Pomirenje

[dzemaludin007]

Necu vise da razvodnjavam pricu, kad svi znamo istinu i ja i ti. Ali reci za Njegosa da je mentalni proljev hajd' za Cosica i nekako.
Zivio

[Kikibombona]

Zanimljivo je da su i na ovoj temi religiozni ljudi najtvrdokorniji.

Od pomirenja naravno nema nista. Generacija koja dobro pamti rat je izgubljena. Izgubljene su i ove koje pamte ova postratna sranja. Tek ce mozda djeca koja su sada rodjena popravljati medjureligijske odnose. Za njih ce rat biti nesto daleko i strano, kao sto je za mene 2SR. Nikakve emocije ne gajim prema tom ratu, za razliku od ovog posljednjeg. Sasvim logicno.

Ranije sam napisao 'medjureligijske odnose', jer smatram da je to srz problema. Ovi narodi ovdje nemaju nikakv etnicki identitet, nikakve razlike zbog kojih bi se mrzili. Sta je srpsko kulturno naslijedje? Hrvatsko? Bosnjacko? Nista, bez vjere nema nista, nema nikakve razlike izmedju tri etnosa bez vjere. Cak ni jezik kao temelj naroda nije razlicit. Samo i samo vjera i obicaji vezani za vjeru. Sto vjera bude jaca - to ce antagonizmi biti jaci, sto vjera bude slabija - to ce suzivot i tolerancija biti intenzivniji.

Vjerska netrepeljivost je bila prisutna i u Jugi. I tada sam redovno uocava izraz nelagode, gadjenja i cega ne na licima ljudi kada bi na zidu vidjeli simbol protivnicke vjere. To je duboko ukorijenjen instikt na koji je malo koji vjernik imun. U jebenim vremenima ti antagonizmi eruptiraju.

Dakle, od pomirenja nema nista. Pomirenje ce donijeti buduce generacije. Leo Alfa i slicni, nemojte se zamarati ovim temama i torisiti energiju. Cisto radi tebe i tebi slicnih sam odlucio napisati komentar. Ovi koji mrze su zrtve i meni je iskreno zao tih ljudi. Mrznja je veliko zlo za svakog pojedinca. Ja se razbolim kada mrzim jedan dan. Sva sreca pa nisam sposoban mrziti na duze vrijeme, pojelo bi me iznutra. Ne bih bio nizasta. Ovakvih tema sam se klonio, dnevnik ne gledam, ne pratim nasu politicku scenu. I mogu reci da mi je puno puno bolje. Dosta vise sa mazohizmom. Zivot je jedan!

[razonoda]

Bez izvinjenja nema pomirenja

pogresno . totalno . nema pomirenja bez cistog racuna .

Nema pomirenja nikako.

Nemoj bas ----nikako---, treba se pomiriti , sto prije to bolje. LAKSHE SE ZIVI.

[razonoda]

Ti pojma nemaš.
Imam osjećaj da pricam sa 12-godišnjim derištem.
Pročitaj nešto više od mentalnih proljeva Njegosa i D. Cosica.
Nemam živaca dalje da te učim.
Nisam ti ja babo.

[All Apologies]

[Sezam]

Evo ti @leo alfa ovog @dzemaludina pa se mirite do prekosutra

[Nomo]

nisam se svadjao niti se imam namjeru miriti . nema logike . ako se nismo svadjali kako da se mirimo . to sto je neko dosao komsiji na prag i zaklao ga nije nikakva svadja . to je genocid . to je izivljavanje umobolnih ljudi nad svojim drugovima , komsijama , prijateljima ...dakle nema nikakvog pomirenja niti ce ikad biti . i ne treba da ga bude . betonski zid debeo 80 m i visok 2 km na drinu .od armiranog betona .

[muha_sa]

nisam se svadjao niti se imam namjeru miriti . nema logike . ako se nismo svadjali kako da se mirimo . to sto je neko dosao komsiji na prag i zaklao ga nije nikakva svadja . to je genocid . to je izivljavanje umobolnih ljudi nad svojim drugovima , komsijama , prijateljima ...dakle nema nikakvog pomirenja niti ce ikad biti . i ne treba da ga bude . betonski zid debeo 80 m i visok 2 km na drinu .od armiranog betona .

umobolnik je bolesnik---ovi su bili svjesni zla kojeg cine--samo se zajebaše--dosta nas je preživjelo pa nas ne mogu maslat da se desila nekakva vremenska nepogoda.

[_BataZiv_0809]

In the present Convention, genocide means any of the following acts committed with intent to destroy, in whole or in part, a national, ethnical, racial or religious group, as such:

(a) Killing members of the group;
(b) Causing serious bodily or mental harm to members of the group;
(c) Deliberately inflicting on the group conditions of life calculated to bring about its physical destruction in whole or in part;
(d) Imposing measures intended to prevent births within the group;
(e) Forcibly transferring children of the group to another group.

pored a) bilo je i b) i c) u ovom prošlom ratu

propaganda Bosanstva, i nekog nacionalnog jednistva svih etničkih skupina u BiH nikad nije postojala... ako su mogli da prevrate ljude iz BiH da su odjednom srbi i hrvati, mogu i ovi naši kontra da urade, samo ne znaju...

