branimir stulic wrote:...u pocetku je bila opsta bjezanija sa Igmana.... pocev od svakakvih vrsta profitera, nekakvih specijalnih formacija koje su gore svasta radile, pa do raznoraznih bandita koji su terorisali sve zivo. MOja jedinica je zajedno sa jedinicama MUP-a prva prosla kroz tunel i moram vam priznati da je bilo vrlo "optimisticno" ,dok smo se penjali uz Igman, gledati veleslalom niz rizu koji su izvodile desetine boraca usput bacajuci ranceve, puske..... Nas deset gore, njih pedeset dole.... Sreca pa smo nekako stabilizovali linije, a nakon nekog vremena cuo zvuk helikoptera i dolazak jedne jedinice iz Srednje Bosne koji je potpuno promijenio tok bitke. Tog dana izgubili smo Golo brdo....
Dragi Stulicu, sve stoji sto si napisao osim podatka da je 2.samostalni bataljon prvi prosao kroz tunel. Znam ja da svi tako pisu ali samo radi jedne stvari - raja iz 5. mtbr. sute

Za to ima hiljadu i jedan razlog/opravdanje... Ne smijem dalje - izgubit cu se
Istina je da ste vi prvi prosli sa zadatkom i sa mts-om, ali prije toga, privremeno ostajem duzan tacan datum, krajem jula '93. jedna ceta nas golobradih u civilu prolazi kroz tunel, znali smo da idemo na Igman po uniforme i nova protiv oklopna sredstva jer je vec bilo poznato da se "sprema" deblokada grada

Nemate pojma kako sam se GOLO osjecao tu noc jer prvi put se krecem bez pistolja, malo me trema uhvatila jer bez oruzja nisam znao ni u halu otici. Bukvalno niko od nas nije imao ni noza, jedini sam imao multifunkcionalnu cakiju koju sam sakrio i zahvaljujuci kojoj smo uspjeli otvoriti konzerve sutradan cekajuci dalje naredbe u hotelu Igman.
Sam prolazak kroz tunel je vec opisan u vise postova, s tim da je nas prvih dvadesetak koji su se provlacili kroz "sastav" nogama prosirivali rupu.
Helem nejse, dosli smo na Veliko polje, gledamo teniske terene, zelenilo, u hotelu Igman bazen, jaran i ja gledamo i raspitujemo se kod raspojasanih "boraca" ima li reketa da nas dvojica opicimo barem jedan set, pticice cvrkucu - prava idila. Mi vecinom 18-19 godina, nalozeni na uniforme sa nesrpljenjem ocekujemo kada ce nas obuci i poceti obuka sa tim novim protuoklopima i optikama. Naravno, nigdje nismo vidjeli rova, bunkera, linija, bas pravi izlet, mi dobili sljedovanje cigara plavi Ronhill, vecina nas je zaboravila u momentu koja je godina i koje nam zlo visi iznad glava... Neka frka se desava ispred hotela, vidim dedu sa stadom ovaca i galama, skontam da se moji cjenkaju oko janjeta i da 'vamo druga ekipa vec lozi vatru, nasli su razanj, nesto se spominje dvije, dedo trazi dvije i po, ja kontam rijec je o stekama cigara kad jes' vraga, ovaj trazi za janje dvije i po kutije (50. komada cigareta) a ovi moji "cigani" mu nude dvije kutije, te ja dam jos tih po' kutije i pitam koje mozemo uzeti a dedo sa osmjehom "uzmite djeco koje hocete" i mi hop pa za najveceg ovna kad ovaj podje kukati, ne tog, taj je predvodnik, kud cete njega, ne valja vam to je staro, uzmite mladje... Bjez' ba dedo, daj nam kolicinu mesa

Uzmemo mi nesto "veliko" i dedo ode sa stadom... Dok smo pekli "janje" preletio je helikopter Gazela i mi mu mahali kontajuci da je nas... Nedugo nakon toga, cuju se detonacije, mi nemamo pojma sta se desava, dio jedinice je otisao "negdje", kontamo na obuku izvidjanja, naravno jos uvijek smo u civilu bez ikakvog naoruzanja. Skidamo mi "janje" i cerupamo ga polu zivo, dolaze vodici, ono sto je bilo vojske oko i u hotelu sad nema

