Jedno zanimlivo zapažanje posebno o Varešu...
GRABOVICA - Nekadašnji šef osoblja u prvoj Misiji OSCE-a u BiH, diplomat koji je tijekom rata obavljao niz odgovornih dužnosti u institucijama međunarodne zajednice, svjedok brojnih ratnih zbivanja u BiH, specijalni savjetnik Tužiteljstva Tribunala u Haagu, odlični poznavatelj prilika u našoj regiji, priprema knjigu u kojoj će prvi puta biti iznesene činjenice o događajima kojima je psisustvovao i razgovorima s ličnostima koje su obilježile devedesete.
Dani u svom najnovijem broju donose XIII nastavak iz knjige čiji radni naslov "Dok aždaja spava", po autoru predstavlja metaforu balkanskih sukoba.
Kada sam došao do prvog check-pointa Armije BiH na drugoj strani, nekoliko kilometara izvan Vareša, bilo je jasno zašto su ratnici HVO-a u takvoj panici. Pozicije je držala zastrašujuća Sedma muslimanska brigada.
U dvanaestom poglavlju sam se prisjetio problema sa kojima sam se susreo u američkoj ambasadi u Zagrebu kada su započele borbe HVO-a i bosanske Armije u travnju 1993. Ured našeg vojnog atašea je postao alatka hrvatskog Ministarstva obrane, i tamo se više nisam prijatno osjećao. Problem sa lažnim izvještavanjem se nastavio tijekom sukoba što je bio problem koji nikada nismo uspjeli razriješiti. Odlučio sam nastaviti pisati izvještaje potkrijepljene činjenicama što sam bolje mogao i udvostručio sam nastojanja da ugroženom stanovništvu usprkos povećanoj opasnosti dostavljam pomoć.
Borbe između hrvatskih i bošnjačkih snaga su se nastavile i tijekom ljeta i jeseni 1993., dok je srpska strana ili koristila priliku za lokalno napredovanje ili se jednostavno odmarala i uživala u predstavi. Kod dojučerašnjih saveznika sve je više rastao osjećaj bijesa i izdaje. Nakon što je tešanjska HVO brigada predala pozicije Vojsci RS-a, područje Maglaja je iznenada postao nova opkoljena enklava.
Bugojno se razvilo u posebno ružan region kada su bosanske snage srušile lokalnu crkvu, a hrvatski civili počeli bježati na srpsku stranu. U jednom momentu su snage HVO-a postale toliko ohrabrene da je jedna jedinica čak napala tenkovsku poziciju česirskog (Chesire) puka, a u razmjeni vatre je poginulo čak osam vojnika HVO-a.
Ujedinjene nacije su pobjesnile – ali na Britance! Vjerovali su da će agresivna reakcija Česiraca rezultirati trenutnom obustavom prolaska konvoja kroz Lašku dolinu. U stvarnosti, kada smo UNHCR oficir zaštite (protection officer) i ja otišli u HVO komandu u Vitezu, susreli smo se za isprepadanim oficirima od kojih nam je jedan rekao: “Ako su bili toliko glupi da napadnu tenk, zaslužili su da poginu.”
Isporuka humanitarne pomoći za Srednju Bosnu nakon ovog incidenta je u stvari bila olakšana, ali predstavnici Ujedinjenih nacija nisu bili u stanju uvidjeti da je nepopustljivost urodila plodom.
Bosanskim vlastima je postajalo sve teže održavati ugled strane koja drži do viših moralnih standarda. Trebala im je pomoć iz vana. Očajnički im je bila potrebna neka vrsta snažne međunarodne intervencije. Ali reputacija je počela dobijati mrlje. Nakon vojne pobjede nad snagama HVO-a na teritoriji koju su tada preuzeli počeli su činiti iste grozote koje su njihovi neprijatelji činili njihovom narodu.
Takozvana Muslimanska brigada se uključila u etničko čišćenje i skrnavljenje tijela vojnika HVO-a u Srednjoj Bosni, dok su jedinice kriminalaca, naročito Ćele Delalića i Cace pobjesnile i krenule ubijati i pljačkati svaki put kada bi ih angažovali u akcijama van Sarajeva u Nertvanskoj dolini u borbama protiv HVO-a.
