, ... jer se svaka ova funkcija vrši preko posebnog organa ali čovjek na neki način okuplja sve ove “pothvate” objedinjuje ih u smislu; ja sam rekao, ne moja su usta govorila!!, hodao sam, ne moja je noga napravila iskorak... Jer cijelo tijelo obavlja odredjene funkcije ( za račun duše ) i ništa drugo.
Ta ideja o “ja” koju je potvrdio Ibn Sina bila je u velikoj mjeri zastupljena u suvremenoj filozofiji.Preuzeli su je Dekart, mnogi njemački filozofi, Bergson i Frojd.
Zato onaj cvrčak ispod šljema ubijenog, kojega spomenu štzngrm kaže nam na jednostavan i dojmljiv način sve o samoj prolaznosti života i ništavnosti tijela ma koliko god nam ono bilo drago.Taj cvrčak nas jasno uči i zapravo opominje.

[FortunaBela]

Ja živim u kruzima koji se šire
i njima sve više obuhvatiti žudim.
Ja možda
i neću dostići zadnji, konačni krug
no ja se trudim.

Jesenjin, jedan i jedinji....

[black]

Ako ikada odeš,
ostavi
vrata duše odskrinuta
da se makar kroz daljinu
ugrijati mogu
kao beskućnik na plamenu svijeće.

[begefendija]

Kad muzika mi dotakne dušu
ja izadjem iz ovog svijeta kroz jedna tajna vrata
i lutam nevidjenim ambijentom odlazeći daleko
skoro do samog kraja
putevima koje poznaje samo moje srce
i gdje samo nečija ljubav može
vratiti me natrag...

[black]

Bio jednom jedan kralj. Čuo je za priču o dvoje ludo zaljubljenih - Lejli i Medžnunu. Saznao je da je Medžnun napustio svoj dotadašnji život u gradu i počeo živiti u pustinji i na poljima.
Kralj pozva svoje vezire i vojnike te im naredi da mu dovedu Medžnuna u palaču. Vojnici odoše na polja, pronađoše Medžnuna i dovedoše ga pred kralja.
“Zašto si napustio društveni život, ostavio svoj dom a nastanio pećine i pustinje? Kako to da nisi osjetio slatkoću druženja?”, upita kralj.
“Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Ah, kako bih volio da dođe dan kada će oni vidjeti njenu ljepotu i svi se u nju zaljubiti, i požaliti zbog svih ukora koje mi zbog nje uputiše!”, odgovori Medžnun.
Nastavio je pričati i pričati o Lejlinoj ljepoti do te mjere da je i kralj poželio viditi Lejlu. Naredio je vojnicima da mu ju dovedu.
Vojnici odoše do Lejlinoga plemena, pronađoše je i dovedoše pred kralja. Na kraljevo iznenađenje, Lejla bijaše mršava, tamnoputa i nimalo lijepa.
“Pa ona nije ništa posebno, sasvim je obična. Moje sluškinje ljepše su od nje. Nema sjaja, niti ljepote”, pomisli kralj.

Medžnun, osjetivši kraljeve misli, reče:
“Kralju, trebaš vidjeti Lejlin sjaj i ljepotu mojim očima. Moraš imati Medžnunovo oko kako bi ti se tajna njene ljepote otkrila.”

Dvoje zaljubljenih ploviše morem,
Iznenadna oluja sađe i plovidbu dalju ugasi,
Pohiti ribar, htjede dječaka da zgrabi
Al’ ovaj reče: “Tamo ljubav je moja, nju ti hajde spasi!”
I prije neg’ se utopio i umro, tiho šapnu:
“Ljubav o kojoj samo slušaš nije prava, nek te to ne obuzme,
prava ljubav je ne zaboraviti nikada dragu
čak ni kada dođe oluja, dušu da ti uzme.”

[black]

...

[black]

..greska..

