Forum Klix.ba

dobar na temu vakcinacije djece i statistike
http://www.6yka.com/blogovi/blog/22266/ ... miologijom
Kad se frizerke bave epidemiologijom

Kako sam počeo ulaziti u te godine kad mi se Facebook news feed pretvara iz galerije provoda i putovanja, u galeriju bebica i porodilja počeo sam primječivati jedan uznemirujući trend. Moje prijateljice, mlade majke, mahom nositeljke srednjoškolskih diploma ili apsolventi društvenih nauka, se pored rađanja djece u slobodno vrijeme bave i epidemiologijom. Na meti njihovih oštrih umova i facebook statusa se nalaze, vakcine. Da, vakcine. Te strašne boce koje dobijete kod doktora, o kojima ne vjerujem da sam ikad imao povoda previše razmišljati su u zadnje vrijeme pretvorene u neko zlo, neku podlu prevaru farmaceutske industrije koja želi da vašu nedužnu dječicu pretvori u autiste!

Nakon što sam se prestao ibretiti činjenici da se moje lokalne frizerke zanimaju za javno zdravstvo i posjeduju očito visoko znanje iz molekularne biologije, sjeo sam da vidim za sebe koja je to frka s vakcinama, i vat d fak su autiste. Počinjem od ovog zadnjeg. Autizam je neuralni poremećaj, koji rezultuje u tome da osoba ima nerazvijene društvene i komunikacijske vještine. Autiste imaju problema sa raspoznavanjem neverbalne komunikacije, recimo smijeha, čitanja emocija s lica sugovornika, ne znaju se izraziti putem gestikulacije, na primjer pokazati prema nekom predmetu koji žele, ne reaguju na tuđe emocije, i ne znaju izraziti svoje. Ne vežu se za ljude, i ne stiču prijateljstva, osim sa starateljem, koji im je često potreban, jer nisu u stanju da razume svijet oko sebe, tj. ljude oko sebe, bez danonoćne pomoći. Dok ovo čitate kroz glavu vam vjerovatno prolaze slike ljudi koji izražavaju slično ponašanje, zar ne? Možda imate nekog poznanika, školskog druga, ili na kraju krajeva detektiva Monk ili Sheldona Coopera iz Big Bang Theory u glavi. Najvjerovatnije postoji čitav spektar ljudi koje znate, koji se koliko-toliko uklapaju u tu sliku autiste. Isto tako postoji i spektar autizma, na jednom kraju su osobe koje pate od lakših simptoma gdje ne razumiju društvene norme i neverbalnu komunikaciju, do jako teških simptoma, gdje osoba nije u stanju da komunicira, te ne posjeduje dovoljan riječnik da bude u stanju da samostalno žive.

Eh sad, da li će vakcina protiv gripe ili malih boginja ili čega već, vaše dijete pretvoriti u šeldona kupera, i odakle uopšte ta sva priča? Junak, ili bolje reći zlikovac naše priče je doktor Andrew Wakefield, gastroenterolog koji je 1998. objavio rad koji je pokušavao da poveže MMR vakcinu (vakcina protiv morbila, zaušnjaka i rubeole, koja je smanjila smrtnost od pomenutih bolesti za preko 75%) sa oboljenjima probavnog sistema, koja su u to vrijeme smatrana kao sekundarni indikator autizma. Već iz ovog uvoda vidite da je ovdje nešta šuhveli, kakve veze ima upala probavnog sistema sa autizmom? Pa, kao što ćete vidjeti, nema, te je u međuvremenu to uklonjeno sa spiska mogućih indikatora. Prvo ćemo obraditi ovu studiju, i vidjeti zašto zaključci dr Wakefielda stoje na stalkenim nogama (staklo je previše čvrsto za ovo poređenje, hajmo reći na nogama sačinjenim od kineskih špiceva za patentice, obima 0.3 mm), te ćemo obraditi njegove motive za takve studije, te posljedice istih.

Studija je rađena na 12 djece sa poteškoćama u razvoju, od kojih je za osmero tvrđeno da su počeli pokazivati simptome autizme nakon dobivanja MMR vakcine. Oni su ispitali crijeva te dijece, obavili endoskopiju te biopsije, i na osnovu nalaza Wakefield je tvrdio da su pronašli novi sindrom, kojeg će on kasnije nazvati autistički enterokolitis, te su preporučili daljnje istraživanje veze između MMR vakcine i tog novopronađenog enterokolitisa. Eh sad, zašto je ovo loša studija? Mislim, istraživanje je vodio doktor medicine, čovjek sa više publikacija iza sebe, te je objavljena u poznatom medicinskom časopisu. Pa, ako ste ikada slušali statistiku na fakultetu vjerovatno ste do sada skontali jedan od (brojnih) problema sa ovom studijom, a to je broj ispitanika.

Vidite, statistika pokušava da na osnovu malog broja ispitanika dobije uvide koji se odnose i na veliki broj ispitanika. Na primjer, mene ako zanima za koga navijaju Sarajlije ja ne moram svakog pojedinačno pitati, dovoljno je da skupim 1000 nasumice odabranih ispitanika i da njih pitam, te ako recimo 55% navija za Sarajevo, 45% za Željezničar, ja mogu biti poprilično siguran da će ta cifra važiti za čitav grad. Razlog za to je to što sam ja u svojoj anketi imao dovoljno ispitanika da "pokrijem" populaciju tog grada (mada bi i 400 ljudi bilo dovoljno, ali helemnejse). Ovo "nasumice odabranih" je boldirano zato što je bitno, zato što je jako, jako bitno. Recimo ako bi ja sad otišao na Koševo (naselje, ne stadion) i pitao ljude po ulici za koga navijaju, imalo bi smisla predpostaviti da će velik broj ispitanika reći za Sarajevo, isto kao što bi mi velik broj ljudi na Grbavici rekao da navija za Željezničar i to bi mi iskrivilo rezultate ankete i uvelo pristranost, ali ako ja ne bi znao odakle su oni, ako bi zvao ljude nasumice izvučene iz imenika, onda bi moja anketa bila validna jer bi očekivao da bi nasumičnim izborom dobio od prilike isti broj ispitanika iz svih gradskih naselja.

Ono što možete primjetiti u vezi Wakefieldove studije je to da ona nije imala 1000 ispitanika, već 12, od kojih je osmero pokazalo simptome autizma poslije primanja MMR vakcine, te da za razliku od naših Sarajlija koji prate fudbal oni nisu nasumično birani već su svi imali simptome vezane sa autizmom, opalom probavnog sistema, te su primili MMR vakcinu. Ovo vam je jednako provođenju naše već pomenute ankete na Koševu (ovaj put stadionu) na sjevernoj tribini, tokom poluvremena gradskog derbija, tj. ovo je čisto namještanje rezultata studije. Da bi ona bila validna, tj dovoljno validna da bi se mogao donjeti neki zaključak, trebalo bi je uraditi na većem broju ispitanika (makar 300), na taj način da ta studija uključuje ljude sa i bez autizma, sa i bez probavnih problema, te da ubraja one koji su primili MMR vakcinu i one koji je nisu primili i da među ispitanicima ima veći broj onih koji ispunjavaju sve ove kriterije u svim mogućim kombinacijama.

Drugi problem s ovom studijom je to što ona uopšte ne testira i ne veže vakcine sa autizmom, već sa upalom probavnog sistema. Sami autori su predložili da postoji veza između autizma i upale probavnih organa, ali nisu iznjeli nikakve dokaze koje povezuju autizam sa vakcinacijom. Čak i da je ova studija rađena sa većim brojem ispitanika, i da su koristili validnije metode, i da su dobili iste "rezultate" to i dalje ne bi dokazalo vezu vakcina sa autizmom, samo vezu između upale crijeva i autizma.

Eh sad, i dalje ostaje pitanje zašto? Zašto bi neko napravio toliko sranje, zašto bi neko namjerno osuđivao vakcinaciju, organizirao pres konferencije prije objavljivanja jednog objektivno gledajući nekvalitetnog rada (očit pokušaj dizanja publiciteta o radu, nešta što jedino NASA radi kad ima mindblowing otkrića, a ne random doktori). Odgovor je naravno pare, ono što Wakefield nije nikome rekao, ni kolegama koje su mu pomagale, ni časopisu koji je objavio rad, je to da mu je određena advokatska firna uplatila oko 50,000 funti da pronađe dokaze da su vakcine štetne i uzrokuju autizam. Razlog za to je to što su oni pripremali slučaj protiv farmaceutskih firmi koje proizvode vakcine, te su tražili bilo koji povod da im izbiju pare iz đepa, a eto, vakcine su se činile kao prava putanja. Wakefield je izdao još par članaka koji su se ticali vakcinacije i navodne štete koje nanose, ali poslije istrage o njegovim financijama je tajna procurila. Njegovi radovi su povučeni, advokatska firma je zatvorena, on je izgubio dozvolu da se bavi medicinom, te je i sam završio kao žrtva više tužbi, zbog lažiranja dokaza, te zlostavljanja djece sa poteškoćama u razvoju.

On je završio neslavno, ali on je samo začetnik priče (u novije vrijeme, ljudi se boje vakcina i dižu hajku na njih od kako vakcine postoje, nekih 80 godina, iz raznih, skoro pa uvijek glupih razloga). Priču o vakcinama su pokupili mediji, te je nastao pravi medijski bum između 2001. i 2003. u raspravama o vakcinaciji i uvijek se svodio na isto, na tvrdnje iz naučne zajednice da su vakcine savršeno sigurne (što je i potvrđeno u brojnim, iscrpnim i naučno validnim studijama), kojima su suprostavljene priče uplakanih roditelja, sa djecom koja su drugačija, čudna i povučena, a krivca su tražili u farmaceutskoj industriji i vakcinama. Ta medijska hajka se vrtila iz države u državu, i nikad se nije bavila naukom, već ličnim pričama i tragedijama. Britance nije zanimala nauka i utjehe od ljudi u bijelim mantilima, već ih je zanimalo jel Tony Blair vakcinisao svoje dijete? Priča se preselila u Ameriku, gdje je glavni akter ovaj put bila bivša Playbojeva zečica, Jenny McCarthy. Njen sin je diagnosticiran sa autizmom i ona je svog krivca našla u vakcinama. Vodila je državnu kampanju protiv vakcinacije, i to ne samo MMR, tu su se uključile i neke druge vakcine, neki drugi uzročnici. Njenoj kampanji su se pridruživali drugi, roditelji čudne i neshvatljive djece, ljudi koji su tražili nekoga da krive, ljudi koji nisu shvatali da se sranja dešavaju, i da kad je priroda u pitanju krivac većinom ne postoji. Pravili su se spiskovi sastojaka u vakcinama, slučajevi alergijskih reakcija su se uzimali kao "dokazi" da nas farmaceutska industrija sve hoće potrovati, naučnici su pisali radove koje ovi isti roditelji nisu čitali, što zbog nepovjerenja, što zbog težine zadatog štiva, ali u svim slučajevima, kao i sa MMR, dokaza da su vakcine štetne (osim u slučajevima alergijskih reakcija, u kojima su vakcine naknadno povučene i sličnih izoliranih incidenata), te dokaza da vakcine uzrokuju autizam nije bilo.

Ali zato je bilo nečeg drugog. Bilo je mrtve djece, i to na gomile. Hiljade, i hiljade i hiljade djece je umrlo. Umrli su, ne zbog autizma, ne zbog probavnih problema uzrokovanih MMRom, već zbog toga što su opale stope vakcinacije zbog medijske hajke. Tako da su u 21. stoljeću u nekim od najrazvijenijih zapadnih zemalja, Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, na hiljade djece umrlo od spriječivih bolesti, bolesti koje su iskorijenjene po Pakistanu i drugim zamljama koje ovi isti smatraju nazadnim. Krivci su ljudska govna poput doktora Wakefielda i advokata koji su planirali na lažiranoj nauci da zarade. Ali daleko najveći krivci su mediji. Krivi su zato što su oni odlučili da je nečija zabrinutost i predrasuda jednako bitna kao i suha, čvrsta činjenica. Zato što je njima bilo bitnije da predstave ljudske drame, jer suze su privlačnije od sexa, možeš ih puštati u svim terminima na TV-u, njima nije bila bitna objektivnost, njima su neinformisana mišljenja playbojevih zečica bila bitnija od nauke koju su ljudi mukotrpno sticali decenijama. Oni su zaradili na naivnosti mladih roditelja, oni su zaradili na bolesti njihove djece, oni su hajrovali na tuđoj muci. Oni su govna.