Ne sporim da je u BiH bio genocid, nisam budala. I to ne samo u Srebrenici, mada je samo tu presudjen. Jbga kurva Evropa i njena kvazipravda.

Ali hocu da kazem da se obezvredjuje ta strasna tragedija tako sto se maltene u svaku recenicu trpa prefiks genocidni. Genocidna policija, genocidna teritorija, genocidna omladina,genocidna šuma, genocidno nebo, genocidne ptice....

Ne valja brate.

[dobar osjecaj]

Ali hocu da kazem da se obezvredjuje ta strasna tragedija tako sto se maltene u svaku recenicu trpa prefiks genocidni. Genocidna policija, genocidna teritorija, genocidna omladina,genocidna šuma, genocidno nebo, genocidne ptice....

Ne valja brate.

Savjetujem ti ako zelis da cuvas zivce i umjeren krvni pritisak da se suzdrzis od rasprave o najvise zloupotrebljavanim desavanjima u nasoj zemlji, koji su danas sablastan izvor zarade i stranih i domacih placenika.

[_BataZiv_0809]

Ali hocu da kazem da se obezvredjuje ta strasna tragedija tako sto se maltene u svaku recenicu trpa prefiks genocidni. Genocidna policija, genocidna teritorija, genocidna omladina,genocidna šuma, genocidno nebo, genocidne ptice....

Ne valja brate.

Savjetujem ti ako zelis da cuvas zivce i umjeren krvni pritisak da se suzdrzis od rasprave o najvise zloupotrebljavanim desavanjima u nasoj zemlji, koji su danas sablastan izvor zarade i stranih i domacih placenika.

Tebe cu @dobar osjecaj rado poslusati.

I ucini mi cast da ti posaljem jednu

[seorusilac]

nisam se svadjao niti se imam namjeru miriti . nema logike . ako se nismo svadjali kako da se mirimo . to sto je neko dosao komsiji na prag i zaklao ga nije nikakva svadja . to je genocid . to je izivljavanje umobolnih ljudi nad svojim drugovima , komsijama , prijateljima ...dakle nema nikakvog pomirenja niti ce ikad biti . i ne treba da ga bude . betonski zid debeo 80 m i visok 2 km na drinu .od armiranog betona .

[Leo_alfa]

Leo Alfa i slicni, nemojte se zamarati ovim temama i torisiti energiju. Cisto radi tebe i tebi slicnih sam odlucio napisati komentar. Ovi koji mrze su zrtve i meni je iskreno zao tih ljudi. Mrznja je veliko zlo za svakog pojedinca. Ja se razbolim kada mrzim jedan dan. Sva sreca pa nisam sposoban mrziti na duze vrijeme, pojelo bi me iznutra. Ne bih bio nizasta. Ovakvih tema sam se klonio, dnevnik ne gledam, ne pratim nasu politicku scenu. I mogu reci da mi je puno puno bolje. Dosta vise sa mazohizmom. Zivot je jedan!

U pravu si, znam da ne mogu promijeniti nista posebno, toliko toga do sad je propadalo u ovom drustvu da je nerealno ocekivati kako ce jedna ovakva tema nesto promijeniti. Ja se ne nerviram, svjestan sam gdje zivim i kakvi su odnosi medju ljudima, ovdje se samo otvoreno ti stavovi iznose, znaci nista novo. A opet mislim da je dobro pisati o tome, sto vise price to je lakse razumjeti (onima koji citaju, bilo gdje), a i pokazuje neku sliku o nama samima pa kakva god da je ona...

[All Apologies]

Mnogo srba mrzi muslimane i uvijek počinju od okupacije Turaka koje se i ne sjećaju. Oprostili muslimani ili ne nema nikakve veze. Onim parolama kako oprostiti možemo (a zaboraviti nećemo) dokazuje se samo nevidjena glupost i potvrdjuje se da smo vjerovatno jedini narod koji ne uči na greškama.
Oprostite, da vam opet sutra djecu kolju

[dobar osjecaj]

Mnogo srba mrzi muslimane i uvijek počinju od okupacije Turaka koje se i ne sjećaju. Oprostili muslimani ili ne nema nikakve veze. Onim parolama kako oprostiti možemo (a zaboraviti nećemo) dokazuje se samo nevidjena glupost i potvrdjuje se da smo vjerovatno jedini narod koji ne uči na greškama.
Oprostite, da vam opet sutra djecu kolju

Mnogo zaostalih i ljudi bez zanimanja i pametnijeg nacina da zive svoje zivote, forsiraju tu pricu. Sve je to normalno kad se jedno drustvo dovede na noge, osiromasi tako da se ljudima onemoguci pristup osnovnim pravima da zive i stvaraju, da se obrazuju i gledaju naprijed. Ljudi su u visestrukoj izolaciji i blokadi jer nemaju sredstava da se krecu i priuste da vide drugacije i bolje. To je u interesu onima koji zaradjuju na racun te bijede i to se nece zadugo promijeniti.

