Bihaćki Okrug 92-95

[Mirza777]

@Mirza777 Svaka cast na vracanju teme iz mrtvih. Ne samo na tome, nego i na veoma dobrom opisu situacije i borbi u Cazinskoj krajini.

Ono sto je najzalosnije, da nije bilo Autonomije i da nije bilo medjusobnog ubijanja i trosenja, kakav bi bio kraj rata u krajini. Da je Dudak imao jos 2-3 brigade ljudi, dali bi se mogao osloboditi Prijedor ili Bosanski Novi?

Teško je reći, autonomija je nazalost uzela puno zivota nasih momaka ali nas je nećemo se lagati, naoruzala dobro. U oba pada Kladuse zarobili smo ogromne kolicine naoruzanja ( 95' zarobljen citav artiljerijski puk u Kladusi ). Nekad godina poslije rata pricao sam sa nekim ljudima iz IDČ Tigar koji su govorili da su oni u ljeto 93' vršili obuku na rijeci Uni forsiranja rijeke, plan za oslobadjanje Bosanske Krupe 93'. Velika je tu igra u pitanju bila i nije lako reći šta bi se desavalo drugacije.

[Dugarry]

Što se tiče te politike ljeta 93' mogu reći da je taj period bio jako turbulentan i promjenjiv da se jako teško moglo pohvatati šta se desavalo u tome periodu. Proljeća 93' i pocetka ljeta već su se uveliko nazirali planovi fikretovaca no medjutim cinjenica je da mnogi nisu znali šta je ustvari pravi plan. Moram spomenuti to iz razloga što mnogi od nas nisu znali šta zapravo znaci ta "autonomija", postojale su priče i garancije da će to biti Kladusa da tu rata neće biti. nešto kao demilitarizovana zona, Tada su gradom išle pristalice fikreta abdica i nudili ljudima da se potpisuju na papire a pitanja su bila u smislu da li ste za autonomiju, zelite li mir i slicno. Nudjena je hrana bila za potpise i svasta nešto. Jako čudna vremena su to bila gdje se nije znalo ko pije a ko plaća. Na prvu kada je bilo ko od nas to slusao to je djelovalo jako uvjerljivo, mnogi su mislili da je to dobra stvar da će se jedinice iz Kladuse moci prebaciti na teren Bihaća - Buzima - Krupe da brane no medjutim svima je bilo nejasno. Pogotovo zbog cinjenice da dotad jedinice iz Kladuse nisu toliko dolazile na teren ostatka Krajine osim pojedinih izuzetaka kao što je Brena rahmetli ( novembra 92 na Grabezu)

Spoiler

Show

Malo ljudi izvana zna da se je tad provlačila priča o formiranju "novog korpusa" koji bi bio stacioniran u Kladusi. To bi dalo legitimnosti fikretu da pripremi svoju vojsku no medjutim do toga nikad nije doslo srečom. Slicna priča se nevezano za autonomiju vrtila u Krupi gdje su pojedinci trazili da se 2. otočki bataljon iz 511 odvoji i formira nova brigada sastavljena od Otočana.

Tog ljeta 93' najveći teret politike autonomije i pripreme pasti preko ledja MUPa. U to vrijeme Zijad Kadić, ako me sjecanje dobro sluzi bio je postavljen za komandira CSB Bihać no medjutim u to vrijeme Skupstina USK, koja je bila pro-abdićevska ( bozidar šicel, hafeza sabljakovic, zlatko jusic) istog tog Zijada sklanja sa duznosti i na njegovo mjesto postavlja Irfana Saracevica - Zileta. Taj Žile bio je jedan od najvećih pozdrzavaoca ideja fikreta i jedan od većih zlocinaca od njih sviju. On je bio brat Izudina Saracevica, pukovnika 5. Korpusa koji je ostao na naši strani. Koliko sam cuo poslije rata Izudin je odbio da ode mu na dzenazu kad je umro upravo zbog toga što je bio izdajnik. Tada kad je donesena ta odluka, došlo je do opšteg raskola u MUPu u to vrijeme. Fakticki kad je Žile nelegalno postavljen doveo je policajce odane fikretu i tako stvarao paraformaciju unutar MUPa. Koliko me sjećanje sluzi tad je licno trazeno iz Predsjednistva BiH da se ukljuci ministar MUPa da se rijesi pitanje i oni su trazili da se Žile skine i vrati Zijad na poziciju komandira CSB Bihac. To ljeto 93' zvanicno je dovelo do podjele gdje smo mi imali fakticki grupe koje su bile za 5. Korpus za RBIH i rezervne policajce koji su bili uz Žileta za autonomiju. Takve iste stvari su uradjene u Cazinu i Kladusi. Takvo stanje je ostalo sve dok nisu abdicevci skontali da je veliki dio MUPa na strani Korpusa i legitimne vlade gdje su onda napustili Bihac i otisli u Kladusu i cinili jegro njihove policije i batinaša koji su bili u logorima. Također sam Irfan Saracevic Zile postaće njihov ministar policije u autonomasima.

U to vrijeme sam imala 17. godina, insan htio ne htio morao zapažati neke stvari, bar su meni upitnici bili iznad glave.

Kladuša je imala par udara/anapada/borbi na području Bos. Bojne (i to je bilo to do međusobnog sukoba), po meni zbog presjecanja puta Kladuša - Bužim, nešto dalje nikad nisam ni razmišljala, ali da je u BiH rat, ljudi ginu na sve strane, gladuju, Bihać, Cazin, Bužim granatiraju, napadaju a u Kladuši se i ne osjeti, nelogično mi je bilo. I komentarisala sam to, znali su me zezati da mi je žao što nas ne granatiraju.

Kafići su radili, auta se vozila, pijaca, šverc, djeca (srednjškolci) iz Bihaća i Cazina se prebacivala kod nas u školu jer se nastava normalno odvijala, pojesti i popiti ...

Nisam bila prisutna nekim razgovorima roditelja i odraslih o ratu, o politici, čak ni Fikretovih spiskova koji su bili temelj za proglašenje Autonomije roditelji nisu u mom prisustvu spominjali. Valjda su smatrali da mi situacija dovoljno uzima mladost, zašto dodatno crniti.

Kad su krenula potpisivanja, ispametila sam jednu rodicu u kafiću, ona je nosila peticiju i nudila mi da potpišem. Nije mi tu nešto štimalo, u meni se nešto suprostavljalo tome. Na kraju me napala da želim rat, posvađale se k'o prave ...

Peticija je bila ranog proljeća najaktivnija, na proljeće 100 %, a frka je krenula u septembru 1993. Kad je bilo dizanje naroda u Velikoj Kladuši, organizovano, autobusima, prema Cazinu/Bihaću, bili smo u školi, direktorica je išla od razreda do razreda i govorila da je nastava završena, da nas čekaju autobusi, koji čine tzv. "konvoj mira", sa kojima ćemo ići prema Bihaću tražiti mir.

Bez straha i suzdržavanja sam joj postavila pitanje sčuđenje, zašto u Bihać, a ne u Maljevac, nas Srbi napadaju, s njima ratujemo ... To je bila moja logika u tom momentu.

Iz mog razreda, skoro svi su otišli, negdje na Johovici ( ne sjećam se da li je i na Skokove išla kolona), je narod zaustavljen. Bio je neki incident, prva žrtva pala, nikad se nisam ni informisala šta se tačno dešavalo, a nisam vjerovala ništa Velkatonu a ni njihovim pričama.

Nisam otiša za Bihać tražiti mir, nego sam otišla kući, gdje sam zatekla mamu koja je bila iznenađena od kud ranije iz škole, i ja joj ispričala sve i da sam odbila ići. Nikad zaboravit neću njen osmijeh i suze u očima i ono njeno "dijete moje drago". ( tek kasnije se sve složilo )
Tek tad sam krenula slušati i gledati šta se dešava, krenula su hapšenja mojih dajdži, rodbine, poznanika,
okupljanje Hegine grupe, Brenina smrt, formiranje linija prema 5.korpusu, logori i u biti tek tad je u Kladuši počeo rat,
a vala i platila je ceh i za sebe i sve one sa cijelog Bihaćkog okruga koji su podržavali Fikreta.

Žao mi je što se Hegina ekipa ( i Brena rahm, je bio dio te ekipe ) rijetko spominje, Kladušani sa jednim Mostarcem i jednim Travničanom ... Ti ljudi su ostavili roditelje, supruge, djecu ... otišli Kladuše u Bužim, uz veliko NE Fiktretu i Autonomiji, djelovali u sklopu 505., neki su se priključili Hamzama, a njihovi bližnji su proživljavali pakao u Kladuši.

[nota1969]

Što se tiče te politike ljeta 93' mogu reći da je taj period bio jako turbulentan i promjenjiv da se jako teško moglo pohvatati šta se desavalo u tome periodu. Proljeća 93' i pocetka ljeta već su se uveliko nazirali planovi fikretovaca no medjutim cinjenica je da mnogi nisu znali šta je ustvari pravi plan. Moram spomenuti to iz razloga što mnogi od nas nisu znali šta zapravo znaci ta "autonomija", postojale su priče i garancije da će to biti Kladusa da tu rata neće biti. nešto kao demilitarizovana zona, Tada su gradom išle pristalice fikreta abdica i nudili ljudima da se potpisuju na papire a pitanja su bila u smislu da li ste za autonomiju, zelite li mir i slicno. Nudjena je hrana bila za potpise i svasta nešto. Jako čudna vremena su to bila gdje se nije znalo ko pije a ko plaća. Na prvu kada je bilo ko od nas to slusao to je djelovalo jako uvjerljivo, mnogi su mislili da je to dobra stvar da će se jedinice iz Kladuse moci prebaciti na teren Bihaća - Buzima - Krupe da brane no medjutim svima je bilo nejasno. Pogotovo zbog cinjenice da dotad jedinice iz Kladuse nisu toliko dolazile na teren ostatka Krajine osim pojedinih izuzetaka kao što je Brena rahmetli ( novembra 92 na Grabezu)

Spoiler

Show

Malo ljudi izvana zna da se je tad provlačila priča o formiranju "novog korpusa" koji bi bio stacioniran u Kladusi. To bi dalo legitimnosti fikretu da pripremi svoju vojsku no medjutim do toga nikad nije doslo srečom. Slicna priča se nevezano za autonomiju vrtila u Krupi gdje su pojedinci trazili da se 2. otočki bataljon iz 511 odvoji i formira nova brigada sastavljena od Otočana.