I sad na kraju ovog blog posta se zapitajte šta bi ste uradili ako bi saznali da u vrtić s vašim djetetom ide neko nevakcinisano dijete. Njegovi ili njeni roditelji se smatraju pametnim, jako pametnim, pametnijim od svim epidemologa, i mudrijim od svih grana medicine. Oni ne žele da njihovo dijete bude autistično, nema veze što za to nema dokaza, čim se to na TV-u priča ima tu nešta, koliko god da je taj rizik nizak oni ga ne žele, pa makar bio i 0.001%. Nek se ne vakciniše, ko se još razboljeva od svih tih sranja? Niko. Upravo tako, niko jer su SVI vakcinisani! U Titovo doba se išlo u zatvor ako ne vakcinišeš djecu. I to s dobrim razlogom, jer vakcine ne štite samo pojedinca, njihova prava uloga je da štite zajednicu. Naime ako vas virus zarazi, on se naglo replicira u vašem tijelu, pravi kopije i svaka kopija ima mogućnost da bude malo drugačija od ostalih, da nosi neku mutaciju koja je možda čini opasnijom, zaražljivijom od ostalih. Što više nevakcinisanih ljudi imate to je veći broj žrtava za virus, što je više žrtava to je više kopija virusa, što je više kopija to je veća šansa da se dobije neka ekstremno opasna mutacija, mutacija koja bi naše dosadašnje vakcine učinila u potpunosti bezvrijednim. Ali ako je dovoljno visok procenat populacije vakcinisan onda virus nema koga da zarazi i tako se ne može "zaletiti" i uzrokovati epidemiju. Na ovaj način vakcinirani ljudi štite i ove koji nisu vakcinirani jer održavaju ukupan broj vakcinisanih ljudi visokim, a ljudi koji donesu odluku da ne vakcinišu djecu istim mehanizmom ugrožavaju ne samo svoju djecu već i druge ljude smanjujući taj procenat. Tako da razmislite malo o tom scenariju, da li bi se vi dobro osjećali znajući za takvu situaciju, gdje se vaše dijete druži s nevakcinisanim djetetom? Da li bi vam bilo udobno živjeti sa znanjem da se vaše dijete po čitav dan igra s djetetom koje predstavlja opasnost za njega i druge u obdaništu? Dijete naravno nije krivo, krivi su roditelji što su izbjegavajući jednu rijetku i nezaraznu bolest, doveli do mogućnosti da njihovo dijete umre od većeg broja stvarnih, bolnih i itekako prenosivih bolesti. Razmislite, dobro razmislite, kako bi ste se vi osjećali kad bi znali da se s vašim djetetom svaki dan igra neko dijete koje ima potencijal da se razboli i neku tešku, opasnu bolest prenese na njega i na njegove drugare? Da li bi vam bilo lahko? Da li bi poštovali odluku roditelja tog djeteta da ugroze vaše dijete samo zato što oni ne razume ili ne žele da razume sistem vakcinacije? Ili bi možda ispisali vaše dijete iste sekunde, i prebacili ga u drugi vrtić, neki gdje sva djeca moraju biti vakcinisana. Zato razmislite, šta vam je draže, autistično dijete, ili mrtvo dijete?

.

http://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevn ... a/5316531/

Vječiti, arhetipski gubitnik, Gustav je glavni lik prvog crtića za odrasle koji smo na našim televizijama vidjeli. Smiješan i drag u svojoj sitnoj, uzaludnoj egzistenciji...
Piše: Miljenko Jergović

Ćelav, ružan i sredovječan, Gustav (ili Gusztáv) pojavio se u našim životima kratko nakon Titove smrti. Stari momak i usidjelac, inferiorni muž strašne debele žene, zaludni ljubavnik koji nikada neće preći prag vlastitog spola, Gustav je iz večeri u večer i iz epizode u epizodu mijenjao uloge, ili je mijenjao modele jednoga istog gubitnika, čije je gubitništvo uveseljavalo radne ljude i građane na madžarskoj državnoj televiziji šezdesetih godina, da bi se onda iznebuha pojavio i u jugoslavenskoj televizijskoj šemi, vjerojatno otkupljen u paketu s igranim remek-djelima madžarskih filmskih klasika, da popunjava rupe u programu i posluži umjesto intermezza. Crtani film za odrasle! To se na onim televizijama nije pokazivalo. Pa još iz zemlje realnog socijalizma. Tko bi takvo što htio gledati? I tko bi svoj život mjerio Gustavovim mjerilima?

Činovnik u velikoj tvrtki s mnogo zaposlenih. Još jedan u dugome nizu birokrata, ismijavanih u filmskim i književnim komedijama europskoga istoka, polovinom dvadesetog stoljeća. Poltron, slabić, uplašeni mali čovjek koji nastoji ostati nevidljiv pred direktorom, krupnim očalinkom u crnome odijelu, ali mu to ne polazi za rukom. Razotkriju ga i narugaju mu se ili sam pred sobom ispadne jadan i bijedan. Gustav nikad ne pobjeđuje. Njegovo je gubitništvo viteško i vječno. Postoji da bi gubio. Takva mu je uloga, a on je igra s onom besmrtnom vedrinom junaka crtanog filma koji svoju egzistenciju svakoga dana započinje ispočetka, kao da onoga prije nije bilo. Gustav se ničega ne sjeća. Njegov život bio bi pakao kada bi se čega sjećao.

Imali smo četrnaest, petnaest, šesnaest godina. Opasno vrijeme, kada se formiraju cjeloživotni stavovi, mišljenja i predrasude. Gustav je djelovao subverzivno na nas. Taman smo bili spremni povjerovati da je prava zabava samo na Zapadu. I da je društvena kritika samo na Zapadu. Uskoro će nam Kafka biti lektirni pisac. Prvo lektirni, pa onda kultni. Na njega će nas pripremiti Gustav. Isti je to svijet, isti smisao za humor. Srednjoeuropski svjetovi načinjeni od gorčine.

Sjećam li se toga dobro, je li stvarno tako bilo ili je opet nešto krivotvoreno u sjećanju, ali u jednoj je epizodi, čini mi se, Gustavu kaplja tinte kanula na pod. Pokušao ju je obrisati, ali tinta se razmazala. Kada mrlju nije mogao obrisati, Gustav ju je pokušao dopuniti, docrniti, tako da više ne bude mrlja, nego cjelovit oblik. I tako je zacrnjivao i zacrnjivao, sve dok nije zacrnio cijeli svijet. A sve je krenulo od jedne crne kapi i jedne sasvim male mrlje. U drugoj epizodi, koje se još mutnije sjećam, jer mi je bila još važnija, pa sam je se češće sjećao, tako da ju je moja mašta mogla češće prepravljati, Gustava muči kompleks manje vrijednosti. Taj danas zaboravljeni kompleks - pregažen i ukinut superiornim američkim chinese smileom - šezdesetih i sedamdesetih bio je moderan među Europljanima, pa tako i onima s istoka. Kompleks manje vrijednosti dobro se slagao s filozofijom egzistencijalizma u književnosti i na filmu. Iskompleksirani Gustav ranim jutrom očajan šeće ispod svoje komode, malen kao mali miš. Poslije debeloj strašnoj ženi donosi doručak u postelju, šeni kao psić, moli kolačić. Onda posluži kao stalak za poslužavnik. Zatim izađe iz kuće, ponizno pozdravlja susjedovog psa, sklanja se s puta čistačici. Pobjegne mu autobus dok ispred sebe pušta sve koji žele ući… I tako do isteka dugih pet minuta. To je život s kompleksom manje vrijednosti. Pakao u pet minuta. Gustav se sporazumijeva mrmljanjem. U stotinjak epizoda on izgovori samo jednu razumljivu riječ: taksi. Madžarski jezik: gluh i sam među jezicima. Samo taksi je taksi.

When Trump’s America Doesn’t Feel Like Home Anymore
By Cari Romm

On November 9, the day after Donald Trump won the presidential election, Jamie Lypka said a quiet good-bye to the United States.

Lypka, 27, lives in South Korea, where she moved four years ago to work as an editor for educational materials. Though she’s since married a man born and raised in her adopted country, she says, the couple had planned, on a fuzzy, unspecific timeline, to someday move to the United States. “I want to have kids,” she says, “and I don’t want them to go through the school system” in Korea, where the typical education is high-pressure and brutally competitive. Recently, she had begun to research jobs back in the U.S., thinking she and her husband might move as early as the coming year.

“But now I’m not interested,” she says. Suddenly, the list of pros and cons felt much more weighted towards the latter. Already, there were issues to consider — they’d both be quitting jobs, for one thing, and Lypka, who is recovering from cancer, would be leaving behind a much more affordable health-care system. But now her husband was worried about racism back in the U.S., And Lypka, who grew up on Long Island, no longer felt the pull toward home that she had just 24 hours earlier: “I felt like, whoa, is that who we are? What’s tying me to that?”

It’s a question that plenty of people are now asking in their own ways, about their own places. To varying degrees, we all incorporate parts of our environments — the ones we’re born into, and the ones we adopt — into how we see ourselves: an American, a New Yorker, a Texan, a New Englander, a child of x or y hometown. We pride ourselves on Midwest niceness, or Southern hospitality, or West Coast chill. And when something happens that contradicts what we know about a place that we love, or a place where we have roots, it can feel like the loss of something fundamental.

In a 1996 study in the American Journal of Psychiatry, Columbia University psychiatrist Mindy Fullilove argued that people form connections to place through three different channels: familiarity, or simply having knowledge of a place; identity, in which they define themselves in part by where they live; and attachment, which she defined as “a mutual caretaking bond between a person and a beloved place” — residents work to maintain and improve their home, whether that’s something as small as a block or as large as a nation, and, in return, the institutions of that place work to improve the lives of its residents. Together, Fullilove wrote, these three elements create a bond similar to the one formed between two people.

In her book This Is Where You Belong: The Art and Science of Loving the Place You Live, author Melody Warnick laid out 11 principles for nurturing that place-person connection. Number one: “Our towns are what we think they are,” she wrote. In other words: Purposefully focusing on the good about your home can help you to love it, even when it’s also full of things that are unlovable.

The flip side of that, though, is that when it’s hard to look away from the bad, a home can start to feel like something unfamiliar. And as Fullilove argued in her paper, a broken bond between person and place, as with one between people, can lead to something like grief.

That’s how it felt for Margaret Smiley, a 24-year old analyst at a health-care start-up in Manhattan. After casting an absentee ballot for the state of Michigan, Smiley just this week changed her permanent address and voter registration to New York. “This election just moved me to support the fact that I will never be moving back,” she says.
It just felt like my identity had been taken out from under me.Margaret Smiley

It was a thought she had already been entertaining for some time, but still, Election Night felt like a punch to the gut: She expected Michigan, which had gone blue in every presidential election she’d been alive to witness, would do the same this time around. When news outlets began calling the state for Trump, “I can’t really describe the feeling, but it just felt like my identity had been taken out from under me — like this really steady rug of the values that I held and what I considered to be important as an American, as a Michigander, was just completely swept out from under my feet.”

There was also a more intimate sense of anger. “I feel personally hurt by my neighbors, by my friends, by my teachers, by my coaches,” Smiley says — all the people who defined her childhood in the “very, very conservative” town of Rockford, Michigan, a suburb of Grand Rapids with a population of around 6,000 people. “All the values of the Midwest — working hard and doing good and being kind — how can you turn your back on that … and vote for someone who has acted against and represents everything that is fundamentally against those values?”

Jeenie (she asked that her last name be withheld), a 27-year-old nonprofit worker who grew up in Colorado, has similar sentiments. “I’m of Korean descent, I identify as a woman of color, and I never thought something as macro as a presidential election could feel so deeply personal,” she says. “It felt like that uncle who voted for Trump, or that cousin or that friend of a friend, was voting against me as a woman and as a person of color.”


Now living in New York, she worried in the weeks leading up to the election about which way her home state would go: “For me, it wasn’t necessarily pride so much as relief” that Colorado voted for Hillary, she says, but that relief wasn’t enough to temper the fear that her parents, both immigrants, were still vulnerable to the racist sentiments that the election had brought to the surface. “A lot of people will hear their accents and assume that they’re stupid or they can’t speak English,” she says, which isn’t helped by the fact that her family is an anomaly in her hometown. “We grew up in a very middle or upper-middle class white suburban area, so oftentimes we were the only people of color, or some of the few people of color in the room.” The day after the election, “I called them, and I had to tell them to be careful.”

At that point, the “liberal bubble” of her current city — which she views “as both a blessing and a curse” — felt like a relief, and also like something more. “That morning after the election results had come in, there was a collective feeling of moroseness and disbelief, and I felt like a lot of the city felt very similar to the way I did,” she recalls. “I felt a little bit more connected to New York” — like that, rather than the place she’d grown up, was where she belonged. Here, she was the norm.

But for Xavier Torres de Janon, 22, surrounding himself with like-minded people in the days after the election wasn’t enough to shake the feeling that he no longer belonged where he was. Originally from Guayaquil, Ecuador, Torres de Janon moved to the U.S. to attend college in Massachusetts, and now works as a legal assistant in Atlanta. He likes his job, he says, and he likes the community he’s found through his social-activism work, but “seeing everyone so distraught has made me reconsider where I’m at, what I’m doing here, if I should even be here,” he says. Suddenly, “I felt that it just wasn’t my fight. The movements that are taking place — I feel strangely disconnected from them now.” The day after the election, he kicked into networking mode, messaging contacts back in Ecuador about any job opportunities they may know of.

His family has mixed feelings about a potential return. “[My mother] wants me to pursue the dream, find a job I love” in the U.S., where economic opportunities are greater. But at the same time, “for her, the best thing is if I’m just back home safe.”

