Forum Klix.ba

PJESMA SARAJEVU


Ja uzdisem kada se spomene mladina Sarajeva:
mene je sprzila vatra tuge za rastankom od Sarajeva.

Samo u raju moze biti njegova voda i zrak.
Kamo, srce, na cijelom svijetu grad ravan Sarajevu!

Kada dodje proljece, procvate svukud cvijece;
u rajski perivoj se pretvore ruzicaste baste sarajevske.

Zar je cudo ako ga raju prispodobim?
Sarajevska madina su rajski mladici s Ridvanom!

Mislis da su rajske ljepotice stale na obali Kevsera
kada na Bendbasu izadje sarajevska mladina.

Baci jedanput pogled po seheru, kada iscvate behar;
izgledace ti da je svaki zakutak cistim svjetlom ispunjen.

Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile, sve na jednom mjestu.
Ne daj, boze, nikakve mane Sarajevu!

Neka ga uzviseni Bog cuva od svih nesreca;
nek bude unisten neprijatelj Sarajeva, ako ga bude bilo!



MEHMED KURANIJA

Omer-beg Sulejmanpašić Skopljak
SRPSTVU

Iz mog srca, iz plamenih grudi,
iz uzdaha, iz duše i snova,
tebi, Srpstvo, moja srećo draga,
leti evo, laka pjesma ova.

Ti si nebo pred kojijem padam
i čijem se veličanstvu divim;
tebi srce, krv, misli i duša
otimlju se s ushićenjem živim.

Ti mi daješ krila sokolova,
ti me dižeš gori pod oblake,
s te visine gledam prošlost tvoju,
gledam slavu i tvoje junake;

Gledam dive pod kalpakom sjajnim,
na kalpaku perjanice vite.
Po plećima smjelih barjaktara
udaraju one zlatne kite.

Gledam, gledam, pa im letim živo,
braću ljubim u junačka čela,
a iz oka od sreće i milja
otimlje se jedna suza vrela.

Suza čista, suza nade moje,
suza jasna u sred mračne tmuše,
suza vjerna ljubavi i krvi
tebi, Srpstvo, dušo moje duše!

Zora, 1897, br. 2, str. 1.

Omer-beg Sulejmanpašić Skopljak

KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moju sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju...

Pa sta


Pa sta, ako sam izgorio kao Vijecnica?
Pa sta, ako sam se iskrivio kao tracnica?
Pa sta, ako srusen sam iznutra ko Evropa?
Pa sta, ako herkulesom mi stize klopa?

Izmedju mira i rata
Sam boravio dugo,
Izmedju rata i mira
Je nesto sasvim drugo
Pa sta, ako sam opustosen kao parkovi?
Pa sta, ako ce mi iznutra ostati tragovi?
Pa sta, sto sam prazan ko sarajevski stomak?
Pa sta? Ja sam, eto, jos uvijek normalan momak!

Samo sto sam prepun bijesa,
Ko unprofor mesa.

Ja znam da cu te jednom ljubiti
U garavom vozu za Ploce.
Tek tad ce se mir probuditi,
Kad zamirise malo juznije voce.



Mart 94. Pa sta ako je mart 94.?

Zlatan Fazlic Fazla

Goran Simic

LEJLINA TAJNA

Doktorica Lejla sa Odjela za identifikaciju leseva
poludjela je pred novu godinu.Izasla je iz mrtvacnice,
pobacala je po ulici svoja dokumenta i zakljucala se u
stan sa scenama iskasapljenih tijela,rezbarenih usiju i
glava bez ociju.Na svaki glas u stubistu odgovarala je
vristanjem a nocu bi svirala rastimovani klavir i zavijala
poput ranjene zivotinje.
Sta je vidjela onoga dana u mrtvacnici?To pitanje kao
zarazna bolest pocelo je opsjedati komsiluk a tajna
Lejlinog ludila postala je nasa nocna mora.Lejlin duh
se uselio u haustor koji je postao radionica uzasa.Jedni
su tvrdili da je prepoznala lice svog pokojnog muza.
Drugi su bili blizi lesu koji su zlocinci sasili od tijela
raznih ljudi.Treci su zamisljali bebu u otvorenoj
majcinoj utrobi.Podrumsko skloniste u vrijeme
bombardovanja pretvaralo se u radionicu kosmara sve
dok strah od granate nije postao zanemarljiv u odnosu
na strah od necije maste.Haustori su uskoro opustjeli
a djavo se budio sa Lejlinim klavirom.
Kad su je odnijeli prerezanih vena prvog dana nove
godine niko nije sisao da je isprati.U njenom stanu
sad su izbjeglice i mirno spavaju.A mi jos uvijek nocu
cujemo zvuke Lejlinog klavira.