Tog ljeta 93' najveći teret politike autonomije i pripreme pasti preko ledja MUPa. U to vrijeme Zijad Kadić, ako me sjecanje dobro sluzi bio je postavljen za komandira CSB Bihać no medjutim u to vrijeme Skupstina USK, koja je bila pro-abdićevska ( bozidar šicel, hafeza sabljakovic, zlatko jusic) istog tog Zijada sklanja sa duznosti i na njegovo mjesto postavlja Irfana Saracevica - Zileta. Taj Žile bio je jedan od najvećih pozdrzavaoca ideja fikreta i jedan od većih zlocinaca od njih sviju. On je bio brat Izudina Saracevica, pukovnika 5. Korpusa koji je ostao na naši strani. Koliko sam cuo poslije rata Izudin je odbio da ode mu na dzenazu kad je umro upravo zbog toga što je bio izdajnik. Tada kad je donesena ta odluka, došlo je do opšteg raskola u MUPu u to vrijeme. Fakticki kad je Žile nelegalno postavljen doveo je policajce odane fikretu i tako stvarao paraformaciju unutar MUPa. Koliko me sjećanje sluzi tad je licno trazeno iz Predsjednistva BiH da se ukljuci ministar MUPa da se rijesi pitanje i oni su trazili da se Žile skine i vrati Zijad na poziciju komandira CSB Bihac. To ljeto 93' zvanicno je dovelo do podjele gdje smo mi imali fakticki grupe koje su bile za 5. Korpus za RBIH i rezervne policajce koji su bili uz Žileta za autonomiju. Takve iste stvari su uradjene u Cazinu i Kladusi. Takvo stanje je ostalo sve dok nisu abdicevci skontali da je veliki dio MUPa na strani Korpusa i legitimne vlade gdje su onda napustili Bihac i otisli u Kladusu i cinili jegro njihove policije i batinaša koji su bili u logorima. Također sam Irfan Saracevic Zile postaće njihov ministar policije u autonomasima.

U to vrijeme sam imala 17. godina, insan htio ne htio morao zapažati neke stvari, bar su meni upitnici bili iznad glave.

Kladuša je imala par udara/anapada/borbi na području Bos. Bojne (i to je bilo to do međusobnog sukoba), po meni zbog presjecanja puta Kladuša - Bužim, nešto dalje nikad nisam ni razmišljala, ali da je u BiH rat, ljudi ginu na sve strane, gladuju, Bihać, Cazin, Bužim granatiraju, napadaju a u Kladuši se i ne osjeti, nelogično mi je bilo. I komentarisala sam to, znali su me zezati da mi je žao što nas ne granatiraju.

Kafići su radili, auta se vozila, pijaca, šverc, djeca (srednjškolci) iz Bihaća i Cazina se prebacivala kod nas u školu jer se nastava normalno odvijala, pojesti i popiti ...

Nisam bila prisutna nekim razgovorima roditelja i odraslih o ratu, o politici, čak ni Fikretovih spiskova koji su bili temelj za proglašenje Autonomije roditelji nisu u mom prisustvu spominjali. Valjda su smatrali da mi situacija dovoljno uzima mladost, zašto dodatno crniti.

Kad su krenula potpisivanja, ispametila sam jednu rodicu u kafiću, ona je nosila peticiju i nudila mi da potpišem. Nije mi tu nešto štimalo, u meni se nešto suprostavljalo tome. Na kraju me napala da želim rat, posvađale se k'o prave ...

Peticija je bila ranog proljeća najaktivnija, na proljeće 100 %, a frka je krenula u septembru 1993. Kad je bilo dizanje naroda u Velikoj Kladuši, organizovano, autobusima, prema Cazinu/Bihaću, bili smo u školi, direktorica je išla od razreda do razreda i govorila da je nastava završena, da nas čekaju autobusi, koji čine tzv. "konvoj mira", sa kojima ćemo ići prema Bihaću tražiti mir.

Bez straha i suzdržavanja sam joj postavila pitanje sčuđenje, zašto u Bihać, a ne u Maljevac, nas Srbi napadaju, s njima ratujemo ... To je bila moja logika u tom momentu.

Iz mog razreda, skoro svi su otišli, negdje na Johovici ( ne sjećam se da li je i na Skokove išla kolona), je narod zaustavljen. Bio je neki incident, prva žrtva pala, nikad se nisam ni informisala šta se tačno dešavalo, a nisam vjerovala ništa Velkatonu a ni njihovim pričama.

Nisam otiša za Bihać tražiti mir, nego sam otišla kući, gdje sam zatekla mamu koja je bila iznenađena od kud ranije iz škole, i ja joj ispričala sve i da sam odbila ići. Nikad zaboravit neću njen osmijeh i suze u očima i ono njeno "dijete moje drago". ( tek kasnije se sve složilo )
Tek tad sam krenula slušati i gledati šta se dešava, krenula su hapšenja mojih dajdži, rodbine, poznanika,
okupljanje Hegine grupe, Brenina smrt, formiranje linija prema 5.korpusu, logori i u biti tek tad je u Kladuši počeo rat,
a vala i platila je ceh i za sebe i sve one sa cijelog Bihaćkog okruga koji su podržavali Fikreta.

Žao mi je što se Hegina ekipa ( i Brena rahm, je bio dio te ekipe ) rijetko spominje, Kladušani sa jednim Mostarcem i jednim Travničanom ... Ti ljudi su ostavili roditelje, supruge, djecu ... otišli Kladuše u Bužim, uz veliko NE Fiktretu i Autonomiji, djelovali u sklopu 505., neki su se priključili Hamzama, a njihovi bližnji su proživljavali pakao u Kladuši.

jel rhm. Haris

[Chloe]

Spoiler

Show

Što se tiče te politike ljeta 93' mogu reći da je taj period bio jako turbulentan i promjenjiv da se jako teško moglo pohvatati šta se desavalo u tome periodu. Proljeća 93' i pocetka ljeta već su se uveliko nazirali planovi fikretovaca no medjutim cinjenica je da mnogi nisu znali šta je ustvari pravi plan. Moram spomenuti to iz razloga što mnogi od nas nisu znali šta zapravo znaci ta "autonomija", postojale su priče i garancije da će to biti Kladusa da tu rata neće biti. nešto kao demilitarizovana zona, Tada su gradom išle pristalice fikreta abdica i nudili ljudima da se potpisuju na papire a pitanja su bila u smislu da li ste za autonomiju, zelite li mir i slicno. Nudjena je hrana bila za potpise i svasta nešto. Jako čudna vremena su to bila gdje se nije znalo ko pije a ko plaća. Na prvu kada je bilo ko od nas to slusao to je djelovalo jako uvjerljivo, mnogi su mislili da je to dobra stvar da će se jedinice iz Kladuse moci prebaciti na teren Bihaća - Buzima - Krupe da brane no medjutim svima je bilo nejasno. Pogotovo zbog cinjenice da dotad jedinice iz Kladuse nisu toliko dolazile na teren ostatka Krajine osim pojedinih izuzetaka kao što je Brena rahmetli ( novembra 92 na Grabezu)

Spoiler

Show

Malo ljudi izvana zna da se je tad provlačila priča o formiranju "novog korpusa" koji bi bio stacioniran u Kladusi. To bi dalo legitimnosti fikretu da pripremi svoju vojsku no medjutim do toga nikad nije doslo srečom. Slicna priča se nevezano za autonomiju vrtila u Krupi gdje su pojedinci trazili da se 2. otočki bataljon iz 511 odvoji i formira nova brigada sastavljena od Otočana.

Tog ljeta 93' najveći teret politike autonomije i pripreme pasti preko ledja MUPa. U to vrijeme Zijad Kadić, ako me sjecanje dobro sluzi bio je postavljen za komandira CSB Bihać no medjutim u to vrijeme Skupstina USK, koja je bila pro-abdićevska ( bozidar šicel, hafeza sabljakovic, zlatko jusic) istog tog Zijada sklanja sa duznosti i na njegovo mjesto postavlja Irfana Saracevica - Zileta. Taj Žile bio je jedan od najvećih pozdrzavaoca ideja fikreta i jedan od većih zlocinaca od njih sviju. On je bio brat Izudina Saracevica, pukovnika 5. Korpusa koji je ostao na naši strani. Koliko sam cuo poslije rata Izudin je odbio da ode mu na dzenazu kad je umro upravo zbog toga što je bio izdajnik. Tada kad je donesena ta odluka, došlo je do opšteg raskola u MUPu u to vrijeme. Fakticki kad je Žile nelegalno postavljen doveo je policajce odane fikretu i tako stvarao paraformaciju unutar MUPa. Koliko me sjećanje sluzi tad je licno trazeno iz Predsjednistva BiH da se ukljuci ministar MUPa da se rijesi pitanje i oni su trazili da se Žile skine i vrati Zijad na poziciju komandira CSB Bihac. To ljeto 93' zvanicno je dovelo do podjele gdje smo mi imali fakticki grupe koje su bile za 5. Korpus za RBIH i rezervne policajce koji su bili uz Žileta za autonomiju. Takve iste stvari su uradjene u Cazinu i Kladusi. Takvo stanje je ostalo sve dok nisu abdicevci skontali da je veliki dio MUPa na strani Korpusa i legitimne vlade gdje su onda napustili Bihac i otisli u Kladusu i cinili jegro njihove policije i batinaša koji su bili u logorima. Također sam Irfan Saracevic Zile postaće njihov ministar policije u autonomasima.

