Desavanja u Hrvatskoj

[Sanjarko]

Ma kazu da je ovog uvijek bilo i da ove borove sume gore ko lude i da bacaju zapaljeno iverje u zrak ako sam dobro razumio. Ali meni se cini da je sve vise ovih pozara. Ne znam.

[dalmatinka]

Ma kako nisu. Ne lupajte bezz. Najmladji nije bio ni punoljetan

Bila je to mjesovita ekipa i profesionalci i dobrovoljci.

[breuer]

Ma kako nisu. Ne lupajte bezz. Najmladji nije bio ni punoljetan

Bila je to mjesovita ekipa i profesionalci i dobrovoljci.

ko da se o Vukovaru priča

[dječak sa šibicama]

Na Kornatima su stradali pripadnici DVD odnosno poluprofesionalci, vise amateri, ono skupi se ekipa iz sela ili varosice i povremeno odrzavaju protupozarne vjezbe. Ali im to nije profesija.

Ima vise teorija, od curenja goriva iz helikoptera do zaostale nato bombe. Vjerovatno jak vjetar, niski gustis, naletili na vjerovatno eruptivni pozar jer su stradali u manjem kanjonu na Kornatima.

Potpaliti pozar dole uz more i nije neki problem, bacis cigaru i eto ga pozar posebno ljeti. Hepo kockica i jedna sibica, zapalis sta hoces.
Ima piromana, vjerovatno i politicke prirode, a najcesce ljudska nepaznja.

[dalmatinka]

Ma kako nisu. Ne lupajte bezz. Najmladji nije bio ni punoljetan

Bila je to mjesovita ekipa i profesionalci i dobrovoljci.

ko da se o Vukovaru priča

Ja mislim da ti vrlo dobro znas da sam mislila na Javnu vatrogasnu postrojbu i na Dobrovoljna vatrogasna drustva.

[asker]

Ma kako nisu. Ne lupajte bezz. Najmladji nije bio ni punoljetan

Poginulo je šest vatrogasaca iz vatrogasne postrojbe Šibenik - Dino Klarić, Ivica Crvelin, Ivan Marinović, Marko Stančić, Gabrijel Skočić i Hrvoje Strikoman, a još sedmero je preživjelo uz teške opekline po tijelu - od kojih je petero prebačeno na liječenje u Zagreb (Tomislav Crvelin, Ante Crvelin, Josip Lučić, Karlo Ševerdija i Marinko Knežević) koji su ubrzo preminuli od posljedica teških opeklina.[2] Posljednji je, u splitskoj kliničkoj bolnici, dana 16. rujna, preminuo Ante Juričev-Mikulin.[3] Jedini preživjeli vatrogasac, Frane Lučić, nakon oporavka u Kliničkoj bolnici Split, otpušten je na kućno liječenje.[4]


Sad ti broji krvna zrnca i trazi ko je profi a ko dobrovoljac

[dalmatinka]

Ma kako nisu. Ne lupajte bezz. Najmladji nije bio ni punoljetan

Poginulo je šest vatrogasaca iz vatrogasne postrojbe Šibenik - Dino Klarić, Ivica Crvelin, Ivan Marinović, Marko Stančić, Gabrijel Skočić i Hrvoje Strikoman, a još sedmero je preživjelo uz teške opekline po tijelu - od kojih je petero prebačeno na liječenje u Zagreb (Tomislav Crvelin, Ante Crvelin, Josip Lučić, Karlo Ševerdija i Marinko Knežević) koji su ubrzo preminuli od posljedica teških opeklina.[2] Posljednji je, u splitskoj kliničkoj bolnici, dana 16. rujna, preminuo Ante Juričev-Mikulin.[3] Jedini preživjeli vatrogasac, Frane Lučić, nakon oporavka u Kliničkoj bolnici Split, otpušten je na kućno liječenje.[4]


Sad ti broji krvna zrnca i trazi ko je profi a ko dobrovoljac

Marinović i Klarić su bili iz profesionale postrojbe. Ostali su iz dobrovoljnih društava Tisno i Vodice. Malo je poznato da su na otok iskrcani i vatrogasci iz dobrovoljnog društva Zablaće, srećom ne na isto mjesto.

[dalmatinka]

http://net.hr/danas/hrvatska/status-koj ... mi-gasiti/

Ovo mi je vrh.

