Vidim mnogi pisu nekim cudnim i meni bas ne jasnim jezikom. Neki ekavci, neki bekavci, neki drekavci a neki bogami, ne znaju niti jedan...Neki brane neki napadaju... STA VAM JE? KO STE? ODAKLE STE?
Evo Vam svima pjesma mog jarana (nepoznat kao pjesnik ali znan kao sarajlija) Ona je napisana u prvom mjesecu rata pa sami sudite jer ste navikli da budete i sudije i osudjeni i branioci i napadaci i sarajlije i dosljaci.
Nekad bilo, moje Saraj’vo!
Ovo je pjesma o jednom umrlom gradu,
Pjesma sto grije umirucu nadu.
Bosno moja, divna mila…
Naprijed Zeljo, ceto plava, nek se cuje tvoja slava…
Vino piju nane, age sarajlije…
O, boze dal’ su ikad cuti ove pjesme,
Il’ kraj Begove djamije pit’ vode…sa cesme?
E, grade, grade dodjose ti glave !
Poce pucat’ jaran na jarana, poce pucat brat na brata.
Zavadise ih kurvini sinovi,
Zavadi ih kopilad rodjena iz djubreta i blata!
Tesko Sarajevu kada mrznja medju rajom plane,
S kugom mu se djeca radjala ko god zavadi najbolje jarane.
I dok gledam kako neki,
Svima nama nepoznati ljudi,
Hoce da te uniste, da te slome…
E, da znas, moj umrli grade, sto vise pokusavaju,
To si drazi srcu mome !
To sto svi brane a i polako ruse,
To je tijelo bivseg grada…Tijelo bez duse.
Nikad nikom ljepse bilo nije,
Veselit’ se niko nije znao ko’ sto znaju sarajlije !
Svi derneci s rajom, te pijane noci…
Estrada, Bugatti, eh da mi je jos jednom, onom starom, carsijom proci.
Nikad oni nisu znali za tvoju ljubav grade,
Za tvoju dusu I srce sto sa prvim metkom stade.
Ko zna odakle su i ko im je mati,
Tuzno li je… oni ce se sarajlijama zvati.
Volim te moj umrli grade, volim!
Pocivaj u miru
Netaknut I nasmijan u snovima mojim.
Spavaj grade I ne zaboravi tvoju sarajevsku raju
Koja te u srcima nosi onakvog kakvog te samo oni znaju !
Nek’ ti je rahmet i
Pokoj ti dusi, ljubavi nasa.
E hajde sad, popijte po jednu i neka traje vijecno sve sto je SARAJEVO dalo!