U to vrijeme sam imala 17. godina, insan htio ne htio morao zapažati neke stvari, bar su meni upitnici bili iznad glave.

Kladuša je imala par udara/anapada/borbi na području Bos. Bojne (i to je bilo to do međusobnog sukoba), po meni zbog presjecanja puta Kladuša - Bužim, nešto dalje nikad nisam ni razmišljala, ali da je u BiH rat, ljudi ginu na sve strane, gladuju, Bihać, Cazin, Bužim granatiraju, napadaju a u Kladuši se i ne osjeti, nelogično mi je bilo. I komentarisala sam to, znali su me zezati da mi je žao što nas ne granatiraju.

Kafići su radili, auta se vozila, pijaca, šverc, djeca (srednjškolci) iz Bihaća i Cazina se prebacivala kod nas u školu jer se nastava normalno odvijala, pojesti i popiti ...

Nisam bila prisutna nekim razgovorima roditelja i odraslih o ratu, o politici, čak ni Fikretovih spiskova koji su bili temelj za proglašenje Autonomije roditelji nisu u mom prisustvu spominjali. Valjda su smatrali da mi situacija dovoljno uzima mladost, zašto dodatno crniti.

Kad su krenula potpisivanja, ispametila sam jednu rodicu u kafiću, ona je nosila peticiju i nudila mi da potpišem. Nije mi tu nešto štimalo, u meni se nešto suprostavljalo tome. Na kraju me napala da želim rat, posvađale se k'o prave ...

Peticija je bila ranog proljeća najaktivnija, na proljeće 100 %, a frka je krenula u septembru 1993. Kad je bilo dizanje naroda u Velikoj Kladuši, organizovano, autobusima, prema Cazinu/Bihaću, bili smo u školi, direktorica je išla od razreda do razreda i govorila da je nastava završena, da nas čekaju autobusi, koji čine tzv. "konvoj mira", sa kojima ćemo ići prema Bihaću tražiti mir.

Bez straha i suzdržavanja sam joj postavila pitanje sčuđenje, zašto u Bihać, a ne u Maljevac, nas Srbi napadaju, s njima ratujemo ... To je bila moja logika u tom momentu.

Iz mog razreda, skoro svi su otišli, negdje na Johovici ( ne sjećam se da li je i na Skokove išla kolona), je narod zaustavljen. Bio je neki incident, prva žrtva pala, nikad se nisam ni informisala šta se tačno dešavalo, a nisam vjerovala ništa Velkatonu a ni njihovim pričama.

Nisam otiša za Bihać tražiti mir, nego sam otišla kući, gdje sam zatekla mamu koja je bila iznenađena od kud ranije iz škole, i ja joj ispričala sve i da sam odbila ići. Nikad zaboravit neću njen osmijeh i suze u očima i ono njeno "dijete moje drago". ( tek kasnije se sve složilo )
Tek tad sam krenula slušati i gledati šta se dešava, krenula su hapšenja mojih dajdži, rodbine, poznanika,
okupljanje Hegine grupe, Brenina smrt, formiranje linija prema 5.korpusu, logori i u biti tek tad je u Kladuši počeo rat,
a vala i platila je ceh i za sebe i sve one sa cijelog Bihaćkog okruga koji su podržavali Fikreta.

Žao mi je što se Hegina ekipa ( i Brena rahm, je bio dio te ekipe ) rijetko spominje, Kladušani sa jednim Mostarcem i jednim Travničanom ... Ti ljudi su ostavili roditelje, supruge, djecu ... otišli Kladuše u Bužim, uz veliko NE Fiktretu i Autonomiji, djelovali u sklopu 505., neki su se priključili Hamzama, a njihovi bližnji su proživljavali pakao u Kladuši.

jel rhm. Haris

Jeste. Bio je borčina, raja ... šalili smo se s njim da nije Hercegovac nego Bosanac.
Nek' mu je vječni rahmet, a Kladuša i Bužim nikad ga neće zaboraviti.

[nota1969]

Spoiler

Show

U to vrijeme sam imala 17. godina, insan htio ne htio morao zapažati neke stvari, bar su meni upitnici bili iznad glave.

Kladuša je imala par udara/anapada/borbi na području Bos. Bojne (i to je bilo to do međusobnog sukoba), po meni zbog presjecanja puta Kladuša - Bužim, nešto dalje nikad nisam ni razmišljala, ali da je u BiH rat, ljudi ginu na sve strane, gladuju, Bihać, Cazin, Bužim granatiraju, napadaju a u Kladuši se i ne osjeti, nelogično mi je bilo. I komentarisala sam to, znali su me zezati da mi je žao što nas ne granatiraju.

Kafići su radili, auta se vozila, pijaca, šverc, djeca (srednjškolci) iz Bihaća i Cazina se prebacivala kod nas u školu jer se nastava normalno odvijala, pojesti i popiti ...

Nisam bila prisutna nekim razgovorima roditelja i odraslih o ratu, o politici, čak ni Fikretovih spiskova koji su bili temelj za proglašenje Autonomije roditelji nisu u mom prisustvu spominjali. Valjda su smatrali da mi situacija dovoljno uzima mladost, zašto dodatno crniti.

Kad su krenula potpisivanja, ispametila sam jednu rodicu u kafiću, ona je nosila peticiju i nudila mi da potpišem. Nije mi tu nešto štimalo, u meni se nešto suprostavljalo tome. Na kraju me napala da želim rat, posvađale se k'o prave ...

Peticija je bila ranog proljeća najaktivnija, na proljeće 100 %, a frka je krenula u septembru 1993. Kad je bilo dizanje naroda u Velikoj Kladuši, organizovano, autobusima, prema Cazinu/Bihaću, bili smo u školi, direktorica je išla od razreda do razreda i govorila da je nastava završena, da nas čekaju autobusi, koji čine tzv. "konvoj mira", sa kojima ćemo ići prema Bihaću tražiti mir.

Bez straha i suzdržavanja sam joj postavila pitanje sčuđenje, zašto u Bihać, a ne u Maljevac, nas Srbi napadaju, s njima ratujemo ... To je bila moja logika u tom momentu.

Iz mog razreda, skoro svi su otišli, negdje na Johovici ( ne sjećam se da li je i na Skokove išla kolona), je narod zaustavljen. Bio je neki incident, prva žrtva pala, nikad se nisam ni informisala šta se tačno dešavalo, a nisam vjerovala ništa Velkatonu a ni njihovim pričama.

Nisam otiša za Bihać tražiti mir, nego sam otišla kući, gdje sam zatekla mamu koja je bila iznenađena od kud ranije iz škole, i ja joj ispričala sve i da sam odbila ići. Nikad zaboravit neću njen osmijeh i suze u očima i ono njeno "dijete moje drago". ( tek kasnije se sve složilo )
Tek tad sam krenula slušati i gledati šta se dešava, krenula su hapšenja mojih dajdži, rodbine, poznanika,
okupljanje Hegine grupe, Brenina smrt, formiranje linija prema 5.korpusu, logori i u biti tek tad je u Kladuši počeo rat,
a vala i platila je ceh i za sebe i sve one sa cijelog Bihaćkog okruga koji su podržavali Fikreta.

Žao mi je što se Hegina ekipa ( i Brena rahm, je bio dio te ekipe ) rijetko spominje, Kladušani sa jednim Mostarcem i jednim Travničanom ... Ti ljudi su ostavili roditelje, supruge, djecu ... otišli Kladuše u Bužim, uz veliko NE Fiktretu i Autonomiji, djelovali u sklopu 505., neki su se priključili Hamzama, a njihovi bližnji su proživljavali pakao u Kladuši.

jel rhm. Haris

Jeste. Bio je borčina, raja ... šalili smo se s njim da nije Hercegovac nego Bosanac.
Nek' mu je vječni rahmet, a Kladuša i Bužim nikad ga neće zaboraviti.

Napola jeste Sarajlija

rahmet mu vjecni

[Dugarry]

I moj daidza, Hercegovac, je bio zamjenik komandanta jedne od vasih brigada

[Mirza777]

Naša Krajina, 5. Korpus i MUP slobodno mogu reći i pohvaliti se da smo bili kao i ostatali dio BiH multietnicni što se tiče protekle agresije. Na našoj strani bilo je jako puno katolika i pravoslavaca koji su se sa nama borili rame uz rame. Od pokojnog Peđe, Bore, sina i oca Bubulja do Slavka Lipića i ostalih heroja.

Moram napomenuti jednu interesantnu cinjenicu a to je da je prvih dana sa mnom u jedini bio i niko drugi nego Dragan Lukač koji je aprila 92 bio naš snajperista dok se branila Krupa da bi nakon toga dezertirao i pobjegao na njihovu stranu da vodi njihov taj "specijalni" odred policije. Sjećam ga se jos iz srednje škole jer smo skupa isli, bio je 2 godine stariji. Vazda su ga mlatili jer je bio iz Krnjeuše koje je i dan danas srednjovjekovno selo, urbanistički i mentalno. Kasnije su nas uvijek slali na rejon Grabeza/Alibegovića Kose kad bi se saznalo da su njegovi gore. Ganjali smo da se skršimo sa njima februara 95' no medjutim pobjegli su on i njegova "svita" na samom pocetku ofanzive na Sokolac gdje su njegovi drzali polozaje.