Bande muškaraca u uniformama bosanske Armije su presretali kamione s humanitarnom pomoći na planinskoj zaobilaznici na putu za Zenicu. Jedinica po imenu “Riblja glava” je čak likvidirala i strane humanitarne radnike na putu između Novog Travnika i Bugojna.
Naročito je nečuvena akcija bila izvedena u uspavanom selu Grabovica kod Jablanice koje je naseljavalo hrvatsko stanovništvo. Većina svijeta, ako su ikada i čuli za Grabovicu, prepoznali bi je samo po znaku na putu pored kojeg su možda prolazili na putu za more. Grabovicu je u svibnju 1993, zauzela bosanska Armija, odmah nakon početka sukoba s HVO-om. U tijeku nekoliko sljedećih mjeseci dolazile su i odlazile razne jedinice mirno boraveći uz seosko stanovništvo.
U Mostaru su se vodile teške borbe, kao i u sjevernoj Jablanici, ali je mala Grabovica i dalje bila mirna. Onda su na to područje iz Sarajeva stigli vojnici “Crnog” Ćele i Cace i sve se preko noći promijenilo. Rasporedili su se po hrvatskim kućama i skoro istog momenta počeli zlostavljati domaćine, prijetiti im i uzimati što su god htjeli.
Osmog rujna poslije podne je jedan bosanski vojni policajac otišao do kolege u obližnjoj Jablanici i rekao mu: “Ako ti je stalo do ženine babe i dede, bolje bi ti bilo da ih izvučeš iz Grabovice. Noćas će ih sve pobiti.” Vidite, ovaj policajac s kojim sam razgovarao je bio oženjen Hrvaticom.
Policajac se onda obratio drugom komandantu Bošnjaku, Zulfikaru Ališpagi zvanom Zuka, moleći ga da mu pomogne da izvuče ženine stare. Zuka je pristao i odvezao se s njim do Grabovice gdje su se našli sa Ćelom i Cacom. Prilazeći drugoj dvojici komandanata, Zuka je rekao da želi da izvede iz sela starce svog prijatelja.
Caco je odmah ljutito reagovao: “Kako ti on onda može biti prijatelj?” (Pretpostavljao je da mu je prijatelj Hrvat). Zuka je umirio situaciju rekavši mu da su mu to ženini deda i baba. Dozvolili su mu onda da pokupe stari bračni par sa nešto svojih stvari. Prema kazivanju onog koji mi je sve ovo ispričao, Zuka je pored puta primijetio dječaka kako stoji. Zaustavio se, zovnuo ga u auto i tako i njega spasio od masakra koji je slijedio. Svojom akcijom je Zulfikar Ališpago tog dana spasio tri hrvatska civila od sigurne smrti od strane najgorih komandanata bosanske Armije.
Ima nešto više u ovoj priči od samog čina ljudskosti jednog komandanta koji je spasio tri stranca. Prvo, očigledno je da su ubojstva koja su se desila tu noć bila unaprijed smišljena. Žrtve nisu apsolutno nikom bili prijetnja i bili su potpuno nevini. Bosanska Armija je to znala, jer je selo bilo pod njihovom kontrolom zadnjih nekoliko mjeseci.
Drugo, postojao je bezbroj izvještaja o bezimenom pukovniku Generalštaba bosanske Armije koji je na dan masakra boravio u Grabovici; to bi značilo da je vrh Bosanske armije vjerojatno znao što se desilo, a možda su čak znali o planovima za ova ubojstva. Ako je ta pretpostavka točna, na njima je bila odgovornost da se ovaj zločin zaustavi. U svakom slučaju su oni odgovorni za kažnjavanje i privođenje pravdi počinitelja ovog gnusnog čina odmah nakon toga.
Mnogo mjeseci poslije, dok sam radio za Tribunal, imao sam privatni sastanak sa ministrom u bosanskoj Vladi na kojem smo razgovarali o masakru u Grabovici. Nakon što je povećao ton na televizoru u kancelariji, rekao mi je da posjeduje validnu informaciju koja potvrđuje da je Caco bio odgovoran za ova ubojstva. Rekao sam mu da mi se njegov odgovor čini i suviše pogodan, znajući da se bosanska Vlada u studenom 1993. distancirala od tri kriminalca, sarajevska komandanta, Cace, “Crnog” Ćele Delalića i “Velikog” Ćele Bajramovića.
