119. BOSNA I HERCEGOVINA
Broj stanovnika:
3,5 miliona
BDP po stanovniku:
11 600 $
Broj takmičara:
11
Sad kad ste vidjeli da ima i gorih od nas
, red je i na naše. Bosna da prostiš jedna zemlja imade... Brdsko-planinska je to zemlja u Dinaridima, na tzv. Zapadnom Balkanu. U svijetu je uglavnom poznata po vojnom sukobu iz 90-tih (jedni ga zovu agresijom, drugi građanskim ratom), koji je od nje napravio državu-slučaj, sa vrlo kompleksnim i jedinstvenim političko-teritorijalnim ustrojem (znate to, da ne detaljišem), koji je čest case study u svjetskim udžbenicima o politici i srodnim društvenim naukama. Znate i da spada u red najnerazvijenijih evropskih država, koja svoje potencijalno članstvo u EU vidi kao svjetlo na kraju tunela. Ipak, mora se istaći i ovo - pokazatelji o životnom standardu bosanskohercegovačkog stanovništva izgledaju bolje nego pokazatelji o ekonomiji ove države. Tako recimo, Bosna i Hercegovina bilježi jednu od najvećih stopa nezaposlenosti u svijetu, po BDP-u je ispod 100-tog mjesta, ali je prema indeksu humanog razvoja plasirana na dosta pristojnije 85. mjesto. Narodski rečeno - koliko privređujemo, dobro živimo. Samo je pitanje do kada. Doduše, ovo je odlika većine tranzicijskih, iliti post-socijalističkih zemalja, čija ekonomija trpi zbog masovne deindustrijalizacije, a životne navike idu koliko-toliko u skladu sa evropskim. Glavni resursi ove države su voda, šume i djelomično rude. U turističkom pogledu se Sarajevo i neke druge domaće destinacije polako sve više afirmišu na karti svijeta.
Bosna i Hercegovina je najveća evropska država koja na svom kontu nema niti jednu olimpijsku medalju. U tom društvu se nalaze još jedino Albanija i mikro-države poput San Marina i Andore. Također, jedina smo zemlja koja ima više olimpijskih gradova, nego olimpijskih medalja. No, prije nego zaključimo kako samo jadni, bijedni i nikakvi, treba da malo bolje proanaliziramo činjenično stanje. Stanje individualnih olimpijskih sportova zaista jeste loše. Međutim, sa druge strane imamo respektabilnu tradiciju u kolektivnim sportovima, gdje iako rijetko budemo zadovoljni ostvarenim rezultatima, ipak kotiramo znatno bolje nego što bi se moglo očekivati od zemlje koja se generalno percipira kao prkno Evrope (da izvinete). Prvenstveno tu mislim na fudbal, košarku i rukomet. O tome govore i podaci o osvajačima olimpijskih medalja iz predratnog perioda, pod jugoslavenskom zastavom. Skoro 90% sportista koji su se dokopali olimpijske medalje, a rođeni su u BiH, to su uradili u kolektivnim sportovima. Najviše među njima je košarkaša i košarkašica: Mirza Delibašić, Franjo Arapović, Ratko Radovanović, Emir Mutapčić, Sabit Hadžić, Dražen Delipagić, Razija Mujanović, Mara Lakić, Kornelija Kvesić, Slađana Golić, Vesna Bajkuša, Jelica Komnenović i Mersada Bećirspahić. Brojni su i fudbaleri: Mehmed Baždarević, Admir Smajić, Vlado Čapljić, Mirsad Baljić, Velimir Sombolac, Tomislav Knez, Andrija Anković, Muhamed Mujić, Ibrahim Biogradlić, Branislav Stanković i Miroslav Brožović. Naravno i rukometaši - Irfan Smajlagić, Zlatan Saračević, Ermin Velić, Muhamed Memić, Zlatan Arnautović, Zdravko Zovko, Abaz Arslanagić, Nebojša Popović, Svetlana Kitić i Jasna Kolar-Merdan. Čak i nekoliko vaterpolista sa medaljama je rođeno na teritoriji Bosne i Hercegovine - Veselin Đuho, Milan Muškatirović i Zoran Janković. Individualnih