[Danguba]

Naša Krajina, 5. Korpus i MUP slobodno mogu reći i pohvaliti se da smo bili kao i ostatali dio BiH multietnicni što se tiče protekle agresije. Na našoj strani bilo je jako puno katolika i pravoslavaca koji su se sa nama borili rame uz rame. Od pokojnog Peđe, Bore, sina i oca Bubulja do Slavka Lipića i ostalih heroja.

Moram napomenuti jednu interesantnu cinjenicu a to je da je prvih dana sa mnom u jedini bio i niko drugi nego Dragan Lukač koji je aprila 92 bio naš snajperista dok se branila Krupa da bi nakon toga dezertirao i pobjegao na njihovu stranu da vodi njihov taj "specijalni" odred policije. Sjećam ga se jos iz srednje škole jer smo skupa isli, bio je 2 godine stariji. Vazda su ga mlatili jer je bio iz Krnjeuše koje je i dan danas srednjovjekovno selo, urbanistički i mentalno. Kasnije su nas uvijek slali na rejon Grabeza/Alibegovića Kose kad bi se saznalo da su njegovi gore. Ganjali smo da se skršimo sa njima februara 95' no medjutim pobjegli su on i njegova "svita" na samom pocetku ofanzive na Sokolac gdje su njegovi drzali polozaje.

Zlocinac kao i mnogi.
Fin komsija radni kolega a onda zvijer koju ne poznajes.



Ovo ti je poznato ali jos nije odgovarao za ovaj zlocin.

Je li istina da je saradjivao sa Hamdom poslije rata?

[Danguba]

Što se tiče te politike ljeta 93' mogu reći da je taj period bio jako turbulentan i promjenjiv da se jako teško moglo pohvatati šta se desavalo u tome periodu. Proljeća 93' i pocetka ljeta već su se uveliko nazirali planovi fikretovaca no medjutim cinjenica je da mnogi nisu znali šta je ustvari pravi plan. Moram spomenuti to iz razloga što mnogi od nas nisu znali šta zapravo znaci ta "autonomija", postojale su priče i garancije da će to biti Kladusa da tu rata neće biti. nešto kao demilitarizovana zona, Tada su gradom išle pristalice fikreta abdica i nudili ljudima da se potpisuju na papire a pitanja su bila u smislu da li ste za autonomiju, zelite li mir i slicno. Nudjena je hrana bila za potpise i svasta nešto. Jako čudna vremena su to bila gdje se nije znalo ko pije a ko plaća. Na prvu kada je bilo ko od nas to slusao to je djelovalo jako uvjerljivo, mnogi su mislili da je to dobra stvar da će se jedinice iz Kladuse moci prebaciti na teren Bihaća - Buzima - Krupe da brane no medjutim svima je bilo nejasno. Pogotovo zbog cinjenice da dotad jedinice iz Kladuse nisu toliko dolazile na teren ostatka Krajine osim pojedinih izuzetaka kao što je Brena rahmetli ( novembra 92 na Grabezu)

Spoiler

Show

Malo ljudi izvana zna da se je tad provlačila priča o formiranju "novog korpusa" koji bi bio stacioniran u Kladusi. To bi dalo legitimnosti fikretu da pripremi svoju vojsku no medjutim do toga nikad nije doslo srečom. Slicna priča se nevezano za autonomiju vrtila u Krupi gdje su pojedinci trazili da se 2. otočki bataljon iz 511 odvoji i formira nova brigada sastavljena od Otočana.

Tog ljeta 93' najveći teret politike autonomije i pripreme pasti preko ledja MUPa. U to vrijeme Zijad Kadić, ako me sjecanje dobro sluzi bio je postavljen za komandira CSB Bihać no medjutim u to vrijeme Skupstina USK, koja je bila pro-abdićevska ( bozidar šicel, hafeza sabljakovic, zlatko jusic) istog tog Zijada sklanja sa duznosti i na njegovo mjesto postavlja Irfana Saracevica - Zileta. Taj Žile bio je jedan od najvećih pozdrzavaoca ideja fikreta i jedan od većih zlocinaca od njih sviju. On je bio brat Izudina Saracevica, pukovnika 5. Korpusa koji je ostao na naši strani. Koliko sam cuo poslije rata Izudin je odbio da ode mu na dzenazu kad je umro upravo zbog toga što je bio izdajnik. Tada kad je donesena ta odluka, došlo je do opšteg raskola u MUPu u to vrijeme. Fakticki kad je Žile nelegalno postavljen doveo je policajce odane fikretu i tako stvarao paraformaciju unutar MUPa. Koliko me sjećanje sluzi tad je licno trazeno iz Predsjednistva BiH da se ukljuci ministar MUPa da se rijesi pitanje i oni su trazili da se Žile skine i vrati Zijad na poziciju komandira CSB Bihac. To ljeto 93' zvanicno je dovelo do podjele gdje smo mi imali fakticki grupe koje su bile za 5. Korpus za RBIH i rezervne policajce koji su bili uz Žileta za autonomiju. Takve iste stvari su uradjene u Cazinu i Kladusi. Takvo stanje je ostalo sve dok nisu abdicevci skontali da je veliki dio MUPa na strani Korpusa i legitimne vlade gdje su onda napustili Bihac i otisli u Kladusu i cinili jegro njihove policije i batinaša koji su bili u logorima. Također sam Irfan Saracevic Zile postaće njihov ministar policije u autonomasima.

U to vrijeme sam imala 17. godina, insan htio ne htio morao zapažati neke stvari, bar su meni upitnici bili iznad glave.

Kladuša je imala par udara/anapada/borbi na području Bos. Bojne (i to je bilo to do međusobnog sukoba), po meni zbog presjecanja puta Kladuša - Bužim, nešto dalje nikad nisam ni razmišljala, ali da je u BiH rat, ljudi ginu na sve strane, gladuju, Bihać, Cazin, Bužim granatiraju, napadaju a u Kladuši se i ne osjeti, nelogično mi je bilo. I komentarisala sam to, znali su me zezati da mi je žao što nas ne granatiraju.

Kafići su radili, auta se vozila, pijaca, šverc, djeca (srednjškolci) iz Bihaća i Cazina se prebacivala kod nas u školu jer se nastava normalno odvijala, pojesti i popiti ...

Nisam bila prisutna nekim razgovorima roditelja i odraslih o ratu, o politici, čak ni Fikretovih spiskova koji su bili temelj za proglašenje Autonomije roditelji nisu u mom prisustvu spominjali. Valjda su smatrali da mi situacija dovoljno uzima mladost, zašto dodatno crniti.

Kad su krenula potpisivanja, ispametila sam jednu rodicu u kafiću, ona je nosila peticiju i nudila mi da potpišem. Nije mi tu nešto štimalo, u meni se nešto suprostavljalo tome. Na kraju me napala da želim rat, posvađale se k'o prave ...

Peticija je bila ranog proljeća najaktivnija, na proljeće 100 %, a frka je krenula u septembru 1993. Kad je bilo dizanje naroda u Velikoj Kladuši, organizovano, autobusima, prema Cazinu/Bihaću, bili smo u školi, direktorica je išla od razreda do razreda i govorila da je nastava završena, da nas čekaju autobusi, koji čine tzv. "konvoj mira", sa kojima ćemo ići prema Bihaću tražiti mir.

Bez straha i suzdržavanja sam joj postavila pitanje sčuđenje, zašto u Bihać, a ne u Maljevac, nas Srbi napadaju, s njima ratujemo ... To je bila moja logika u tom momentu.

Iz mog razreda, skoro svi su otišli, negdje na Johovici ( ne sjećam se da li je i na Skokove išla kolona), je narod zaustavljen. Bio je neki incident, prva žrtva pala, nikad se nisam ni informisala šta se tačno dešavalo, a nisam vjerovala ništa Velkatonu a ni njihovim pričama.

Nisam otiša za Bihać tražiti mir, nego sam otišla kući, gdje sam zatekla mamu koja je bila iznenađena od kud ranije iz škole, i ja joj ispričala sve i da sam odbila ići. Nikad zaboravit neću njen osmijeh i suze u očima i ono njeno "dijete moje drago". ( tek kasnije se sve složilo )
Tek tad sam krenula slušati i gledati šta se dešava, krenula su hapšenja mojih dajdži, rodbine, poznanika,
okupljanje Hegine grupe, Brenina smrt, formiranje linija prema 5.korpusu, logori i u biti tek tad je u Kladuši počeo rat,
a vala i platila je ceh i za sebe i sve one sa cijelog Bihaćkog okruga koji su podržavali Fikreta.

Žao mi je što se Hegina ekipa ( i Brena rahm, je bio dio te ekipe ) rijetko spominje, Kladušani sa jednim Mostarcem i jednim Travničanom ... Ti ljudi su ostavili roditelje, supruge, djecu ... otišli Kladuše u Bužim, uz veliko NE Fiktretu i Autonomiji, djelovali u sklopu 505., neki su se priključili Hamzama, a njihovi bližnji su proživljavali pakao u Kladuši.

Ma ja se tebi nevista divim da ste shvatili i ostali normalni u ta luda vremena.
Je li moguce da neko nije bio na babinoj strani u to vrijeme.

Respekt do poda.

[Mirza777]

Naša Krajina, 5. Korpus i MUP slobodno mogu reći i pohvaliti se da smo bili kao i ostatali dio BiH multietnicni što se tiče protekle agresije. Na našoj strani bilo je jako puno katolika i pravoslavaca koji su se sa nama borili rame uz rame. Od pokojnog Peđe, Bore, sina i oca Bubulja do Slavka Lipića i ostalih heroja.

