Stih

[hadzinicasa]

epitaf

BEZRAZLOŽNA PJESMA

Nije bilo jednostavno ostaviti te i otići.
Tada sam krenuo u nepoznato.
Nije bilo lako ostati
bez svih onih isplaniranih putovanja,
bez banalnih svakodnevnih sitnica,
bez prigoda za unaprijed spremljene fraze,
bez tijela koje sam učio buditi laganim dodirom prsta.
Nije bilo lako.
Napolju je bila veljača i pljuštalo je,
gledala si kroz mene na mokre krovove
kao da slušaš fatalnu prognozu,
nije mi olakšavalo to što si ponavljala:
ali, Marko, napolju pada kiša!
Bila si u pravu, odlazio sam
a nisam imao kuda.
Kiša je pljuštala još danima,
u nekoj drugoj sobi
nisam odgovarao na tvoje uporne pozive.
Pisala si kako plačeš i ludiš.
Nisam otpisivao.
Pio sam bez prestanka i onda se dugo trijeznio.
Tako ja to kada nemam kuda,
ponašam se kao derište.
Nije bilo lako ostaviti te i otići,
nikakva glazba nije odgovarala mom raspoloženju,
ni u čemu nikakve utjehe.
Moj prozor je gledao
na pusto blatnjavo dvorište.
Nakon kiše
u njega je ušetala jedna tigrasta mačka
i dugo se protezala.
Njezina me gorda bezbrižnost nasmijala.
Skuhao sam kavu i promatrao kako zaobilazi barice.
Znam, nikada nećeš shvatiti kako to ide
ali otišao sam jer nisam imao kuda.

Marko Tomas

[Chloe]

Nijesam prestao da mislim na tebe

Nijesam prestao da mislim na tebe,
Volio bih ti ovo reći.
Želio bih ti napisati da bih se želio vratiti,
da mi nedostaješ
i da mislim na tebe.
Ali ne tražim te.
Čak ti i ne pišem.
Ne znam kako si.
Nedostaje mi da to znam.
Imaš li planove?
Jesi li se danas nasmiješila?
O čemu si sanjala?
Da li si se odjavila?
Gde ideš?
Imaš li snove?
Jesi li jela?
Htio bih te pronaći.
Ali ja nemam snage.
I nemaš ni ti.
I onda uzalud čekamo.
Razmislimo o tome.
I zapamti me.
I zapamti da mislim na tebe,
da, ne znaš,
ali ja živim svaki dan,
ono što pišem, pišem o tebi.
I zapamtii da su potraga i razmišljanje dvije različite stvari.
I mislim na tebe
Ali ne tražim te.

/ Charles B. /

[snijeg_led]

Nijesam prestao da mislim na tebe

Nijesam prestao da mislim na tebe,
Volio bih ti ovo reći.
Želio bih ti napisati da bih se želio vratiti,
da mi nedostaješ
i da mislim na tebe.
Ali ne tražim te.
Čak ti i ne pišem.
Ne znam kako si.
Nedostaje mi da to znam.
Imaš li planove?
Jesi li se danas nasmiješila?
O čemu si sanjala?
Da li si se odjavila?
Gde ideš?
Imaš li snove?
Jesi li jela?
Htio bih te pronaći.
Ali ja nemam snage.
I nemaš ni ti.
I onda uzalud čekamo.
Razmislimo o tome.
I zapamti me.
I zapamti da mislim na tebe,
da, ne znaš,
ali ja živim svaki dan,
ono što pišem, pišem o tebi.
I zapamtii da su potraga i razmišljanje dvije različite stvari.
I mislim na tebe
Ali ne tražim te.

/ Charles B. /

[Chloe]

Nijesam prestao da mislim na tebe

Nijesam prestao da mislim na tebe,
Volio bih ti ovo reći.
Želio bih ti napisati da bih se želio vratiti,
da mi nedostaješ
i da mislim na tebe.
Ali ne tražim te.
Čak ti i ne pišem.
Ne znam kako si.
Nedostaje mi da to znam.
Imaš li planove?
Jesi li se danas nasmiješila?
O čemu si sanjala?
Da li si se odjavila?
Gde ideš?
Imaš li snove?
Jesi li jela?
Htio bih te pronaći.
Ali ja nemam snage.
I nemaš ni ti.
I onda uzalud čekamo.
Razmislimo o tome.
I zapamti me.
I zapamti da mislim na tebe,
da, ne znaš,
ali ja živim svaki dan,
ono što pišem, pišem o tebi.
I zapamtii da su potraga i razmišljanje dvije različite stvari.
I mislim na tebe
Ali ne tražim te.