[zrakomlat]

baza piromana i ljeti u cuzu

Prije dvije godine kad je pola Peljesca izrorilo barem su nasli piromana, nakav sto nije dobio posao sumara zapalio sumu iz osvete.
Htjeli ga mjestani lincovati, jedva ga spasili drotovi da ne visi na grani.

Siguran sam da je vecina pozara podmetnuta samo ne vidim kako se to moze sprijeciti.

Kae FB pejđ Vatrogasci - Oni su naši heroji

Vatrogasci - Oni su naši heroji
35 min. ·

VAŽNO!!!!!
Molim vas širi po fejsu i di god mozete.
....sivi Mercedes Okas Varazdinske tablice...potpaljuje na vise mista ...cetvoro ih je u autu ....vidili su ih ljudi ...samo sirite vjest da nadjemo gamad i prijavimo ih što prije !!!!!

[kakavdanakneiskustvu]

http://kolumneinfo.blogspot.ba/2017/07/ ... k.html?m=1

[seln]

U glib i druge vijesti

Piše: Boris Dežulović, kolumna za portal N1

Svi ste pročitali tu priču, o poznatom jednom uglednom gradonačelniku, brižno njegovanom i dobrostojećem gospodinu aristokratskih manira, koji svoje dijete šalje na studij u Zagreb i priprema za život što ga čeka, pa - usprkos tome što dugački red ubogih mladaca iz siromašnih obitelji tu stipendiju čeka kao jedinu šansu za fakultet, i usprkos tome što novac u gospodina gradonačelnika nije nikakav problem – svejedno svoje čedo prijavljuje za gradsku stipendiju.

Za gradsku stipendiju, kako je objavljeno, istodobno se prijavio i neki Jakov Kosović, talentirani mladi matematičar čija je siromašna obitelj jedva skucala novac za put do Zagreba, pa ipak je naposljetku – svi smo, rekoh, čuli tu priču – stipendiju dobilo povlašteno gradonačelnikovo dijete, dok će ubogi Jakov, poput hiljada njegovih vršnjaka, završiti bez potpore, studija i nade, u nekoj irskoj tuđini.

„Život je prava škola, a vi djeco tu školu još niste učili“, ponudit će opravdanje naš gospodin gradonačelnik, tumačeći kako se od morala i etike još nitko nije kruha najeo, i kako je ta životna škola – laktarenjem i gaženjem preko slabijih do uspjeha i statusa – njegovom djetetu važnija od fakulteta na koji ga je upisao.

„Insinuirati da je gradonačelnikovo dijete uzelo stipendiju nekome iz socijalno ugrožene obitelji izuzetno je zločesto i nekorektno, budući da bi, vodeći se logikom iz objavljenog teksta, izvrsna studentica trebala biti kažnjena jer joj roditelj obnaša visoku dužnost“, u pravednom se gnjevu na kraju priopćenjem za javnost brani ugledni poteštat - svi ste, jasno, prepoznali splitskog poteštata Andra Krstulovića Oparu – koji se ovih dana našao u središtu skandala, nakon što je objavljeno da mu je kćerka dobila stipendiju iz gradskog budžeta, iako naš gospodin gradonačelnik iz budžeta svakog mjeseca primi više od osamnaest hiljada kuna plaće, zajedno sa suprugom i cijele trideset četiri hiljade, koliko otac nesretnog Jakova Kosovića zaradi valjda u cijelu godinu dana.

Bez razloga se, međutim, ljuti gospodin gradonačelnik Andro Krstulović Opara, jer – ako „logika iz objavljenog teksta“ i jest „zločesta i nekorektna“ – sam „objavljeni tekst“ uopće nije priča o njemu. Pripovijest o beskrupuloznom gradonačelniku i stipendiji za njegovo privilegirano dijete na studiju u Zagrebu objavljena je, naime, prije više od stoljeća, 1901. godine u zagrebačkom Vijencu, zove se „U glib“ i jedna je od najpoznatijih pripovijedaka Vjenceslava Novaka, jedne od središnjih figura hrvatskog realizma, pisca koji je u našu književnost uveo socijalne teme, nejednakost, nepravdu i siromašnu djecu iz provincije ispod crte na natječajima za stipendiju: to, očito vlastito bolno iskustvo bit će tema još jedne poznate Novakove pripovijesti, „Nezasitnost i bijeda“ se zove, u kojoj općina odbija nekog bolećivog, sušičavog siromaha i stipendiju dodjeljuje – možda će vam i ovo biti poznato – sinu uglednog časnika i ratnog veterana.