Saamo uzivaj

[All Apologies]

Koliko su puta muslimani samo evo u Foči poklani? Koliko puta u historiji Drina treba da se naziva krvava?
Svoju debilnu priču možeš prosipati nekome ko je rat proveo u dijaspori ili ko nije izgubio nekog svog. Moj grad je okružen sa RS, ljudi žive jedni pored drugih osim nekih slučajeva gdje se muslimanke udaju za srbe na sveopće razočarenje obe strane. Jedini grad koji bih nazvala normalnim je Banja Luka, ali to je više subjektivno.

[hAZNADAR]

Rusi, Englezi i Nijemci su se davno izmirili. I mnogi ostali u Evropi. Iako su se desila medjusobna ubijanja ogromnih razmjera gdje jos ima zivih koji to pamte. Takodjer Japan, Amerika, Kina,.. iako su se i atomske rokale. Itd.

Medjutim - to pomirenje se nije desilo zato sto su pametniji, civilizovaniji,... Oni ipak svi imaju svoje drzave i niko se ne osjeca ostecen zbog gubitka teritorija i sl.

Tako se isto kod nas mogu Srbija i Hrvatska pomiriti - jer i pored svega imaju svoje drzave gdje je glavnica naroda na vecini teritorija svoj na svome.


Medjutim tu privilegiju nemaju Bosnjaci.
Mozemo reci da ce srebrenicku, visegradsku, prijedorsku,.. tragediju jednog dana "pojesti" vrijeme i okolnosti. Da ce to u udbenik historije i da nece biti neprestano isticano kao i uloga zrtve. Ali to je moguce kada Bosnjaci budu svoji na svome u svojoj drzavi i ravnopravan faktor u ocima drugih.
U situaciji gdje su Bosnjaci zbijeni u geto, vecinski narod na najmanje teritorija, etnicko ciscenje i dalje u toku ili se betonira, diskriminacija i istovjetno rasisticko tumacenje kao za rata gdje su prikazani kao historijska greska, genetski otpad, produkt okupacije, strano tijelo, izdajnici,.... a i cak najdobronamjerniji slazu face i kolutaju ocima kada se spomene izraz Bosnjak ili bosanski jezik - ko biva ufuravanje i komedija al nema veze.

Jednostavni nemamo tu privilegiju da se pomirimo. Na stranu principe, na stranu politizaciju, na stranu inate,...... Bosnjaci nisu u situaciji kao ostali koji imaju bar preduslov pomirenja i da krenu naprijed. Bosnjaci nemogu krenuti naprijed, ne mogu gledati u buducnost sa ovakvim uredjenje drzave i ovakvim odnosima susjeda prema njima.

Volio bih iskreno da se svi medjusobno pomirimo i prestanemo brojati zrtve vagajuci ko je koga vise satro. Volio bih iskreno kao covjek da imamo iste odnose sa nebosnjacima kakve sam imao prije rata, ustvari mi to i nedostaje. Ali mi nije omoguceno pomirenje jer u mojoj Banjaluci ne mogu biti prijatelj kao gradjanin drugog reda sa privilegovanim, ne mogu osnovati iskrena drugarstva sa drzavlanima susjednih drzava jer su u puno boljoj situaciji i nisu hebeni kao ja,..

Cak i ova licna prijateljstva i pomirenja koja imam su vjerovatno vise privid i sminka,... fino je tepati jedan drugom i pomoci, kurtoazno respektovati,... ali ako me neko i dalje narod kojem pripadam ne smatra na istom rangu kao svoj onda hebiga. Odhebao sam skorasnja nova prijatejstva gdje su bili prijazni prema meni i jako srdacni iz razloga sto nisam vjernik musliman,.,. ili hajd nema veze sto su moji preci bili izdajnicki Srbi sto primise vjeru okupatora. Ma vozdra. Ko ne respektuje svoje - ne zasluzuje ni da ga drugi respektuju.

[dobar osjecaj]

Koliko su puta muslimani samo evo u Foči poklani? Koliko puta u historiji Drina treba da se naziva krvava?
Svoju debilnu priču možeš prosipati nekome ko je rat proveo u dijaspori ili ko nije izgubio nekog svog. Moj grad je okružen sa RS, ljudi žive jedni pored drugih osim nekih slučajeva gdje se muslimanke udaju za srbe na sveopće razočarenje obe strane. Jedini grad koji bih nazvala normalnim je Banja Luka, ali to je više subjektivno.

Zao mi je sto sam prerasla te teme, pa te necu pocastiti listom stradanja u mojoj porodici da bih bila manje debil. Banja Luka je predivna posebno kad sreces dugokose koljace iz Omarske sa slikama Mladica i Karadzica na majicama i raznom drugom ikonografijom kojom promovisu sve sto je tebi prihvatljivo. Polako, zivot je pred tobom da slozis stvari u glavi i razumijes koliko je kratak zivot za sve tvoje Foce i subjektivne Banja Luke. Uzivaj!