Goran Simic-SARAJEVSKA TUGA
NA POCETKU,NAKON SVEGA

Nakon sto sam sahranio majku bjezeci sa groblja na
koje su padale granate,nakon sto sam bratovu pusku
vratio vojnicima kad su ga donijeli u satorskom krilu,
nakon sto sam vidio pozar u ocima moje djece dok
bjeze u podrum medju strasne pacove,nakon sto sam
kuhinjskom krpom obrisao lice starice sa strahom da
ce ga prepoznati,nakon sto sam vidio gladnog psa
kako lize krv covjeka koji lezi na raskrsnici,
nakon svega
volio bih pisati pjesme koje bi licile na novinske
izvjestaje,prazne i hladne toliko da bi ih mogao
zaboraviti onoga casa kada me neko u prolazu upita:
Zasto pises pjesme koje lice na novinske izvjestaje?

LJUBAVNA PRICA

Prica o Bosku i Amiri koji su bjezeci iz Sarajeva
pokusali pretrcati most vjerujuci da postoji buducnost na
drugoj strani,na kojoj se vec desavala krvava proslost,
bila je medijski dogadjaj proljeca.Na polovini mosta
vec su bili mrtvi a onaj koji je povukao obarac nosio je
uniformu i nikad nije proglasen ubicom.
Sve svjetske novine pisale su o njima.Italijanski listovi
objavili su price o bosanskom Romeu i Juliji.Francuski
novinari pisali su o romanticnoj ljubavi koja nadrasta
politicke granice.Amerikanci su u njima vidjeli simbole
dvije nacije na podijeljenom mostu.Rusi su cutali.
Fotografije mrtvih ljubavnika odlazile su u mirna
proljeca.

Samo je moj prijatelj Prsic,Bosanac,vojnik na
obezbedjenju mosta,svaki dan morao gledati kako
crvi,musice i gavranovi dovrsavaju naduvena tijela
Boska i Amire.Cujem ga kako psuje dok na lice
stavlja gas masku kada proljetni vjetar,sa druge
strane mosta,ponese *mrad raspadanja.
O tome nisu pisale nijedne novine.

Vaša deca nisu vaša deca.
Oni su sinovi i kćeri života
koji žudi za sobom.
Oni postižu, ali ne preko vas.
I mada su sa vama, oni vam ne pripadaju.
Dajte im ljubav, ali ne vaše misli,
jer oni imaju svoje vlastite.
Možete udomiti njihova tela,
ali ne i njihove duše,
jer one borave u kući sutrašnjice do
koje vi ne možete čak ni u snovima.
Možete se truditi da budete kao oni,
ali ne tražite da oni budu kao vi,
jer život ne ide unazad, niti stoji.
Vi ste lukovi sa kojih se vaša deca,
kao žive strele, bacaju u budućnost.
Strelac vidi znak na stazi večnosti,
i on vas savija svojom moći,
da bi njegova strela otišla daleko i brzo.
Neka vaše savijanje u strelčevoj
ruci bude radost;
jer mada on voli strelu koja leti,
On voli i luk koji je postojan.

H.Džubran

Ustrajat ću dok ne uspijem.
Nisam došao na svijet da me poraze, niti neuspjeh kola mojim žilama. Nisam ovca koja čeka da je podbode pastir. Ja sam lav i odbijam razgovarati, hodati, spavati s ovcama. Ne želim slušati one koji kukaju i prigovaraju jer njihova je bolest zarazna. Neka se oni priključe ovcama. Klaonica neuspjeha nije moja sudbina.
Ustrajat ću dok ne uspijem.
Nagrade za život su na kraju, a ne na početku svakog putovanja, i nije mi dano da znam koliko je koraka potrebno učiniti da bih ostvario svoj cilj. S neuspjehom se mogu susresti i na hiljaditom koraku, a uspjeh se istodobno krije iza slijedećeg ugla.
Uvijek ću učiniti još jedan korak. Ako je taj beskoristan, napravit ću drugi, pa još jedan. Ruku na srce, korak po korak i nije napor.
Ustrajat ću dok ne uspijem.

O. Mandino

Sve to sto covijek stvori,
to jos se sagraditi moze ;
Al oni ruse i ono
sto Ti si stvorio Boze !