„Insinuirati da je gradonačelnikovo dijete uzelo stipendiju nekome iz socijalno ugrožene obitelji izuzetno je zločesto i nekorektno, budući da bi, vodeći se logikom iz objavljenog teksta, izvrsni student trebao biti kažnjen jer mu roditelj obnaša visoku dužnost“, funkcionira tako kao savršena rečenica za kraj Novakove pripovijetke, koja danas zvuči kao „objavljeni tekst“ iz novina: za svaki slučaj, čak su i inicijali gradonačelnikova djeteta isti – A. K.

Cijelih sedamdeset godina, još otkako su komunisti udarili graditi pravedno, besklasno društvo, zbirka „U glib i druge pripovijetke“ Vjenceslava Novaka nezaobilazni je dio školske lektire. Jednako je tako obavezna školska lektira i danas, i jednako klinci u sedmom razredu osnovne prepisuju analize likova i motiva Novakovih pripovijetki, kao što smo ih u sedmom osnovne prije četrdeset godina prepisivali i mi. Jedna se jedina golema, strašna razlika ispriječila među nama: sumorni, sivi svijet Vjenceslava Novaka nama je bio dalek, tuđ i nepojaman poput svijeta Balzacova ili Zolina – ništa mi nismo znali o obijesnim bogatašima i tuberkuloznim beskućnicima iz školske lektire i Novakovih pripovijetki, nikad nismo vidjeli ni siromašnog nadničara Miku iz priče „Iz velegradskog podzemlja“, ni nepodnošljivog kicoša Marcela iz „Pripovijesti o Marcelu Remeniću“ - dok pučkoškolci danas Novakove teme čitaju u raskupusanom i zgužvanom tabloidu 24sata, ostavljenom na stolu kafića preko puta škole.

Kakvog onda smisla ima djeci davati da čitaju „U glib i druge pripovijetke“, kakvog smisla u školskoj lektiri ima socijalna proza s kraja devetnaestog vijeka, kad cijelo dvadeseto stoljeće kasnije potpuno iste pripovijetke - pod egidama „šokantno!“ i „skandalozno!“ - školska djeca na svojim mali džepnim elektronskim tabloidima čitaju kao najnovije vijesti iz crnih i društvenih kronika?

Siromašni nadničar Mika, recimo, glavni lik priče „Iz velegradskog podzemlja“ - što u životnom bezizlazu pije, pa pijan do smrti pretuče vlastitu kćerku – u NewsFeedu njihova Facebook-profila pojavljuje se valjda svaki drugi dan, kao „otac monstrum“ i „otac iz pakla“, ili pak i sâm „žrtva sunovrata hrvatskog društva“, ovisno već o moralizatorskom kutu gledanja, i danas istom kao i prije stotinu godina. A Novakovu „Pripovijest o Marcelu Remeniću“ - bezveznom, nepodnošljivom kicošu iz ilustriranih bulevarskih cajtunga, kojemu na dan velikog bala služavka prolije juhu na najnovije hlače iz Beča - učenici danas prate na Instagram profilima Modnog mačka Marka Grubnića ili Nevena Ciganovića Cigija. S djecom bogatih, moćnih i utjecajnih iz priče „U glib“ susrest će se pak već za koju godinu, kad uzalud – poput Novakova Jakova Kosovića – budu tražili svoje ime na listi odobrenih stipendija.

I ja bih, da kojim nesretnim slučajem danas u školi predajem hrvatsku književnost, djeci za obaveznu lektiru davao 24sata, Story i crnu kroniku Večernjaka. Vjenceslav Novak, Ante Kovačić, Miroslav Krleža, U registraturi, U glib, U agoniji, Posljednji Stipančići, Gospoda Glembajevi, ispisuje se pred našom djecom sumoran i siv početak dvadesetog stoljeća u realnom vremenu, u NewsFeedu na zaslonu mobitela, pa čak i doslovno prepisan iz školske lektire, da bi djeca valjda lakše razumjela. Poput, primjerice, Novakove pripovijesti o stipendiji za kćerku gradonačelnika Opare, ili Krležinih Glembajevih, koje jednom čitamo kao živu dramu o propasti Ivice Glembaja Todorića i dinastije iz Kulmerovih dvora, a drugi put kao živu dramu o, štajaznam, Tomislavu Glembaju Horvatinčiću, klajnburškom skorojeviću što bijesnim automobilima i jahtama nekažnjeno gazi preko onih mitoloških malih, običnih ljudi.