Torres de Janon has since slowed down in his search, but if the right job opened up in Ecuador or anywhere in the world, he would have no qualms about leaving the U.S. “Here in Atlanta I was starting to carve out a home,” he says. “But now I’m realizing I may not want to.”


http://nymag.com/scienceofus/2016/12/wh ... ymore.html

http://callingbullshit.org/index.html

The world is awash in bullshit. Politicians are unconstrained by facts. Science is conducted by press release. So-called higher education often rewards bullshit over analytic thought. Startup culture has elevated bullshit to high art. Advertisers wink conspiratorially and invite us to join them in seeing through all the bullshit, then take advantage of our lowered guard to bombard us with second-order bullshit. The majority of administrative activity, whether in private business or the public sphere, often seems to be little more than a sophisticated exercise in the combinatorial reassembly of bullshit.

We're sick of it. It's time to do something, and as educators, one constructive thing we know how to do is to teach people. So, the aim of this course is to help students navigate the bullshit-rich modern environment by identifying bullshit, seeing through it, and combatting it with effective analysis and argument.

While bullshit may reach its apogee in the political sphere, this isn't a course on political bullshit. Instead, we will focus on bullshit that comes clad in the trappings of scholarly discourse and buttressed with vast assemblages of data. Of course an advertisement is trying to sell you something, but, but do you know whether the TED talk you watched last night is also bullshit — and if so, can you explain why? Can you see the problem with the latest New York Times or Washington Post article fawning over some startup's "breakthrough" in big data analytics? Can you tell whether a clinical trial reported in the New England Journal or JAMA is solid science, or just a press release for some pharma outfit?
In this course we aim to teach you how to think critically about the data and models that constitute evidence in the social and natural sciences.

Carl T. Bergstrom and Jevin West
Seattle, WA.

https://www.dezeen.com/2017/01/31/owen- ... -practice/

I am your fellow man, but not your slave

In September of 1848, the incredible Frederick Douglass wrote the following open letter to Thomas Auld — a man who, until a decade previous, had been Douglass' slave master for many years — and published it in North Star, the newspaper he himself founded in 1847. In the letter, Douglass writes of his twenty years as a slave; his subsequent escape and new life; and then enquires about his siblings, presumably still "owned" by his old master. He even asks Auld to imagine his own daughter as a slave.

It's a lengthy letter, but perfectly written and such a valuable read. The final paragraph is also exquisite.

(Source: The Frederick Douglass Papers; Image below via Library of Congress;)

Transcript

TO MY OLD MASTER.

Thomas Auld,

Sir:

The long and intimate, though by no means friendly, relation which unhappily subsisted between you and myself, leads me to hope that you will easily account for the great liberty which I now take in addressing you in this open and public manner. The same fact may possibly remove any disagreeable surprise which you may experience on again finding your name coupled with mine, in any other way than in an advertisement, accurately describing my person, and offering a large sum for my arrest. In thus dragging you again before the public, I am aware that I shall subject myself to no inconsiderable amount of censure. I shall probably be charged with an unwarrantable if not a wanton and reckless disregard of the rights and proprieties of private life. There are those North as well as South, who entertain a much higher respect for rights which are merely conventional, than they do for rights which are personal and essential. Not a few there are in our country who, while they have no scruples against robbing the laborer of the hard earned results of his patient industry, will be shocked by the extremely indelicate manner of bringing your name before the public. Believing this to be the case, and wishing to meet every reasonable or plausible objection to my conduct, I will frankly state the ground upon which I justify myself in this instance, as well as on former occasions when I have thought proper to mention your name in public. All will agree that a man guilty of theft, robbery, or murder, has forfeited the right to concealment and private life; that the community have a right to subject such persons to the most complete exposure. However much they may desire retirement, and aim to conceal themselves and their movements from the popular gaze, the public have a right to ferret them out, and bring their conduct before the proper tribunals of the country for investigation. Sir, you will undoubtedly make the proper application of these generally admitted principles, and will easily see the light in which you are regarded by me. I will not therefore manifest ill temper, by calling you hard names. I know you to be a man of some intelligence, and can readily determine the precise estimate which I entertain of your character. I may therefore indulge in language which may seem to others indirect and ambiguous, and yet be quite well understood by yourself.

I have selected this day on which to address you, because it is the anniversary of my emancipation; and knowing of no better way, I am led to this as the best mode of celebrating that truly important event. Just ten years ago this beautiful September morning, yon bright sun beheld me a slave—a poor degraded chattel—trembling at the sound of your voice, lamenting that I was a man, and wishing myself a brute. The hopes which I had treasured up for weeks of a safe and successful escape from your grasp, were powerfully confronted at this last hour by dark clouds of doubt and fear, making my person shake and my bosom to heave with the heavy contest between hope and fear. I have no words to describe to you the deep agony of soul which I experienced on that never to be forgotten morning—(for I left by daylight). I was making a leap in the dark. The probabilities, so far as I could by reason determine them, were stoutly against the undertaking. The preliminaries and precautions I had adopted previously, all worked badly. I was like one going to war without weapons—ten chances of defeat to one of victory. One in whom I had confided, and one who had promised me assistance, appalled by fear at the trial hour, deserted me, thus leaving the responsibility of success or failure solely with myself. You, sir, can never know my feelings. As I look back to them, I can scarcely realize that I have passed through a scene so trying. Trying however as they were, and gloomy as was the prospect, thanks be to the Most High, who is ever the God of the oppressed, at the moment which was to determine my whole earthly career. His grace was sufficient, my mind was made up. I embraced the golden opportunity, took the morning tide at the flood, and a free man, young, active and strong, is the result.

I have often thought I should like to explain to you the grounds upon which I have justified myself in running away from you. I am almost ashamed to do so now, for by this time you may have discovered them yourself. I will, however, glance at them. When yet but a child about six years old, I imbibed the determination to run away. The very first mental effort that I now remember on my part, was an attempt to solve the mystery, Why am I a slave? and with this question my youthful mind was troubled for many days, pressing upon me more heavily at times than others. When I saw the slave-driver whip a slave woman, cut the blood out of her neck, and heard her piteous cries, I went away into the corner of the fence, wept and pondered over the mystery. I had, through some medium, I know not what, got some idea of God, the Creator of all mankind, the black and the white, and that he had made the blacks to serve the whites as slaves. How he could do this and be good, I could not tell. I was not satisfied with this theory, which made God responsible for slavery, for it pained me greatly, and I have wept over it long and often. At one time, your first wife, Mrs. Lucretia, heard me singing and saw me shedding tears, and asked of me the matter, but I was afraid to tell her. I was puzzled with this question, till one night, while sitting in the kitchen, I heard some of the old slaves talking of their parents having been stolen from Africa by white men, and were sold here as slaves. The whole mystery was solved at once. Very soon after this my aunt Jinny and uncle Noah ran away, and the great noise made about it by your father-in-law, made me for the first time acquainted with the fact, that there were free States as well as slave States. From that time, I resolved that I would some day run away. The morality of the act, I dispose as follows: I am myself; you are yourself; we are two distinct persons, equal persons. What you are, I am. You are a man, and so am I. God created both, and made us separate beings. I am not by nature bound to you, or you to me. Nature does not make your existence depend upon me, or mine to depend upon yours. I cannot walk upon your legs, or you upon mine. I cannot breathe for you, or you for me; I must breathe for myself, and you for yourself. We are distinct persons, and are each equally provided with faculties necessary to our individual existence. In leaving you, I took nothing but what belonged to me, and in no way lessened your means for obtaining an honest living. Your faculties remained yours, and mine became useful to their rightful owner. I therefore see no wrong in any part of the transaction. It is true, I went off secretly, but that was more your fault than mine. Had I let you into the secret, you would have defeated the enterprise entirely; but for this, I should have been really glad to have made you acquainted with my intentions to leave.

You may perhaps want to know how I like my present condition. I am free to say, I greatly prefer it to that which I occupied in Maryland. I am, however, by no means prejudiced against the State as such. Its geography, climate, fertility and products, are such as to make it a very desirable abode for any man; and but for the existence of slavery there, it is not impossible that I might again take up my abode in that State. It is not that I love Maryland less, but freedom more. You will be surprised to learn that people at the North labor under the strange delusion that if the slaves were emancipated at the South, they would flock to the North. So far from this being the case, in that event, you would see many old and familiar faces back again to the South. The fact is, there are few here who would not return to the South in the event of emancipation. We want to live in the land of our birth, and to lay our bones by the side of our fathers'; and nothing short of an intense love of personal freedom keeps us from the South. For the sake of this, most of us would live on a crust of bread and a cup of cold water.
Since I left you, I have had a rich experience. I have occupied stations which I never dreamed of when a slave. Three out of the ten years since I left you, I spent as a common laborer on the wharves of New Bedford, Massachusetts. It was there I earned my first free dollar. It was mine. I could spend it as I pleased. I could buy hams or herring with it, without asking any odds of any body. That was a precious dollar to me. You remember when I used to make seven or eight, or even nine dollars a week in Baltimore, you would take every cent of it from me every Saturday night, saying that I belonged to you, and my earnings also. I never liked this conduct on your part—to say the best, I thought it a little mean. I would not have served you so. But let that pass. I was a little awkward about counting money in New England fashion when I first landed in New Bedford. I like to have betrayed myself several times. I caught myself saying phip, for fourpence; and at one time a man actually charged me with being a runaway, whereupon I was silly enough to become one by running away from him, for I was greatly afraid he might adopt measures to get me again into slavery, a condition I then dreaded more than death.

I soon, however, learned to count money, as well as to make it, and got on swimmingly. I married soon after leaving you: in fact, I was engaged to be married before I left you; and instead of finding my companion a burden, she was truly a helpmeet. She went to live at service, and I to work on the wharf, and though we toiled hard the first winter, we never lived more happily. After remaining in New Bedford for three years, I met with Wm. Lloyd Garrison, a person of whom you have possibly heard, as he is pretty generally known among slaveholders. He put it into my head that I might make myself serviceable to the cause of the slave by devoting a portion of my time to telling my own sorrows, and those of other slaves which had come under my observation. This was the commencement of a higher state of existence than any to which I had ever aspired. I was thrown into society the most pure, enlightened and benevolent that the country affords. Among these I have never forgotten you, but have invariably made you the topic of conversation—thus giving you all the notoriety I could do. I need not tell you that the opinion formed of you in these circles, is far from being favorable. They have little respect for your honesty, and less for your religion.

But I was going on to relate to you something of my interesting experience. I had not long enjoyed the excellent society to which I have referred, before the light of its excellence exerted a beneficial influence on my mind and heart. Much of my early dislike of white persons was removed, and their manners, habits and customs, so entirely unlike what I had been used to in the kitchen-quarters on the plantations of the South, fairly charmed me, and gave me a strong disrelish for the coarse and degrading customs of my former condition. I therefore made an effort so to improve my mind and deportment, as to be somewhat fitted to the station to which I seemed almost providentially called. The transition from degradation to respectability was indeed great, and to get from one to the other without carrying some marks of one's former condition, is truly a difficult matter. I would not have you think that I am now entirely clear of all plantation peculiarities, but my friends here, while they entertain the strongest dislike to them, regard me with that charity to which my past life somewhat entitles me, so that my condition in this respect is exceedingly pleasant. So far as my domestic affairs are concerned, I can boast of as comfortable a dwelling as your own. I have an industrious and neat companion, and four dear children—the oldest a girl of nine years, and three fine boys, the oldest eight, the next six, and the youngest four years old. The three oldest are now going regularly to school—two can read and write, and the other can spell with tolerable correctness words of two syllables: Dear fellows! they are all in comfortable beds, and are sound asleep, perfectly secure under my own roof. There are no slaveholders here to rend my heart by snatching them from my arms, or blast a mother's dearest hopes by tearing them from her bosom. These dear children are ours—not to work up into rice, sugar and tobacco, but to watch over, regard, and protect, and to rear them up in the nurture and admonition of the gospel—to train them up in the paths of wisdom and virtue, and, as far as we can to make them useful to the world and to themselves. Oh! sir, a slaveholder never appears to me so completely an agent of hell, as when I think of and look upon my dear children. It is then that my feelings rise above my control. I meant to have said more with respect to my own prosperity and happiness, but thoughts and feelings which this recital has quickened unfits me to proceed further in that direction. The grim horrors of slavery rise in all their ghastly terror before me, the wails of millions pierce my heart, and chill my blood. I remember the chain, the gag, the bloody whip, the deathlike gloom overshadowing the broken spirit of the fettered bondman, the appalling liability of his being torn away from wife and children, and sold like a beast in the market. Say not that this is a picture of fancy. You well know that I wear stripes on my back inflicted by your direction; and that you, while we were brothers in the same church, caused this right hand, with which I am now penning this letter, to be closely tied to my left, and my person dragged at the pistol's mouth, fifteen miles, from the Bay side to Easton to be sold like a beast in the market, for the alleged crime of intending to escape from your possession. All this and more you remember, and know to be perfectly true, not only of yourself, but of nearly all of the slaveholders around you.