Navodno ce nas ovi povesti do nasih "koji su u izvidjanju" i usput cemo pokupiti mts, tako da krecemo kroz sumu. Dobivamo informaciju od nekakvog "glavonje" iz 1. korpusa da su Focaci prodali linije i da bjeze sa istih, mi puni bjesa idemo kroz sumu, na momente se dijelimo u manje grupe i zaskacemo "dezertere" razoruzavamo ih, skidamo im uniforme i idemo prema Bjelasnici u potrazi za nasom rajom. Opce rasulo, ja sam kao klinac skako po planinama ali rekreativno i sada se jako slabo snalazimo. U po' frke skontasmo da su nasi vodici nestali bez traga i glasa, detonacije su sve blize a mi navikli na "granate sa asfalta i betona" ne mozemo da procijenimo ni odakle se ispaljuju, ni 'dje padaju... haos zivi... Odlucujemo da se vratimo u hotel Igman i da se tamo kompletiramo i organizujemo. Usput se nalazimo sa vecinom raje iz "izvidnice" koji nas obavjestavaju da su cetnici vec uzeli Bjelasnicu i da je sve u rasulu. Bolnica pored hotela je prepuna ranjenika, vecina nas daje krv a ostatak trkelja hotel u potrazi za mts-om. Skladiste puno projektila za RB ali ni'dje punjenja. Ranjenici se dovoze, uradi im se prava pomoc i odvoze ih dalje... 'dje? Niko od nas nema pojma. Odlucujemo da se vratimo u Hrasnicu i usput nastavljamo "demilitarizovanje Focaka" koji su "prodali" linije i krivi za sve sto se desava kako nas obavijesti Karavelic. Hvala dragom Bogu pa smo te jadne ljude samo skidali i stedili municiju pa nismo "sudili". Da smo poslusali Karavelica vjerovatno da danas ne bih ovo pisao i ako bih prezivio te dane, vjerovatno bih kasnije dolazeci do novih spoznaja sebi prosvirao glavu.
Dok se nije zakuhalo sa HVO-om Igman je bio Raj, trgovalo se svim i svacim, bio je otvoren Svijet... Sve to znam jer sam zimu 92/93 i sam prolazio tuda nebrojeno puta... Nije bilo linija, nije bilo straza, sviju je bolila neka stvar... Nekome rat - nekome brat, a kada je djavo dos'o po svoje, kada su cetnici odlucili da uzmu pomenute planine i nije im bio problem. Sve su znali i oni i mi... MORALI smo znati, ali kako i zasto se krilo i nije o tome vodilo racuna... Ne znam, vjerovatno su pare i samo pare igrale presudan znacaj. Cetnici su napredovali metar u sekundi jer im se nije ni imao ko suprostaviti. Snime koncentraciju vojske (grupe) i cca kilometar iza ledja zaspu topovskom paljbom i laganini pomjeraju vatrenu liniju ka istim. Nisi se imao 'dje sakriti, morao si bjezati ili ostati i stradati - logicno zar ne? Nasa komanda nije predvidjela taj potez i ne mogu im to oprostiti nikada. Igman je samo jedna od FULA koje su kostale zivota mojih jarana
U tom haosu i rasulu izlaze pomenute jedinice u prethodnim postovima sa jasnim zadatkom i zaustavljaju cetnike na Igmanu, "politika" je tada takodjer u rasulu i samo zahvaljujuci nasim borcima gamad se ne spaja sa Hadzicima. Dok je politika stupila na scenu masa raje gine i biva ranjena ali ostaju ukopani i ne mrdaju nazad.
Imao sam jos svasta napisati o Igmanu, ali vise ne ide, odoh daleko... Iz godine u godinu slusam i citam koje kakve price i mogu progutati one u kojima nisam bio sudionik, ali ove 'dje sam bio... Vecina moje raje koja su prezivjela ne usudjuju se pisati i pricati o ratu mimo "naseg kruga". Probude se sjecanja, skoci adrenalin, vrate se budalasti snovi, postanu anksiozni... Razumijem ih i molim dragog Boga da im da snage i sabura da se otvore i jednom za sva vremena zacepe usta ovim "piscima i kinematografima" koji foliraju i sebe i druge.
Ni jedne godine nisam otisao na "organizovano" obiljezavanje i vjerovatno necu nikada, kada smognem snage odem sam i obidjem mjesta sa kojih su moji jarani otisli na Onaj Svijet misleci da rade pravu stvar. I radili su pravu stvar, samo sto nismo svi gledali opce dobro. Previse je bilo vlastitih interesa koji su doveli do ovoga i do onoga i haj zdra'o...