Hrvatske su suvremene pripovijetke i socijalne teme zapanjujuće stoljetne, svijet je današnjih školaraca cijeli od crvljivih bidermajer i empir komoda, gospode načelnika, bankara, prelata, biskupa, velikih župana, komordinara i illustrisimusa, plemenitaških gospođa, pijanih oficira, barunica i njihovih lakeja i guvernanti, a Vjenceslav Novak – baš kao i Kovačić i Krleža, ili Josip Kozarac, Eugen Kumičić, Ksaver Šandor i ostali demoni školskih lektira – funkcionira u njemu kao reporter formata Provjereno Nove TV.

Samo posljednji primjer, nekidan objavljena potresna novinska priča o dječaku iz Opatije - kojega su s Lida, gradske plaže na kojoj su se kupale generacije Opatijaca, potjerali zaposlenici novog koncesionara, što zabranjuje prilaz bijednoj sitneži bez para za ležaljku i piće – upravo je dušu dala za Vjenceslava Novaka. Kao i priča one nesretnice iz Rijeke, jedne od tisuća sličnih, koja je prije koji tjedan zbog duga manjeg od dvije hiljade eura deložirana iz stana u kojemu je živjela četrdeset šest godina. Ili one prodavačice iz zadarskog Interspara, koja je nakon jedanaest godina ropskog rada dobila otkaz jer je iscrpljena i izgladnjela u dućanu pojela dvije fete pršuta, pa nedavno – godinu i pol nakon što je pukao mali, kurtoazni skandal – tiho i bez medijske galame izgubila i posao i sudsku parnicu i trinaest hiljada kuna sudskih troškova: da je njenu priču napisao Vjenceslav Novak, bogami bi mu urednik Vijenca rekao da je malo neuvjerljiva, a pri tom i prilično otrcana.

- Zaboga, ovo je kraj devetnaestog vijeka, nitko više ne ide pred sud zbog ukradenog komada kruha – sažaljivo bi mu rekao urednik Ksaver Šandor Gjalski. – Zadnji put je zbog toga najebao nesretni Jean Valjean u Hugoovim Jadnicima, a to je, dragi moj Vjenceslave, bilo prije skoro sto godina.

„U glib i druge pripovijetke“ ispostavljaju se tako kao mlaka kamilica prema pripovijetkama iz hrvatskoga gliba 2017. godine, u kojemu se čak i predsjednik sindikata policije, koja čuva guzice debelih bankara i zbog nekoliko novčića duga izbacuje cijele obitelji na ulicu, danas u novinama žali kako potplaćeni policajci u Dubrovniku i sami jedu u pučkoj kuhinji. Uostalom, ni u Novakovo vrijeme – eno vam njegove „Sličice iz života neznatnih ljudi“, iz 1894. – siromahe što nisu mogli plaćati stan nisu izbacivali na ulicu.

U današnjem glibu župnik iz Županje odbija pričestiti dijete s Downovim sindromom, a stroge odgajateljice u Osijeku vraćaju kući djecu čiji roditelji nisu platili vrtić, u njemu beskućnici kopaju po smeću bogataša, učitelji od svog novca kupuju užinu siromašnoj djeci, a obična jebena piletina na rubu roka upotrebe – sjetit ćete se i te opore priče iz „drugih pripovijedaka“ – u Konzumovim dućanima leži zapečaćena plombama poput najskupljih parfema i viskija. Dok magična crta na listama za stipendije dijeli mladost na one iznad, što će završiti na državnoj službi u mitološkom Zagrebu, i one ispod, koji će završiti u mitološkoj tuđini.

„Sve je navalilo u Zagreb, sve traži pisarije, propali trgovci i umirovljeni činovnici, sve vrvi u činovnike… A narod seli u tuđinu. Na njegovo mjesto dolaze tuđi ljudi, trgovina i ono industrije što je imamo, i to je u tuđim rukama. A vi, Hrvati, budite činovnici, to će reći mizerije“, rezignirano tako prije stotinu šesnaest godina govori junak pripovijetke „U glib“, kao da to ne priča u pero Vjenceslava Novaka, već u mikrofon Nove TV.