[All Apologies]

Izvini, prije svega radi zrtava iz porodice.
Ne znam koliko je života ispred mene, ali se nadam da je mnogo ispred moje djece. Radi njih oprosta nema, danas komšija sutra koljač. U slucaju rata odmah preko granice kao što su pametni u prošlom ratu uradili.

[tandmand]

Zanimljiv tekst o Vukovaru

Pozdrav. Zovem se Bojan Glavašević, i moj tekst stoji ovdje jer je moj tata prije 20 godina radio neke stvari zbog kojih su ga ljudi kasnije prozvali ratnim herojem. Rođen sam u Vukovaru prije 27 godina, završio sam Privatnu klasičnu gimnaziju, a nešto kasnije lingvistiku i sociologiju. Volim Ramonese, Jethro Tull i Bulgakova - tek toliko, da imate neke osnovne informacije o meni. Živim u Zagrebu, imam najbolju suprugu na svijetu i sina od godinu i pol koji će, ako budem imao sreće, pokupiti najbolje i od mame i od tate. Prije nekoliko dana nazvao me novinar tportala i pitao da li bih želio napisati tekst o situaciji u Vukovaru 20 godina nakon rata, a ja sam pristao.

Iskreno, nekako se nadam da ste do sada napravili neku matematiku u glavama i zapitali se: 'Što ovaj balavac može reći o ratu i o životu u Vukovaru?'. Nadam se tome jer bi to bilo vrlo zdravorazumski - iz Vukovara sam otišao par dana prije nego su pale prve granate na Namu, a u Zagrebu živim od 1991. godine - drugim riječima, niti sam doživio rata niti života u poslijeratnom Vukovaru. U biti, jedino što me sa svim tim povezuje činjenica je da mi je tata netko za koga ste, ovisno o tome koliko godina imate, možda čuli.

Neću vas lagati, u pravu ste. Neću se pretvarati da znam kako je bilo u Vukovaru za vrijeme rata, niti kako izgleda vukovarska svakodnevica 20 godina poslije. Umjesto toga, htio bih vam ponuditi nešto što možda ima jednu drugačiju vrijednost - mišljenje izvana.

Ono što ćete čitati u redovima koji slijede moje je mišljenje. Ono nema ambiciju autoriteta - ne trebate se uhvatiti za njega i reći da sam u pravu iz kojih god razloga, dapače; bilo bi mi draže da ga u sebi pokušate osporiti, dokazati i sebi i meni da nisam u pravu.

To kažem zato što mislim da stvari u Vukovaru nisu dobre. No krenimo ispočetka.

U Vukovar sam prvi put nakon rata došao 2001. godine, 19. studenog, s prijateljem Igorom Sarnavkom. Njemu je bio rođendan (koji datum, ha?), a bila je i godišnjica pada (oslobođenja?) grada. Moja kuća je tada još uvijek bila gomila spaljenog kamenja posutog čahurama (sjećam se da sam se zapitao čijih). U dnevnoj sobi, koja je svojevremeno bila centar mojeg svijeta, bila je gomila otpada na vrhu koje je bio bačen, pazite sad, čamac. Spavali smo kod teta Johane, naše susjede koja se vratila nedugo nakon reintegracije. Igor i ja smo oko deset navečer otišli u šetnju. Vukovar je bio grad duhova. Nije bilo žive duše vani, a javna rasvjeta je upadljivo nedostajala na mnogim mjestima. Hodali smo kroz ruševine mojeg djetinjstva dok nismo došli do Dunava. Nije bilo daška vjetra, ni mjesečine. Noć je bila vedra, i zvijezde su se odražavale u rijeci. Imao sam 17 godina i vratio sam se kući. Bio sam uvjeren da je to početak vraćanja stvari na njihovo prirodno mjesto - za par godina, Vukovar će postati mjesto na koje ću se moći vratiti i, kao što je moj tata napisao, početi ulagati u budućnost.

Deset godina je prošlo od te noći. Ruševine su raščišćene, mnoge i obnovljene, ljudi su se vratili, javna rasvjeta je posvuda (ima je čak i previše za moj ukus), a Vukovar još uvijek nije postao mjesto u koje bih se želio vratiti. Dvadeset godina nakon rata, Vukovar izgleda ljepše (iako, budimo realni, to i nije bilo osobito teško za postići) ali mislim da nije dobro mjesto za život. Zašto? Zato što se nisu dogodile one stvari koje su bile ključne za, opet ću citirati tatu, nekakav dobar početak.
U borbi za oslobođenje Hrvatske, svi su čekali Vukovar. Svi su čekali naredbu da Vukovar vratimo na isti način na koji je oduzet - oružjem. Nakon Okučana i Knina, Vukovar je trebao biti krunski dragulj hrvatske borbe za povratak otuđenog. I on se nije dogodio. Naredba nikad nije stigla. Dvije godine nakon Oluje, Vukovar je mirno reintegriran. Nije bilo slavodobitnog ulaska u grad tenkovima i oklopnim vozilima, dečki i cure u uniformama nisu ginuli i bili ranjavani. Nije bilo velike pobjede izvojevane oružjem. Umjesto toga, par potpisa i - opa - Vukovar je zaspao u Krajini, a probudio se u Hrvatskoj. Umjesto očekivane katarze, dogodila se birokracija. Nemojte me krivo shvatiti, mislim da je svaki život izgubljen u ovom prokletom ratu bio jedan život previše. Ali treba to reći jasno i glasno, činjenica da Vukovar nije vraćen oružjem izazvala je osjećaj nezadovoljstva kod mnogih. To nezadovoljstvo ostavilo je trag koji se još uvijek osjeća, jer mnogi povratnici nemaju osjećaj da je pravda zadovoljena.