At this moment, you are probably the guilty holder of at least three of my own dear sisters, and my only brother in bondage. These you regard as your property. They are recorded on your ledger, or perhaps have been sold to human flesh mongers, with a view to filling your own ever-hungry purse. Sir, I desire to know how and where these dear sisters are. Have you sold them? or are they still in your possession? What has become of them? are they living or dead? And my dear old grandmother, whom you turned out like an old horse, to die in the woods—is she still alive? Write and let me know all about them. If my grandmother be still alive, she is of no service to you, for by this time she must be nearly eighty years old—too old to be cared for by one to whom she has ceased to be of service, send her to me at Rochester, or bring her to Philadelphia, and it shall be the crowning happiness of my life to take care of her in her old age. Oh! she was to me a mother, and a father, so far as hard toil for my comfort could make her such. Send me my grandmother! that I may watch over and take care of her in her old age. And my sisters, let me know all about them. I would write to them, and learn all I want to know of them, without disturbing you in any way, but that, through your unrighteous conduct, they have been entirely deprived of the power to read and write. You have kept them in utter ignorance, and have therefore robbed them of the sweet enjoyments of writing or receiving letters from absent friends and relatives. Your wickedness and cruelty committed in this respect on your fellow-creatures, are greater than all the stripes you have laid upon my back, or theirs. It is an outrage upon the soul—a war upon the immortal spirit, and one for which you must give account at the bar of our common Father and Creator.

The responsibility which you have assumed in this regard is truly awful—and how you could stagger under it these many years is marvellous. Your mind must have become darkened, your heart hardened, your conscience seared and petrified, or you would have long since thrown off the accursed load and sought relief at the hands of a sin-forgiving God. How, let me ask, would you look upon me, were I some dark night in company with a band of hardened villains, to enter the precincts of your elegant dwelling and seize the person of your own lovely daughter Amanda, and carry her off from your family, friends and all the loved ones of her youth—make her my slave—compel her to work, and I take her wages—place her name on my ledger as property—disregard her personal rights—fetter the powers of her immortal soul by denying her the right and privilege of learning to read and write—feed her coarsely—clothe her scantily, and whip her on the naked back occasionally; more and still more horrible, leave her unprotected—a degraded victim to the brutal lust of fiendish overseers, who would pollute, blight, and blast her fair soul—rob her of all dignity—destroy her virtue, and annihilate all in her person the graces that adorn the character of virtuous womanhood? I ask how would you regard me, if such were my conduct? Oh! the vocabulary of the damned would not afford a word sufficiently infernal, to express your idea of my God-provoking wickedness. Yet sir, your treatment of my beloved sisters is in all essential points, precisely like the case I have now supposed. Damning as would be such a deed on my part, it would be no more so than that which you have committed against me and my sisters.

I will now bring this letter to a close, you shall hear from me again unless you let me hear from you. I intend to make use of you as a weapon with which to assail the system of slavery—as a means of concentrating public attention on the system, and deepening their horror of trafficking in the souls and bodies of men. I shall make use of you as a means of exposing the character of the American church and clergy—and as a means of bringing this guilty nation with yourself to repentance. In doing this I entertain no malice towards you personally. There is no roof under which you would be more safe than mine, and there is nothing in my house which you might need for your comfort, which I would not readily grant. Indeed, I should esteem it a privilege, to set you an example as to how mankind ought to treat each other.

I am your fellow man, but not your slave,

FREDERICK DOUGLASS.

P. S. I send a copy of the paper containing this letter, to save postage. F. D.

The Shower

we like to shower afterwards
(I like the water hotter than she)
and her face is always soft and peaceful
and she’ll watch me first
spread the soap over my balls
lift the balls
squeeze them,
then wash the cock:
“hey, this thing is still hard!”
then get all the hair down there,-
the belly, the back, the neck, the legs,
I grin grin grin,
and then I wash her. . .
first the cunt, I
stand behind her, my cock in the cheeks of her ass
I gently soap up the cunt hairs,
wash there with a soothing motion,
I linger perhaps longer than necessary,
then I get the backs of the legs, the ass,
the back, the neck, I turn her, kiss her,
soap up the breasts, get them and the belly, the neck,
the fronts of the legs, the ankles, the feet,
and then the cunt, once more, for luck. . .
another kiss, and she gets out first,
toweling, sometimes singing while I stay in
turn the water on hotter
feeling the good times of love’s miracle
I then get out. . .
it is usually mid-afternoon and quiet,
and getting dressed we talk about what else
there might be to do,
but being together solves most of it
for as long as those things stay solved
in the history of women and
man, it’s different for each-
for me, it’s splendid enough to remember
past the memories of pain and defeat and unhappiness:
when you take it away
do it slowly and easily
make it as if I were dying in my sleep instead of in
my life, amen.

On January 2, 1851 — a decade before he won the presidency — 42-year-old Lincoln scolds his step-brother, one year his junior:

Dear Johnston: —

Your request for eighty dollars, I do not think it best to comply with now. At the various times when I have helped you a little, you have said to me, “We can get along very well now,” but in a very short time I find you in the same difficulty again. Now this can only happen by some defect in your conduct. What that defect is, I think I know. You are not lazy, and still you are an idler. I doubt whether since I saw you, you have done a good whole day’s work, in any one day. You do not very much dislike to work, and still you do not work much, merely because it does not seem to you that you could get much for it. This habit of uselessly wasting time, is the whole difficulty; and it is vastly important to you, and still more so to your children, that you should break this habit. It is more important to them, because they have longer to live, and can keep out of an idle habit before they are in it easier than they can get out after they are in.

But Lincoln’s critique is no idle condemnation — his sternness stems from loving concern and aims to motivate rather than dishearten. To incentivize his step-brother to work, he makes him a bargain — for every dollar John earns by his own labor in the next five months, Lincoln would make a matching gift and thus double his earnings. And yet even so, he admonishes John, any financial aid would be lost on him unless he cultivates a healthier relationship with work, money, and property. Lincoln writes:

You say you would almost give your place in Heaven for $70 or $80. Then you value your place in Heaven very cheaply, for I am sure you can with the offer I make you get the seventy or eighty dollars for four or five months’ work. You say if I furnish you the money you will deed me the land, and if you don’t pay the money back, you will deliver possession — Nonsense! If you can’t now live with the land, how will you then live without it? You have always been kind to me, and I do not now mean to be unkind to you. On the contrary, if you will but follow my advice, you will find it worth more than eight times eighty dollars to you.

Affectionately your brother,

A. Lincoln

...

SkyLimit wrote:...

procitao sam ti ovo, nesto mi je upalo u oci, djevojka govori i pishe ekavski, sto zapravo i ne bi bilo bitno da citav tekst nije bio bas nekako o tim lokalnim identitetima, pa je bitno da je studentica rodjena, odrasla i zivi u Sarajevu, no onda mi je ekavski nekako bilo tesko uklopiti u taj narativ, inache, bilo je simpaticno napisano koliko se sjecam, chirs

Saian wrote:

SkyLimit wrote:...

procitao sam ti ovo, nesto mi je upalo u oci, djevojka govori i pishe ekavski, sto zapravo i ne bi bilo bitno da citav tekst nije bio bas nekako o tim lokalnim identitetima, pa je bitno da je studentica rodjena, odrasla i zivi u Sarajevu, no onda mi je ekavski nekako bilo tesko uklopiti u taj narativ, inache, bilo je simpaticno napisano koliko se sjecam, chirs

Čovjek bi pomislio da sam ja napisao onaj tekst, jasno je stajalo iz koje je knjige pa žali se autorici (koja je zaista rođena Sarajka sa dugogodišnjom adresom u Beogradu)

Promaklo mi je odakle je ulomak bio. Nisam se zhalio, samo sam pitao, a ti si donekle i objasnio/la. Sve pet!

odlican clanak!

http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i ... radis-3109

Društvo i znanost
prometej.ba
27.04.2017

Miya Tokumitsu: Radi ono što voliš; voli ono što radiš „Do what you love“ stvara podjelu među radnicima, većinom duž klasnih linija. Rad se tako počinje dijeliti na dvije suprostavljene klase: onu privlačnu i onu koja to nije. Oni u privlačnom radnom taboru su većinom privilegirani a istovremeno predstavljaju izrazito mali dio radne snage.

Radi ono što voliš, voli ono što radiš – ove zapovijedi uokvirene su u dnevnoj sobi koju jedino možemo opisati kao „dobro namještenu“. Fotografija ove sobe prvi se put pojavila na popularnom dizajnerskom blogu, ali dosad smo je vidjeli bezbroj puta na tumblu, facebooku, twitteru…

Lijepo osvijetljena i fotografirana, soba je uređena na način da pobuđuje sehnsucht, što grubo prevedeno s njemačkog znači ugodnu čežnju za nekom utopijskom stvari ili mjestom. Unatoč tome što nas navodi da radimo u prostoru za odmor, dnevna soba ispunjena umjetničkim predmetima, koja zrači parolom „radi ono što voliš“, gdje posao nije napor nego ljubav, je upravo ono mjesto za kojim žude svi ti twiteraši i lajkeri.

Nema sumnje da je sintagma „radi ono što voliš“ (DWYL – do what you love) postala neslužbena radna mantra našeg vremena. Međutim, problem je što ona ne dovodi do spasenja nego do smanjivanja vrijednosti stvarnog rada, uključujući i rada koji tobože promiče, i što je još važnije – do dehumanizacije velike većine radništva.

DWYL prividno izgleda kao motivirajući savjet, tjera nas da razmislimo o tome što najviše volimo raditi i da onda tu aktivnost pretvorimo u posao koji generira plaću. Ali zašto bi naš užitak trebao biti u službi profita? I koja publika može udovoljiti ovakvom zahtjevu, a koja to ne može?

Držeći nas fokusiranima na same sebe i svoju osobnu sreću, DWYL nam odvraća pažnju s radnih uvjeta drugih dok istovremeno vrednuje naše izbore i oslobađa nas odgovornosti prema svima koji rade, bez obzira na to vole li to ili ne. Riječ je o tajnom pozdravu po kojem se poznaju privilegirani i svjetonazoru koji skriva svoj elitizam kao plemeniti način samousavršavanja. Prema ovom shvaćanju, rad nije nešto što se obavlja za naknadu već čin ljubavi prema samom sebi. Ako se iz toga ne izrodi profit, to je zato što strast i odlučnost radnika nije bila dostatna. Njezin stvarni uspjeh je u tome što uspijeva uvjeriti radnike da njihov rad koristi njima samima a ne tržištu.

Aforizmi imaju brojna porijekla i reinkarnacije, ali generička i izlizana priroda DWYL ideologije onemogućava da joj se otkrije precizan izvor. Oxfordovi izvori povezuju ovu frazu i njezine varijacije, između ostalih, i s Martinom Navratilovom i Françoisom Rabelaisom. Na internetu se ona često veže uz Konfucija, tj. uz mističnu i orijentaliziranu prošlost. Oprah Winfrey i drugi prodavači pozitive koriste se njome već desetljećima, međutim, najvažniji evangelist DWYL devize u zadnje vrijeme je preminuli izvršni direktor Applea, Steve Jobs.

Njegov govor na dodjeli diploma na Sveučilištu Stanford 2005. godine može isto tako poslužiti kao još jedan mit o porijeklu ove riječi, pogotovo kad se uzme u obzir da je Jobs puno prije svoje rane smrti bio beatificiran kao svetac zaštitnik estetiziranog posla. U tom govoru, on prepričava stvaranje Applea i izlaže sljedeću misao:

„Morate otkriti što volite. To vrijedi za vaš posao koliko i za vaše ljubavnike/ce. Posao će ispuniti veći dio vašeg života i jedini način da budete istinski zadovoljni je da radite ono što smatrate sjajnim poslom. A jedini način da radite sjajan posao je da volite ono što radite“. U ove četiri rečenice, riječi „ti“ i „tvoje“ pojavljuju se osam puta. Ovakav fokus na pojedinca nimalo ne čudi s obzirom da dolazi od Jobsa, čovjeka koji je kultivirao vrlo specifičnu sliku sebe kao radnika: inspiriranog, ležernog, strastvenog – sa svim odlikama idealizirane romantične ljubavi. Jobs je toliko uspješno stvorio sliku sebe kao radnika zaljubljenog u svoju kompaniju da su njegova crna dolčevita i plave traperice postale metonimi za cijeli Apple i rad koji se u njemu obavlja.

Međutim, prikazujući Apple kao rad iz osobne ljubavi, Jobs je prešutio nevidljivi rad tisuća u njegovim tvornicama, zgodno skrivenih od pogleda na drugoj strani planete – isti taj rad koji je omogućio Jobsu da ostvari svoju ljubav.

Nasilje brisanja njihova spomena mora se razotkriti. Iako sintagma „radi ono što voliš“ zvuči bezopasno i dragocjeno, ona je krajnje fokusirana na samog pojedinca, do granica narcizma. Jobsova formulacija „radi ono što voliš“ turobna je antiteza Thoreauve utopijske vizije posla za sve. U Životu bez načela Thoreau piše: „Dobra poslovna odluka za grad bila bi da plaća svoje radnike toliko dobro da se oni ne osjećaju kao da rade za sitniš, za puko preživljavanje, već za znanstvene, čak moralne ciljeve. Ne zapošljavajte čovjeka koji obavlja svoj posao za novac već onog koji to radi iz ljubavi“.

Naravno, Thoreau nije bio pretjerano u doticaju s proletarijatom (teško je zamisliti da netko pere pelene iz „znanstvenih, čak moralnih razloga“, bez obzira koliko dobro bio plaćen za to). Međutim, ipak je smatrao da bi društvo imalo koristi od uvođenja dobro plaćenog i smislenog rada. Suprotno tome, „đobsijanska“ vizija za 21. stoljeće zahtijeva da se svi okrenemo sami sebi. Odrješava nas bilo kakve obaveze prema vanjskom svijetu, ili čak suočavanja s činjenicom da taj svijet postoji, te tako predstavlja fundamentalnu izdaju svih radnika, bez obzira prihvaćaju li oni tu ideologiju svjesno ili ne.

