Forum Klix.ba

manijak1 wrote:Nekom izgore kuća
Nekom odlete glava...

Ovakvo shvatanje romantike se mora jos jednom naglasit

Ne kvari temu

SONATA OD SNA

- Od čega žive oči tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
A što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.

- Tvoje su oči u meni zašle,
taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.

- Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krv nek mi utrne!

- Kad zagrlim te ovako,
znaš li što ja vidim:
Dva križa koja se grle
a med njima diše
još nerođen Bog
prikovan poljupcima…

- A šta ako Boginja neka
pod usnom mojom sniva?

- Pod tvojom usnom sni violina
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

- Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope?

- O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

- Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

- Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.


Enes Kisevic

Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.

S. Jesenjin

U svoje me noći
nečujno pretoči.
Ispij mi usne,
popij mi oči.

Ti moje,
a ja ću tvoje.
Nazdravimo ovoj
beskrajnoj samoći,
samoći vječnoj,
samoći u dvoje. ..

- Za sve ljude zvijezde ne znače isto. Za jedne, koji putuju, zvijezde su vodići. Za druge, one su samo male svetiljke. Za učenjake one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. Ali sve te zvijezde tamo ćute. A ti, ti ćeš imati zvijezde kakve niko nema...

- Kad budeš gledao nebo, noću, pošto ću stanovati na jednoj od njih, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje znaju da se smiju!

Sanjala sam ove noći čekajući cijelu vječnost da mi te podare samo na tren.....sanjala sam ove noći, tvoje usne na mojima, tvoje ruke u mojoj kosi sjaj u tvojim očima...
Sanjala sam ove noći, tvoj dah na mom vratu, tvoje dlanove na mom licu
tvoj pogled pun tuge...
Sanjala sam ove noći, tvoje stope utisnute u pjesku vjetar se poigravao mojom haljinom iz daljine je dopirao tvoj glas...
Sanjala sam ove noći iza spuštenih kapaka i pokvašenih trepavica
Tvoj lik....Tebe..

.....u travi spazih svjetlost u beskonačnosti boja, ozari oči, privuće pogled...vidjeh milion dragulja koji lomeći svjetlost nadahnjuju moju dušu...privučena tom ljepotom zaboravih sve, slobodu....
zarobljena u ljubavi...

Nocas se moje celo zari,
nocas se moje vijedje pote:
i moje misli san ozari,
umrijet cu nocas od ljepote.


Dusa je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noci:
Placimo, placimo u tisini,
Umrimo, umrimo u samoci


Tin Ujevic

ujevic..

I Laza za Forte :

Snove snivam, snujem snove,
snujem snove biserove,
u snu zivim, u snu disem,
al' ne mogu sitne snove,
ne mogu ih da napisem.


Snove snivam, snove snujem,
u slike bih da ih kujem,
al' su sanci poletanci,
ne mogu ih da prikujem
srcu mome laganome.


Al' nasloni na te snove
tvoje grudi biserove,
dve ledene biser kapi:
ta bi studen smrzla snove,
sve te slike sledila bi.

jest me nešto spucala romantika, a ni ja se nešto ne osjećam najbolje

Ne seri mrAvojed :D:D

čuj ne seri, a šta ću onda (ovo sam ti sad nabacio vrhunski, samo čekam poklapanje )

Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum, što dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, taj polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s Tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.


Dobrisa Cesarić.....

Slušaj vjetrove kako se svađaju pod prozorom
i ludi mjesec što sanjari nad gradom
pričaj mi ...
pričaj mi sve ono što možda ne trebam znati
a tebi kao slućajno izleti
da me nasmiješ i otjeraš strah
znam da su riječi ponekad lažljive
ne bi ti mene
samo pričaj mi ...
zašto je tako hladno ove zime
i koliko ptica si vidio ovog proljeća
reci da voliš Antića i Jesenjina
i da nisu bili patetični luzeri
kao ja i ti
a onda me podsjeti na neki stih
one naše pjesme
znaš one koju si tako volio
a meni je uvijek bila djetinjasta i bez reda
baš kao i ja kad bih se naljutila i rekla zbogom
sjećaš li se koliko puta
ili si i ti kao i ja odavno prestao brojati
pričaj o nekim gradovima u kojima smo se možda sreli
ili nekim prošlim životima u kojima smo se kao i sad
voljeli i lagali
bježali i tražili
samo mi pričaj i nemoj stati
kad nastupi tišina možda ću tek tada znati
zbog koga su mi noći toliko duge
zašto me ponekad sustignu neke tuge
kojima ne znam ni imena
spomeni i kišu, ono kao slučajno
pusti me da te ubijedim da ona nije tuga već radost
i da grickam usne samo onda kad se uplašim
pričaj mi i nemoj stati
ni onda kad ne budeš imao šta reći
i kad ti se učini da smo o tome već pričali
ni kad mi oči postanu sanjive i mazne
a svi pjesnici izvrnuti do gole kože
neka traje čitavu vjećnost
ako je to način da ostaneš
pričaj mi sve dok to budeš mogao
dok se nebo i zemlja ne rastave
dok sve rijeke ne promijene tok
i dan ne zamjeni noć
pričaj mi o Rillkeu i Bajronu
bili su nešto posebno zar ne
ja ću tebi o starim majstorima
i o tome kako kako volim slikati prstima
neka lupaju prozori od vjetra
kome je još stalo
sve dok pričamo
dok si tu
dok dišeš
pričaj mi o moru koje voliš
da zaboravim tvoju ruku koja me mazi
pričaj mi po čemu ćeš pamtiti ovu godinu
i koliko si se iznenadio zbog nečega
ako slučajno zaspem
ne budi me ...
sanjaću da mi još pričaš
o nekim dalekim zemljama
i jednoj maloj koju si nekad volio
sanjaću na tvojm usnama
srećna jer sad tek znam da postojiš
u hladnim prozorima
ovom satu koji otkucava ponoć
zar je još važno gdje si i koliko te ima
bila je ovo neka drugačija zima
pričaj mi o njoj ...

Dotakni mi život čarolijom tvoje vatre,
I njenim darom bola što peče
učini ga dragocjenim.
Upotrijebi ovo moje tijelo,kao svjetiljku što biće ti
u hramu,
I neka njen plamen gori pjesmom kroz
svu noć i cijeli dan.
Neka zvijezde zatrepću iz moje tame,
Putanjom dodira tvoga
Svim stražama noći uprkos.
Crna magla će nestati s mojih očiju,
Gdje god se okrenu sve će u tvojoj svjetlosti
vidjeti,
Moj bol će se vinuti visoko do tvog oltara
u plamtaju plamena.

Tagore

Rabidrant? :D:D:D

Pusa Forte, voli te hornsie

Rabidrant..

voli Forte tebe

I dok predajem se tebi
otvaraš se kao cvijet
bez nas niko znao ne bi
da postoji bolji svijet .....

Teče i teče, teče jedan slap

Što u njem' znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,

I moja kaplja pomaže ga tkati.

"...ispaljujem zlatne metke
.....u zidove moje samoce
oni se odbijaju
i ranjavaju me..."



PS. Jesi li se odljutio od one moje neslane sale ....sa nataknucima?

De ba Stari uozbilji se, kakva ljutnja. Znas da je forum samo jedan veliki teatar