Kada su se prognanici počeli vraćati, dočekali su ih bivši prijeratni susjedi, ali i jako puno ljudi koji su se doselili nakon okupacije. Malo je reći da je situacija bila čudna. Kako komunicirati s ljudima koji su izabrali krivu stranu? A s reintegracijom došli su i političari (domaći i strani) i počeli pričati o pomirenju, i to na takav način kao da je riječ o dječjoj svađi i sad trebamo reći 'mir mir mir, nitko nije kriv' i nastaviti se družiti. Suluda ideja, dakako, jer, eto, tu je Ovčara, i to nije dječja svađa. Komunikacija sa Srbima nije dolazila u obzir. I tako je Vukovar postao podijeljeni grad: oni koji su ostali i oni koji su se vratili počeli su živjeti odvojenim životima, koji se dodiruju samo u najnužnijim od situacija.

Treba razumjeti i jedne i druge. Ako ne znate što je vaš susjed radio za vrijeme rata, ne želite se izložiti riziku da komunicirate sa zločincem. A isto tako, ako ne znaš je li tvoj susjed povratnik netko tko bi najradije pobio i tebe i tvoju obitelj, bolje se maknuti s puta. Nakon toga je logika jasna: treba razdvojiti život u svim segmentima, od vrtića do posla. Postoji i naziv za to, segregacija. Neki kažu da je dobra, neki da je loša. Ja mislim da je to samo vrlo profinjen alat za izbjegavanje suočavanja s traumom.
I sada dolazimo do onog bitnog. Suočavanje s traumom u Vukovaru nije se dogodilo jer je to jedna ružna stvar. Svi bismo trebali biti politički korektni i paziti da se netko ne nađe uvrijeđenim, a nema lijepog načina da se objasni činjenica da je bio rat i da su ljudi ubijeni. To je posao koji bi trebale obaviti institucije, država. Da bi suočavanje s traumom bilo uspješno mora se individualizirati krivnja za zločine koji su počinjeni. Moramo znati imena ljudi koji su ubijali nedužne, dokazati njihovu krivnju i kazniti ih. Ako se to ne dogodi, zločin se mistificira i ostavlja se prostor za nestručne interpretacije. A nestručne interpretacije imaju tendenciju postajati stereotipima. 'Svi Srbi su četnici', 'Svi Hrvati su ustaše' i tome slično. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi se prenose s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije.

Djeca nisu i ne mogu biti kriva za zločine svojih roditelja, isto kao što jedan narod u cjelini ne može biti kriv za zločine nekih njegovih pripadnika. Čovjek je prije svega živo biće, koje pati kada ga se mlati čeličnim šipkama, i koje umire kada se u njega ispali rafal iz automatskog oružja. Potpuno je svejedno gdje je rođen, je li govorio 'mleko' ili 'mlijeko' i pripadnikom kojeg naroda se smatrao. Kada ga bacite u masovnu grobnicu, on ostaje lišen svega osim pripadnosti ljudskom rodu. Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno je s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s 'naše' i 'njihove' strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života.

U toj priči postoji jedan veliki problem, a to su političari. Ljudi koji se jako vole pokazati u Vukovaru svake godine oko godišnjice, govoriti velike riječi, biti plemeniti i suosjećajni za medije i svoje biračko tijelo, a nakon toga potpuno zaboraviti na Vukovar. Dogodine.

Političari već 20 godina Vukovar i Vukovarce etiketiraju kao žrtve. Govore o Vukovaru jedino kao o problemu. Nema greške, Vukovar i Vukovarci jesu žrtve - ali prije 20 godina. To je skoro četvrtina stoljeća, ljudi moji. Ne mislite li da bi se nakon toliko vremena trebalo početi čuti neke lijepe vijesti? Reći neke pozitivne stvari?

Bit ću iskren: budućnost Vukovara ne može se graditi na mimohodima i paljenjima svijeća, nego na novim radnim mjestima, funkcionalnoj javnoj upravi i kvalitetnom, za sve jednakom obrazovanju. Vukovar treba prestati etiketirati kao žrtvu, i početi razmišljati kako da rješavamo probleme koje ljudi imaju u svakodnevnom životu. Kada se Vukovarci maknu iz pozicije žrtve i počnu razmišljati kako da poprave situaciju u sredini u kojoj žive, dogodit će se pomaci.