Jedna od posljedica ovakve izolacije je podjela koju DWYL stvara među radnicima, većinom duž klasnih linija. Rad se se tako počinje dijeliti na dvije suprostavljene klase: onu privlačnu (kreativnu, intelektualnu, društveno prestižnu) i onu koja to nije (repetetivnu, neintelektualnu, koja se ničim ne ističe). Oni u privlačnom radnom taboru su većinom privilegirani po svom bogatstvu, društvenom statusu, obrazovanju, rasnoj polarizaciji društva, političkom utjecaju, a istovremeno predstavljaju izrazito mali dio radne snage.

Oni koji su prisiljeni obavljati neprivlačne oblike rada u potpuno su drugačijoj situaciji. Pod devizom „radi ono što voliš“, rad koji se obavlja iz nekih pobuda ili potreba koje nisu sama ljubav (što je u stvarnosti većina poslova) nije samo podcijenjen već potpuno izbrisan. Kao što se vidi iz Jobsova govoru na Stanfordu, neprivlačan ali društveno nužan rad u potpunosti je protjeran iz svijesti.

No, razmislimo malo o raznim poslovima koji su Jobsu omogućili da provede i jedan dan kao izvršni direktor Applea: njegovu hranu netko je morao ubrati u polju, prevesti na velike udaljenosti. Netko je morao slagati, pakirati, isporučiti robu njegove kompanije. Pisati, birati, snimati reklame za Apple. Procesuirati tužbe. Prazniti uredske koševe, stavljati toner u printere. Nije samo Jobs taj koji je stvarao poslove za druge. Međutim, kako je rad ogromne većine radnika nevidljiv elitama, koje su zaokupljene svojim dopadljivim profesijama, nije nimalo iznenađujuće što se ogromna opterećenja koja muče današnje radnike (rekordno niska primanja, ogromni troškovi za djecu itd.) gotovo ni ne javljaju kao političko pitanje, čak ni među liberalnim frakcijama vladajuće klase.

Zbog ignoriranja većine poslova i redefiniranja ostalih u ljubav, DWYL je možda najelegantnija antiradnička ideologija. Zašto bi se radnici udruživali i branili svoje klasne interese ako nešto poput rada uopće ne postoji?

Parola „radi ono što voliš“ prikriva činjenicu da je mogućnost odabira karijere zbog osobnog razvoja nezaslužena privilegija, znak socioekonomskog statusa te osobe. Tako recimo neka samozaposlena grafička dizajnerica kojoj su roditelji mogli priuštiti umjetničku školu i bogato opremljen stan u Brooklyinu i dalje sebi uzima za pravo da promovira DWYL kao karijerni savjet onima željnima uspjeha.

Ako vjerujemo da je to da radimo kao poduzetnici u Silicijskoj dolini ili kao muzejski publicisti nužno da bismo se istinski ostvarili – ustvari voljeli sebe – što li onda tek mislimo o duhovnom životu i nadama onih koje čiste hotelske sobe ili pune police u velikim šoping centrima? Odgovor je: ništa.

Ipak, naporan, slabo plaćen posao je ono što većina Amerikanaca radi i radit će. Američki Zavod za statistiku rada (US Bureau of Labor Statistics) smatra da će dva najbrže rastuća zaposlenja do 2020. biti ona „osobnog asistenta“ i „kućnog njegovatelja“, čija će se godišnja primanja kretati oko 19 640, odnosno 20 560 dolara. Uzdizanje određene profesije u nešto vrijedno ljubavi umanjuje rad onih, koji se bave neglamuroznim poslovima nužnima za funkcioniranje društva, pogotovo onih koji obavljaju iznimno važne njegovateljske poslove.

Osim što DWYL omalovažava ili čini opasno nevidljivim većinu rada, koji mnogima od nas omogućuje da živimo ugodno i radimo ono što volimo, on je nanio i veliku štetu profesijama koje navodno slavi, posebno onim poslovima unutar institucionalnih struktura. Nigdje DWYL mantra nije bila pogubnija za svoje sljedbenike koliko unutar akademije. Tako je prosječan doktorand 2000-ih godina olako odbacio dobru plaću u financijskom i pravnom polju (danas nešto lošiju) da bi živio na mršavoj stipendiji kojom je ispunjavao svoju strast za nordijskom mitologijom ili povijesti afrokubanske glazbe.

Kao nagradu za prihvaćanje ovog višeg poziva dobio je posao na akademskom tržištu na kojem 41 posto američkog fakultetskog osoblja radi kao pomoćni profesori – predavači na ugovor koji obično primaju nisku plaću, bez benificija, bez ureda, bez poslovne sigurnosti i bez dugoročnog utjecaja u školama u kojima rade. Puno je faktora koji prisiljavaju doktorande da i dalje pružaju tako visokostručan rad za ekstremno niske plaće, uključujući tzv. ovisnost o prijeđenom putu i nepovratne troškove stjecanja doktorata, no jedan od najvažnijih faktora je raširenost DWYL doktrine unutar akademije. Rijetko koja profesija toliko intimno sjedinjuje osobni identitet radnika s njegovim radnim outputom. Ovako intenzivna identifikacija djelomično objašnjava zašto toliko fakultetskog osoblja ponosno lijeve provenijencije začuđujuće šuti o radnim uvjetima svojih kolega. Kako bi se akademski rad trebao obavljati iz čiste ljubavi, stvarni uvjeti i naknade za ovaj rad postaju manje bitni, ako se uopće i uzimaju u obzir.

U Akademskom radu, estetici menadžmenta i obećanju autonomnog rada, Sarah Brouillette piše o fakultetskom osoblju. „Vjera da naš rad donosi nematerijalnu dobrobit i da je više usklađen s našim identitetima nego ‘običan’ posao čini nas idealnim zaposlenicima kada je menadžmentu u interesu da izvuče maksimalnu vrijednost iz našeg rada uz minimalne troškove.“

Mnogi akademici vole misliti da su izbjegli korporativno radno okruženje i njemu pripadajuće vrijednosti, međutim Marc Bousquet u svom eseju Mi radimo tvrdi da akademija nudi menadžerima model korporativnog upravljanja te da se oni zapravo pitaju sljedeće: „Kako možemo imitirati fakultetska radna mjesta i pridobiti ljude da rade na visokom nivou intelektualnog i emocionalnog intenziteta, 50 ili 60 sati tjedno, za plaću konobara ili nižu? Postoji li neki način da natjeramo svoje zaposlenike da ošamućeni zbog povećanog radnog opterećenja za manju plaću mrmljaju ‘volim ono što radim’? Kako uvjeriti naše radnike da se ponašaju poput zaposlenika fakulteta i negiraju da je to što rade uopće posao? Kako možemo preoblikovati našu korporativnu kulturu da nalikuje na kulturu kampusa, tako da se naša radna snaga isto tako zaljubi u svoj posao?“ Nitko ne tvrdi da bi ugodan posao trebao biti manje ugodan. Međutim, rad koji emotivno ispunjava je i dalje rad i prepoznati ga kao takvog ne znači da ga podcjenjujemo na bilo koji način. Odbijanje da ga takvim prepoznamo otvara vrata najstrašnijoj eksploataciji i nanosi štetu svim radnicima i radnicama.

Ironično, DWYL povećava eksploataciju čak i u takozvanim privlačnim profesijama gdje je prekovremeni, potplaćeni ili neplaćeni rad postao nova norma: od novinara se očekuje da pokriju rad otpuštenih fotografa, od publicista da tvitaju vikendima, od 46 posto radne snage da provjerava mailove dok je na bolovanju. Ništa toliko ne olakšava eksploataciju nego kad se uvjeri radnike da rade ono što vole.

Umjesto da stvori naciju samoispunjenih, sretnih radnika, naša DWYL era dovela je do rasta broja pomoćnih profesora i neplaćenih pripravnika – ljudi koji su natjerani da rade za male pare ili besplatno, pa čak i uz financijske gubitke. To svakako vrijedi za sve one pripravnike koji rade da bi otplatili studentski kredit ili one koji su kupili ultraprestižna stažiranja u modnim kućama doslovno na aukciji. (Valentino i Balenciaga su među brojnim modnim kućama koje su jednomjesečna stažiranja stavila na aukciju. Za dobrotvorne svrhe, naravno.) U posljednjem slučaju radi se o radničkoj eksploataciji dovedenoj do svoje krajnosti, a kao što trenutno istraživanje Pro Publice otkriva, neplaćeni pripravnik je sve češća pojava među američkom radnom snagom.

Ne treba čuditi što društveno poželjna područja, uključujući modu, medije i umjetnost, obiluju neplaćenim pripravnicima. Ove industrije su već dugo naviknute na mase zaposlenika koji su voljni raditi za društvenu monetu umjesto za stvarnu plaću, i to sve u ime ljubavi. Naravno, velika većina populacije je isključena iz ovih mogućnosti: oni koji moraju raditi za nadnicu. Ovakvo isključivanje ne samo da povećava ekonomsku i profesionalnu nemobilnost, nego i lišava ove industrije od različitih glasova koje društvo može ponuditi.

Nije slučajnost da su industrije koje se masovno oslanjaju na pripravnike – moda, mediji i umjetnost – podložne feminizaciji, kao što je Madeleine Schwartz pisala u Dissidentu. Još jedna štetna posljedica DWYL-a je nemilosrdno iskorištavanje ženskog rada za malu ili nikakvu naknadu. Žene čine većinu nisko plaćene ili nimalo plaćene radne snage; one premašuju muškarce u broju njegovateljica, pomoćnog fakultetskog osoblja, neplaćenih pripravnica.

Ono što je zajedničko svim ovim poslovima bez obzira na to rade li ih ljudi sa srednjom stručnom spremom ili doktorandi, je uvjerenje da plaća ne bi trebala biti osnovna motivacija njihovog obavljanja. Od žena se očekuje da obavljaju poslove jer su (navodno) prirodne davateljice njege i i željne da udovolje drugima; na kraju krajeva, one se još od pamtivijeka besplatno brinu za djecu i starije i obavljaju kućanske poslove. A i govoriti o novcu ionako ne priliči jednoj dami.

Vjeran svojoj američkoj mitologiji, DWYL san je tek prividno demokratičan. Doktoranti mogu raditi ono što vole, graditi karijere koje će zadovoljiti njihovu ljubav prema viktorijanskom romanu i pisati misaone eseje za New York Review of Books. Oni koji završe srednju školu mogu to isto ostvariti, recimo mogu izgraditi prehrambeno carstvo samo zato što su se sjetili nekog originalnog recepta svoje bake.

Posvećeni put poduzetnika uvijek nudi izlaz iz nepovoljnih početnih pozicija, a po toj logici su svi ostali krivi što dopuštaju da se ne probiju zbog loših početnih pozicija. U Americi svi imaju priliku raditi ono što vole i obogatiti se.

Voli ono što radiš i nikad više u životu nećeš morati raditi! Prije nego pokleknemo toksičnoj toplini tog obećanja, ključno je zapitati se „tko zapravo ima koristi od činjenice da rad ne osjećamo kao rad?“ „Zašto bi se radnici trebali osjećati kao da uopće ne rade ako rade?“ Povjesničar Mario Liverani nas podsjeća da je funkcija ideologije prezentirati u lijepom svjetlu eksploataciju eksploatiranima, kao prednost obespravljenih.

Maskirajući sam eksploatativni mehanizam rada DWYL je ustvari savršeno ideološko oruđe kapitalizma. On ignorira rad drugih i prikriva naš vlastiti rad. Skriva činjenicu da, kada bismo sav naš rad prepoznali kao rad, mogli bismo mu odrediti odgovarajuće granice, zahtijevati pravedne naknade i humaniji raspored koji ostavlja vremena za obitelj i odmor.

A kada bismo to učinili više nas bi se moglo baviti onim što stvarno volimo.

Miya Tokumitsu (doktorirala povijest umjetnosti na Sveučilištu Pennsylvania)

S engleskog prevele Jelena Svirčić i Jelena Miloš

Tekst preuzet sa internet portala STav! http://stav.cenzura.hr/ i objavljen u zborniku „ABC socijalizma“.

http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/ka ... oraka-2870

Kako su nam uništili univerzitete u 4 koraka

Društvo bez univerziteta je bivše društvo, otpad društvo. Bez „fabrike društva“ nema ni društva. Ne nastaju novi stručni kadrovi, nema tko nositi napredak, nema tko provesti reforme, nema tko osmisliti plan za uspjeh i nema ga tko provesti

Naše društvo je propalo. Ovo je tako očigledno da se više i ne obaziremo. Sve što posjedujemo u institucionalnom smislu je propalo. Ne postoji više institucija u Bosni i Hercegovini koja obavlja svoju funkciju i dužnost kako bi trebala. Kao sastavni dio društva, propali su i univerziteti. Univerzitete, kao i svaku drugu instituciju, izjedaju korupcija, nepotizam, politika, neodgovornost i bahatost.

