„ZAR POZIV U NATO DA PLATI, DA OVAKO SVOJ NAROD MLATI“
Ovo je krik posrnulog sedamdesetpetogodišnjeg starovarošanina, koji je od količine suzavaca i šok bombi jedva preživio. Uslijedio je užas!
Bio sam, okom kamere, prisutan na svim mitinzima od devedesetih do danas!
Nikada veličanstveniji skup,različitosti, nije održan u Podgorici. Mladost i ljepota , starost i nada u boljitak za djecu. Svi na trg. Sve nacije i svi uzrasti. Očevi i majke, na ramenima nose svoju djecu.
Kordoni policije, bez viška agresije, prate mirno proteste svoga naroda, svojih nalbližih.
Policajac, u punoj ratnoj opremi, poznajući me kaže: „Aj sa Božjom pomoći Mikeli, da se ovo lijepo privede izborima“.
Nasmijao sam se i rekao : Što se tiče izbora – mi smo u Božijim rukama, ali đavo kontroliše biračke listiće. Policajac, moj drug, nasmijao se i nakašljao.
Pogledao sam u narod! Ono što me plaši je, vidno, lošije obezbjeđenje mitinga. Na prošlom mitingu bilo je savršeno!
Ono što mi uliva poseban strah, je pisustvo, svega desetak, maskiranih mladjih ljudi.
Ali ,ovi „ maskirani“nijesu ONI maskirani? Gdje su, pomislio sam? Ovi skreću pažnju! Gdje su pravi?
Niko od prisutnih na mitingu, skupa sa devedeset posto policije, ne zna da je sa svojim maskiranim, Vlast organizovala kontra miting?
Ali gdje su?
Za Mila znam gdje je?
Utekao je od sebe, i još uvijek bježi kroz svoje pomućeno nesvjesno, kao mlada u bijelom, između dva prosca, Putina i Obame! Pažljivo prati režiranu predstavu očekujući finiš. U finišu dolaze , njegovi, maskirani, koji su ga učvrstili na vlasti. Milo trlja nos i govori sebi: samo opušteno lomi, a lomiće ovi moji, maskirani, na kraju balade. Prvo pješadija pa hameri! A i Milica čeka , da izda prvo naređenje!
Za Duška Markovića znam gdje je?
Grije se, u ovoj divnoj noći, kraj svojih radijatora, od kojih se ne odvaja i pažljivo prati režiranu predstavu. Pomislio je, pretpostavljam: baciću toliko suzavaca i toliko nepoznatih gasova, da će i neizgrađeni gasovod, od Njemačke do Rusije, pocrvenjeti od stida! Ja i Milo, skupa sa našim Rankom, izdaćemo narod i naređenja, a odmah zatim izdati saopštenja. Tako mi Konjevića i njegovih ovlaštenja!
Ali gdje su maskirani?
Možda ovog puta , kao i na svim skupovima , budu u blizini skalina? Tamo ,nije, daleko , već je blizu, hotel Podgorica. „Welcome to the hotel Californija“ sjetih se pjesme i požurih u tom pravcu.
Poslanici su čekali da uđu u skupštinu. Krivokapić je ponudio sporedni ulaz, kao da on, nešto drugo i može ponuditi. Poslanici, sa razlogom, odbijaju. Zapravo:
Ranko dolazi, ali ga niko ne vidi? On je u prvim redovima? Krivokapić nosi gas masku, koju su dobili od Vučića i sprema se za za spektakl? Biće rijeka krvi, moram vidjeti prvi , pomislio je? Crveno volim te crveno!
Poslanik Mandić, toliko griješi u svom nastupu, da je kristalno jasno, da se nešto gadno sprema.
Slaven Radunović: „ Dajemo im još deset minuta, nakon isteka ne odgovaramo za ono što slijedi“
Gospođa koja je stajala blizu spomenika kralju Nikoli, rekla je u žargonu: koja Ura gura? Pogledala je na sat, a čovjek je dobacio : sat nazad gospođo, prelazi se na zimsko računanje vremena!
Nećemo valjda opet nazad. Sjetih se 1989 godine. Ispred ove skupštine odjeknule su riječi, čiji je ritam nesvjesno ispratio Slaven Radunović. „ Milicijo, postupi po naređenju“.
Ali ako Slaven ne odgovara za ono što slijedi, kome to odgovara?
Odzvanjaju mi u ušima riječi Duška Markovića:“ dovoljno je da, dva- tri neodgovorna čovjeka bace bombu“.
Jesu li ove Slavenove riječi ta bomba ili bomba tek slijedi?
Trčao sam prema skalinama! Neće valjda, pomislio sam. Neće opet, isti scenario!
Neće valjda neodgovorni, koji su Dušku odgovorni, baciti bombu.
Poletio je molotovljev koktel. Maskirani su krenuli. Počelo je!
Viknuo sam : Zašto Milo!
Kraj mojih nogu je pao posrnuli sedamdesetpetogodišnji starovarošanin, koji je od količine suzavaca i šok bombi jedva preživio. Pomogao sam mu da ustane i poznao sam ga.
Rekao je: Milo, Milo … ZAR POZIV U NATO DA PLATI, DA OVAKO SVOJ NAROD MLATI“.
Uslijedio je užas!