Ja sam spomenuo JNA... mozda jos neko.
[size=167]Pise: Hamza Baksic[/size] wrote:Cijena slobode
Nacionalizam je instrument. Optužiti nacionalizam za rat isto je što i optužiti tenkove ili haubice. Droga je bila pri ruci, trebali su samo "dileri"
Hamza Bakšić
Tridesetog augusta navršava se deset godina od noći kad je, bombardovanjem Vogošće, počela intervencija koja će dovesti do završetka rata. To je bio kraj opsade Sarajeva, kraj borbenog puta bivše JNA i kraj evropske pasivnosti pred prizorima ovdašnjeg krvoliptanja.
Ni taj dan, ni ta godina, nisu dali odgovore na pitanja s kojim je rat počeo. Koja je kalkulacija stajala iza proizvodnje nacionalizma u prijestolnici bivše Jugoslavije, iz koje je cunami krenuo? Kako to da su se baš svi narodi SFRJ zaredom izjasnili protiv zajedničke države?
Oruđe i oružje
Rastakanje se događalo u teškoj ekonomskoj krizi. Stari sistem se urušavao, vakuum je uvlačio i ljude koji su htjeli da mijenjaju stvari i ljude koji su, naprosto, htjeli vlasti, masti i časti. Kad se od konfuzne sadašnjosti ne vidi budućnost, okretanje prošlosti postane neka alternativa.
Jedan od najvećih historičara dvadesetog vijeka, Erik Hobsbon, rekao je o uzrastanju nacionalizma, baš u vrijeme izbijanja postjugoslavenskih ratova: "Historičari su nacionalistima isto što i uzgajivači maka u Pakistanu dilerima droge." Na prostorima bivše Jugoslavije, s većinom historičara se našla pregršt istaknutih pisaca, sociologa, pravnika… Droga je, dakle, bila pri ruci. Političko oruđe je bilo tu.
Fizičko? Rješenje se samo nametalo - JNA, sa svojih 700 tenkova, hiljadu oklopnih vozila, dvije hiljade topova... Golema je bila i vrijednost informacija koje su osiguravali vojna obavještajna mreža i prosrpski lobiji u zapadnim zemljama. Nekadašnji dopisnik vodećeg pariškog lista, Le Mondea, Florance Hartmann u knjizi Milošević - dijagonala laufera kaže da je Milošević od oktobra 1991. raspolagao tajnim analizama NATO-a.
"Znao je da Atlantski savez ne predviđa nikakvu neposrednu, ni političku ni vojnu, intervenciju u Jugoslaviji. On je takođe saznao da oružane snage zapadnih sila, jedine koje mu ulijevaju strah, neće u tri ili četiri naredne godine biti upotrijebljene u tzv. lokalnim sukobima", kaže Hartmannova. Tek će - nakon te tri ili četiri godine - Mladićeva artiljerija imati protiv sebe, na Igmanu, savremeno opremljenog protivnika, umjesto branilaca Sarajeva koji su minobacačke granate proizvodili u kućnoj radinosti.
O proizvodnji nacionalizma
Tokom cijele ekonomske krize koja je prethodila ratu i tokom hropca Jugoslavije, dok je prosječna zarada bila oko 400 dolara, prosječna oficirska plaća bila je blizu dvije i po hiljade. Urednik lista sarajevske armijske oblasti, u činu potpukovnika, imao je veću plaću od glavnih urednika vodećih sarajevskih medija. Oficiri su imali i druge beneficije, među kojima je zapošljavanje supruga, skraćen staž za penziju, bolje penzije.
Starješine i vojnici
JNA imali su na raspolaganju 130 hiljada stanova. Računajući s prosječnom četvoročlanom porodicom, to je grad veličine Sarajeva sa okolnim opštinama. Oficirska kasta poistovjećuje odbranu zemlje sa sobom. Najveći dio troškova su plaće, za obuku vojnika potroši se desetak metaka godišnje, a sjajno plaćene starješine dobivale su po jedan šaržer godišnje za obuku na pištolju.
Vojni analitičari kažu: Odlučujuću devedeset prvu godinu, kad su karte definitivno podijeljene, JNA dočekuje sa 70 hiljada profesionalaca, od čega 40 hiljada Srba. Stotinjak hiljada vojnika je na odsluženju roka. U ratu koji slijedi, pokazaće se da je vojni aparat bio nesposoban za zadatak kojeg se prihvatio. Nesposobno je bilo i političko rukovodstvo, jer ideja velike Srbije nije pustila korijenje. U jeku rata protiv Hrvatske, kad se prešlo sa riječi na djela, stanovništvo ni u Srbiji ne pokazuje spremnost da se odazove na mobilizacijske pozive: tek u kasnu jesen devedeset prve odaziva se polovina vojnih obveznika. Stoga, za Istočnu Slavoniju odlazi jedna i po brigada umjesto pet; za Baniju i Kordun jedna umjesto četiri.