Propast univerziteta jedan je od najtragičnijih događaja za neko društvo. Univerzitet je krovna institucija napretka. Donosi nove i napredne ideje, ideologije, patente, objašnjenja i tumačenja. Radi se o stupu društva koji na neki način i proizvodi društvo. Univerzitet je „fabrika društva“. Univerzitetski kadrovi oblikovat će živote sljedećim generacijama.

Sav napredak u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-Ugarske nosili su stranci. Sve krovne institucije, poput Zemaljskog muzeja, osnovali su ljudi obrazovani izvan Bosne i Hercegovine koja je bila bez institucija visokog obrazovanja. Prve univerzitete u Bosni i Hercegovini otvara socijalistička Jugoslavija. Ovi univerziteti pokazat će se kao najuspjeliji projekt socijalističkog perioda. Te „fabrike društva“ stvorit će generaciju VRHUNSKIH stručnjaka i znanstvenika koji su doslovno iz pepela, iz ničega, stvorili suvremenu državu. Iz prvih generacija novih univerziteta izašli su mladi inženjeri, doktori, mislioci, teoretičari... koji su izgradili porušenu zemlju, utemeljili institute, industriju, institucije kulture, sve. Ta prva generacija kasnije će iznjedriti svoj najbolji dio u stručnjake svjetskog glasa, znanstvenike i inovatore, na skoro svim područjima. Socijalistička Jugoslavija imat će vrhunske stručnjake koji će doći na univerzitete i nastaviti raditi na školovanju mladih kadrova.

Historičar sam po struci, o toj oblasti mogu najbolje govoriti. Socijalistička Jugoslavija je period Ante Babića, Galiba Šljive, Hazima Šabanovića, Veljka Paškvalina, Pavla Anđelića, Midhata Šamića, Adema Handžića, Milorada Ekmečića, Saliha Bureka, Envera Redžića i još desetaka drugih idola naše historiografije koji su je i utemeljili. U tom periodu djeluje mnoštvo instituta poput Instituta za filologiju u kome je zaposlena grupa vrsnih poznavatelja osmanskog jezika koja će prevesti mnoštvo dokumenata i napisati vrhunske radove. Muzeji imaju svoje časopise, organiziraju se konferencije, a država financira projekte izrade obimnih publikacija na kojima je radilo više eksperata poput čuvene „Kulturne istorije Bosne i Hercegovine“. Kompletna historiografija Bosne i Hercegovine nastala je u ovom periodu.

Nakon ovog perioda uspjeha počet će razgrađivanje i uništavanje svega postignutog što će dovesti nekad vrsne univerzitete na zid srama. Društvo bez univerziteta je bivše društvo, otpad društvo. Takvo društvo nije sposobno za napredak i razvoj. Bez „fabrike društva“ nema ni društva. Ne nastaju novi stručni kadrovi, nema tko nositi napredak, nema tko provesti reforme, nema tko osmisliti plan za uspjeh i nema ga tko provesti.

Univerziteti u Bosni i Hercegovini propali su kroz 4 koraka.

Prvi korak: Istjerivanje stručnih ljudi zbog nacionalne pripadnosti

Na početku rata 1990-ih u društvu je polagano stvarana klima u kojoj je bitnije kako se zoveš nego kakav si. U takvoj klimi postalo je vrlo važno koje si vjere i nacije, a potpuno nevažno čime se baviš i koliko si stručan. U takvoj nakaradnoj društvenoj atmosferi počelo je, što javno, što prikriveno, šikaniranje „nepodobnih“. Mnoštvo vrhunskih stručnjaka s univerziteta bili su prisiljeni otići, otjerani su ili su otišli sami. Galib Šljivo fizički je istjeran iz Banjaluke, Milorad Ekmečić napustio je Sarajevo, u Tuzli je ubijen Špiro Matijević... Mnoštvo je žalosnih primjera. Kompletna generacija stručnjaka uklonjena je s univerziteta samo zato što su bili nepodobni. Neki su otišli iz straha, neki iz inata, neki, slobodno se može reći, iz zlobe kako bi provodili svoje fašističke projekte „s druge strane“, a možda čak i većina je otišla da ne gleda i ne trpi takvo ustajalo, zlobno, propadajuće i gadno društvo.

Odlazak stručnjaka bio je žalostan, ali nije ubio univerzitete jer su i dalje na njima ostali stručnjaci. Uglavnom jednonacionalnog sastava, ali stručnjaci. Da su ostavljeni na miru, ovi ljudi mogli su ponovno stvoriti novu generaciju koja bi ih časno naslijedila.


Drugi korak: Ulazak politike na univerzitete

Kada su univerziteti nacionalno očišćeni otvorio se prostor za nove kadrove. Politika i društvena klima koji su nacionalno očistili univerzitete nisu propustili ovu priliku. Upražnjena mjesta popunjena su politički podobnim ljudima.

Ovo je bio trenutak u kome je počelo propadanje koje traje do danas. Iako je politika i ranije bila pristuna na univerzitetima, ona nije kadrovirala u toj mjeri, a pogotovo nije dovodila nestručne ljude. Čak su i totalni politički disidenti u socijalističkoj Jugoslaviji ostajali u struci. Sklanjani su u institute kako bi se bavili znanošću, a ne politikom. Tako su sklonjeni iz političkog života recimo Latinka Perović i Marko Nikezić. Uvažena Latinka Perović u svom mega-djelu „Dominantna i neželjena elita“ piše o čitavoj generaciji političkih disidenata u socijalizmu, takozvanim praksisovcima, za koje je u Beogradu država osnovala poseban institut.

Međutim, politika se u drugoj polovini 1990-ih uhvatila drugačijeg kadroviranja i nastavila posao istjerivanja nepodobnih koji već nisu sklonjeni te dovođenju njoj odgovarajućih podobnih koji nisu bili stručni. To je početak propasti jer su stručni ljudi počeli dobivati konkurenciju u podobnim šarlatanima.

Treći korak: Podobni preuzimaju univerzitete

Kao logičan slijed događaja počeo se mijenjati odnos snaga na univerzitetima. Preostali stručnjaci dobili su konkurenciju u podobnim nestručnjacima. Naravno, među novozaposlenim podobnim bilo je i stručnjaka, ali stručnost više nije bila kriterij. Stranačka pripadnost, nacija i vjera su postali kriteriji, a mnogo više ih ispunjava takve kriterije nego kriterije stručnosti. Kako je rastao broj stranačkih podobnika, a biološkim slijedom opadao broj istinskih stručnjaka, politički poslušnici počeli su preuzimati univerzitete.
Ova nova generacija potpuno je ovisna od onih koji su je i doveli na univerzitete. Počela je propagirati njihove interese, a ne interese univerziteta. Univerziteti su postali stranačke ispostave, poligoni za širenje stranačkih ideologija, zapošljavanje stranačkih kadrova, propagiranje dnevne politike, maltretiranje neistomišljenika i aminovanje postupaka vlasti. Stručnost je potpuno zanemarena te je počela nestajati.


Četvrti korak: Poltroni dovode još gore od sebe

Kada su stranački poltroni preuzeli univerzitete preuzeli su i kadroviranje. Više politika nije kadrovirala direktno, već preko njih. Najveći problem je nastao u interesu takvih ljudi. Nestručan kadar, koji je nestručan na poziciju došao zbog podobnosti, najveću prijetnju vidi u stručnosti. Takav kadar u stručnosti vidi smrtnog neprijatelja. Stručnost bi ga ponizila, ismijala i uklonila s univerziteta. Zbog toga su poltroni za svoje suradnike i podređene počeli dovoditi samo još gore od sebe. Ili barem one spremne glumiti da su takvi.

Počelo je ekspresno srozavanje univerziteta koji umjesto da iz godine u godinu stvaraju sve bolje kadrove sada iz godine u godinu stvaraju sve gori kadar. Nesposobni poltron za svog podređenog dovest će još nesposobnijeg od sebe. Kada dođe smjena generacija, ti nesposobniji dovest će još nesposobnije kako ih ovi ne bi ugrožavali.

Nuspojava ove borbe za opstanak nestručnih kadrova su teror i progon stručnosti. Svako u kome vide prijetnju ili nije podoban je progonjen, ponižavan, ismijavan i otjeran. Poniženi i otjerani su čak i oni koji nisu ni prijetnja ni nepodobni, već samo ima neko podobniji od njih. Stručnost više nije kvalifikacija nego diskvalifikacija, prepreka. Nove kvalifikacije su veze, poltronstvo, podobnost i politika. Mladi stručnjaci koji su nekad gradili društvo sada su otjerani, napuštaju zemlju koja bez njih propada. Sve nam je propalo. Svatko od nas tome je svjedok svakog dana. Nema skoro ni jednog pozitivnog impulsa u društvu, nema nikakvog napretka, nema vjere u napredak. Nema nove generacije koja može stvoriti nešto. Otjerana je i tjeraju je svakog trenutka. I dok nastaje ovaj tekst, mnogi traže načina da odu.


Korak koji slijedi uskoro: Međunarodna diskvalifikacija univerziteta u Bosni i Hercegovini

Visoko obrazovanje danas je europski, a sve više i svjetski proces. Univerziteti više nisu kao nekada oaze znanja, svijetle izolirane točke, već ogromna mreža institucija koje su međusobno povezane i, prirodno, međusobno rangirane. U Europi traje Bolonjski proces koji teži ujednačavanju obrazovnog sustava. Univerziteti se usklađuju i međusobno rangiraju. Postoje međunarodni certifikati potrebni univerzitetu kako bi njegova diploma bila, kolokvijalno rečeno, „priznata“ izvan matične države.

Svjetski univerziteti napreduju. Polako nastaju post-doktorske studije i titule. Pojavljuje se sve više doktora znanosti te nastaje potreba za stvaranjem novih studija i titula koje će razlikovati doktora znanosti od istraživača doktora znanosti koji je nastavio znanstveni rad. Nije realno da Stephen Hawking i ja imamo istu titulu.

Dok na zapadu traje proces upostave post-doktorskih titula koji bi bili još veća garancija kvalitete budući da je nastala klasa još kvalitetnijih istraživača, kod nas ni titula doktor znanosti ne garantira kvalitet. Doktoriraju mnogi nestručni podobni kadrovi, pod pokroviteljstvom onih kojima je cilj stvoriti i dovesti gore od sebe. Oni će za sobom dovoditi još gore od sebe, ali i voditi nastavu obrazujući nikakve i loše studente. Profesor doktor historije Tvrtko Jakovina sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu ispravno je uočio kako nama ne nedostaje vrhunskih stručnjaka koji će se nastaviti baviti znanošću. Nedostaje nam „srednjeg sloja“, učenih ljudi koji će s fakulteta otići u škole da predaju.

Ovo je alarmantno jer pokazuje kako već sad, u daleko uređenijoj Hrvatskoj, u sustavu obrazovanja vrhunske rezultate studenti postižu samoinicijativno, jer su talentirani, znaju i žele. Svi oni studenti bez vrhunske motivacije, oni koje trebaju voditi njihovi predavači, ne postižu zadovoljavajući rezultat. U Bosni i Hercegovini daleko je i gore jer su univerziteti još ruševniji nego u Hrvatskoj.

Kvalitet će zbog nestručnjaka koji dovode još gore nestručnjake nastaviti opadati i jednom prijeći granicu. Novi doktori znanosti proizvedeni u bosanskohercegovačkim univerzitetima postat će šarlatani. Prestat će postojati, danas kod nas ionako tanka granica, između doktora znanosti i nekog fanatika s foruma koji piše gluposti. Sve češće se doktori znanosti bave temama na tako promašene načine prikladnije komentarima na portalu nego znanstvenom radu. Banalan je primjer profesora doktora Envera Imamovića, vrhunskog arheologa starog kova, koji se međutim počeo baviti srednjovjekovljem i pisati promašene teze poput tvrdnji kako pojam „dobri Bošnjani“ znači da su stanovnici srednjovjekovne Bosne bili dobri ljudi. Svaki medijavelist bez problema će zaključiti kako pojam „dobri Bošnjani“ u poveljama gdje se pojavljuju kao svjedoci znači da imaju „dobra“- imanja, a ne da su dobri ljudi. Onaj koji piše povelju jednostavno nema nikakvog interesa pisati kakvi su kao ljudi svjedoci, ali ima ogroman interes napisati da mu svjedoci imaju imanja, kako bi povelji dao na važnosti i snazi. Čak je i smiješno o ovome raspravljati, s obzirom koliko je teorija promašena. Ali ona je politički poželjna te zbog toga propagirana i prihvaćena.

Ovakve ideje ne bi bile toliko opasne da se pojavljuju u komentarima na portalima, ali su krajnje opasne kada ih iznosti neko s karijerom i titulom. Opasnost leži u brisanju granice između šarlatanstva i univerziteta, a to neće ostati neprimijećeno.

