Dvaput sam pokusao da zaglavim na zapadu. Dobri sistemi, dobar nacin zivota, sigurnija mjesta, pouzdanija za zivot, bolje ekonomije, cvrsci sistem, ulice ciste, ljudi na prvu hladni, na drugu ljubazni i pristupacni. Prvi put sam bio u Svedskoj, drugi put to je bio magicni krug od Francuske, Njemacke i Austrije. Svaki put me sudbina vratila nazad u BiH. Treci put se sansa otvorila ni otkud (brak) i ostao sam ovdje, nije to bio patriotski cin, vise je tome kumovalo to sto sam jedina muska glava u kuci, pa sam mislio da je bolje ostati.
Covjek kada zapne bilo gdje trazi nove mogucnosti. Trazi nacin da mu bude bolje. Problem je sto ovaj sistem jede mlade ljude iznutra jer im ne nudi mnogo. Moja porodica do rata moze se smatrati relativno bogatom. Otac rahmetli radio u Stutgartu umro na povratku ljeta 1990, tamo povukao moga najstarijeg brata, druga dva brata vodili privatluk, jedan bio odlican staklar, drugi moler, sestre radile u trgovackim lancima po Sarajevu, svi se oni osamostalili puno lakse nego sto cemo ja i najmladja mi sestra, pozenili se, poudali, sredili zivot. Sistem je nudio mladima tada puno vise nego ovaj nama.
Kod mene i mladje seke totalno drugaciji start. Bez starog, rat zavrsio, braca zadeverana na zapadu, sestre ovdje, svakome svoja porodica prvo na mjestu, mi nismo bili ni na pameti Najgore bi mi bilo sto bi se nas sjetili tek sa nekom potrebom. Gore jos od toga su me bolila prazna obecanja kada nisam radio. Bace zlu kost u kuci i ja se svadjam sa svima da objasnim koliko lazu. Onda poslje toga sam samo govorio "hocu" , na kakvo god njihovo obecanje i onda trt i ja ispadnem u pravu, svima zacepim usta. Na kraju htio ili ne htio otudjis se.Ni od koga ne trazis pomoc, zadeveras se sobom, boris se kako znas i umijes. Stara moja lavica kojoj dugujem mnogo u zivotu je jedini razlog sto jedan mali kreten postao kakav takav covjek koji se opet bori i sporo napreduje kroz zivot. Meni nije zao mene, bio sam prosjecan ucenik, sa ponekad dobrim, ponekad losim vladanjem, zavrsio zanat, vanredno postao tehnicar, paralelno ganjao poslice, poslove kako bi olaksao mati placanje dodatnog mi skolovanja, u tome periodu imao sam alternativu biti klosar, narkoman, diler, sitni kriminalac sa svima se njima sretao, ganjao, tukao, pogotovo sa vrsnjacima koji su se latili toga posla jer dosta sam vremena proveo i na ulici, najcesce sam se tukao jer nisam dao na sebe. Mati moja, moja lavica, popovala bi mi s razlogom, a ja svaki put kupio pouku sa nekim sranjem koje bi me tada zadesilo. Prvi posao sam imao sa nepunih 18-19 godina, ujutro bi ustao u 5, sjeo na prvu trolu 15 do 6 cini mi se, dovukao bi se s Dobrinje na Vraca, tamo bi upregnuo torbu, spustili bi se na kafu u 8- 10 i onda cijeli dan istu vukao po gradu i prodavao kreme, tlakomjere, nozeve, kurce palce cim bi se raja razbudila. Hodas cijeli dan pokucas na stotine vrata, udjes u stotinu radnji i na kraju dana zaradis dvije marke. Sjednes gladan na trotoar, cijeli dan proveo na dvije buhtle i dorucku kuci i places.Pogledas na sat 7-8 sati posljepodne. Ljubio bi ruke ljudima koji ti kupe bademovu kremu za cenera na kojoj tim imas dvije marke. Proslo je mjesec napustio sam to. Ne zalim. Dodjes kuci, malo je tu sluha, napustis los poso, paljba, a dobrih ni na pomolu. Onda vidis svoje vrsnjake valjaju gudru, ubiru platu neciju dnevno. Gazi te ta nepravda. Povuce