Caco je likvidiran u akciji nakon što je ubio bosanske policajce koji su ušli u njegov stožer da prihvate njegovu predaju. Bilo je i suviše lako staviti svu krivicu na mrtvog čovjeka. Povećavši ton na TV još više, ministar mi je potvrdio da je i Crni Ćelo također učestvovao. To i nije bilo tako pogodno jer je bosanska Vlada oslobodila obojicu Ćela koji su nastavili da žive u gradu kao slobodni građani. Ono što ministar nije znao je da mi je zamjenik ministra unutrašnjih poslova, Nedžad Ugljen, već bio potvrdio detalje masakra. Za Nedžada je zločin bio zločin i sa Tribunalom je surađivao bez obzira koje je nacije bio zločinac. Možda je baš to bio razlog što je ubijen ubrzo nakon završetka rata.
Sa još jednim masovnim zločinom sam te godine imao direktno iskustvo, onim koji se desio u Stupnom dolu kod Vareša. Već je bio kasni listopad kada sam trebao provjeriti da li su obavljene sve pripreme za zimu, pa sam morao otići do Tuzle. Borbe HVO-a i Bosanske armije su trajale još od travnja, i kao i uvijek u takvim situacijama, morali smo se svi adaptirati na nove uvjete. Izuzev kada su borbe bile izuzetno jake, opet sam počeo putovati bez pratnje UNPROFOR-a. Osjećao sam se prilično sigurno izvan Lašvanske doline, pa sam od Zenice do Tuzle putovao sam.
Znao sam da oficiri Drugog korpusa Armije BiH i tuzlanski političari, kao što je zamjenik gradonačelnika Jasmin Imamović, pregovaraju sa snagama HVO-a da im se vareške jedinice podrede i napuste kiseljačku brigade. Zato nisam ni pomislio da bi to moglo rezultirati nasiljem. Geografski, Vareš je bio odsječen od teritorije HVO-a izuzev preko teritorije RS-a, i nije mogao opstati bez dobrih odnosa sa korpusima bosanske Armije u Tuzli i Zenici.
Kao što sam već rekao, u oktobru sam počeo sam putovati, izuzev u periodu žestokih borbi. Krenuo sam iz Zenice 23. listopada, dok nisam skrenuo sa glavnog puta Zenica-Sarajevo u pravcu Breze i Vareša, nisam znao da se nešto dešava. Na check-pointu bosanske Armije naišao sam na izuzetno ljute vojnike i tim vojnih posmatrača Evropske komisije (ECMM) kojeg su činili njemački i nizozemski posmatrači.
Posmatrači su govorili da je Vareš napadnut i da se vidi gusti dim kako dolazi iz pravca Stupnog dola. Nisu bili u stanju da ispitaju šta se dešava, jer su im pristup blokirali pijani vojnici HVO-a. Vraćali su se u glavni ured u Zenicu da jave što se dešava i da pokušaju dovesti pomoć.
ECMM su većinom bili vojni obavještajci zemalja članica Europske komisije. Često su ih ismijavali zbog čistih, bijelih uniformi i činjenice da su imali najbolje uvjete za život, ali njihov posao nije bio nimalo lak. Obično su bili prvi stranci-svjedoci na mjestima zločina i trudili su se da ugovore prekide vatre i omoguće pristup humanitarnim isporukama.
Za razliku od vojnika UNPROFOR-a, bili su nenaoružani i da bi ostali u životu i imali fizičku sigurnost, morali su se oslanjati na vlastitu mudrost i neutralnost misije čiji su bili dio. Kada sam nakon dvije godine bio u Čečeniji, bio sam iznenađen da vidim ECMM kao jedine strance koji su stajali između ruske vojske i nepokolebljivih pobunjenika u devastiranom Groznom.