Podijelili su i Tebe
da lakse vladaju s nama ;
O, kad bi mogli - i zrak bi
sapeli granicama.

Kako je covijek mali,
kako zarasto u mrznji ;
A grana ruza mirisi
i ruci koja je skrsi.

Kako plakao ne bih ?
Ta puklo bi srce i svecu
kada vidim da majke na svijet
radaju sijedu djecu.

Za kakav mir mi je ginut,
kad mir oduvijek postoji?
On bi se i sada cuo
da ne zveckate oruzjem svojim.

Za koju mi zemlju je pasti,
kad ja sav pripadam zemlji?
I sve nevine zrtve
sahranjene su u meni.

Enes Kisevic

Ne bih menjao tuge srca moga za radosti koje osjecaju mnogi. Niti bih suze, koje pecal u svakom dijelu moga bica izaziva, pretvorio u smijeh. Zelim da moj zivot ostane jedna suza i jedan osmijeh.
Suza da procisti moje srce i pruzi mi razumevanje zivotnih tajni i skritih stvari. Osmijeh da me ucini blizim mojoj braci i da simbolise moje velicanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca, osmijeh da bude znak moje radosti sto postojim.
Radije bih da skoncam zudeci i ceznuci nego da zivim u ocajanju i beznadju.
Zelim da glad za ljubavlju i lijepotom bude u temeljima duse moje jer vidjeo sam da su si ti najnesrecniji od svih ljudi. Cuo sam uzdahe onih koji ceznu i zude i to je najprijatnija od svih melodija.
Kako se primice vece, cvijet zatvara svoje latice i tone u san, grleci svoje ceznje. Kako se blizi jutro cvijet otvara usne da susretne suncev poljubac.
Zivot cvijeta je satkan od zudnje i zadovoljstva....
Jedne suze i jednog osmijeha.....
Halil Dzubran

BROJ JEDANAEST

U tramvaju broj jedanaest
momak djevojku
drži na koljenima.

U tramvaju broj jedanaest
dva Crnca promatraju
plavu ženu.

U tramvaju broj jedanaest
vozačica ljutito zvoni kamionu
koji joj je prepriječio put.

U tramvaju broj jedanaest
grbava starica se sagnula
da zaveže cipelu.

U tramvaju broj jedanaest
u kutu otraga stojim s tulipanima
koje su mi poklonili u školi.

Više i ne znam u kojoj je to školi bilo
jer me bole noge i jer razmišljam
hoće li brzo uvenuti to cvijeće,
brže negoli stignem u Dubravu
u autobus za Studentski grad.

I još me usput muče beznadno
četiri pitanja koje me se ne tiču
i na koja nikad neću dobiti odgovor.

Hoće li momak i djevojka roditi djecu.
Ima li grbava starica
još koji par cipela.
O čemu je razmišljala plava žena
dok su je dva afrička studenta
krotko promatrala.

I, najzad, što bih uradila ja
da sam na mjestu vozačice tramvaja
i da mi se crni mačak
ispriječio na put.

U tramvaju broj jedanaest
nema više nikoga. Nema čak ni tramvaja.
A ja sam ona starica koja se sagnula
da zaveže cipelu. I zaspala
na klupi, u Dubravi,
čekajući autobus.

Ja sam crna kvrgava maslina
izrasla u tom tramvaju broj jedanaest
i raste još uvijek, odavno,
od prve vožnje u njemu, prije skoro pola stoljeća
pa do danas, večeras, sutra
a da mu nikad nije sasvim pripadala
tom tramvaju broj jedanaest.
Tom tramvaju
broj jedanaest tisuća puta jedanaest.
Crno, crno stablo masline.
Stablo: tramvaj broj jedanaest.
Crna maslina.
Maslina ja.

Od zelenog put crnog, i natrag.
Od Dubrave do Črnomerca.
Od Črnomerca do Dub...
Crno i zeleno.
Zeleno i černo.
Dubrava - Črnomerec.
Črnomerec
Ja.

Mene neće više ovdje biti.
Ali ostat će taj tramvaj
broj jedanaest.
I njegovo zvonce.
I njegova nervoza.
I njegova posvemašnja
apatija
spram čovjeka.

Tramvaj broj jedanaest
od Dubrave do Črnomerca.
Moja ostavština jedina.
Moj zahrđao
spomenik.

I ne treba mi nikakav drugi.
Ovo je spomenik
onoj koja jesam.
Sve drugo bilo bi
tužna krivotvorina.

Moj spomenik. Moje drugo ja.
U tramvaju broj jedanaest.
U tramvaju broj jedanaest.
U tramvaju...
jedanaest...