Jedno veličanstveno ljudsko stoljeće, najmračnije i najsvjetlije od svih dvadeset i onih dvadeset prije, Hrvatima je prošlo u zalud, zamet i zakurac, potrošili su ga na koncu cijeloga na mise zadušnice, i 2017. se zatekli na početku, u glibu i drugim pripovijetkama, kao što su se tamo – u glibu i drugim pripovijetkama – nalazili oduvijek, svaki se put između dva oduvijeka nejasno nadajući da je ta zla, sumorna historija daleko iza njih, u dosadnoj, plošnoj školskoj lektiri o zlim bogatašima i nesretnim siromasima.

Poput Jakova Kosovića, onoga ubogog mladića s početka ove pripovijesti, čije su riječi suočenja s nepravdom iz školske lektire zapravo cijela povijest Hrvata u tri-četiri rečenice, nešto najtužnije što ćete uopće danas pročitati:

„Duša se mladića zalila ogorčenjem - brutalna nezasitnost, nepravica pokazala je na nj prvi put u životu svoje žive oči… U svojoj duši poznavao je takovu nepravicu samo iz historije čovječanstva. Mislio je da joj je noga civilizovanoga čovjeka davno zgazila glavu, a historija joj sačuvala lik samo kao vječni spomen na odurnoga mrtvaca, neka zna potomstvo da je bilo velikaša i mogućnika koji se nijesu stidjeli hraniti kruhom sirotinje… Pa gle, ne kao mrtav kip u historiji, nego živu živcatu sreo je i poćutio na sebi udarac njezine šibe, a još nije svojom nogom slobodno ni koraknuo u život!“

Vjenceslav Novak, stoljeće ti jebem, 1901. godine.

U glib i druge najnovije vijesti, odmah nakon reklama.

[pici]

da nije vjetar stao sve bi oslo u qurac... eno CG trazi pomoc od NATOa... dje su "patrijote" KRADEZEOVCi, gledaju na kartama dje su dobri placevi poslije pozara da se moze uzet za malo šoldi

[Toffee karamela]

samo boga molit da i kod nas ne plane na širokom frontu, što neko gore napisa bilo bi komplet sažganih gradova

[Vitezanin]

Brzo je doslo do promjene situacije nabolje. Ili je to zbog novinarskih senzavija? Citam ljudi bjeze, neboderi u opasnosti, pozar ulazi u split, split gori....i onda odjednom svi pozari pod kontrolom.

Novinarima i portalima treba spektakl pa makar bila tragedija. Tako da im treba vjerovati tek svaku treću riječ napisanu.

[Novak20]

da nije vjetar stao sve bi oslo u qurac... eno CG trazi pomoc od NATOa... dje su "patrijote" KRADEZEOVCi, gledaju na kartama dje su dobri placevi poslije pozara da se moze uzet za malo šoldi

Dobra fotka. Požar, more i dugonoga ljepotica. Ili obrnuto.

[bingov buraz]

Gledao sam dokumentarac o onim momcima sto su izgorjeli prije valjda 10ak godina na nekom Hr ostrvu, profesionalni vatrogasci ako se ne varam. Strasna prica, nasli ih skupljene, okolo vatra se ugasila oni izginuli.

Zao mi je ljudi.

Kornati?

Vjerovatno, eno napisao je kolega gore iznad. Cudno izgleda, mada se uopste ne kontam u pozare, da je ostrvo takoreci kamenjar teski. To gori trava i nisko rastinje ali eto valjda se opet nemoze pobjec.
Kod ovih momaka ako sam dobro zapamtio bas ih je plamen dohvatio, bili su okruzeni, nasli su ih spaljene. Znaci nije dim, ili nije samo dim.

A momci nisu bili laici, valjda profesionalci. A svud okolo more, ne kontam hebiga

Zasuo ih helikopter gorivom.Probusen tank.

[insomnia78]

Ta nesreca je splet kojekakvih okolnosti koje se potrefe jednom ili ni jednom. Najzalosnije ke sto su ljudi bespotrebno poslati tamo. I prestanite zamisljati "profesionalne" vatrogasce kao one njujorske u filmovima.