/ Charles B. /

hajmo biti pozitivne, i kontati da je slagao u pjesmi, a tražio ju je ....

[Chloe]

Matilde

Matilde, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se rađa iz zemlje i traje,
reči u čijem rastu sviće,
u čijem letu planu svetlo limunova.

U tom imenu plove brodovi od drveta
okruženi rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke reke
koja utiče u moje zakrčeno srce.

O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepoznatog tunela
što se s mirisom sveta spaja!

O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istraži me, ako želiš, svojim noćnim očima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu


Pablo Neruda

[ExNihilo]

Asmir Kujović, Vidikovac

[Chloe]

Bosni

Ubijaju te. Smrtnu ti izrekoše osudu.
Tebe više ne smije biti.
I uspomenu valja čak kriti
na tebe.
O, Bosno moja, o, jado moja, o, zemljo moja,
majko i nano i neno!
Zemljo, ti crna crnice prhka
iz koje niče snijetljivo klasje
i nekad – kad su opake suše
stabljike krhke, žute, polusvele –
namjesto bujnih i zelenih šuma
kukuruza…

O, ti moj kameni i bijedni kršu
s kozama, panjima, mršavim konjima,
čija su leđa oglodali samari,
čije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli težak teret, sitnom blagu hranu.
O, ti moj gladni sušičavi raju
koliba, bunjišta, horoza i jare,
potoka, što pjesmom svog vječitog toka
neveselu našu sevdalinku poju,
pjevaju poravno, mada nije ravno
ništa u tebi, neg zgurena brda,
povijena leđa i kvrgave šake.
Tebe ubijaju. Hoće, da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno, majko!…

U tebi nisam ugledao sunca,
tvojom me riječju ne uspava majka
u bešici prostoj kraj ognjišta crna
uz klokot žute na vergili pure…

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač
bilo prvo ruho božansko što vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice il Kreke
bili prvi nakit, što me zimi kiti –
ipak te volim, i plačem, i plačem,
ali ne nad grobom,
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom
i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom,
koja dozvoljava da te tako hule!

Bosno moja, moje tugovanje!
Bosno moja – tužno robovanje!
Bosno moja – ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorštak hodi,
dok u tebi živi pjesma o slobodi,
dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u žuboru, u svom vječnom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i – premda žalosno – ipak pjeva, pjeva,
pjeva našu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
bijene, ponosne,
pjeva sevdalinku:
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno živa, Bosno vječno živa!…

Enver Čolaković, 09.03. 1942.

[preselio na ahiret]

JUTARNJI DORUČAK

Sipao je kavu
U šalicu
Sipao je mlijeko
U šalicu sa kavom
Stavio je šećer
u bijelu kavu
Žličicom je
Promiješao
Popio bijelu kavu
Bez i jedne riječi

Zapalio je
Cigaretu
Pravio kolute
Od dima
Otresao pepeo
U pepeljaru
Bez i jedne riječi

Ustao je
I ne pogledavši me
Stavio je
Šešir na glavu
I uzeo kišni ogrtač
Jer je padala kiša
A onda je otišao
Po kiši
Bez i jedne rijeci
I ne pogledavši me

Tada ja spustih
Glavu u ruke
I zaplakah.

Jacques Prevert, 1945.

Ako je kava i šalica zar nebi trebalo biti i pepelnica?

[preselio na ahiret]

Ako je kava i šalica zar nebi trebalo biti i pepelnica?

Nebi jer rijec pepelnica je vec zauzeta

Jel žak bio hrvat?

[preselio na ahiret]

Jel žak bio hrvat?

Nije
A i pisao je na francuskom

a sto ti onda ne pises na francuskom da svi razumijemo sta je zak reko,ovako moramo glavu razbijat sa ovim hrvatskim
plus covjek se garant u grobu okrece kad vidi da mu skrnavis djelo.

bezze ti je to

[Chloe]

Jednostavno, volim te

Niko drugi nije kao ti.
Ti si svojevrstan, jednostavan,
posve orginalan i neponovljiv.
Ne veruješ to,
ali niko drugi nije kao ti -
odveka doveka.
I svaki čovek koga voliš
nije nikakav običan čovek.
Iz njega zrači
neobična privlačna snaga.
I ti po njemu postaješ
na neki način drugčiji.
Možeš mu čak reći :
Što se mene tiče,
ne moraš biti nepogrešiv,
bez grešaka i savršen, jer:
ja te jednostavno volim.