te, bi i ti a bojis se, znas da ce to doci kad tad na naplatu i onda tako i bude, vidis kako jedan po jedan zavrsavaju u zatvoru, pa na kraju i njihov tatica Bomba, a ti se zahvaljujes bogu sto nisi upustio u takvo kolo. Ti mjenjas poslove, boris se, mjenjas fakultete. Razmisljas trazis mogucnosti, razmisljas o alternativama. Ne nudi se nista dobro. Mozda je najpresudniji trenutak bio taj kada sam dobio prvi racunar. To mi je otvorilo najvise mogucnosti ovdje i eto upravo se njima danas i bavim. Ni tu nije islo sjajno. Upadnes u jednu IT firmu da radis ko web dizajner, zakacite svako malo istovaranje kamiona, utovar, trckaranje izmedju servisa i skladista, izigravanje vozaca, cuvanje skladista, prezentacije stvari po nekim dogadjajima, na kraju i prljavog vesa operes za gazdu. Kruna je bila svemu tome kada sam zaglavio na operacionom stolu. Skines se sa stola, prodje mjesec opet te zakaci istovar i utovar, pukne ti film napravis frku i onda te postede posla koji te se ne tice. Bilo je tu svega, svega ima i danas. Pokusaja i pokusaja dati bude dobro, uspona i padova i tako stignes do 31 godine. Kao sto rekoh meni nije zao mene, zao mi je moje sestre koja je prvi magistar ekologije u BiH od osnivanja toga odsjeka na PMF. koja je svoj fakultet zavrsila u roku, a nikada nije dobila prilike da odradi pripravnicki. Po mjesecu broji po desetak i vise odbijenica. Sistem joj nikada nije dao sansu. A nije jedina visokoobrazovana osoba koju znam sa slicnim statusom jer nema poznanstava. Radila je kao prodavacica, zadnji put je radila u pekari na crno. Zalosno je spomenuti da je i tu upala na konto drugarice koja je tu radila i na kraju seka tu provede gotovo 3 godine radeci za 500 maraka. Na kraju covjek bude izrevoltiran svime sto svakodnevno gleda. Evo i sada gdje radim, ja bez fakulteta imam vecu platu od ljudi sa diplomom i da napomenem svi radimo na crno, oni rade za 5 stoja, ja za 8. To je u neku ruku tuzno. Zato mladi i idu iz BiH. Nije istina da raja nece da rade, vec raja je poprilicno ucijenjena time sto je malo trziste rada, a more je losih poslova na njemu. Do juce se drug zajebavao na moj racun, kako on ima 3 puta manju platu od mene, a on magistar politickih nauka, a ja samouki IT-evac. Previseje ovakvih prica. Ovo je iz moje kuce. Necu da pomislim kako je u drugim jer znam da ima gorih prica, a i onih boljih, u nasem drustvu rijetkih. Tako nam je kako nam je i valja nam se boriti.
Znam samo jedno, ne treba osudjivati ljude koji odu odavdje jer ovdje se ne nazire bolje. Jos se pitam imali ikakvog dobra u tome sto sam u BiH. Kako mi se cini moglo bi biti jos i teze. Starimo, a snage i volje ce biti sve manje i manje za borbu, ostaje samo nada da ce covjek isto nadomjestiti kakvom kvalitetnom idejom koja ce necim dobrim rezultirati.
Jedino ce mi ostati dvojba jesam li ili nisam dobro postupio sto Kirbasu neki dan ispred Begove ne opali seftu dok se slikao s rajom, onako reda radi kako mi pade na prvu napamet, mozda bi mi bilo malo u dusi lakse
. Znam da nije za zajebancije...
Budućnost bi nam bila mnogo, mnogo svjetlija.
ali šta sam htio reći da su i mladi u ovakvom okruženju gdje im TV kanali, portali, forumi i ostali mediji ne daju da se opuste kao u drugim zemljama i pune im glavu temama koje bi za omladinu trebale biti u 2. planu. Drugim rječima, ovo okruženje sve daje od sebe da ne prestajemo biti šizofreni