vlasnika olimpijskih medalja imamo pet - to su bokseri Anton Josipović, te braća Tadija i Slobodan Kačar, zatim džudista Radomir Kovačević, a kao jedina predstavnica ne-borilačkog sporta je stolnoteniserka Jasna Fazlić. Što nas ima mašala. Međutim, kako znamo, otkako smo nezavisni - mrka kapa. U timskim sportovima smo daleko od toga da budemo među 5-6 najboljih na kontinentu, pa da se tako plasiramo na olimpijske igre, a individualni sportovi nas toliko i ne interesuju. U dosadašnjih sedam izleta na olimpijske igre, ostvareni su vrlo blijedi rezultati. Naši najveći uspjesi su ostvareni u streljaštvu - znamo za šesto mjesto Nedžada Fazlije iz Sydneya 2000. godine, a malo manje je poznato osmo mjesto Mirjane Horvat iz Barcelone 1992. godine. Pored ova dva finala, možda bi trebalo još spomenuti i solidan nastup džudiste Amela Mekića 2008. godine u Beijingu, gdje je uspio pobijediti dvojicu protivnika. I naravno, bilo bi bezobrazno ne spomenuti sjajne momke u sjedećoj odbojci, koji već dvije decenije osim Irana nemaju pravu konkurenciju u ovom sportu. Neki dan su nam donijeli petu paraolimpijsku medalju.
I tako dolazimo do ovogodišnje epizode iz Rija. Realno gledajući, ovo je bila jedna od naših solidnijih olimpijada (posebno ako se poredi sa havarijom iz Londona), ali nas je isto tako i najviše razočarala. Razlog naravno leži u činjenici da su nam nade za medalju po prvi put bile koliko-toliko realne, a i imali smo i najviše predstavnika dosad - 11. Najviše smo očekivali od Amela Tuke, čija je prošlogodišnja bronza sa svjetskog prvenstva možda i najveći sportski uspjeh naše zemlje ikada. Tuka je najviše i pokazao, ali opet nedovoljno. Njegovo 12. mjesto u konkurenciji 58 takmičara uopšteno gledajući nije loše. Međutim, ako znamo da je ulazak u finale bio realan i moguć cilj, ni Tuka, a ni mi ne možemo biti zadovoljni. Ostalih deset sportista je ostvarilo ispodprosječne rezultate, rekli bismo u nivou njihovih mogućnosti. Možemo reći da su Larisa Cerić i Tatjana Đekanović među njima bile najmanje loše. Prva je dobrano namučila favorizovanu protivnicu, a druga je ostavila 16 konkurentica iza sebe u poretku, što nije ni tako bezveze. Bacači kugle su generalno podbacili, s tim što imamo realne osnove da od Mesuda Pezera u budućnosti očekujemo bolje rezultate. Mihajlo Čeprkalo i Amina Kajtaz nisu razočarali, prvenstveno zato što i nije bilo velikih očekivanja, a nadajmo se da će potencijal koji posjeduju sa godinama bolje materijalizovati. Šta reći za Luciju Kimani - ništa, nek' je bar završila utrku. Mene su ponajviše razočarali teniseri - Bašić je izgubio preglatko, a Džumhur preglupo. Za naredne igre, ako iko vodi ikakvu strategiju, mislim da bi se ista trebala bazirati na borilačkim sportovima. Tu nam je šansa daleko najveća da izađemo iz 'elitnog' kruga, gdje su Malta, San Marino i Andora. Već sada bi trebao biti postavljen strateški cilj da u Tokyo pošaljemo bar 4-5 predstavnika u borilačkim sportovima, pogotovo zato što su karate konačno uvrstili u program olimpijskih igara. Jer budimo realni - u plivanju, tenisu, gimnastici, biciklizmu i sl. sigurno nećemo skinuti mrak sa očiju. U karateu, džudu, tekvandou ili boksu bismo možda i mogli...
Amel Tuka
ne lupaj mi lončiće 
Ima neka lista za ove sto nisu osvojili bilo na onom americkom kanalu sto kupi prava da se pliva u po noci 
