
Crkve - svetišta ili crkve - prošteništa, kojima dolaze hodočasnici, i prije su se činjenično razlikovale od ostalih crkava. S novim crkvenim zakonikom to je i pravno utvrđeno (kan. 1230-1234). Crkva Gospe olovske je takvo svetište: sada se ubraja u najstarija marijanska svetišta u Hrvata.
Prvi podatak, koji ukazuje na to da je olovska crkva narodno svetište, jest zabilješka u dubrovačkom ljetopisu za 10. travnja 1454. i glasi: "… izmiri se Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje njegove kćeri, Katarina i Marija, poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo".Za osvajanja Bosne od Turaka olovska crkva i samostan nisu stradali. Crkva je stajala još 240 godina i koliko se zna, baš kroz to vrijeme hodočasnička je aktivnost postigla vrhunac. Franjo Varadinac, u djelu Pastor bonus objavljenom u Mlecima 1679. godine, svjedoči: "Olovskoj Gospi hodočaste ne samo katolici iz Bosne i Dalmacije, nego i inovjerci iz bugarske, Srbije i Albanije, i to radi čudesnih ozdravljenja. Tri mjeseca traje sezona za hodočasnike a vrhunac je svečanosti na Veliku Gospu. Uoči blagdana, na sam blagdan pred podne i navečer propovijedaju po dva propovjednika, jedan u crkvi, i drugi pred crkvom. Redovito dolazi bosanski biskup i osobno propovijeda. Svi se katolici - hodočasnici ispovjede i pričeste; i to javno pred crkvomnaočigled Turaka. Osmanlijske vlasti znadu za svečanost i uvažavaju je: propisano je da gvardijan službeno najavi svečanost civilnoj vlasti i zatraži janjičarsku stražu koja će čuvati red". I ovaj, kao i drugi dokumenti iz 17. stoljeća, govori o procesiji iz olovske crkve u drugu crkvu koja je udaljena više od sat hoda. Navode, da bi se formirala procesija sa svijećama i bakljama u noći između 13. i 14. kolovoza, da se u toj procesiji nosila čudotvorna Gospina slika uz molitvu i pjesme, da su se svečanosti odvijale uz tu drugu crkvu, a onda bi se na dan 15. kolovoza vraćala slika opet u procesiji hodočasnika. Slično bi se ponavljalo i o Maloj Gospi. Ovakva je praksa nastala iz praktičnih razloga. Prostor oko crkve u Olovu je skučen. Nadalje, Olovo u 16. i 17. stoljeću postaje sve izrazitijom muslimanskom kasabom. Prostor oko crkve okružen je strmim brežuljcima s kojih bi se lako mogao baciti neki predmet i ozlijediti hodočasnike. Bilo kako bilo, procesije od jedne do druge crkve u prigodi svetkovine Velike i Male Gospe postale su glasovite.