[breuer]

Spomenik nastradalim vatrogascima u obliku križeva izvedenih u suhozidu je uradio sarajevski student Nikola Bašić.

RIP

[Truba]

evo prigode da se od baba i ostalih neudruga uzme keš i da za vatrogasnu opremu
ali ne može

ps. uzmite i od crkve samo da pomognemo vatrogascima

[pici]

POTRES U DRŽAVNOM VRHU
EKSKLUZIVNO: MINISTAR KRSTIČEVIĆ ZA JUTARNJI: PODNOSIM NEOPOZIVU OSTAVKU! Predsjednica: 'Neprihvatljivo! Nije on ništa kriv, on je odličan ministar!

jel crvekaPICA stigla... yesul joj javili da je sigurno da moze zrakomlatom do splita upala koj kita...

[seln]

Kako je propao projekt hrvatske države

Piše: Boris Dežulović

Najprije su novine objavile demografske projekcije Ujedinjenih naroda, po kojima će stanovništvo Hrvatske već za koju godinu pasti ispod četiri milijuna ljudi - do 2050. na tri i pol, a do kraja stoljeća na jedva dva i pol milijuna stanovnika – pa rezultate istraživanja globalne konzultantske tvrtke Ernst & Young, prema kojima je Hrvatska uvjerljivo najkorumpiranija zemlja jugoistočne Europe, a na koncu i najnovije podatke Eurostata, po kojima je Hrvatsku po bruto društvenom proizvodu i takozvanoj stvarnoj individualnoj potrošnji ove godine službeno prestigla čak i Rumunjska, čiji je BDP po glavi stanovnika prije samo deset godina bio gotovo dvostruko manji od hrvatskog. U tih deset godina Hrvatska se pak nije pomakla ni za decimalu, spustivši se na samo dno ljestvice, kao pretposljednja od dvadeset osam članica Europske unije: u ovom trenutku – javile su novine – gora od nas ostala je još samo Bugarska.

Onda su prošlog petka novine javile da je iz NASA-inog svemirskog centra Kennedy na Floridi Bugarska u svemir lansirala prvi geostacionarni satelit BulgariaSat-1, koji će pružati komunikacijske i televizijske usluge za Europu, sjevernu Afriku i Bliski Istok.

Ukratko – da rezimiramo - jedina članica Europske unije siromašnija i bjednija od Hrvatske lansirala je u orbitu prvi komunikacijski satelit i postala punopravnim članom ekskluzivnog svemirskog kluba.

Dalje je bilo lako: već sutradan, u subotu, u Hrvatskoj je svečano obilježen Dan državnosti, a na misi za Domovinu u zagrebačkoj katedrali kardinal Josip Bozanić istaknuo je deset poguba što prijete duši hrvatskog identiteta, od odvajanja života od otajstva Božjeg dara, i nerazmatranja Božjeg plana u traženju istine o svojoj povijesti, do odvajanja hrvatske kulture od kršćanskog svjedočanstva.

Ovogodišnji je Dan državnosti tako, iako prilično nejubilaran i neokrugao, po novome kalendaru dvadeset šesti, a po starome bogami već i dvadeset sedmi, ispao dobrom prigodom da se svede saldo četvrtstoljetne te, kako se zove, hrvatske državnosti, i službeno konstatira kako je divovski historijski projekt hrvatske države veličanstveno – propao.

Jednostavno, stvar nije uspjela.

Hrvatska država ne radi.

Napravili su Hrvati, istina, sve po onim višejezičnim uputama za sastavljanje i upotrebu: tisućljetni san, državna pravica, veličanstveni Domovinski rat, slavne bitke, gradovi heroji, zastave, grbovi, garda, vojska, prvi nacionalni parlament, nogometna reprezentacija, nova nacionalna mitologija, nova slavna povijest, nove tradicije, brončani spomenici, lente, vitezovi, plemstvo, čuvari državnog pečata, Društvo Hrvatskog Zmaja, Gospa Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška o hrvatskom ramenu, poduzetništvo, slobodno tržište, NATO, sve do posljednjeg vijka, sastavili su Hrvati svoju malu, slavnu i lijepo dizajniranu IKEA vintage-državu, provjerili još jednom je li sve kao na slici u brošuri, uključili je u Ujedinjene Narode, pritisnuli „ON“ i – ništa.