Phil Bosmans

[Chloe]

Ne budim te tek tako

Noćas je ulicama našega grada
Prolazila kočija bijela,
I bijela mećava vije
Mutan dan...
Do u tajne sobe nase stare ljubavi
Trpim svoje i tuđe sto me bije,
I mrzlo mi je u srcu...
Ne treba rakije - ne grije!
Za tebe ljubavi govorim ove riječi.
Za tebe koju nosim u mozgu,
Kao užarenu kuglu djetinjstva,
Kao ranu koju sam bolovao toliko puta.
Za tebe koja si dio mene
Duboko ukopana školjka u kamenu.
Miris borovine zauvijek zaboden u krv moju prokletu.
Za tebe, zbog tebe, zbog sebe.
Predlažem da saberemo naše siromaštvo
U dodir koji liječi naša srca,
U koja je rđa pala sa bijelom igrom u samoći.
Moj križ plaća račun ove noći.
Ne kuni me imenom na koje je moja krv postala imuna
Oguli narandžu, operi lice.
Otvori se utjeho
Zagrli me jako
I probudi se
Ne budim te tek tako.
Za tebe ljubavi govorim ovu pjesmu,
Za tebe koja si dio mene
Duboko ukopana školjka u kamenu,
Za tebe sto u toplim rukama nosiš ruze nijeme,
I prosipaš ih u suhu fontanu.
Za tebe, zbog tebe, zbog Prevera,
Zbog svih pjesnika ljubavnih stihova,
I uprkos njima...
Ne budim te tek tako.
Otvori oči ljubavi i pogledaj kroz prozor
Vani su zasijale gorčine,
Tumaraju pomrcine i studen
I bijela mećava u gradu vije
Mutan dan...
Pa i srce je počelo šumjeti: "Divljak - ovdje je kvar!"
Ne treba rakije - ne grije.
Dok bije u njedrima dobro nam je.
Gledaj!
Nemoj da ti trazim oči
Primakni se blize...jos bliže
Zagrli me ljubavi, zagrli me jako,
probudi se Dragana,
Ne budim te tek tako...

Rade Šerbedžija

[hadzinicasa]

Kada umrem,
ne bacajte
kosti i meso.
Skupite ih na gomilu
i
pustite ih da kazu
svojim smradom
koliko je
vredeo zivot
na ovoj zemlji
koliko je
vredela ljubav
na kraju

n.a.

[Chloe]

Sonata od sna

Od čega žive oči tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.

Tvoje su oči u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico sniježna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi, zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.

Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krvi nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,
znaš što ja vidim:
Dva križa koja se grle.

A međ' njima diše
još nerođen Bog,
prikovan poljupcima...

A što ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
A ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope.

O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.

Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.


Enes Kišević

[Chloe]

Samoća

Povlačim se u svoju samoću,
tamo gde su ljudi moga kova,
tamo gde se teško živi noću,
od tišine i opasnih snova.

Digao sam ruke od skandala,
od prošlosti i pogrešnih želja,
od lepote izvora svih zala,
od ljubavi i od prijatelja.

Povlačim se a ostavljam ljude
u njihovoj zabludi od zlata,
da me nađu kad i njima bude
zakucala samoća na vrata.

Duško Trifunović

[Better Man]

Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

[Chloe]

O dođi, dođi na moje jezero
- Gradinar 12. -

Ako hoćeš da budeš jednom vredna
i da napuniš svoj krčag,
o dođi, dođi na moje jezero.
Voda će se pripiti uz tvoje noge
i izbrbljati svoju tajnu.
Po pesku je pala svežina kiše koja ide,
oblaci se nagli pod modrim linijama drveta
kao bujna kosa nad tvojim obrvama.
Ritam tvojih stopa, koji dobro poznajem,
udara me u srce.
O dođi, dođi na moje jezero,
ako moraš da napuniš svoj krčag.

Ako hoćeš besposlena da bezbrižno sediš,
dok ti voda nosi krčag,
o dođi, dođi na moje jezero.
Padina se zeleni i divljega je cveća
bezbrojno.
Misli će tvoje izletati iz tvojih tamnih očiju
kao ptice iz svojih gnezda.
Prevešće ti spasi na stopala.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da sediš besposlena.

Ako si sita igre pa hoćeš da zagnjuriš u vodu,
o dođi, dođi na moje jezero.
Ostavi na obali plavi ogrtač,
plava će te voda ogrnuti i pokriti.
Talasi će se prpinjati da ti ljube vrat,
da ti na uho šapuću.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da se zagnjuriš u vodu.

Ako moraš u bezumlju da skačeš u svoju smrt,
dođi, o dođi na moje jezero.
Jezero je moje sveže i bezdano.
Crno kao san bez snova.
U dubinama njegovim isto su dani i noći,
a pesma je ćutanje.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da utoneš u svoju smrt.