Evo nesto od Hasana Kikića

Pjesnici, drago moje, ne vole ko drugi,
nije voljenje ni riječ, ni priča,
ni pjesma nije voljenje -
sve što se oćuti u sretanju
oči kad se nenadano nađu
i poslije... poslije...
ne, pa to se ne može ni reći
jer nije ni riječ, ni priča, ni pjesma -
pjesnici, drago moje, ne vole kao drugi

Kako si nježan i krhak
I kako si lijep i čist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lišće mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruže još nerazvijen
Ruke kao plavi nagovještaj zore
Noge o jadniče kao da i nemaš
To su dva ljiljana samo za tetošenje
Pa kako ćeš u svijet poći tako sitan
Kako nezaštićen
Nikad se zbog toga nećemo rastati mili
Nikad se nećemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Dušo moje duše
Nikada
Znam
Ti ćeš me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ćeš me nositi dokle god budeš
Pozdravljao rađanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budeš pozdravljao pupanje krošanja
I žalio padanje lišće

***

Kako si
Nježan i krhak
A treba da živiš
Treba da živiš med ljudima a riječi nemaš
Treba da živiš med vucima a zuba nemaš
A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka
Vuka i čovjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvataš u koštac
Da dijeliš bojeve na razmirjima
Sa zmijskim čudima u kojima živi aždaha
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jačaju brže

***

Usta su tvoja mladi pupoljci
Hraniću te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatiš za kletvu na zlotvora
Da progućeš za dobrodušna namjernika
U životu treba mudro da šutiš
Al riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude rečena za čovjeka


Mak

Može li se slovima na papir
prenijeti šum vjetra i pjevanje
ptica u šumi, i srce
slomljeno od boli?
Može li se u susjedstvu
Ili u dalekoj zemlji
Ići s rukama krvavim do lakata
I s nožem u zubima,
A k zvijezdama dizati pogled
ljudskih očiju? Može li čovjek još da podnosi
Bijedu, poniženje, zločin
I da se raduje pokoljenjima
I da sluša šum vjetra
I pjevanje ptica?

Pablo Neruda

Svakidašnja jadikovka
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

I komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam kriješ na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

Kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Tin Ujević

Evo jedne stare pjesmice, što je možda svi imamo u svojim spomenarima...

Mozda je prosao i zivot cijeli
od onog dana kad smo se sreli
kad prvi put ugledah oci plave
i kosu boje pokosene trave

Ah, pomislih, divna je ona
i ne cuh zvuke onoga zvona
sto je u smrt zovu polako
a da sam znao,vjecno bih plak'o

Ruke mi pruza kao da pita
volis li rijeku,polja i zita
i pruzih ruku ruci sto drhti
i pruzih ruku zagrljaju smrti

I tek tad shvatih pred kim stojim
pred onom sto zivi u snovima mojim
ispijene i blijede broji dane
u zanosu MARIHUANE

Htio sam ljubavlju da sperem drogu
jer sto je ona skrivila bogu
imala je mjesec i zvijezde da joj sude
htjela je da voli i voljena bude

Uzalud bjehu sve nade moje
umrijese oci te plave boje
i proklinjah budjenje novoga dana
i zla sto ga donese MARIHUANA

Ana ,djevojka plavih ociju
duge kose sto vjetri je nose
otici cu jednoga dana
tamo gdje je i moja Ana

Na grobu njenom zaplakah prvi
i rijeci zapisah kapima krvi
umrla je u smiraj dana
Bila je lijepa i zvala se Ana

A znala je da narkomani dugo ne zive
i da se oni kratko svojim snovima dive
voljela je da bode svoje vene
voljela je mnoge...a mozda i mene

POBJEGNIMO KOJI DAN NA MORE


Pobjegnimo koji dan na more
Pobjegnimo sat il' dva
Lose mi se pise, ide mi sve gore
Pobjegnimo ti i ja.

Ovdje ima manje ptica
Sjene nam se vjecno slazu
Meni preko srca
Tebi preko lica.

Ovdje nema niceg pravog
Televizor, lica ista
Tamo kasna zvona zvone
Svjeza posteljina
Tijelo tvoje blista.

Pobjegnimo koji dan na more
Pobjegnimo sat il' dva
Lose mi se pise, ide mi sve gore
Pobjegnimo ti i ja.

