Razumijem ja svog oca i donekle vidim da imam nekih osobina nalik na njega. Znam da je moja majka u ulozi majke i odgajateljice sjajna, ali da je kao supruga mozda sasvim druga prica._thedude wrote:
Stvarno mi je zao sto si tako odrastao.
Nadam se da shvatas jednu stvar, sve sto se nalazi unutar tvoga oca - i u tebi je.
Mislim da ces oca shvatiti tek kada budes ima svoje, i ono se sukobljavalo sa problemom.
Ne znam sta je bilo izmedju tvojih roditelja, ali jedno mogu kazati -da se sve moze rjestiti razgovorom.
Otici od nekog samo iz tog razloga sto su emocije nestale je neukusno.
Ako pogledas malo vise problem i procistas malo vise knjiga, i shvatis da se ne moramo rastatit ako je nestalo ljubavi.
Za ljubav se treba truditi, kao sto se trudis da zaradis novac, ili kao sto se trudis ubilo kojem drugom poslu.
Brak je tegla puna meda, sa svrha onako slatko fino (livadski med), a onda dodjes oko sredine i naletis na kestenov med, koji nije sladak.
Sada ces malo gorcije, a kada prodjes kestenov onda dodje kadulja koja dusu odmara.
Lijep pozdrav,
Razveli su se kada je meni bilo svega 2 godine, tako da ih se i ne sjecam kao bracni par. Otac se nije htio odreci sjedeljki sa rajom i kafane, a mama je ganjala napredovanje u karijeri.
Inace su njih dvoje iz dva razlicita svijeta.
Ona najstarije dijete u porodici srednjoskolskog profesora, koji je odrastao u sirotistu i zbog toga sve cinio da mu porodica bude na okupu. Gradsko dijete, odrasla u toplom domu punom ljubavi, kojeg su obiljezila kampovanja na moru i puno ljubavi i topline.
On najmladje, neplanirano, dijete u porodici bivseg trgovca, a poslije agrarne reforme-običnog težaka, koji je umro kada je njemu bilo 7 godina. Odrastao je sa nepismenom majkom, braca su mu se pozenila kada je bio jos osnovac (daleko najmladji je bio). Bio je vrijedan i kao đak i majku upoznao u gimnaziji, kasnije zavrsio elektrotehniku. Ali nikada nije nadvladao provincijski stil zivota svoje brace, kojima su zene sluskinje i ikebane.
Iz moje vizure kao djeteta, uvijek sam se osjecao kao autsajder zbog cinjenice da otac nije u kuci. Prikrivao sam to na svakojake nacine, najcesce sam lagao. Djeca ko djeca, nemilosrdna kakva jesu, nisu imali puno razumijevanja. Bilo je tu svega, patio sam, ali sve je to zivot. Sve me to oblikovalo da budem danas ovo sto jesam. Moja patnja je nula naspram necije i ne treba covjek biti djubre. Svjestan sam da bi se mnogi mijenjali sa mnom.
Hvala puno za komentar i lijep pozdrav

pa valjda ću biti u braku jer mi je ugodno u datom odnosu sa tom osobom ( i kad smo nadrndani i bez love u svim turbulencijama i satisfakcijama koje čine život, kad želimo jednostavno sve to da dotičnim/om) bez toga da li imamo ili nemamo kindere, nikakvo trpljenje ni zbog čega ne dolazi u obzir...