Moj tata je znao reći da je naša zemlja takva da kad bi u nju bacio dugme, izrastao bi ti kaput. I to je živa istina. Vukovar je nekad bio pojam uspješne zajednice, u svakom smislu. Potencijal je tu, čeka na realizaciju. Oni koji ga trebaju realizirati su Vukovarci, uz potporu svih ljudi dobre volje.

Dvadeset godina kasnije, Vukovar još uvijek nije mjesto gdje bih volio odgajati svoje dijete, ali zbilja bih volio da to postane. Mojih sedam godina djetinjstva bile su veličanstvene, i nikakav rat ne može mi uništiti tu uspomenu. Problemi s kojima se Vukovar suočava proizlaze iz konkretnih razloga, i neće nestati ako zažmirimo i pretvaramo se da nisu tu.

Treba širom otvoriti oči i uhvatiti se s njima u koštac. Neće biti lako, ali ako se potrudimo, možda će netko za neku buduću okruglu godišnjicu djeljivu s pet ili deset moći napisati kako je ponosan na to kamo je Vukovar stigao. Možda će moći reći 'Siniša bi bio sretan da ovo vidi.'

[Leo_alfa]

Zanimljiv tekst o Vukovaru

Pozdrav. Zovem se Bojan Glavašević, i moj tekst stoji ovdje jer je moj tata prije 20 godina radio neke stvari zbog kojih su ga ljudi kasnije prozvali ratnim herojem. Rođen sam u Vukovaru prije 27 godina, završio sam Privatnu klasičnu gimnaziju, a nešto kasnije lingvistiku i sociologiju. Volim Ramonese, Jethro Tull i Bulgakova - tek toliko, da imate neke osnovne informacije o meni. Živim u Zagrebu, imam najbolju suprugu na svijetu i sina od godinu i pol koji će, ako budem imao sreće, pokupiti najbolje i od mame i od tate. Prije nekoliko dana nazvao me novinar tportala i pitao da li bih želio napisati tekst o situaciji u Vukovaru 20 godina nakon rata, a ja sam pristao.

Iskreno, nekako se nadam da ste do sada napravili neku matematiku u glavama i zapitali se: 'Što ovaj balavac može reći o ratu i o životu u Vukovaru?'. Nadam se tome jer bi to bilo vrlo zdravorazumski - iz Vukovara sam otišao par dana prije nego su pale prve granate na Namu, a u Zagrebu živim od 1991. godine - drugim riječima, niti sam doživio rata niti života u poslijeratnom Vukovaru. U biti, jedino što me sa svim tim povezuje činjenica je da mi je tata netko za koga ste, ovisno o tome koliko godina imate, možda čuli.

Neću vas lagati, u pravu ste. Neću se pretvarati da znam kako je bilo u Vukovaru za vrijeme rata, niti kako izgleda vukovarska svakodnevica 20 godina poslije. Umjesto toga, htio bih vam ponuditi nešto što možda ima jednu drugačiju vrijednost - mišljenje izvana.

Ono što ćete čitati u redovima koji slijede moje je mišljenje. Ono nema ambiciju autoriteta - ne trebate se uhvatiti za njega i reći da sam u pravu iz kojih god razloga, dapače; bilo bi mi draže da ga u sebi pokušate osporiti, dokazati i sebi i meni da nisam u pravu.

To kažem zato što mislim da stvari u Vukovaru nisu dobre. No krenimo ispočetka.

U Vukovar sam prvi put nakon rata došao 2001. godine, 19. studenog, s prijateljem Igorom Sarnavkom. Njemu je bio rođendan (koji datum, ha?), a bila je i godišnjica pada (oslobođenja?) grada. Moja kuća je tada još uvijek bila gomila spaljenog kamenja posutog čahurama (sjećam se da sam se zapitao čijih). U dnevnoj sobi, koja je svojevremeno bila centar mojeg svijeta, bila je gomila otpada na vrhu koje je bio bačen, pazite sad, čamac. Spavali smo kod teta Johane, naše susjede koja se vratila nedugo nakon reintegracije. Igor i ja smo oko deset navečer otišli u šetnju. Vukovar je bio grad duhova. Nije bilo žive duše vani, a javna rasvjeta je upadljivo nedostajala na mnogim mjestima. Hodali smo kroz ruševine mojeg djetinjstva dok nismo došli do Dunava. Nije bilo daška vjetra, ni mjesečine. Noć je bila vedra, i zvijezde su se odražavale u rijeci. Imao sam 17 godina i vratio sam se kući. Bio sam uvjeren da je to početak vraćanja stvari na njihovo prirodno mjesto - za par godina, Vukovar će postati mjesto na koje ću se moći vratiti i, kao što je moj tata napisao, početi ulagati u budućnost.