R. Tagore

[Chloe]

Kristel

Često mi se duša smrkne sva,
srce mi tegoba tre.
No kad sam kod svoje Kristel ja,
opet je dobro sve.
Vidim je tu sad, onde sad,
a ne znam, da pita ko,
ni kako mi se, ni gde, ni kad,
ni što mi se sviđa to.

Ta tamna šeret-oka dva,
nad njima veđa gar,
spazim li samo, duša mi sva,
utrne, plane u žar.
Ima li tih ljupkih usta gde,
okruglih obraza tih?
I drugih još oblih stvari, - ne
da oka ne skineš sa njih!

A kad obujmim njezin struk
u valsa vihor-snu,
pa krug u krug uleće, kroz luk,
ko mi je ravan tu!
Bude l'joj toplo, posrne li pri tom
uljuljkujem je odmah ja
na svojim gurdima, u naručju svom,
kraljevstvo šta će mi, šta?

A kada pogled, odsutan za svet,
upije u me, i sva
priljubi mi se kao žedni cvet
i poljubac dugi mi da,
prožme me celog mraz i mrak
kroz srž srcu do dna.
Tako sam slab i tako jak
i blažen i srećan ja!

Tad više i više hteo bih sve,
dan mine, ko vetrom dah:
pa da me i noću ostave kod nje
ne bi me bio strah.
A dobiću je jednom, mnim,
i zanos platiti svoj,
pa ne svrši l'se jad moj tim,
nek umrem na grudima njoj!

- Gete -

[Chloe]

Tajanstvena

U zanosu,
zaljubljene žene otkrivaju
svoju tajnu i ona je naša
za ceo život.
Jer, ako ljubav obmanuti ume,
ako i žudnja poznaje prevaru,
kada se sjedine lagati ne mogu.

Ti i ja smo se zakleli,
i žudnja se s ljubavlju stopila,
a ipak, nikad mi nisi otkrila,
tu nemirnu zagonetku ko si.
Za mene si večno ostala tajna!

Onda si iznenada otišla,
umorna od mene,
i tako mi nanela poslednju bol;
Ali deo mene ostao je u tebi zarobljen.
Kad ugledam te izdaleka kako ideš vitka,
ja poželim tu nepoznatu lepu ženu
kao da jednom nismo bili par.


Herman Hese

[Digla_da_kreci]

Yeats

[Chloe]

Kad umrem

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svežina,
da osetim nežnost što izmeni moju sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voleli
i da nastaviš ići peskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi da živi,
a tebe sam ljubio i pevao iznad svega,
zato cvetaj i dalje rascvetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali razlog mome pevanju

Pablo Neruda

[Digla_da_kreci]

Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje.

Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
da me ubojice uče pravdi.

Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me

prodala. Ni ovaj narod što
svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje

ime. Jedino bih ponovo
izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem

pogledom odanosti i sjaja.

Mile Stojić

[Chloe]

Ruke tvoje i moje

Ruke su dvije molitve što ištu svoje nebo
To su dvije prijetnje što traže svoga boga.
One su dva druga što često idu u raskorak
Ruke su dva duga pitanja koja
Nemaju kome da se
Povjere.
Ruke bez ruku su siromasi ubogi
Prebacimo ruke s dvije suprotne obale
Njihova sjena u ogledalu voda biće
Virovima radost,
Prebacimo dlanove, prebacimo prste, prebacimo jagodice.

Za most čvršći od stakla, od cementa, od čelika.

Neka preko njega prelaze
Bez ikakve carine
Dragocjenosti

Daha

Pogleda

Poljubaca

I onih krhkih riječi koje se
Mogu reći
Šapatom
Samo.


Mak Dizdar

[Chloe]

Samome sebi

Sve što niže padam
sve više svijet se veseli
u padu se masovno dopadam
svatko me gazit poželi.

Slobodno gazite onako svojski
bez milosti bez dobrote
ja padam madam za vašu sreću
za kulisu vaše ljepote.

Samo bez nježnosti molim
ne snježite gazite jače
stvarno me ništa ne boli
probajte čizmom dapače.

Bez bojazni krzneni zimzeleni
divljač je na banketu
zdušnije zdušnije ingeniozni
do guše mi zarijte petu.

Nešto premeko gazite krhki
u padu vrlo smo bliski
učeni blistavim primjerom mojim
i sami bivate skliski.

Ne libite se gazite jače
koliko srce vam voli
u ime čiste duše sto plače
ja pozdravljam sve ljudske boli.

Zdravo gradski čistači jave
ne lopatom sam ću se dići
već oblak bijelom gestom zove
bez traga ću smrtnog otići...

Enes Kišević

[Digla_da_kreci]

Bukovski