Moram napomenuti jednu interesantnu cinjenicu a to je da je prvih dana sa mnom u jedini bio i niko drugi nego Dragan Lukač koji je aprila 92 bio naš snajperista dok se branila Krupa da bi nakon toga dezertirao i pobjegao na njihovu stranu da vodi njihov taj "specijalni" odred policije. Sjećam ga se jos iz srednje škole jer smo skupa isli, bio je 2 godine stariji. Vazda su ga mlatili jer je bio iz Krnjeuše koje je i dan danas srednjovjekovno selo, urbanistički i mentalno. Kasnije su nas uvijek slali na rejon Grabeza/Alibegovića Kose kad bi se saznalo da su njegovi gore. Ganjali smo da se skršimo sa njima februara 95' no medjutim pobjegli su on i njegova "svita" na samom pocetku ofanzive na Sokolac gdje su njegovi drzali polozaje.

Zlocinac kao i mnogi.
Fin komsija radni kolega a onda zvijer koju ne poznajes.



Ovo ti je poznato ali jos nije odgovarao za ovaj zlocin.

Je li istina da je saradjivao sa Hamdom poslije rata?

Ne znam to za Hamdu, zalosno je sto mnogi kumuju sa cetnicima i dan danas godinama poslije rata. I on sam je bio tu kad je trebalo Nedzada rahmetli zaklati a kad je trebalo u borbu nigdje ga. Priča ima ko je s kim kumovao sad šta je istina tu niko ne zna osim njih samih mi samo nadjati mozemo. Primjer zalostan toga je upravo najveće obiljezavanje u Krajini, godisnjica slamanje Februarske Ofanzive na Hasinom Vrhu gdje se par hiljada ljudi okupi, zalosno je sto pojedini oficiri tadasnji na Hasin Vrh dovode Vojislava Kondića koji je i sam tog februara bio zarobljen gore na Hasinom Vrhu i ranjenog ga snijeli u Jezero i previli i u razmjenu dali. Dovode ga gore i sa njim loču, pričaju, jedu. Strahota, pogotovo što isti taj Kondić po fejsbuku piše kako je on ponosan sto se borio za tzv republiku srpsku i kako su oni nevini.

[Tromblon]

Možeš li reci o Brezi 94 @Mirza777 ? Da li je istina kako je cetnicki iznenadni napad doveo do akcije diverzanata ranije nego što je planirano i umalo usranog mladića ne uhvatise?

[Chloe]

Spoiler

Show

Što se tiče te politike ljeta 93' mogu reći da je taj period bio jako turbulentan i promjenjiv da se jako teško moglo pohvatati šta se desavalo u tome periodu. Proljeća 93' i pocetka ljeta već su se uveliko nazirali planovi fikretovaca no medjutim cinjenica je da mnogi nisu znali šta je ustvari pravi plan. Moram spomenuti to iz razloga što mnogi od nas nisu znali šta zapravo znaci ta "autonomija", postojale su priče i garancije da će to biti Kladusa da tu rata neće biti. nešto kao demilitarizovana zona, Tada su gradom išle pristalice fikreta abdica i nudili ljudima da se potpisuju na papire a pitanja su bila u smislu da li ste za autonomiju, zelite li mir i slicno. Nudjena je hrana bila za potpise i svasta nešto. Jako čudna vremena su to bila gdje se nije znalo ko pije a ko plaća. Na prvu kada je bilo ko od nas to slusao to je djelovalo jako uvjerljivo, mnogi su mislili da je to dobra stvar da će se jedinice iz Kladuse moci prebaciti na teren Bihaća - Buzima - Krupe da brane no medjutim svima je bilo nejasno. Pogotovo zbog cinjenice da dotad jedinice iz Kladuse nisu toliko dolazile na teren ostatka Krajine osim pojedinih izuzetaka kao što je Brena rahmetli ( novembra 92 na Grabezu)

Spoiler

Show

Malo ljudi izvana zna da se je tad provlačila priča o formiranju "novog korpusa" koji bi bio stacioniran u Kladusi. To bi dalo legitimnosti fikretu da pripremi svoju vojsku no medjutim do toga nikad nije doslo srečom. Slicna priča se nevezano za autonomiju vrtila u Krupi gdje su pojedinci trazili da se 2. otočki bataljon iz 511 odvoji i formira nova brigada sastavljena od Otočana.

Tog ljeta 93' najveći teret politike autonomije i pripreme pasti preko ledja MUPa. U to vrijeme Zijad Kadić, ako me sjecanje dobro sluzi bio je postavljen za komandira CSB Bihać no medjutim u to vrijeme Skupstina USK, koja je bila pro-abdićevska ( bozidar šicel, hafeza sabljakovic, zlatko jusic) istog tog Zijada sklanja sa duznosti i na njegovo mjesto postavlja Irfana Saracevica - Zileta. Taj Žile bio je jedan od najvećih pozdrzavaoca ideja fikreta i jedan od većih zlocinaca od njih sviju. On je bio brat Izudina Saracevica, pukovnika 5. Korpusa koji je ostao na naši strani. Koliko sam cuo poslije rata Izudin je odbio da ode mu na dzenazu kad je umro upravo zbog toga što je bio izdajnik. Tada kad je donesena ta odluka, došlo je do opšteg raskola u MUPu u to vrijeme. Fakticki kad je Žile nelegalno postavljen doveo je policajce odane fikretu i tako stvarao paraformaciju unutar MUPa. Koliko me sjećanje sluzi tad je licno trazeno iz Predsjednistva BiH da se ukljuci ministar MUPa da se rijesi pitanje i oni su trazili da se Žile skine i vrati Zijad na poziciju komandira CSB Bihac. To ljeto 93' zvanicno je dovelo do podjele gdje smo mi imali fakticki grupe koje su bile za 5. Korpus za RBIH i rezervne policajce koji su bili uz Žileta za autonomiju. Takve iste stvari su uradjene u Cazinu i Kladusi. Takvo stanje je ostalo sve dok nisu abdicevci skontali da je veliki dio MUPa na strani Korpusa i legitimne vlade gdje su onda napustili Bihac i otisli u Kladusu i cinili jegro njihove policije i batinaša koji su bili u logorima. Također sam Irfan Saracevic Zile postaće njihov ministar policije u autonomasima.

U to vrijeme sam imala 17. godina, insan htio ne htio morao zapažati neke stvari, bar su meni upitnici bili iznad glave.

Kladuša je imala par udara/anapada/borbi na području Bos. Bojne (i to je bilo to do međusobnog sukoba), po meni zbog presjecanja puta Kladuša - Bužim, nešto dalje nikad nisam ni razmišljala, ali da je u BiH rat, ljudi ginu na sve strane, gladuju, Bihać, Cazin, Bužim granatiraju, napadaju a u Kladuši se i ne osjeti, nelogično mi je bilo. I komentarisala sam to, znali su me zezati da mi je žao što nas ne granatiraju.

Kafići su radili, auta se vozila, pijaca, šverc, djeca (srednjškolci) iz Bihaća i Cazina se prebacivala kod nas u školu jer se nastava normalno odvijala, pojesti i popiti ...

Nisam bila prisutna nekim razgovorima roditelja i odraslih o ratu, o politici, čak ni Fikretovih spiskova koji su bili temelj za proglašenje Autonomije roditelji nisu u mom prisustvu spominjali. Valjda su smatrali da mi situacija dovoljno uzima mladost, zašto dodatno crniti.

Kad su krenula potpisivanja, ispametila sam jednu rodicu u kafiću, ona je nosila peticiju i nudila mi da potpišem. Nije mi tu nešto štimalo, u meni se nešto suprostavljalo tome. Na kraju me napala da želim rat, posvađale se k'o prave ...

Peticija je bila ranog proljeća najaktivnija, na proljeće 100 %, a frka je krenula u septembru 1993. Kad je bilo dizanje naroda u Velikoj Kladuši, organizovano, autobusima, prema Cazinu/Bihaću, bili smo u školi, direktorica je išla od razreda do razreda i govorila da je nastava završena, da nas čekaju autobusi, koji čine tzv. "konvoj mira", sa kojima ćemo ići prema Bihaću tražiti mir.

Bez straha i suzdržavanja sam joj postavila pitanje sčuđenje, zašto u Bihać, a ne u Maljevac, nas Srbi napadaju, s njima ratujemo ... To je bila moja logika u tom momentu.

Iz mog razreda, skoro svi su otišli, negdje na Johovici ( ne sjećam se da li je i na Skokove išla kolona), je narod zaustavljen. Bio je neki incident, prva žrtva pala, nikad se nisam ni informisala šta se tačno dešavalo, a nisam vjerovala ništa Velkatonu a ni njihovim pričama.

Nisam otiša za Bihać tražiti mir, nego sam otišla kući, gdje sam zatekla mamu koja je bila iznenađena od kud ranije iz škole, i ja joj ispričala sve i da sam odbila ići. Nikad zaboravit neću njen osmijeh i suze u očima i ono njeno "dijete moje drago". ( tek kasnije se sve složilo )
Tek tad sam krenula slušati i gledati šta se dešava, krenula su hapšenja mojih dajdži, rodbine, poznanika,
okupljanje Hegine grupe, Brenina smrt, formiranje linija prema 5.korpusu, logori i u biti tek tad je u Kladuši počeo rat,
a vala i platila je ceh i za sebe i sve one sa cijelog Bihaćkog okruga koji su podržavali Fikreta.

Žao mi je što se Hegina ekipa ( i Brena rahm, je bio dio te ekipe ) rijetko spominje, Kladušani sa jednim Mostarcem i jednim Travničanom ... Ti ljudi su ostavili roditelje, supruge, djecu ... otišli Kladuše u Bužim, uz veliko NE Fiktretu i Autonomiji, djelovali u sklopu 505., neki su se priključili Hamzama, a njihovi bližnji su proživljavali pakao u Kladuši.