Morao sam se odlučiti ili da se okrenem i vratim nazad ili da se pokušam probiti preko Vareša do Tuzle. Izvještavao sam State Department i o vojnoj situaciji, i imao sam razlog da idem dalje. Oklopni Landrover UNHCR-a je krenuo, pa sam i ja odlučio da rizikujem i krenuo za njim. Kada sad pomislim na to, bila je to ludo odvažna odluka. Dobro smo prošli kroz Brezu koju kontrolirala bosanska Armija. Prošli smo i dio sada praznog puta koji je obično živa logistička ruta kojom se snabdijevalo na stotine tisuća ljudi tuzlanskog regiona.
Kad smo se približili Varešu, na HVO čekpointu sa nas zaustavili vojnici koje nisam prepoznao. Redovno sam snabdijevao hrvatske civile koji su još u lipnju izbjegli iz Kaknja, pa sam upoznao i mnoge pripadnike HVO-a na čekpointima. Iznenadilo me je da su nas sada dočekali smrknuti stranci. Ispitivali su nas za razlog puta i na kraju pustili da prođemo.
Nekoliko stotina metara nakon toga, doživio sam najbliži susret sa smrću tijekom boravka u Bosni. Dok je Landrover ispred mene skretao na okuci, mala grupa HVO vojnika ga je zasula rafalima koji su se bezopasno odbijali od oklopno vozilo. Ja sam, naravno, bio u nezaštićenom vozilu, i iako sam imao na glavi šljem, a na sebi pancir, sjećam se da mi je jedna misao prošla kroz glavu: “Ovo će da boli!” Da li zbog američke zastave na vratima auta ili što su vojnici bili iznenađeni da su se meci odbili, ne znam. Ali, taj dan mi nije bilo suđeno da umrem.
Bespotrebno je i spomenuti da sam bio isprepadan. Još se vidio dim kako se diže iz pravca Stupnog dola i srce bi mi ubrzalo svaki put kad sam začuo rafal. Prošao sam pored škole gdje su izbjeglice iz Kaknja našle zaklon i gdje su se zaustavljala vozila UNHCR-a. Mahnuo sam svojim saputnicima kako su izlazili iz Landrovera, ali ja se nisam zaustavio. Nastavio sam jer nisam želio da se zateknem na putu kad se smrači. Bio sam i više nego svjestan da su listopadski dani kratki.
Napuštajući Vareš na putu ka Tuzli, morao sam zaobići tijelo ubijenog vojnika koji je ležao na sred uske ceste u lokvi krvi. Bilo je očigledno da je za njega svaka pomoć bila prekasna, pa sam se nastavio voziti. Pogrešno sam pretpostavio da je tijelo bosanskog vojnika. Region je bio pun HVO vojske, pa sam mislio da bi oni pokupili jednog od svojih.
Međutim, kako sam se približavao zapovjedništvu HVO-a koja se nalazila u jednom hotelu/kući izvan grada, iznenadio sam se kad sam vidio džip sa velikom srpskom zastavom zakačenom na zadnjem dijelu vozila. Bilo je očigledno da su snage iz Kiseljaka provedene kroz teritoriju RS kako bi izvele ovaj napad. Uobičajeno je bilo da šverceri iz Kiseljaka šalju konvoje sa dalmatinske obale preko teritorije Republike Srpske uz pratnju Vojske RS. Međutim, sad sam prvi put vidio da tako surađuju i u vojnim napadima. Sve je počinjalo dobijati smisao.
Vareš je predstavljao unosno tržište za HVO i RS poslovne partnere. Potpuno izdignuti iznad etničke mržnje, za njih je ovakva suradnja predstavljala samo vid održavanja poslovnih veza; na Wall Streetu to bi se reklo “neprijateljsko preuzimanje”. Nisu mogli dopustiti da ovo tržište, ova njihova podružnica, pređe u ruke tuzlanskih političara.
Prošao sam kroz tunel izvan Vareša i stigao do prvog check-pointa Drugog korpusa Armije BiH. Zaustavio sam vozilo, izašao i umalo nisam pao. Sav sam se tresao, a noge uopšte nisam osjećao. Jedan se vojnik počeo smijati, ali su ga drugi odmah utišali. Prepoznali su odakle sam upravo stigao i znali su da to nije bilo nimalo smiješno. Rukovao sam se sa svima i dao im šteku cigareta. Znao sam da će im trebati, jer je bilo jasno da se borba približava.