Zapadni svijet s uređenim univerzitetima počet će se štititi od naših univerziteta. Zaštitit će svoje tržište rada i svoj kvalitet od nas na jednak način kako se štiti i od kineske robe očajnog kvaliteta - zabranit će uvoz. Ukinut će certificiranost domaćih univerziteta čije će diplome postati bezvrijedne izvan granica Bosne i hercegovine, ali i unutar zemlje. Ni jedna strana kompanija koja posluje u BiH neće htjeti zaposliti takvog zaposlenika. Već danas, iako univerzitetima nisu potpuno oduzeti certifikati, zapadne zemlje provjeravaju naše diplome procesom nostrifikacije u kome se ispituje koji su položeni predmeti u skladu sa zapadnim predmetima. Ovaj proces će jednostavno uznapredovati tako da će se početi provjeravati ne predmeti, nego znanje osobe s našom diplomom. To neće biti ništa drugo nego totalna diskvalifikacija naših univerziteta i diploma koje izdaju, a koje, da se ne lažemo, i danas vrijede daleko manje nego diplome zapadnih univerziteta.

Naravno da ima izuzetaka i časnih ljudi na našim univerzitetima koji rade svoj posao i bore se za vraćanje ugleda ovim institucijama. Međutim, radi se o pojedincima koji sami ne mogu promijeniti društvene tokove. Bez hitne i sveobuhvatne reforme visokog obrazovanja univerziteti će nam nastaviti propadati.

Neophodno je hitno provesti proces provjere visokih zvanja i titula. Pogotovo zato jer su se uz propadajuće javne univerzitete pojavili i još gori privatni univerziteti koji su klasična kapitalistička tvorevina kineskog tipa - plati i nosi, bez obzira na kvalitet. Diplome se dijele za novac, bez ikakve garancije kvalitete, a predaje tko stigne i šta stigne. Neki profesori na privatnim univerzitetima predaju po 20 predmeta od kojih je dobar dio van njihove struke.

Ako želimo spasiti svoje visoko obrazovanje, tu „fabriku društva“, hitno se moraju provjeriti sve doktorske disertacije. Posebna komisija morala bi ispitati anonimno svaki doktorat pojedinačno, kao i to da li ga je stručno lice mentorisalo. Mora se provesti jedno skeniranje stanja kako bi se utvrdilo koliko je zaposlenika univerziteta bilo povezano stranački, rodbinski, kumski ili po mjestu življenja prije dolaska na univerzitete. Sve slučajeve u kojima postoji povezanost, a postoji počesto, hitno ispitati, uključujući konkurse za zapošljavanje.

Svaki podoban nestručan iza sebe će dovesti još goreg i to je proces koji će vrlo brzo uništiti univerzitete, do kraja. Ukoliko se HITNO ne provjere visoke titule i ne pročisti kadar, naši univerziteti jednostavno će postati jednaki internet forumima gdje radi tko šta hoće, piše šta hoće, bez stručnosti, bez kvalitete, bez kritike, bez srama i obraza.

samo sto ja mislim da je kasno te ne vidim zaista smisao niti neki vele ucinak jer je sam proces "falsificiranja" i dolaska do visokih titula doveden do savrsenstva, na slican nacin kao i autorstvo i koautorstvo strucnih clanaka (vidi pod kvantitet kako bi se zadovoljio formalni kriterij zvanja, V a ne N...) --> po principu ti meni-ja tebi....
tako da velkam tu univerzitet a.k.a. Internet Forum...

edit: http://www.zurnal.info/novost/20449/uni ... sem-trosku

wewa wrote:odlican clanak!

http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i ... radis-3109

Osim što DWYL omalovažava ili čini opasno nevidljivim većinu rada, koji mnogima od nas omogućuje da živimo ugodno i radimo ono što volimo, on je nanio i veliku štetu profesijama koje navodno slavi, posebno onim poslovima unutar institucionalnih struktura. Nigdje DWYL mantra nije bila pogubnija za svoje sljedbenike koliko unutar akademije. Tako je prosječan doktorand 2000-ih godina olako odbacio dobru plaću u financijskom i pravnom polju (danas nešto lošiju) da bi živio na mršavoj stipendiji kojom je ispunjavao svoju strast za nordijskom mitologijom ili povijesti afrokubanske glazbe.

Kao nagradu za prihvaćanje ovog višeg poziva dobio je posao na akademskom tržištu na kojem 41 posto američkog fakultetskog osoblja radi kao pomoćni profesori – predavači na ugovor koji obično primaju nisku plaću, bez benificija, bez ureda, bez poslovne sigurnosti i bez dugoročnog utjecaja u školama u kojima rade. Puno je faktora koji prisiljavaju doktorande da i dalje pružaju tako visokostručan rad za ekstremno niske plaće, uključujući tzv. ovisnost o prijeđenom putu i nepovratne troškove stjecanja doktorata, no jedan od najvažnijih faktora je raširenost DWYL doktrine unutar akademije. Rijetko koja profesija toliko intimno sjedinjuje osobni identitet radnika s njegovim radnim outputom. Ovako intenzivna identifikacija djelomično objašnjava zašto toliko fakultetskog osoblja ponosno lijeve provenijencije začuđujuće šuti o radnim uvjetima svojih kolega. Kako bi se akademski rad trebao obavljati iz čiste ljubavi, stvarni uvjeti i naknade za ovaj rad postaju manje bitni, ako se uopće i uzimaju u obzir.

U Akademskom radu, estetici menadžmenta i obećanju autonomnog rada, Sarah Brouillette piše o fakultetskom osoblju. „Vjera da naš rad donosi nematerijalnu dobrobit i da je više usklađen s našim identitetima nego ‘običan’ posao čini nas idealnim zaposlenicima kada je menadžmentu u interesu da izvuče maksimalnu vrijednost iz našeg rada uz minimalne troškove.“

Mnogi akademici vole misliti da su izbjegli korporativno radno okruženje i njemu pripadajuće vrijednosti, međutim Marc Bousquet u svom eseju Mi radimo tvrdi da akademija nudi menadžerima model korporativnog upravljanja te da se oni zapravo pitaju sljedeće: „Kako možemo imitirati fakultetska radna mjesta i pridobiti ljude da rade na visokom nivou intelektualnog i emocionalnog intenziteta, 50 ili 60 sati tjedno, za plaću konobara ili nižu? Postoji li neki način da natjeramo svoje zaposlenike da ošamućeni zbog povećanog radnog opterećenja za manju plaću mrmljaju ‘volim ono što radim’? Kako uvjeriti naše radnike da se ponašaju poput zaposlenika fakulteta i negiraju da je to što rade uopće posao? Kako možemo preoblikovati našu korporativnu kulturu da nalikuje na kulturu kampusa, tako da se naša radna snaga isto tako zaljubi u svoj posao?“ Nitko ne tvrdi da bi ugodan posao trebao biti manje ugodan. Međutim, rad koji emotivno ispunjava je i dalje rad i prepoznati ga kao takvog ne znači da ga podcjenjujemo na bilo koji način. Odbijanje da ga takvim prepoznamo otvara vrata najstrašnijoj eksploataciji i nanosi štetu svim radnicima i radnicama.

-----

Umjesto da stvori naciju samoispunjenih, sretnih radnika, naša DWYL era dovela je do rasta broja pomoćnih profesora i neplaćenih pripravnika – ljudi koji su natjerani da rade za male pare ili besplatno, pa čak i uz financijske gubitke. To svakako vrijedi za sve one pripravnike koji rade da bi otplatili studentski kredit ili one koji su kupili ultraprestižna stažiranja u modnim kućama doslovno na aukciji. (Valentino i Balenciaga su među brojnim modnim kućama koje su jednomjesečna stažiranja stavila na aukciju. Za dobrotvorne svrhe, naravno.) U posljednjem slučaju radi se o radničkoj eksploataciji dovedenoj do svoje krajnosti, a kao što trenutno istraživanje Pro Publice otkriva, neplaćeni pripravnik je sve češća pojava među američkom radnom snagom.

---------

Ono što je zajedničko svim ovim poslovima bez obzira na to rade li ih ljudi sa srednjom stručnom spremom ili doktorandi, je uvjerenje da plaća ne bi trebala biti osnovna motivacija njihovog obavljanja. Od žena se očekuje da obavljaju poslove jer su (navodno) prirodne davateljice njege i i željne da udovolje drugima; na kraju krajeva, one se još od pamtivijeka besplatno brinu za djecu i starije i obavljaju kućanske poslove. A i govoriti o novcu ionako ne priliči jednoj dami.

zaista svjez i zanimljiv ugao gledanja na ovu krilaticu. Pogotovo u svjetlu akademskog osoblja, elitizma, volonterizma/pripravnistva i zena...
sjajno. koliko mislimo da radimo ono sto nas i drajva i da smo sretni, a zapravo smo zrtve pomno oblikovanog stroja eksploatacije. sjajno.

p.s. voli sto radis i radi sto volis, po meni su dvije razlicite stvari....

http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/en ... iteta-3166

Enver Kazaz 29.05.2017

Enver Kazaz: POKORAVANJE POKORENOG UNIVERZITETA
Rahmet duši autonomiji univerziteta i akademske zajednice. Vlada pokorava već pokoreni univerzitet Izvor fotografije: Anadolija

Prošle sedmice Vlada Kantona Sarajevo u skupštinsku proceduru poslala je Zakon o visokom obrazovanju. Ta činjenica podrazumijeva da su njeni članovi saglasni oko teksta Zakona, kojeg su proglasili reformskim. U javnosti, međutim, taj čin naišao je na oštru osudu dijela akademske zajednice koji je poručio vlastodršcima da takav zakon ne da nije reformski, nego je bezmalo diktatorski, a način njegovog predlaganja Skupštini to je i dokazao. Naime, akademska zajednica u javnoj raspravi o tekstu Zakona iznijela je niz kritika i predložila njegove korjenite promjene. Na sličan način reagirale su i neke opozicione stranke. Na to je nadležni ministar, gospodin Elvir Kazazović, odgovorio birokratsko nasilnički, vrativši akademskoj zajednici predložene amandmane s obrazloženjem da su oni zakasnili, pa se o njima ne može ni raspravljati. I ministar je član akademske zajednice, ali jedan od onih koji svoju akademsku karijeru grade u savezu sa vladajućom politikom, a takvih je nemali broj na sarajevskom i drugim bosanskohercegovačkim univerzitetima.

Zanimljivo, prvi put u povijesti Sarajevskog univerziteta nekoliko kritičkih riječi vladi uputio je i Senat, tijelo koje je neprestano s vlastima u ideološkom paktu. Razlog za takav iznenađujući potez može se naći, a gdje drugo, nego u novcu. Naime, Senat se sjetio da treba braniti institucionalnu autonomiju visokog obrazovanja tek onda kada je vlast odlučila da novac zarađen na fakultetima stavi pod svoju kontrolu. Taj novac razlog je spora Senata i dva posljednja sastava esdeaovih vlada Kantona Sarajevo, a prijedlogom novog zakona o njemu neće odlučivati oni koji su ga zaradili, nego vlada, tj. vrh vladajuće partije i njen vođa osobno.

Važno je istaći da Univerzitet zarađuje oko 40% finansijskih sredstava kojima raspolaže, što znači da se radi o milionskim ciframa, koje bi vlastodršci rado oduzeli i trošili na poznati način, npr. onako kako to čine u GRAS-u, Vodovodu, Rad-u, ili, u najnovije vrijeme, Univerzitetskom medicinskom centru, na čijem čelu je supruga predsjednika svega u Bošnjaka, gospođa Sebija Izetbegović.

O pozadini ovog spora u javnosti se gotovo i ne govori, pri čemu univerzitetski Senat skriva činjenicu da je pod dugogodišnjim pritiskom kantonalnih vlasti da pređe na tzv. trezorsko poslovanje i time vladi potpuno isporuči kontrolu novca. Istodobno s tim, vlada je javno osramotila menadžment Univerziteta objelodanjivanjem visina plata nekolicine dekana. Zato je svojom odlukom bezobrazno visoke dekanske plate srezala na pristojne, pa su se nekim dekanima najednom ogadile funkcije koje obavljaju.

Treba reći i da je tobože stručni tim koji je radio na tekstu zakona oformljen uglavnom od SDA-u odanih članova akademske zajednice. Oni su sačinili najgori mogući prijedlog zakona, nastojeći da pokažu kako su veći esdeaovci od supruge njenog predsjednika. Stoga bi valjalo pitati pravnike sa Univerziteta, koje su politički moćnici angažirali da napišu kimilsungovski prijedlog zakona – koliko su vodili računa o institucionalnoj i znanstvenoj autonomiji Univerziteta, na koju se danas poziva akademska zajednica pokušavajući oboriti njihov prijedlog.

A on je uistinu katastrofalan. Njime je predviđeno dodatno jačanje ideološke i političke kontrole odavno ideološki i politički pokorenog Univerziteta. Prema predloženim rješenjima u zakonu, vlastodršci će birati većinu u Upravnom odboru Univerziteta, pa samim tim i u svim drugim upravnim tijelima, npr. onom koje će odlučivati o razvoju Univerziteta i kontrolirati 10% ukupnih univerzitetskih sredstava što ih za tu tobožnju namjenu moraju izdvajati svi fakulteti. Prema nezvaničnim informacijama, gospođa Izetbegović predložila je samu sebe u to tijelo, što je, naravno, pokazatelj kolika je njena znanstvena ambicija. U isto vrijeme, namjesto disperzije akademske moći, koja se na bosanskohercegovačkim univerzitetima najčešće pretvara u veoma nakaradnu ideologiju, predloženi zakon je koncentrira u upravna univerzitetska tijela, čime se direktno ukida ne samo institucionalna nego i znanstvena autonomiju akademske zajednice.