Pritisnuli su Hrvati dugme još nekoliko puta, OFF-ON, OFF-ON, a Hrvatska ni a ni be: ona mala zelena žaruljica ne daje nikakve znakove života.

Država im, jebiga, ne radi.

Goleme novce i dvadeset šest godina svojih bijednih života dali su Hrvati za svoju tisućljetnu državnu pravicu, šezdeset milijardi eura hipotekarnog kredita podigli su za veličanstvenu nacionalnu državu sa svim onim zgodnim UNESCO-ovim detaljima, a od svega imaju samo ljupku, starinsku chubby-chic državicu za ukras, da im stoji u regalu uz onu keramičku balerinu iz Čehoslovačke.

Dvadeset sedam godina nakon što su uzeli sudbinu i državu u svoje ruke, Hrvati već odavno nemaju koga kriviti za to. Dvadeset sedam godina nema više Jugoslavije i komunista, dvadeset dvije godine prošle su od rata, dvadeset dvije od tih dvadeset sedam godina Hrvati su dakle u potpunom miru sami odlučivali kako će i što dalje, petnaest puta za to vrijeme izlazili na slobodne i demokratske izbore, petnaest puta sami, da im nitko ništa nametao niti ih ni na što silio nije, birali su Hrvati tko će ih voditi, i svih petnaest puta važno im je bilo jedino tko je na glasačkom listiću najveći Hrvat i katolik, tko će biti pokrovitelj na Bleiburgu, tko će biti na misi za Domovinu, a tko u loži u kockastom dresu: ukratko – ja se ispričavam na lošem hrvatskom – tko ima veći hrvatski kurac.

Počeli su Hrvati zajedno s Rumunjima i Bugarima, prve demokratske izbore onoga su proljeća 1990. raspisali gotovo istog dana kad i Rumunji i Bugari: dvadeset sedam godina kasnije, Rumunji udvostručuju svoj BDP i masovnim demonstracijama smjenjuju Vladu zbog pokušaja dekriminalizacije lakših oblika korupcije, Bugari lansiraju u svemir svoj prvi satelit, a Hrvati kod kuće na Simpovom kauču iz 1990. gledaju malo turske serije, malo na N1 pregovore oko ploče „Za dom spremni“ u Jasenovcu, a malo na Skypeu unučad u Irskoj.

Neće se Hrvatima to svidjeti - i nije da ih ne razumijem, nije lako u tim godinama, od stoljeća sedmog, priznati da si bio budala - ali dvadeset sedam dugačkih, uzaludnih godina sasvim je dovoljno vremena za shvatiti i priznati kako je projekt hrvatske države bio kolosalna greška. Nije ni to, najzad, najgore što se živu čovjeku može dogoditi, niti je nezabilježeno u historiji, propadali su i mnogo veći i ozbiljniji projekti od hrvatske države. U razvoj i proizvodnju novog višenamjenskog borbenog aviona F-35 Lightning, samo posljednji primjer, Amerikanci su uložili su desetak puta više novca nego Hrvati u razvoj svoje nacionalne države, pa ga je na prvim manevrima stara „šesnaestica“ napravila malim letećim majmunom. Događa se, rekoh, i najboljima, pa kako neće Hrvatima.

U svih hiljadu i pol godina napravili su oni jedva dvije svoje države, a ne znaš koja je uzaludnija: jednu drvenu, pomoćnu nacističku državicu, i jednu plastičnu za ukras, u obliku sakristije. Jednostavno, Hrvati nisu za to, nije im bog dao talenta za državu i državnost. Imaju za te stvari dvije lijeve ruke – dobro, desne – pa im Republika izgleda kao da su je radili Pat i Mat iz onog popularnog čehoslovačkog crtića A je to: baš kao da su na buvljoj pijaci našli odbačeni, probušeni bojler, gipsani grb, plastično raspelo, komplet kineskih gedora, stari Klaićev pravopis iz 1942. i stari bubanj perilice rublja, pa krenuli sastavljati državu.