Za nekoliko sam dana završio inspekciju za zimu tuzlanskog regiona, ali se nisam mogao vratiti u ured u Split zbog napete situacije u Varešu. Usprkos nestašicama zbog smanjenog broja konvoja koji su uspijevali proći sa obale, stanovništvo je bilo u prilično dobrom stanju uglavnom zahvaljujući jednoj od najboljih političkih administracija u zemlji.
Selim Bešlagić je bio jedan od naboljih političara koje sam upoznao na Balkanu. Imao je dobre odnose sa Drugim korpusom Armije BiH što je za rezultat imalo da da su se problemi rješavali u širem kontekstu, holističkim pristupom. Imao je i sreće da je njegov sposobni zamjenik bio Jasmin Imamović koji ga je kasnije naslijedio kao gradonačelnik i dok danas ovo pišem, još služi svom gradu.
Bilo je kontraverze tih dana oko postavljanja cisterni punih klora na borbene linije. Tuzla je imala kemijsku industriju i proizvodila je klor. Gradonačelnih Bešlagić je javno prijetio RS da će detonirati cisterne ako RS vojska probije bosanske položaje oko Tuzle. Korištenje kemijskog oružja bi bilo kršenje ženevskih konvencija, ali Bešlagić je očigledno smatrao da je situacija tako očajna da zahtijeva ovakve mjere.
Bilo mi je to sumnjivo, pa sam obilazeći regiju uvijek sa sobom nosio metalnu šipku. Kad god bih naišao na navodne zastrašujuće cisterne, pažljivo bih ih odmjerio, prohodao oko njih, i ako bi uvjeti odobravali, udario bih šipkom stranu tanka od cisterne. U tome sam dva puta uspio i oba je puta, na moje zadovoljstvo, cisterna tupo odjeknula jer je bila prazna.
Očigledno je bilo da je Bešlagić koristio prijetnju klorom kako bi spriječio napad većih razmjera, a bio je pametan da ne bi ugrozio svoje sugrađane koristeći tako nesigurno oružje za masovno uništenje. Naravno ovu tajnu nisam javno otkrio jer nije nikom bila prijetnja. Samo sam sigurnim kanalima javio State Departmentu da izgleda da je ovo samo mudri trik kojeg je lošije opremljena i snabdjevena strana koristila.
Bio sam zatečen u Tuzli i svakim danom postajao sve nestrpljiviji što ne mogu da nastavim obilazak ostatka teritorije. Svaki sam dan bio u kontaktu i sa uredom gradonačelnika i za osobljem Štaba Korpusa i konačno sam 4. studenog dobio dozvolu da krenem put Vareša i dalje. Situacija na vareškom frontu je već nekoliko dana bila mirna, i nakon skoro dvije sedmice sam se bio oporavio od straha od bliskog susreta sa smrću.
Oko 10 ujutro, 4. studenog, krenuo sam iz Tuzle sa odobrenjem Drugog korpusa da mogu koristiti redovne logističke rute. Nadao sam se da ću do večeri stići do Zenice. Cijelim putem do Vareša sam vidio jedinice Armije BiH kako zauzimaju položaje. Kada su me propustili mahanjem ruke kroz posljednji check-point Drugog korpusa (onog istog od prije dva tjedna kojeg mi je bilo drago vidjeti), primijetio sam da su vojnici smrknuti i da ih je sada mnogo više.
Prošao sam kroz tunel i vidio potpuno drugu sliku na prvom check-pointu HVO-a. Vojnici su djelovali uplašeno i ukrcavali su opremu na kamione. Dok sam prolazio pored stožera HVO-a vidio sam na desetine vozila i uniformiranih ljudi koji su užurbano hodali okolo. Ugledao sam grupu oficira, kako su mi se činili, kako stoje pokraj džipa sa srpskom zastavom skoro na istom mjestu gdje sam vidio skoro isto vozilo parkirano prošli put. Razgovarali su gledajući na kartu raširenu na haubi džipa. Ubrzo sam naišao na slične aktivnosti u samom Varešu gdje su se i vojnici i civili sumanuto ponašali i očigledno završavali pripreme za napuštanje grada.