Deset godina je prošlo od te noći. Ruševine su raščišćene, mnoge i obnovljene, ljudi su se vratili, javna rasvjeta je posvuda (ima je čak i previše za moj ukus), a Vukovar još uvijek nije postao mjesto u koje bih se želio vratiti. Dvadeset godina nakon rata, Vukovar izgleda ljepše (iako, budimo realni, to i nije bilo osobito teško za postići) ali mislim da nije dobro mjesto za život. Zašto? Zato što se nisu dogodile one stvari koje su bile ključne za, opet ću citirati tatu, nekakav dobar početak.
U borbi za oslobođenje Hrvatske, svi su čekali Vukovar. Svi su čekali naredbu da Vukovar vratimo na isti način na koji je oduzet - oružjem. Nakon Okučana i Knina, Vukovar je trebao biti krunski dragulj hrvatske borbe za povratak otuđenog. I on se nije dogodio. Naredba nikad nije stigla. Dvije godine nakon Oluje, Vukovar je mirno reintegriran. Nije bilo slavodobitnog ulaska u grad tenkovima i oklopnim vozilima, dečki i cure u uniformama nisu ginuli i bili ranjavani. Nije bilo velike pobjede izvojevane oružjem. Umjesto toga, par potpisa i - opa - Vukovar je zaspao u Krajini, a probudio se u Hrvatskoj. Umjesto očekivane katarze, dogodila se birokracija. Nemojte me krivo shvatiti, mislim da je svaki život izgubljen u ovom prokletom ratu bio jedan život previše. Ali treba to reći jasno i glasno, činjenica da Vukovar nije vraćen oružjem izazvala je osjećaj nezadovoljstva kod mnogih. To nezadovoljstvo ostavilo je trag koji se još uvijek osjeća, jer mnogi povratnici nemaju osjećaj da je pravda zadovoljena.

Kada su se prognanici počeli vraćati, dočekali su ih bivši prijeratni susjedi, ali i jako puno ljudi koji su se doselili nakon okupacije. Malo je reći da je situacija bila čudna. Kako komunicirati s ljudima koji su izabrali krivu stranu? A s reintegracijom došli su i političari (domaći i strani) i počeli pričati o pomirenju, i to na takav način kao da je riječ o dječjoj svađi i sad trebamo reći 'mir mir mir, nitko nije kriv' i nastaviti se družiti. Suluda ideja, dakako, jer, eto, tu je Ovčara, i to nije dječja svađa. Komunikacija sa Srbima nije dolazila u obzir. I tako je Vukovar postao podijeljeni grad: oni koji su ostali i oni koji su se vratili počeli su živjeti odvojenim životima, koji se dodiruju samo u najnužnijim od situacija.

Treba razumjeti i jedne i druge. Ako ne znate što je vaš susjed radio za vrijeme rata, ne želite se izložiti riziku da komunicirate sa zločincem. A isto tako, ako ne znaš je li tvoj susjed povratnik netko tko bi najradije pobio i tebe i tvoju obitelj, bolje se maknuti s puta. Nakon toga je logika jasna: treba razdvojiti život u svim segmentima, od vrtića do posla. Postoji i naziv za to, segregacija. Neki kažu da je dobra, neki da je loša. Ja mislim da je to samo vrlo profinjen alat za izbjegavanje suočavanja s traumom.
I sada dolazimo do onog bitnog. Suočavanje s traumom u Vukovaru nije se dogodilo jer je to jedna ružna stvar. Svi bismo trebali biti politički korektni i paziti da se netko ne nađe uvrijeđenim, a nema lijepog načina da se objasni činjenica da je bio rat i da su ljudi ubijeni. To je posao koji bi trebale obaviti institucije, država. Da bi suočavanje s traumom bilo uspješno mora se individualizirati krivnja za zločine koji su počinjeni. Moramo znati imena ljudi koji su ubijali nedužne, dokazati njihovu krivnju i kazniti ih. Ako se to ne dogodi, zločin se mistificira i ostavlja se prostor za nestručne interpretacije. A nestručne interpretacije imaju tendenciju postajati stereotipima. 'Svi Srbi su četnici', 'Svi Hrvati su ustaše' i tome slično. Dogodio se generacijski transfer krivnje: mali Srbi su od vrtića krivi za Ovčaru, a mali Hrvati za Jasenovac. Takvi stavovi se prenose s jedne generacije na drugu i obično rezultiraju masovnim grobnicama nekoliko desetljeća kasnije.

Djeca nisu i ne mogu biti kriva za zločine svojih roditelja, isto kao što jedan narod u cjelini ne može biti kriv za zločine nekih njegovih pripadnika. Čovjek je prije svega živo biće, koje pati kada ga se mlati čeličnim šipkama, i koje umire kada se u njega ispali rafal iz automatskog oružja. Potpuno je svejedno gdje je rođen, je li govorio 'mleko' ili 'mlijeko' i pripadnikom kojeg naroda se smatrao. Kada ga bacite u masovnu grobnicu, on ostaje lišen svega osim pripadnosti ljudskom rodu. Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno je s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s 'naše' i 'njihove' strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života.