Ipak, rat postepeno i neminovno guta ljude i njihove želje.
O proizvodnji nacionalizma, jedan čovjek je rekao: "Naravno da obični ljudi ne žele rat, ali, konačno, vođe jedne zemlje određuju politiku i uvijek je jednostavno povući narod, bez obzira je li riječ o demokratiji ili fašističkoj diktaturi, o parlamentarnom sistemu ili komunističkoj diktaturi. Šutio ili pričao, narod uvijek može biti podređen volji vođa. To je lako. Sve što treba jeste da se kaže kako će biti napadnut, a da se mirovnjaci optuže za manjak rodoljublja i izlaganje otadžbine opasnosti. To jednako funkcioniše u svakoj zemlji."
Ovo je rekao njemački rajhsmaršal Hermann Göring na suđenju u Nürnbergu, nakon Drugog svjetskog rata. Rekao je, dakle, čovjek koji je imao iskustvo, jer je Njemačku uveo u svjetski rat.
Milošević u startu svoje karijere nije bio nacionalista. Nije ni sada, u Haagu - to je relativno spretan pravnik sa neprikrivenim ambicijama da podrži svoje bivše i svoje moguće pristalice. Milošević je znao koliko je nacionalizam moćan politički instrument, ali je previdio ovisništvo koje nastaje i predozirao se u kritičnim trenucima. On se, tako, kritičnim dijelom karijere, ipak uklapa u opis nacionalizma što ga je dao George Orwell: "Nacionalist ne djeluje na principu prostog pristajanja uz najjaču stranu. Naprotiv, izabravši svoju stranu, on ubjeđuje sebe da je ona najjača i u stanju je da se drži svog ubjeđenja čak i kada su činjenice potpuno protiv njega. Nacionalizam je glad za vlašću ojačana samoobmanom..."
Čime mjeriti slobodu
Deset godina poslije rata, historiju nema ko da piše. To je posao kojeg se sa zadovoljstvom prihvataju pobjednici, a ovdje pobjednika nije bilo. Stoga djeca u školama iz historije uče sve osim onog što ih se tiče. Novija historija prepuštena je, praktično, porodičnim interpretacijama. One mogu biti, često jesu, otrovne u svojoj simplifikaciji. Postoje, ustvari, pobjednici - to su oni koji su augusta devedeset pete bili bogatiji nego marta devedeset druge. Njima, pak, nije do pisanja historije. Oni je dalje stvaraju, uglavnom proizvodeći robu koja još ide - nacionalizam. A onima koji je budu pisali, neka ostane jedno davno viđenje. Dvanaestog maja 1992., američki ambasador u Beogradu Warren Zimmermann je poslao u State Department kablogram s naslovom: "Ko je ubio Jugoslaviju?"
"Nemam nikakve sumnje kako - da su Miloševićevi roditelji počinili samoubistvo prije, a ne nakon njegova rođenja - ne bih slao ovaj kablogram o smrti Jugoslavije. Milošević je, više nego bilo ko drugi, njen grobar...
Nacionalizam, balkanski ubica, proći će. Tokom tog procesa, nadati se, ljudi će početi shvatati da im nacionalne strasti nisu donijele blagostanje, ili mir, ili sreću. Sjetiće se da su jednom živjeli zajedno, dosta dobro, i da su njihovi odnosi bili civilizovani i tolerantni. Takođe će se sjetiti da je Jugoslavija u kojoj su živjeli bila, ako ne slobodna, onda sigurno slobodnija nego džungla koju su naslijedili i da je imala civilizovaniju i slobodoumniju sliku svijeta. Jednom će razgovarati o obnovi ekonomskih veza. To će imati itekako smisla jer većina njihovih mini država nisu sposobne za život same za se, njihove etničke grupe su nerazmrsivo izmiješane, i njih je geografija osudila da budu susjedi zauvijek. Neko - to bi mogao biti veliki demokratski lider, vjerovatno iz Bosne i Hercegovine - možda će predložiti formiranje države. Ona se neće zvati Jugoslavija, ali će imati istorijsku podlogu. Kao dio inauguralnih svečanosti, volim zamisliti, neko će položiti ružu, samo jednu, na grob Jugoslavije koja je upravo nestala."
Američki državni sekretar James Baker je, u posljednjem pokušaju mirenja zakrvljenih jugoslovenih lidera, uzgred spomenuo da je u Jugoslaviji dobro rodila pšenica. Ta rečenica nije ni dotakla svijest njih šestorice raspoređenih u odvojene sobe u Palati Federacije na Novom Beogradu. Kako tad, tako i danas.
Sigurno je da će kraj augusta biti desetogodišnjica datuma vezanog za slobodu na ovim prostorima. Ali - treba li reći - ni sloboda nije sama sebi cilj. Mjeri se životom običnih smrtnika.