Po ulasku u grad sam bio zapanjen kad sam ponovo ugledao tijelo istog vojnika kako leži na cesti bez da ga je iko pomakao. Zaustavio sam se sa strane i prišao tijelu. Očito je neko teško vozilo nekoliko puta prešlo preko njega. Učinilo mi se, na zaprepaštenje, da mu je preko nogu prešlo vozilo sa gusjenicom. Koliko sam se sjećao, u regiji je jedino UNPROFOR imao vozila sa gusjenicama. Ako je to bilo točno, užasno je i pomisliti da su UN mirotvorci mogli biti tako okorjeli i preći preko mrtvog tijela. Čak i da su bili tu za vrijeme borbi, mogli su zaobići tijelo kako sam i sam bio uradio prvi put.
Izašao sam iz vozila i odvukao unakaženo tijelo u stranu i iz poštovanja pokrio svojom vrećom za spavanje. Primijetio sam, neočekivano, da su na rukavu uniforme bile oznake HVO-a. Šta li je ovaj čovjek uradio da i njegovi suborci, vojnici HVO-a, sa takvim nepoštovanjem postupaju prema njegovom tijelu?
Kasnije, kada je Ivica Rajić bio optužen za komandnu odgovornost za ubojstvo nekoliko pripadnika vareškog HVO-a, sjetio sam se ovog vojnika. Rajić je bio oslobođen optužbe, ali sam se pitao kakve su bile okolnosti oko smrti onog čovjeka i zagonetnog nepoštivanja koje je prema njemu pokazano. Vjerojatno se to neće nikada saznati.
Sam Vareš je izgledao kaotično. Bilo je očigledno da se niko ne priprema da ostane i da se bori. Izgledalo mi je da su svi na umu imali bijeg noseći samo ono što su mogli ponijeti. Jedini put vani je bio preko teritorije RS-a. Kada sam došao do prvog check-pointa Armije BiH na drugoj strani, nekoliko kilometara izvan Vareša, bilo je jasno zašto su ratnici HVO-a u takvoj panici. Pozicije je držala zastrašujuća Sedma muslimanska brigada.
Od Drugog korpusa iz Tuzle se moglo očekivati da se ponaša u skladu sa zakonima o vođenju rata, ali Hrvatima u Varešu je bilo jasno da od Sedme mogu očekivati odmazdu za masakar u Stupnom dolu. Do 5. studenog ujutro, HVO je napustio Vareš i okolicu bez ijednog ispaljenog metka. Sa njima je u Hercegovinu i Hrvatsku otišlo mnogo Hrvata civila koji su u novom životu postali raseljena lica i izbjeglice. Jadni narod koji je u junu pobjegao iz Kaknja, po drugi put je morao ugasiti ognjište. Znao sam da će trebati pomoći novoj grupi ljudi da se smjeste.
Bilo je to nekoliko teških sedmice nakon mnogo mjeseci straha i frustracija. Većina se civila u BiH spremala da preživi još jednu zimu. Bio sam nervozan i razdražljiv i moji nadređeni u Washingtonu i Zagrebu su odlučili da se vratim kući i napravim pauzu.
Kada sam nakon nekoliko dana stigao u Split, dobio sam poruku da se spakujem za duži boravak u Sjedinjenim Državama. Prirodno je bilo da sam bio protiv i da sam ljutito reagirao, ali su drugi vidjeli znakove iracionalnosti i opsesije tako da moji protesti nisu urodili plodom. Kada se sjetim tog perioda, jasno mi je da sam potpuno zanemario svoju ličnu sigurnost, i njihova mi je odluka možda i spasila život.
U sljedećem ću nastavku pisati o dva mjeseca koja sam proveo udaljen od rata. Bio sam zabrinut razgovorima u Washingtonu onih koji su krojili politiku i koji su na kraju napravili Vašingtonski sporazum kojim su zaustavljene borbe između Armije BiH i HVO-a. Pisat ću i zašto mislim da je ovim ugovorom zasađeno otrovno sjeme koje je iscvjetalo u pokvareni Dejtonski sporazum, napravivši od Bosne i Hercegovine nefunkcionalnu državu kakva je i dan danas.