Nije sramota to priznati, nije država za svakoga – nemaju je ni Baski, ni Škoti, ni Pridnjestrovljani – i ne trebaju Hrvati stoga namah očajavati: imaju oni dara za druge stvari, rijedak dar imaju, recimo, za loptačke sportove, borilačke vještine, klađenje, trgovinu, ribolov, višeglasno pjevanje, ima toga koliko hoćeš, svaki je hobi jeftiniji, bolji i korisniji od nacionalne države. Da su, recimo, tih dvadeset sedam godina i pedeset milijardi eura uložili u udruge građana i njihove hobije, bila bi Hrvatska do sad svjetska prijestolnica Wiehlerovih goblena, a Dinamo bi barem jednom prošao skupinu Lige prvaka. Čak i Dinamo u osmini finala Lige prvaka, naime, imao bi više smisla od hrvatske države.

Republika Hrvatska neuspio je projekt, i valja to konačno hrabro i pošteno priznati. Hrvatska država ne funkcionira. Ne radi. I džabe Hrvati sveudilj, očiju ostakljenih nekakvom nejasnom i posve nerazumljivom nadom, pritišću ono dugme i bez daha gledaju u mrtvu zelenu žaruljicu. Prije će, naime, ona keramička balerina iz regala odskakutati na smjenu straže na Markovu trgu, nego što će im hrvatska država isplatiti penziju. Jednostavno, ne znam kako to još reći, Republika im ne fercera. Džabe.

Ne treba je odmah baciti, ne kažem to - neka je u regalu, može biti zgodan poklon malome za krizmu – ali treba se okrenuti drugim stvarima. Na primjer - da ne kažu kako uvijek samo kritiziram i ne nudim rješenja - fidget spinner. Jednako kao i hrvatska država dugo se, posve besmisleno i uzaludno vrti, i jednako kao i hrvatska država baš ničemu ne služi.

A košta samo dvadesetak kuna.

[pici]

VATROGASCI IZ SUPETRA TRAJEKT SU SI PLATILI SAMI 'Zašto bi karta bila džabe? Ne idu u London gledati tenis pa da putuju besplatno'
'Zašto bi karta bila džabe? Ne idu u London gledati tenis pa da putuju besplatno'
Facebook/ Vatrogasci Supetar
SAŽETO

Heroji, koji braneći zemlju od požara na kocku stavljaju vlastiti život, čak i put do pakla moraju platiti iz svog džepa
Sanja Rapaić
facebook
18.07.2017.15:35
Jesmo li mi doista Apsurdistan? Sudeći po događajima koji su uslijedili nakon što je požar Dalmaciju pretvorio u spaljenu zemlju, Hrvatska je uistinu zemlja za rubriku 'Vjerovali ili ne'.

Kupovali bismo skupe borbene zrakoplove, a nemamo ni 50.000 dolara za popravak toliko potrebnog kanadera, kada dođe do katastrofe 'glava kuće', dakle čelni ljudi države, brane se šutnjom ili pak bezbrižno večeraju, putuju i vode uobičajeno lagodne živote. I dok uživaju u svim blagodatima, koje dolaze u paketu s mekim i udobnim foteljama, i to potpuno besplatno, vatrogasci – heroji, koji braneći zemlju od požara na kocku stavljaju vlastiti život, čak i put do pakla moraju platiti iz svog džepa.

"DVD-ovci Supetar su trajektne karte za sebe i vatrogasna vozila platili iz svog džepa. Za razliku od Wimbledonovaca", napisala je na svom Facebook profilu ogorčen Splićanka. Potvrdila nam je da nije riječ tek o neslanoj šali i da su dečki, koji su išli na ispomoć svojim kolegama, doista morali sami plaćati kartu.

Uvjerili smo se u to i pročitavši objave na stranici oca jednog od mladih vatrogasaca koji su se cijelu prošlu noć borili s vatrenom stihijom.

"Onaj osjećaj kad u ruci držiš trajektnu kartu za vatrogasno vozilo kojim će ti sin na ispomoć svojoj braći vatrogascima u Sitnom", napisao je otac mladog vatrogasca. Na pitanje u komentarima jesu li bar te karte bile besplatne, potvrdio je da nisu, a jedan od prijatelja sarkastično je dodao "Zašto bi bila džabe? Ne idu u London gledati tenis pa da putuju besplatno".

Iako bi troškovi vatrogascima navodno trebali biti refundirani, umanjuje li to doista bizarnost ovog događaja?

[Vitezanin]

Jebote, pa cijeli Split je skoro mogao izgoriti sinoć, pogledajte one snimke drona.

[drastic]

http://pollitika.com/drzavno-poticana-piromanija

[kakavdanakneiskustvu]

http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska ... e/6372155/