Pobjegnimo koji dan na more
Nek' sve ovo nosi vrag
Ovdje samo staris i sakupljas bore
Zametnimo svaki trag, ti i ja.
Mi bi tamo jednog jutra
Kao zmije koze svukli
Popili bi bijelu kafu
Udarci su ovdje potajni i mukli.

Pobjegnimo koji dan na more...


ARSEN DEDIC


Pozdrav Bela!

Trebao sam srecu
Kao lijep dan
Nasao sam vecu
Tvoj lik-moj san

Mjesto da te cuvam
Da sreci predam se
Ostao sam isti
I srusio sve

Sanjao sam sunce
Sunce mi se da
Sanjao sam mjesec
Mjesecina s'ja

U stvari sreco
To si bila ti
Shvatio sam kasno
Zivote jebeni

Milić Vukašinović...

Vesela....

Što da kažem za pećine moje
duše? Kad bi neko koga volim smogao hrabrosti da uđe u te pećine, našao bi samo čovjeka koji je kleknuo da se moli."

"Ne treba da zaboravimo da još uvijek ima onih koji žive u pećinama, a pećine su naša srca. "

Halil Dž.

ili bi nasli samo igracke, jedini poklon za one sto ni ne slute da sam tu

ili bi nasli samo tresnjin cvijet.. jer i ne slute da si tu

I thinK I JuST discoveJed cika dzubjan

Kada umrem sve što ostane dajte mojoj djeci. Ako želite plakati, plačite za svojom braćom što hodaju pored vas. Zagrlite nekoga i dajte mu ono što ste meni željeli dati. Želim vam ostaviti nešto, nešto bolje od riječi ili zvukova. Tražite me u ljudima koje sam poznavala i voljela. Ukoliko ne možete živjeti bez mene, pustite me živjeti u svojim očima, mislima i izrazima dobrote. Najviše ćete me voljeti ako pustite ruke da dodirnu ruke i pustite djecu koja žele biti slobodna. Ne umire ljubav, već ljudi. Pa ako je sve što je od mene ostalo ljubav... Predajte me drugima...

Razmirje


U davno u slavno u bana Stipana Drugog
Vukcu se rodi sin Vucihna
Tad vrati se s grckih strana
S deset uboja s deset rana -
On zgibe tako u sluzbi vjernoj
Za svoga gospodina

U vrijeme bana i kralja Tvrtka
Vucihna Vucic rodi sina Vuka -
U vjernoj sluzbi za svoga gospodina
Ubi ga tagda negdje na razmirju
Ungarska carska ruka

I Vukic njegov rodi sina Vukajla
Pozeliv zdravlja i snage da bude
Hude ga tad turacke sablje pogube
Za smjernu i vjernu sluzbu
Za svoga gospodina
U vrijeme kraljice naše
Jelene Grube

U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje
Ovakvi dani ovakve noci ovakvi
Konci zivota i smrti stoje:
Vukajlo rano rodi sina Vukasa
Kad jedinac poraste
I za mac stasa
Ljeta tisuc cetiri sta petnadeset godina

Pogubi ih vlastita druzina oba
I baci kao dva psa
Za zdravlje i slavlje
Za svoga gospodina

A potom potomstvo ovo
Prema predanju starom ide ovako:
Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana
I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana
Vukoman poslije -
I sve tako redom
Do današnjeg
Dana

Sve za vjernu za sluzbu
Za svoga gospodina

Zeljko Bebek - Oprosti mi sto te volim

Sta se ovo majko moja sa mnom dogodi
Slomilo se sve u meni grom me pogodi
Kao da sam lutka koja bol ne osjeca...
Ostavi me ljubav moja usred proljeca

Preko polja za mnom idu dvije muzike
Jedna uvijek tugu svira da me ubije....
Druga samo jednu pjesmu, pjesmu ljubavi
Pjesmu koju necu moci ja preboljeti....

Oprosti mi sto te volim, Bog me kaznio
Dao mi je da te vidim pa te uzeo
A u mome srcu samo teku otrovi
U njima me nema vise u njima si ti.....

Pustio sam jednu suzu musku najtezu...
Pustio i sa njom dusu, dusu ranjenu...

Zaboravite nas i naš naraštaj. Živite kao ljudi, zaboravite nas. Mi smo zavidjeli biljkama i kamenju, zavidjeli smo psima. Htio bih postati štakor, govorio sam joj tada, htio bih da me nema. Htjela bih usnuti i probuditi se poslije rata, govorila je zatvorenih očiju. Zaboravite nas, ne pitajte za našu mladost. Ostavite nas.

Tadeuzs Rozewicz