U toj priči postoji jedan veliki problem, a to su političari. Ljudi koji se jako vole pokazati u Vukovaru svake godine oko godišnjice, govoriti velike riječi, biti plemeniti i suosjećajni za medije i svoje biračko tijelo, a nakon toga potpuno zaboraviti na Vukovar. Dogodine.

Političari već 20 godina Vukovar i Vukovarce etiketiraju kao žrtve. Govore o Vukovaru jedino kao o problemu. Nema greške, Vukovar i Vukovarci jesu žrtve - ali prije 20 godina. To je skoro četvrtina stoljeća, ljudi moji. Ne mislite li da bi se nakon toliko vremena trebalo početi čuti neke lijepe vijesti? Reći neke pozitivne stvari?

Bit ću iskren: budućnost Vukovara ne može se graditi na mimohodima i paljenjima svijeća, nego na novim radnim mjestima, funkcionalnoj javnoj upravi i kvalitetnom, za sve jednakom obrazovanju. Vukovar treba prestati etiketirati kao žrtvu, i početi razmišljati kako da rješavamo probleme koje ljudi imaju u svakodnevnom životu. Kada se Vukovarci maknu iz pozicije žrtve i počnu razmišljati kako da poprave situaciju u sredini u kojoj žive, dogodit će se pomaci.

Moj tata je znao reći da je naša zemlja takva da kad bi u nju bacio dugme, izrastao bi ti kaput. I to je živa istina. Vukovar je nekad bio pojam uspješne zajednice, u svakom smislu. Potencijal je tu, čeka na realizaciju. Oni koji ga trebaju realizirati su Vukovarci, uz potporu svih ljudi dobre volje.

Dvadeset godina kasnije, Vukovar još uvijek nije mjesto gdje bih volio odgajati svoje dijete, ali zbilja bih volio da to postane. Mojih sedam godina djetinjstva bile su veličanstvene, i nikakav rat ne može mi uništiti tu uspomenu. Problemi s kojima se Vukovar suočava proizlaze iz konkretnih razloga, i neće nestati ako zažmirimo i pretvaramo se da nisu tu.

Treba širom otvoriti oči i uhvatiti se s njima u koštac. Neće biti lako, ali ako se potrudimo, možda će netko za neku buduću okruglu godišnjicu djeljivu s pet ili deset moći napisati kako je ponosan na to kamo je Vukovar stigao. Možda će moći reći 'Siniša bi bio sretan da ovo vidi.'

[Leo_alfa]

Ne razumijem da pobijednik pruza ruku porazenom!

Tesko se moze bilo sta razumjeti, ako se gledajuci na ovu problematiku vide pobjednici i porazeni.

[zippoo87]

evo sada sam naletio na jedan sokantan video a ustvari je emisija koju vodi marchelo i zove se "perspektiva"
tema je Mostar i sta ucenici govore jedni o drugima
evo link

http://kameleon.ba/index.php/lifestyle/ ... arci-isto-
meni je ovo sokantno i nezamislivo...ja ne mogu da vjerujem sta sam sada saslusao...ko uci ovu djecu da budu ovakvi,nacionalisti i da se boje jedni drugih
naravno,roditelji uce,gdje jedan ucenik to i priznaje ali ne mogu shvatiti da roditelji zele zlo svojoj djeci

jedno dijete (hrvat) je izjavilo da nikada nije bio na starom mostu,da se on boji da ce njega neko ubiti,pretuci,sta znam sta sve ne
jedna djevojka isto otvoreno govori da nema drugova/drugarica bosnjaka,da je par puta presla na lijelu stranu Mostara...ja nikako ne mogu da shvatim ovo

onda pricaju o "onim drugim" kao da su vanzemaljci..."ona" strana, "oni" tamo...pa sta je ovo jbte
uzasno...i jos govore da se takvo stanje nece uskoro moci promijeniti,jer je svima usadjeno u glavu da mrze one druge
pa ja mislim da nigdje nije ovako ocito kao u Mostaru...a niko ne radi na rjesavanju ovih problema
kako smo mi jadna drzava u PM,sa ovakvim stanovnostvom...sve ovo sto nam se desava,je po zaslugama

[Leo_alfa]

evo sada sam naletio...

Radio Slobodna Evropa snima ovaj serijal (koji ce trajati cijele godine, a tema su mladi Balkana) i na njihovoj stranici se mogu pratiti epizode. Kao otvarac teme link za prvu epizodu sam postavio u uvodnom postu, a drugu nakon sto je na spomenutoj stranici izasla...

[zippoo87]

evo sada sam naletio...

Radio Slobodna Evropa snima ovaj serijal (koji ce trajati cijele godine, a tema su mladi Balkana) i na njihovoj stranici se mogu pratiti epizode. Kao otvarac teme link za prvu epizodu sam postavio u uvodnom postu, a drugu nakon sto je na spomenutoj stranici izasla...

nisam iscitao cijelu temu,priznajem a htio sam otvoriti novu,pa sam malo pretrazio i ova mi je izgledala prikladno pa sam tu postao...a evo,ispostavlo se,pravilno jer to je ta tema
idem sada malo iscitati temu