Ma ja se tebi nevista divim da ste shvatili i ostali normalni u ta luda vremena.
Je li moguce da neko nije bio na babinoj strani u to vrijeme.

Respekt do poda.

Bilo je ljudi koji su od prvog dana bili protiv. Neki su se odmah izjasnili i pobunili, neki su mudro šutjeli - pasivni posmatrači koje je situacija vodila a ne njihova uvjerenja.
Da je bilo teško jeste. Nisam u prvoj autonomiji, kako ja, tako ni moji roditelji imali nikakve probleme. Mog tate obitelj je skoro sva bila na Fikretovoj strani, a obzirom da su bili "jaki", na pozicijama, pošteđeni smo bili, ali to nije bilo komforno nimalo, nije ni umanjivalo brigu, tugu, strah zbog onih koji su prolazili razne troture, logore, zlostavljanja. BAr ja nisam tip da se mogu šepuriti sa osmijehom dok oko mene ljudi pate.
A bilo je situacija da brat brata pretuče da ne može ustati. Majke koje su imale sinove na različitim stranama.
Ko nije to prolazio, teško može razumjeti.
U drugom dijelu Autonomije, mama i tad mali brat su ostali u Kladuši, iako su tatini roditelji bili za Fikreta, nije ih htjela ostvaiti same. E onda su ona i brat prošli zatvore i logore, redovna ispitivanja, zbog mene, jer sam se priključila Armiji BiH, bila sam u svemu što je bilo strogo povjerljivo, povjerljivo, urgentno itd. Sva pitanja su se svodila na mene, poruke koje dobijala od mene preko CK je morala "tumačiti", smatrali su da treba čitati " između redova", kao da su šifrirane.

Srbi su vodili glavnu riječ, tatini su se izvukli otišli u EU nije ih imao ko zaštiti, a naši su bili gori od Srba, dal bijes dal dodovoravanje Srbima koji su i njih znali klepnuti i udariti, gurati na liniju ispred sebe itd. ali su mnogim situacijama bili korektniji prema našim ljudima.
Mog tečića su ranjenog zarobili, autonomaš mu je pucao u glavu ( istraga još nije zatvorena ), i samo su ga u neku grabu bacili. Našli se neki naši rođaci i tražili da ga ukopaju propisno, autonomaši nisu dali, ali je Kobac odobrio. Pa budi pametan.
P i moja mama uvijek kaže, treman autonomaša je bio x puta gori od tremana Srba.

Nekad na osnovu informacija o odnosu Srba prema ljudima koji su bili za 5.korpus,
zaključujem da su ih poštovali a autonomaše tretirali baš kao izdajnike i licemjere.

Fakat luda vremena.

[Mirza777]

Možeš li reci o Brezi 94 @Mirza777 ? Da li je istina kako je cetnicki iznenadni napad doveo do akcije diverzanata ranije nego što je planirano i umalo usranog mladića ne uhvatise?

U Brezi je 12. septembra napad naš krenuo u isto vrijeme kad su i oni krenuli napad. Naše snage trebale izvrsiti napad no medjutim malo prije oni krenu u taj finalni napad na Sipu gore i probiju liniju. Nisam bio u 505 pa ne znam ličnih detalja previše ali kad je to puklo Buzimljani su ih poslali nazad prema Dvoru a čitava jedna paradna jedinica je gore pobijena. Naime u pozadini odakle su Hamze s ledja izvrsile napad, četnici su iz Banja Luke doveli oformljenu jedinicu koja je trebala biti paradna jedinica koja bi prošla kroz Buzim ako bi uspjela operacija Breza. Ti su ljudi imali nove novcate uniforme jos se osjetio miris fabricki na njima. Jedna takva je dosla bila u Bihac da se pohvale Buzimljani i vidio sam je. Uglavnom, razbucali ih a sam njihov "đeneral" je bio ranjen od granate ZISa a umalo i zarobljen. Sreća je bila što ga Đuro ne prepozna i raniše ga cetnici prije nego sto je uspio skontati ko je tu.

Jedna manje poznata stvar je da je 2 mjeseca kasnije isti "đeneral" ratko bio ranjen i na Grabezu od gelera minobacačke mine.Tu će poginuti neki oficiri iz 2. krajiskog korpusa a njega kao covjeka koji je vodio napad geler ce pogoditi u glavu opet. Tako da je 2 puta zijanio od Krajisnika.

[Tromblon]

Možeš li reci o Brezi 94 @Mirza777 ? Da li je istina kako je cetnicki iznenadni napad doveo do akcije diverzanata ranije nego što je planirano i umalo usranog mladića ne uhvatise?

U Brezi je 12. septembra napad naš krenuo u isto vrijeme kad su i oni krenuli napad. Naše snage trebale izvrsiti napad no medjutim malo prije oni krenu u taj finalni napad na Sipu gore i probiju liniju. Nisam bio u 505 pa ne znam ličnih detalja previše ali kad je to puklo Buzimljani su ih poslali nazad prema Dvoru a čitava jedna paradna jedinica je gore pobijena. Naime u pozadini odakle su Hamze s ledja izvrsile napad, četnici su iz Banja Luke doveli oformljenu jedinicu koja je trebala biti paradna jedinica koja bi prošla kroz Buzim ako bi uspjela operacija Breza. Ti su ljudi imali nove novcate uniforme jos se osjetio miris fabricki na njima. Jedna takva je dosla bila u Bihac da se pohvale Buzimljani i vidio sam je. Uglavnom, razbucali ih a sam njihov "đeneral" je bio ranjen od granate ZISa a umalo i zarobljen. Sreća je bila što ga Đuro ne prepozna i raniše ga cetnici prije nego sto je uspio skontati ko je tu.

Jedna manje poznata stvar je da je 2 mjeseca kasnije isti "đeneral" ratko bio ranjen i na Grabezu od gelera minobacačke mine.Tu će poginuti neki oficiri iz 2. krajiskog korpusa a njega kao covjeka koji je vodio napad geler ce pogoditi u glavu opet. Tako da je 2 puta zijanio od Krajisnika.

Hvala. Pricao mi je covjek da je bila pala naša linija. Tenkovi probili, a naših ceta iza leđa cetnicima i da je Nanic naredio napad i da su cete bile u tolikoj panici da ih je nekoliko izvrsilo samoubistvo.

[swanfilter]

Ne mogu se odluciti jel napetije bilo kada je Ahmo Prdo prvih dana rata napustio liniju u Bos Krupi i dosao se u Pistaline obracunati sa guzonjama. Il Cetnici nisu znali, il im se nije dalo krenuti preko Une. Inace, ode Krupa i onda sve preostalo od slobodnog teritorija vec 92.

Ili kada su Cetnici isto u Krupi preko mostobrana zauzeli Cojluk. Udri prema Cazinu i eto te u Kladusi gdje su vecina njih jedva cekali oslobodioce.

Mozda i pocetak APZB. Ko u filmovima koje sam mnogo kasnije gledao. Totalno nepovjerenje i između najblizih.

A najveci merak bio je 95 gledati kako 10ak naslagnih VBR od HV neumorno salju salve raketa.

I jos jedno nikada necu zaboraviti. Mada je rat jos uvijek trajao, tih dana pojavljuje se Haris Silajdzic u nasim krajevima. Cijela svita. Velika guzva, a mene narod uz Mercedesa priljepio muski. Kad ce ti meni nekakav glavesina iz svite-mali, da si odmah smaknuo ruke od auta, izgrebaces ga.

Od tada svaki glavesina i njihovi postupci u ovakvoj BiH me podsjete na taj trenutak.

[Mirza777]

Možeš li reci o Brezi 94 @Mirza777 ? Da li je istina kako je cetnicki iznenadni napad doveo do akcije diverzanata ranije nego što je planirano i umalo usranog mladića ne uhvatise?

U Brezi je 12. septembra napad naš krenuo u isto vrijeme kad su i oni krenuli napad. Naše snage trebale izvrsiti napad no medjutim malo prije oni krenu u taj finalni napad na Sipu gore i probiju liniju. Nisam bio u 505 pa ne znam ličnih detalja previše ali kad je to puklo Buzimljani su ih poslali nazad prema Dvoru a čitava jedna paradna jedinica je gore pobijena. Naime u pozadini odakle su Hamze s ledja izvrsile napad, četnici su iz Banja Luke doveli oformljenu jedinicu koja je trebala biti paradna jedinica koja bi prošla kroz Buzim ako bi uspjela operacija Breza. Ti su ljudi imali nove novcate uniforme jos se osjetio miris fabricki na njima. Jedna takva je dosla bila u Bihac da se pohvale Buzimljani i vidio sam je. Uglavnom, razbucali ih a sam njihov "đeneral" je bio ranjen od granate ZISa a umalo i zarobljen. Sreća je bila što ga Đuro ne prepozna i raniše ga cetnici prije nego sto je uspio skontati ko je tu.

Jedna manje poznata stvar je da je 2 mjeseca kasnije isti "đeneral" ratko bio ranjen i na Grabezu od gelera minobacačke mine.Tu će poginuti neki oficiri iz 2. krajiskog korpusa a njega kao covjeka koji je vodio napad geler ce pogoditi u glavu opet. Tako da je 2 puta zijanio od Krajisnika.

Hvala. Pricao mi je covjek da je bila pala naša linija. Tenkovi probili, a naših ceta iza leđa cetnicima i da je Nanic naredio napad i da su cete bile u tolikoj panici da ih je nekoliko izvrsilo samoubistvo.