[Lace]

Bio jednom jedan kralj. Čuo je za priču o dvoje ludo zaljubljenih - Lejli i Medžnunu. Saznao je da je Medžnun napustio svoj dotadašnji život u gradu i počeo živiti u pustinji i na poljima.
Kralj pozva svoje vezire i vojnike te im naredi da mu dovedu Medžnuna u palaču. Vojnici odoše na polja, pronađoše Medžnuna i dovedoše ga pred kralja.
“Zašto si napustio društveni život, ostavio svoj dom a nastanio pećine i pustinje? Kako to da nisi osjetio slatkoću druženja?”, upita kralj.
“Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Ah, kako bih volio da dođe dan kada će oni vidjeti njenu ljepotu i svi se u nju zaljubiti, i požaliti zbog svih ukora koje mi zbog nje uputiše!”, odgovori Medžnun.
Nastavio je pričati i pričati o Lejlinoj ljepoti do te mjere da je i kralj poželio viditi Lejlu. Naredio je vojnicima da mu ju dovedu.
Vojnici odoše do Lejlinoga plemena, pronađoše je i dovedoše pred kralja. Na kraljevo iznenađenje, Lejla bijaše mršava, tamnoputa i nimalo lijepa.
“Pa ona nije ništa posebno, sasvim je obična. Moje sluškinje ljepše su od nje. Nema sjaja, niti ljepote”, pomisli kralj.

Medžnun, osjetivši kraljeve misli, reče:
“Kralju, trebaš vidjeti Lejlin sjaj i ljepotu mojim očima. Moraš imati Medžnunovo oko kako bi ti se tajna njene ljepote otkrila.”

Dvoje zaljubljenih ploviše morem,
Iznenadna oluja sađe i plovidbu dalju ugasi,
Pohiti ribar, htjede dječaka da zgrabi
Al’ ovaj reče: “Tamo ljubav je moja, nju ti hajde spasi!”
I prije neg’ se utopio i umro, tiho šapnu:
“Ljubav o kojoj samo slušaš nije prava, nek te to ne obuzme,
prava ljubav je ne zaboraviti nikada dragu
čak ni kada dođe oluja, dušu da ti uzme.”

pepo

[Lika]

Mislim da mi ljudi nikad ne znamo šta je istina a šta laž. Odabiremo prema sopstvenoj procjeni i znanju u skladu sa sopstvenim željama. Neka, ipak, svako ima neku svoju istinu i mislim da mu je treba ostaviti poštujuci je. Moje je da napišem kako mi misao govori a onaj ko cita odabire šta da uzme a šta da ostavi. Mislim da pitanja upropašcuju snagu vjere.Volio bih da me ne pitaju o njoj. Ona je nešto što je poteklo iz mene i ne želim da ga preispitujem. Postoje momenti kada covjek ne želi da sumnja. Postoje stvari za koje vjerujemo da su dobre i ne provjeravajuci jer svako provjeravanje baca sumnju a sumnjati u sve znaci ostati bez snage. Da me neko pitao poput tebe u vrijeme kada sam ispisavao redove ovog kazivanja ne znam da li bih ih ikada ispisao. Ja ne stremim tomu da ovladam ciljem. Cilj mi nije važan koliko shvatanja hoda ka njemu. Svi smo na svoj nacin posebni i svaciju posebnost valja razumjeti, shvatiti i na odredjeni nacin poštovati. Moje želje svakako prevazilaze moje iskustvo i moje znanje. Ali ja ne gubim nadu. Za mene je nada sama po sebi plemenita i plemenit mi je i postupak kojim je slijedim. Kad ti kažem da sam ovu svoju vjeru shvatio kao istinitu to ne znaci da mi je neko ispricao. Ona se takva složila u meni, javila se kao rezultat mojih težnji da se u jednom teškom vremenu izborim za osmjeh, za nešto što me diže iznad površnosti koja nije zadovoljavala stremljenja mojih misli. Ja znam, svaka tvoja rijec koju mi kroz podsvjest ubacaš nije ništa do li eho sredine u kojoj živim. Pitaš me u želji da ti priznam da ne znam. Ali ja ti to necu priznati. Necu da se utopim u jednolicnost. Ne želim da budem zaledjena površina vode koju ni vjetar ni udar ne talasaju. Ja hocu da podjem valom svojim za toplim južnim povjetarcem. Ja hocu da osmjehu koji mi je dat podarim mogucnost da pokaže bjelinu zuba koje skriva. Hocu i kad pokleknem, padam, da vjerujem da bez obzira na to i dalje postoji put i u drugom pravcu, prema visinama. Ja sam covjek, rekoh ti vec, i hocu svoju puninu na cijem putu može da mi stoji samo sopstvena lijenost i ništa više. Put poražavanja lijenosti je trud i ja se trudim onako kako mislim da najviše mogu. Zato, ne pitaj me. Moje su misli u ovoj noci jake i nece se predati brojnošcu nepoznanica koje tvoja pitanja otvaraju. Slušaj ako želiš, ako ne,onda me prepusti samome sebi da se suocavam sa svojim neznanjem i s dosada stecenim znanjem!"

