Towelie wrote:Mushafski ajeti nemaju objektivno i apsolutno tumacenje. Ebu Welidovo iz Al Nusre, Ibn Kesirovo, reisovo i Nurudinovo su u istoj ravni.
To vise govori o ajetima, nego o tumacima.
Tvoje osobno poznavanje elementarne logike i tih zakučasti stvari vezanih za metodologiju mi se otkrilo i pokazalo, sjećaš se, u onoj tvojoj kur'anijskoj fazi kada si - trudeći se da pobiješ besmislenost hadisa (kao neodrživog izvora islamskog vjerovanja, kako si tada smatrao) - tvrdio da je nemoguće i neprihvatljivo da je "kamen bježao noseći Musaovu odjeću, dok je on trčao za njim udarajući ga štapom" jer je izvor toga hadis i jer je nemoguće da kamen tako bježi, a da je sasvim normalno i ok vjerovati u razdvajanje mora udarcem štapa ili u pretvaranje štapa u zmiju jer je temelj tog vjerovanaja - Kur'an.
Prenosi se od Ebu Malika El-Eš'arija, radijallahu anhu, da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik, alejhi-s-salatu we selam:
"Kur'an je dokaz za tebe ili protiv tebe, svi ljudi jutrom rano izlaze da rade, pa neki od njih sebe kupe i oslobode a drugi upropaste." (Muslim i drugi).
Svakako da Kur'an ima svoju nemjerljivu dubinu značenja (
muttale'a) jer je on Božiji govor, a spremnost za ronjenjem na tim dubinama su najviše pokazali ljudi tesavufa, ali tvrditi kako Kur'an ima značaj samo na subjektivnoj ravni pojedinca znači pokušaj opravdanja vlastite pozicije, pozicije koju je nečiji ego, nečiji nefs zauzeo spram Kur'ana, Poslanika, alejhi-selam, islama, imana...
Svesti Kur'an, njegovo razumijevanje, njegov značaj i tumačenje samo na vlastitu razinu (koja uvijek postoji, naravno) znači odbacivati Kur'an, prilagođavati ga sebi, znači svući ga u kaljugu upojedinačne nesavršenosti pa ga namjerno osakaktiti, prilagoditi ga svom egu, svom nefsu, svojim strastima (ma kako se činilo tom pojedinscu da mu sav posao pripada duhovnosti, velikodušnosti, spoznaji, itd). Opis toga je dat u ajetu:
"A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu?“ (el-Kasas, 50)
Tu, dakako, nije (tek) riječ o žudnji za jelom, pićem i seksom, nego strasti da se sudi, mjeri i vrednuje po sebi, po svom nefsu, egu, po sebi kao subjektu spoznaje i poimanja istine. Kur'an uvijek strast vezuje sa odlukom da se ode od Puta, da se okrene glava od Upute. Onaj koji slijedi Lata, Uzza ili Menata, onaj koji ima neki vidljivi kumir kojem se moli, taj ipak nekako vjeruje da ima nešto veće od njega samog izvan njega samog, dok za onog koji sebe postavlja u centar Allah pita:
"Zar ne vidiš onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo!“ (El-Džasija, 23.)
Nebitno kako to taj pojedinac pravdao, objašnjavao, tumačio, kako on petljao, muljao i zamazivao ovim ili onim pričama, nemogućnošću da se stvar objasni i iskaže, o neizrecivosti istine, neuhvatljivosti izraza i tim šupljacima...
Od Allahovog poslanika, salavati Allahovi i najpotpuniji selami neka su na njega, preko njegovih ashaba i članova Ehli-bejta, preko selefa do prvaka tesavufa poput Hasana el-Basrija, Rabije, Džunejda, ibn Arebija, Rumija, Attara i brojnih drugih, Kur'an je bio neiscrpno vrelo značenja i Upute, ničim ograničeno i ni na što svedeno, a ipak su svi oni smjerno obavljali i izvršavali sve božanske propise ibadeta, od namaza do posta, hadždža, zekata, itd.