Jeste, kad je finalni napad krenuo u napad je krenulo sve od četnika što je bilo i 9 tenkova je krenulo u juriš i taj polozaj na Sipu je probijen i cetnici su fakticki vec krenuli prema Buzimu, rezerve nije bilo a 300 Hamzi,Gazija, Tajfuna je bilo iza ledja. Kad je to krenulo sjecam se jos u ratu neko iz 505. je bio prepričavao da su preko motorola bili čuli nekog cetnickog oficira da je rekao " jesam vam rekao šta ce biti ". Da je panika bila dovoljno govori cinjenica prijatelja koji je u to vrijeme bio u Hamzama i bio taj dan u proboju s ledja, kaze gledam nas 10 iz Hamzi a ispred nas 2 čete cetnika bjeze, nemas metaka da pobijes koliko njih ima da bjeze. Ne smijemo zaboraviti onu priču kad su zarobili četnika iz SAO Krajine i pitali ga zasto nisi bjezao kao ostali a on reče kud da bjezim kad svaka bukva tekbir viče.

Ne mogu se odluciti jel napetije bilo kada je Ahmo Prdo prvih dana rata napustio liniju u Bos Krupi i dosao se u Pistaline obracunati sa guzonjama. Il Cetnici nisu znali, il im se nije dalo krenuti preko Une. Inace, ode Krupa i onda sve preostalo od slobodnog teritorija vec 92.

Ili kada su Cetnici isto u Krupi preko mostobrana zauzeli Cojluk. Udri prema Cazinu i eto te u Kladusi gdje su vecina njih jedva cekali oslobodioce.

Mozda i pocetak APZB. Ko u filmovima koje sam mnogo kasnije gledao. Totalno nepovjerenje i između najblizih.

A najveci merak bio je 95 gledati kako 10ak naslagnih VBR od HV neumorno salju salve raketa.

I jos jedno nikada necu zaboraviti. Mada je rat jos uvijek trajao, tih dana pojavljuje se Haris Silajdzic u nasim krajevima. Cijela svita. Velika guzva, a mene narod uz Mercedesa priljepio muski. Kad ce ti meni nekakav glavesina iz svite-mali, da si odmah smaknuo ruke od auta, izgrebaces ga.

Od tada svaki glavesina i njihovi postupci u ovakvoj BiH me podsjete na taj trenutak.

Meni kad smo im studentsku brigadu naprašili na Orljanskoj glavici. Razumijemo se, već za vrijeme rata poceli su mamini i tatini sinovi izlaziti na vidjelo. Da se samo tad to rijesilo eh....

[Danguba]

Hajde malo o bitci na Cojluku kada ste se ganjali cijelu noc oko kuca i kada je ceto ujutro iza coska kuce pruzio nasem motorulu i rekao ''eto sad ti komanduj'' ne znajuci kome je daje.

To je meni legendarno. Neko je opisao taj dogadjaj.

[Mirza777]

Spoiler

Show

U to vrijeme sam imala 17. godina, insan htio ne htio morao zapažati neke stvari, bar su meni upitnici bili iznad glave.

Kladuša je imala par udara/anapada/borbi na području Bos. Bojne (i to je bilo to do međusobnog sukoba), po meni zbog presjecanja puta Kladuša - Bužim, nešto dalje nikad nisam ni razmišljala, ali da je u BiH rat, ljudi ginu na sve strane, gladuju, Bihać, Cazin, Bužim granatiraju, napadaju a u Kladuši se i ne osjeti, nelogično mi je bilo. I komentarisala sam to, znali su me zezati da mi je žao što nas ne granatiraju.

Kafići su radili, auta se vozila, pijaca, šverc, djeca (srednjškolci) iz Bihaća i Cazina se prebacivala kod nas u školu jer se nastava normalno odvijala, pojesti i popiti ...

Nisam bila prisutna nekim razgovorima roditelja i odraslih o ratu, o politici, čak ni Fikretovih spiskova koji su bili temelj za proglašenje Autonomije roditelji nisu u mom prisustvu spominjali. Valjda su smatrali da mi situacija dovoljno uzima mladost, zašto dodatno crniti.

Kad su krenula potpisivanja, ispametila sam jednu rodicu u kafiću, ona je nosila peticiju i nudila mi da potpišem. Nije mi tu nešto štimalo, u meni se nešto suprostavljalo tome. Na kraju me napala da želim rat, posvađale se k'o prave ...

Peticija je bila ranog proljeća najaktivnija, na proljeće 100 %, a frka je krenula u septembru 1993. Kad je bilo dizanje naroda u Velikoj Kladuši, organizovano, autobusima, prema Cazinu/Bihaću, bili smo u školi, direktorica je išla od razreda do razreda i govorila da je nastava završena, da nas čekaju autobusi, koji čine tzv. "konvoj mira", sa kojima ćemo ići prema Bihaću tražiti mir.

Bez straha i suzdržavanja sam joj postavila pitanje sčuđenje, zašto u Bihać, a ne u Maljevac, nas Srbi napadaju, s njima ratujemo ... To je bila moja logika u tom momentu.

Iz mog razreda, skoro svi su otišli, negdje na Johovici ( ne sjećam se da li je i na Skokove išla kolona), je narod zaustavljen. Bio je neki incident, prva žrtva pala, nikad se nisam ni informisala šta se tačno dešavalo, a nisam vjerovala ništa Velkatonu a ni njihovim pričama.

Nisam otiša za Bihać tražiti mir, nego sam otišla kući, gdje sam zatekla mamu koja je bila iznenađena od kud ranije iz škole, i ja joj ispričala sve i da sam odbila ići. Nikad zaboravit neću njen osmijeh i suze u očima i ono njeno "dijete moje drago". ( tek kasnije se sve složilo )
Tek tad sam krenula slušati i gledati šta se dešava, krenula su hapšenja mojih dajdži, rodbine, poznanika,
okupljanje Hegine grupe, Brenina smrt, formiranje linija prema 5.korpusu, logori i u biti tek tad je u Kladuši počeo rat,
a vala i platila je ceh i za sebe i sve one sa cijelog Bihaćkog okruga koji su podržavali Fikreta.

Žao mi je što se Hegina ekipa ( i Brena rahm, je bio dio te ekipe ) rijetko spominje, Kladušani sa jednim Mostarcem i jednim Travničanom ... Ti ljudi su ostavili roditelje, supruge, djecu ... otišli Kladuše u Bužim, uz veliko NE Fiktretu i Autonomiji, djelovali u sklopu 505., neki su se priključili Hamzama, a njihovi bližnji su proživljavali pakao u Kladuši.

Ma ja se tebi nevista divim da ste shvatili i ostali normalni u ta luda vremena.
Je li moguce da neko nije bio na babinoj strani u to vrijeme.

Respekt do poda.

Bilo je ljudi koji su od prvog dana bili protiv. Neki su se odmah izjasnili i pobunili, neki su mudro šutjeli - pasivni posmatrači koje je situacija vodila a ne njihova uvjerenja.
Da je bilo teško jeste. Nisam u prvoj autonomiji, kako ja, tako ni moji roditelji imali nikakve probleme. Mog tate obitelj je skoro sva bila na Fikretovoj strani, a obzirom da su bili "jaki", na pozicijama, pošteđeni smo bili, ali to nije bilo komforno nimalo, nije ni umanjivalo brigu, tugu, strah zbog onih koji su prolazili razne troture, logore, zlostavljanja. BAr ja nisam tip da se mogu šepuriti sa osmijehom dok oko mene ljudi pate.
A bilo je situacija da brat brata pretuče da ne može ustati. Majke koje su imale sinove na različitim stranama.
Ko nije to prolazio, teško može razumjeti.
U drugom dijelu Autonomije, mama i tad mali brat su ostali u Kladuši, iako su tatini roditelji bili za Fikreta, nije ih htjela ostvaiti same. E onda su ona i brat prošli zatvore i logore, redovna ispitivanja, zbog mene, jer sam se priključila Armiji BiH, bila sam u svemu što je bilo strogo povjerljivo, povjerljivo, urgentno itd. Sva pitanja su se svodila na mene, poruke koje dobijala od mene preko CK je morala "tumačiti", smatrali su da treba čitati " između redova", kao da su šifrirane.

Srbi su vodili glavnu riječ, tatini su se izvukli otišli u EU nije ih imao ko zaštiti, a naši su bili gori od Srba, dal bijes dal dodovoravanje Srbima koji su i njih znali klepnuti i udariti, gurati na liniju ispred sebe itd. ali su mnogim situacijama bili korektniji prema našim ljudima.
Mog tečića su ranjenog zarobili, autonomaš mu je pucao u glavu ( istraga još nije zatvorena ), i samo su ga u neku grabu bacili. Našli se neki naši rođaci i tražili da ga ukopaju propisno, autonomaši nisu dali, ali je Kobac odobrio. Pa budi pametan.
P i moja mama uvijek kaže, treman autonomaša je bio x puta gori od tremana Srba.

Nekad na osnovu informacija o odnosu Srba prema ljudima koji su bili za 5.korpus,
zaključujem da su ih poštovali a autonomaše tretirali baš kao izdajnike i licemjere.

Fakat luda vremena.

Drago mi je sestro da si spomenula ovo.

Zelim istaci da je inace protiv četnika bilo lakše ratovati nego protiv autonomasa. Četnici su imali standardnu taktiku, granatiranje pola sata-sat, pjesadijski napad i stani. Autonomasi su bili lukavi, zasjede radili, konfiguracija terena Cazina-Kladuse je jako teska bila, 2 brda i na brdu kuca a izmedju livada i haj ti to zauzmi.