Ezan se cu u daljini....evo još jedan sabah.

[FortunaBela]

Mi ni suza više nemamo.
Kad netko od nas
u tuđini ode,
nama umjesto suza
zemlja na oči navrije.

I dok na lijesu čitamo
konačnu adresu boravka,
čini nam se
da cijelu domovinu
lopatama nabacamo,
ne možemo muke svoje
zatrpati -
Tolika se neka praznina
u nama provali.

Kišević

[black]

Šta čovjeka čini čovjekom? Šta je to, što sve nas čini ljudima?

Teško je jednu takvu odrednicu iskazati, štaviše, teško je uopće čovjekovu egzistenciju definirati jednom rečenicom. Ali, ono što se može, jeste jedan izuzetno bitan detalj čovjekovoga života podvući, naglasiti ga, kako bi se osvijetlio jedan životni orijentir, jer "bez svjetla svjetionika, nijedan brod ne može sigurno, ili barem nepovrijeđeno, dospijeti u luku."

Prenosi se da je jednom jedan dobar čovjek pošao u šetnju. Bilo mu je toplo pa je otkopčao nekoliko dugmadi na svojoj košulji. Iznenada, nešto mu privuče pažnju.

Ugledao je golubicu: bježala je ispred sokola. Golubica vidje čovjeka, poleti k njemu i zavukavši se, sakri se ispod čovjekove košulje. Bila je toliko uplašena da je čovjek na svojim grudima mogao osjetiti njeno srce kako ubrzano kuca. Bio je siguran: "Moram je spasiti!"
No, soko je vidio šta se dogodilo. Sletio je na granu jednoga stabla i rekao čovjeku:

"Kako možeš tako nešto uraditi? Kako mi možeš moju opskrbu oduzeti?"

Čovjek se zbuni. Zapita se:

"Šta da radim? Jednostavno osjećam da moram golubicu zaštititi, ali, s druge strane, soko ima pravo – ne smijem mu oduzeti ono što mu pripada."

Razmišljao je jedno vrijeme, a potom se odlučio. Čovjek je odabrao jedinu mogućnost koja mu je odgovarala. Jedino što je mogao uraditi. Otkinuo je komad vlastitoga mesa i dao sokolu.

Ne mora uvijek biti, da imamo odgovore na sve probleme i na sva pitanja. Ali, veoma često, kada mislimo da ne možemo ništa uraditi, možemo nešto od sebe dati.

Pomoći nekome ne znači od nekoga drugoga uzeti. Već, pomagati znači uvijek biti spreman od sebe nešto dati; nešto svoje podijeliti ili potpuno podariti. Jer, čovjek ne određuje sudbinu, ali sigurno, čovjek može vlastiti položaj, čak, zavičaj vlastitoga duha, u životu odabrati. A tako nešto uraditi, znači sudbinu ispravno razumjeti.