Napominjem ovo zato sto su cetnici po ratnim zlocinima, bili mala maca za ono što su autonomasi radili. Autonomaski logori Drmaljevo, Valionica, Miljkovici zatvor, mesara ona u Vrnogracu, pakao na zemlji. Autonomasi su toliko teske ratne zlocine radili da i samo pisanje o njima nadmasuje sve sto se o cetnicima cuje. Nazalost jedna od osoba koja je imala takvu sudbinu je i rahmetli Munir Lulić iz 503 brigade. Zarobljen, ubijen sa 180 metaka iz M84 zatim mu nozem odsjecena oba uha, nos i usne. Strasno za pomisliti ili jednog momka iz 517 kojem su zarobljenom odsjekli glavu sjekirom. Nazalost to nisu jedan ili dva slucaja, takvih je bilo puno. Prije dosta godinama izasla je slika iz Drmaljeva na kojem se vide 2 autonomasa kako drze ručnu pilu na vratu jednog od logoraša. Još jedan primjer te brutalnosti je u slucaj sa 3 pripadnika 502, gdje je komandir voda bio ubijen i preko motorole zvali su ispomocda bi sacekali 2 momaka iz 502 koji su dosli kao ispomoc i pobili ih. Takvih slucajeva je bilo puno od odsjecanja prstiju, sakaćenja, ubijanja čekićem/maljem do ostalih najgnusnijih stvari. Sjećam se perioda ljeta 94' i razoruzavanja autonomasa u Golubovićima, S jedne strane nas, Buzimljane i Cazinjane s druge autonomase. Oni psuju Buzimsku dzamiju, govore da ce djecu poklati, ma strasno i za pricati.

[dr_Evil]

@Chloe imas veliki respect, na stranu ko je bio upravu, ko ne, ali otici u tim godinama i boriti se u ono sta vjerujes, svaka cast

[swanfilter]

da. upravo sam neki dan vidio snimke neke srpske televizije koji pokazuju mrtve i zarobljene krajisnike koji su se iz hrvarske pokusali prebaciti preko "rsk" da dodju do bihaca. ne znam puno o tome pa me zanima, ima li kakav tekst ili knjiga o ovome? posto ne znam dosta, meni je ovo izgledalo kao samoubilacka misija i ne tako dobro promisljena i planirana. dakle ima li neko da zna vise ili da moze podanuti neki tekst ili knjigu o ovom? koje su bile zrtve poginuli/zarobljeni ovog poduhvata?

Mozda je neko vec odg. Svejedno, moze se naci dokumentarni film Slunjska brda.

[Chloe]

da. upravo sam neki dan vidio snimke neke srpske televizije koji pokazuju mrtve i zarobljene krajisnike koji su se iz hrvarske pokusali prebaciti preko "rsk" da dodju do bihaca. ne znam puno o tome pa me zanima, ima li kakav tekst ili knjiga o ovome? posto ne znam dosta, meni je ovo izgledalo kao samoubilacka misija i ne tako dobro promisljena i planirana. dakle ima li neko da zna vise ili da moze podanuti neki tekst ili knjigu o ovom? koje su bile zrtve poginuli/zarobljeni ovog poduhvata?

Nije "samoubilački misija", bar ne prva grupa. Ljudi su pripremani, svi su imali nove uniforme, opremu, naoružanje, postojap je plan, vodiči. Prva grupa je prošla bez većih problema. Njih 800 i nešto.

Druga je grupa je već i druga priča, samo iz razloga što je već očekivan poduhvat koji je presjecan na određenim lokacijama, nastradalo ljudi, zato i jeste snimljen film na osnovu druge grupe.

Moji neki postovi od ranije.

Gdje se na netu može naći nešto o pokušaju par stotina ljudi da iz Hrvatske dođu do teritorije 5. korpusa preko tkz. SRK ?
sve moje pretrage na netu su bezuspješne.

Slunjska brda pretražuj.

I nisu to pokušaji, uspjelo je par velikih grupa preći, nažalost bilo je i gubitaka.

Snimljen je film na tu temu

https://youtu.be/hrVCE9vWQso

Nije nešto ali opet dovoljno da se zna kako je izgledalo


U Jastrebarskom je bio kamp u kojem su vršene pripreme dobrovoljaca, na YT bilo je videa sa smotri, potražit ću ga kad stignem.

Prva grupa koja je prešla brojila 800 - 900 ljudi.

P. S. Uklonjeni u svi originalni video snimci sa YT, vezano za Slunjska Brda, Plitvice itd.

malo sam zbunjena, kad sam naišla na ovu temu sjetila sam se da su bili video snimci iz Jastebarskog gdje su bile pripreme mojih Krajišnika koji su se u ratu zatekli van BiH, i prijavili se za povratak u BiH, koji je bio moguć jedino preko Slunjskih brda.


Nijednog od tih videa nema
naiđoh na ovaj



Odem guglati neki tekst, nešto više o tome ... ništa osim na Bihaćkom portalu Vikići, malo informacija o tome i video druge grupe koja prešla, prva je brojila 800 i nešto ljudi...

https://vikici.ba/slunjska-brda-kriju-g ... rovoljaca/


Informacije o filmu "Slunjska brda" i to je to.



Naravno

https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A5%D0 ... %B0_(1991)

"мобилизацију муслиманских верника за радикалне исламистичке јединице, које су касније учествовале у рату у Босни и Херцеговини.

Странка демократске акције Хрватске у Загребу је регрутовала муслимане преко завичајних клубова „Уна”, „Западна Босна”, „Бехар” и „Змај од Босне”. "

Laži i izmišljotine.
Zanimljivo da ne spominju Fikreta Abdića, jer je on bio jedan od organizatora obuke Krajišnika u Jastebarskom i pratio pripreme za prelazak u Krajinu.

I ovo naša omladina, djeca čitaju ako se zainteresuju za priču o Slunjskim brdima.

handžar divizija, vjernici, Islamisti, teroristička organizacija ... a s naše strane slova nema, a bilo je sigurno. Nisma toliko smotana da ne mogu naći...


Više nisam zbunjena nego razočarana i ljuta ...

[Chloe]

@Chloe imas veliki respect, na stranu ko je bio upravu, ko ne, ali otici u tim godinama i boriti se u ono sta vjerujes, svaka cast

Uvijek biram spravno i najbolje, molim lijepo.
Hvala.

[DebelinJoe]

Srpsko-crnogorske agresore ponijela poezija...

Bio nastavnik srpskog jezika u Bužimu, kaže...Osamdeset nastavnika Srba i Crnogoraca bilo zaposleno u Bužimu. Lepo, lepo...

[Mirza777]

Srpsko-crnogorske agresore ponijela poezija...

Bio nastavnik srpskog jezika u Bužimu, kaže...Osamdeset nastavnika Srba i Crnogoraca bilo zaposleno u Bužimu. Lepo, lepo...

Propaganda je bila ekstremno jaka njihova. Toliko je bila jaka da smo nekad mislili u sebi jel se to dogadja a mi ne vidimo ? Sjećam se perioda kad su srbi napustali Bihac, to su se samo kupile osnovne stvari jer su mislili da će za par dana ući nazad. Fakticki u 48h citav grad se iselio od srba, od sela Bihaćkih do centra grada. Preko noći zgrade koje su tad bile sa stanarima srbima postale su prazne. Na početku su na "srpskom radiju bihac" govorili vijesti da se u Bihaću na gradskom mostu nalaze srpske glave nabijene na kolac. Nama samima je bilo nerealno vjerovati šta se sluša, sami smo sebe preispitivali sta se dogadja. Nakon njihovog odlaska u selima kao što su Gata, Jasika, Veliki Lug pronađene su ogromne kolicine pješadijskog naoruzanja, bukvalno su prezidani zidovi kuća bili u kojima su bile automati, poluautomati, ručne bombe, municija. Jedan njihov famozni nacin dijeljenja oruzija bilo je ostavljanje svjetla naveče upaljenog. Kad se djelilo oruzje u kasnim satima oko 2-3 ujutro bi srbi ostavljali upaljena svjetla dok smo mi vi gasili, tako su znali koje su srpske kuće i dijelile im se uniforme i oruzije.

[DebelinJoe]

Ovaj video agresorske propagande vrijedi pogledati. Šećer dolazi na kraju. Oružja koliko hoće, MTS - u neograničenim količinama, hrane imaju koliko ima treba. Negdje na snimku čuje se pjesma Zaima Imamovića.

Bitku izgubili od vojske koja je tri godine u okruženju, bez hrane, pojačanja i sa ograničenim MTS -om. Na licima ovih muškaraca vidi se strah. Oficiri su nervozni, znaju da su zavaljeni.

Obratiti pažnju na ovog brku kada čuje puškaranje. Čovjek se zaledi od straha, duboko diše, srce mu lupa kao ludo. Kroz glavu ti prolazi živoz, gananje lopte po livadi, prvi sex, igranke, derneci, prvo zaposlenje, kupovina auta, odlazak na more, mater, ženidba...I sad si došao do krajnje tačke svog postojanja. Vrijedi li život izgubiti u nekom šumarku u pizdićma gornjim.

Brki se ne umire, ali glavešinama tvog naroda, čiji sinovi i kćeri igraju i diskotekama od Budve do Beograda, važno je zauzeti selo Bužim. I baš hoće da ga ti zauzmeš. Samo što su želje i realnosti sasvim druga stvar. A realnost su muslimani Bužimljani, sasvim različiti od "turaka" iz Kozarca ili istočne Bosne. Ne bježe i bore se, ne vjeruju ni u mirovne pregovore ni da ih treba štititi Unprofor, samo vjeruju u svoju pušku. Agresorski brko zna gdje je došao i s kim ima posla i da se kuću i svoju ulicu o one koje su mu važni više neće vidjeti.