Manji dio akademske zajednice razvijao je u javnom prostoru kritičko znanje i demaskirao ideološke naracije vlasti, te u svojim kritičkim radovima ukazivao na manipulativne strategije kojima su politička i akademska moć u svom zloćudnom savezu vršile mentalnu okupaciju društva. On će, prema prijedlozima u novom zakonu, biti izložen višestrukim oblicima kontrole, jer će o napredovanju nastavnog osoblja u hijerarhijskoj strukturi Univerziteta odlučivati ne akademska zajednica, već birokratija i politički moćnici. A to znači da će duž vertikale univerzitetske moći napredovati isključivo ideološki i politički podobni kadrovi, a ne oni koji razvijaju lokalno kritičko znanje.

Propisujući uvjete za napredovanje nastavnog osoblja, vlastodršci su pokazali izuzetnu bahatost i postavili takve kriterije koje ne može ispuniti gotovo niko na bosanskohercegovačkim univerzitetima. Naime, u glavama birokrata na isti način tretiraju se sve naučne discipline, pa su humanističke nauke, koje se razvijaju uglavnom na lokalnom jeziku, stavljene u isti rang sa onim prirodnim, a za izbor u više zvanje kandidat/kinja mora naučne radove objavljivati u časopisima koji su indeksirani isključivo u tzv. velikim jezicima. Jednostavno rečeno, neko ko se bavi npr. bosnistikom morat će pisati na engleskom da bi zadovoljio kriterije iz zakona, pa će bosnistika na bosanskom/hrvatskom/srpskom, tj. zajedničkom policentričnom jeziku naprosto izumrijeti. Istovremeno, oni koji se bave, recimo, matematikom morat će, npr., pisati knjige, a ne samo udžbenike, da bi napredovali u izboru u viša akademska zvanja, pa su oni stavljeni u istu ravan sa humanistima, kojima je pisanje knjiga naprosto posao. Da bi se napisala originalna naučna knjiga iz oblasti matematike morate biti matematički genije, a takvih je i u svijetu premalo. A da bi se napisao svjetski relevantan naučni rad iz oblasti prirodnih nauka mora se imati novac za istraživanje, kojeg ovdašnji gramzivi političari ne daju naučnicima, pa će kriteriji iz zakona uništiti ionako slabu ovdašnju znanost. Na taj način će sam zakon ostvariti ideal ovdašnje politike – uništiti nauku, jer njena saznanja štete religiji, dovode je u pitanje, osporavaju, a religijsko objašnjenje svijeta temelj je nacionalističke političke ideologije.

A kolika je nestručnost tzv. stručnog tima koji je radio na tekstu zakona najbolje pokazuje način na koji su tretirane svjetske baze podataka o indeksiranim časopisima i naučnim publikacijama. Tu su izjednačene humanističke, društvene i prirodne znanosti, a kao kriterij za napredovanje u nastavnim zvanjima predviđene su baze podataka koje privilegiraju one prirodne. Tako se na koncu zakon ukazuje kao akt koji ukida potrebu da se drugim, pravno nižim aktima, propisuju neke od složenih proceduralnih praksi unutar visokog obrazovanja. U nastojanju da obuhvati naučni i obrazovni proces u totalitetu, predloženi tekst zakona pokazuje se su svoj svojoj totalitarnosti. On i mora biti takav, jer ga radio veoma nestručan i potpuno neupućen tim u akademski razvoj i naučne prakse, koji očito mrzi nauku i naučnike, a voli nacionalne vođe i njihovu zlatnu telad.

Ovo su samo neke od čitavog niza problematičnih odredbi u prijedlogu novog zakona o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo, potpuno neusklađenog sa svjetskom zakonodavnom praksom. O njima bi valjalo načiniti opširnu analizu u kojoj bi se lako dokazao fukoovski pojmljen savez politike, ideologije i znanja, gdje je znanje uvijek žrtva moćnika na vlasti.

Tu se otvara novo pitanje: zašto je kantonalna birokratska moć izabrala baš takav tim za pisanje prijedloga Zakona o visokom obrazovanju. Odgovor je vrlo jednostavan: njoj, toj moći, kao i njenom timu, nije uopće stalo do razvoja visokog obrazovanja i znanosti, nego do kontrole vrijednosti nauke i nadzora nad akademskim osobljem. O karakteru neke vlasti, kaže Andrić u Prokletoj avliji, najbolje govore njeni zatvori, a o karakteru ovdašnje i njeni zakoni. U zatvorima nema onih koji bi po svemu morali tamo biti, a u zakonima nema prava na akademske slobode i autonomiju koja je preduslov društvenog razvoja. Drugim riječima, birokratska moć je u svom „stručnom timu“ za izradu zakona našla poslušnike koji su odlučili izvršiti eutanaziju nad akademskom zajednicom. Reformski duh zakona o kojem govori vlada pokazuje se kao ubilački duh vlasti.

No, predloženi tekst zakona nije samo uništio institucionalnu i znanstvenu autonomiju akademske zajednice, nego je suštinski korumpirao studente. Namjesto da teži ka besplatnom obrazovanju i njegovoj dekomercijalizaciji, vlast je odlučila da se dodvorava studentima dajući im bezbroj ispitnih rokova i dovodeći ih u situaciju u kojoj oni gotovo da ispituju profesore. Onog časa kad je na krivi način uvedena tzv. Bolonjska reforma na sarajevski univerzitet, uništena je svaka mogućnost za proizvodnju naučnog znanja, a birokratizacijom nastavnog procesa on je sveden na srednjoškolski nivo. Od tada do danas politička i akademska moć vode reformu visokog obrazovanja u samoubilačkom smjeru. Ne samo da je izvršena komercijalizacija visokog obrazovanja (Sarajevski univerzitet zarađuje čak 40% sredstava na osnovu različitih dažbina od studenata, a ne na osnovu naučnih projekata), nego i inflacija znanja i fakultetskih diploma. Pojedini studiji, pa čak i neki fakulteti, mogli bi se ovog časa ukinuti, a da na tržištu rada to naprosto ne bude primijećeno. Bolonjski proces, uz to, svako malo morao je mijenjati nastavne planove, a bosanskohercegovački univerzitetski prostor toliko se razlikuje od fakulteta do fakulteta da se ima utisak kako se radi o fakultetima iz različitih država. Inflacijom diploma i znanja oni najslabiji kadrovi dobili su najveće šanse u društvu nepotizma, korupcije, partijske podobnosti, a univerziteti su nicali po bosanskim selendrama kao gljive poslije kiše. Visoko obrazovanje pretvoreno je i politički i ekonomski u najisplativiji biznis u BiH.

Na Fakultetu političkih nauka prije izvjesnog vremena održana je javna rasprava o vladinom prijedlogu zakona. Tamo sam imao priliku slušati kritičke diskusije izvanrednih, uglavnom mlađih kolegica i kolega sa različitih fakulteta. Bio sam oduševljen razinom njihovih diskusija i snagom argumenata. Ali, takvih je malo, premalo na Univerzitetu koji broji hiljade zaposlenih. Stali su u jednu osrednju učionicu. Ostatak akademske zajednice je – javno šutio. Baš kao što je to činio od rata naovamo. Glavninu akademske zajednice čine osobe koje šute o svemu. Pored nje su prošli konclogori, silovanja, masovni zločini, a u njenim radovima iz oblasti humanistike i društvenih znanosti ni traga od tih povijesnih zbivanja. Njeni radovi su negdje na akademskom projektivnom nebu. Istodobno, jedan dio akademske zajednice je umjesto kritičkog razvio ideološko znanje i kreirao narativni prostor i simbolički imaginarij za arhaizaciju i klerikalizaciju ovdašnjih kolektivnih identiteta, stvarajući identitarno starije Bošnjake, Srbe i Hrvate od njihovih predaka. Tom dijelu akademske zajednice novi zakon, ako bude usvojen u Skupštini Kantona Sarajevo, poslužit će kao argument da uništi onaj mali, ali prekrasni dio kritičke akademske zajednice, koji je ideal znanja postavio iznad pragme moći i uspona u karijeri. Viva la muerte, uzvikivali su svojedobno na tlu Evrope pripadnici jednog pokreta. I pobijedili u ratu. Smrt nauci, odjekuje Ministarstvom za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo. Rahmet duši autonomiji univerziteta i akademske zajednice. Vlada pokorava već pokoreni univerzitet.

(Enver Kazaz, Prometej.ba)

People Don't Actually Want Equality

They want fairness.

Bernie Sanders talks about economic inequality all the time, and it’s a message that resonates. You don’t need to be a socialist to worry about the divide between rich and poor in America. Many Americans across the political spectrum claim to be deeply troubled by economic inequality, and many say they support changes that would yield a more equal distribution of income and wealth.

But in his just-published book, On Inequality, the philosopher Harry Frankfurt argues that economic equality has no intrinsic value. This is a moral claim, but it’s also a psychological one: Frankfurt suggests that if people take the time to reflect, they’ll realize that inequality isn’t really what’s bothering them.

People might be troubled by what they see as unjust causes of economic inequality, a perfectly reasonable concern given how much your income and wealth are determined by accidents of birth, including how much money your parents had, your sex, and the color of your skin. We are troubled as well by potential consequences of economic inequality. We may think it corrodes democracy, or increases crime, or diminishes overall happiness. Most of all, people worry about poverty—not that some have less, but rather “that those with less have too little.”

Frankfurt argues, though, that we aren’t really bothered by inequality for its own sake. He points out that few worry about inequalities between the very rich and the very well off, even though these might be greater, both absolutely and proportionately, than inequalities between the moderately well-off and the poor. A world in which everyone suffered from horrible poverty would be a perfectly equal one, he says, but few would prefer that to the world in which we now live. Therefore, “equality” can’t be what we really value.

Some of Frankfurt’s arguments get technical, but it’s not hard to think of cases where a mistaken focus on equality makes the world worse. My favorite example here is from the comedian Louis C.K., where he describes how his five-year-old’s toy broke and she demanded that he break her sister’s toy, which would make things equal. “And I did. I was like crying. And I look at her. She’s got this creepy smile on her face.”

Can Frankfurt really be right that people don’t value economic equality for its own sake? Many scholars believe otherwise. The primatologist Frans de Waal sums up a popular view when he writes: “Robin Hood had it right. Humanity’s deepest wish is to spread the wealth.”

In support of de Waal, researchers have found that if you ask children to distribute items to strangers, they are strongly biased towards equal divisions, even in extreme situations. The psychologists Alex Shaw and Kristina Olson told children between the ages of six and eight about two boys, Dan and Mark, who had cleaned up their room and were to be rewarded with erasers—but there were five of them, so an even split was impossible. Children overwhelmingly reported that the experimenter should throw away the fifth eraser rather than establish an unequal division. They did so even if they could have given the eraser to Dan or Mark without the other one knowing, so they couldn’t have been worrying about eliciting anger or envy.

It might seem as though these responses reflect a burning desire for equality, but more likely they reflect a wish for fairness. It is only because Dan and Mark did the same work that they should get the same reward. And so when Shaw and Olson told the children “Dan did more work than Mark,” they were quite comfortable giving three to Dan and two to Mark. In other words, they were fine with inequality, so long as it was fair.

In research I’ve been involved with at Yale, led by then-graduate student Mark Sheskin, we find that younger children actually have an anti-equality bias—they prefer distributions where they get a relative advantage over equal distributions where everyone gets the same. For instance, children prefer one for them and zero for another child over an arrangement where everyone gets two.

This finding meshes well with what other psychologists have found—and which many parents have observed: When treats are being distributed, children will complain bitterly if they get less, but are entirely mellow if they get more. Other primates behave similarly. Monkeys enjoy cucumbers and will normally be happy getting one, but if they are handed one after having just seen another monkey getting a grape—which monkeys love—they freak out. The monkey with the grape, on the other hand, is perfectly comfortable with its relative advantage.
We don’t find a smidgen of evidence that humans or any other species naturally value equality for its sake.

A different sort of argument in favor of a natural bias toward equality comes from observations of small-scale groups, which really do seem to be egalitarian. In small groups, goods are distributed roughly equally, the weak are taken care of, and the power of leaders is limited. It looks a lot like Occupy Wall Street.

It’s tempting to see small-group behaviors as reflecting some natural preference for equal treatment, but the anthropologist Christopher Boehm, who has extensively studied these groups, tells a different story. He argues that these egalitarian structures emerge because nobody wants to get screwed. Individuals in these societies end up roughly equal because everyone is struggling to ensure that nobody gets too much power over him or her. As I’ve discussed in my last book, Just Babies, there’s a sort of invisible-hand egalitarianism at work in these groups. Boehm writes, “Individuals who otherwise would be subordinated are clever enough to form a large and united political coalition. ... Because the united subordinates are constantly putting down the more assertive alpha types in their midst, egalitarianism is in effect a bizarre type of political hierarchy: The weak combine forces to actively dominate the strong.”

This analysis helps us explain why such huge power differentials exist in the world right now, where it’s far harder for the weak to team up to dominate the strong. As Boehm tells it, in a small society, a wannabe dictator can be ignored or ridiculed by everyone else, and if he doesn’t get the message, he can be beaten up, expelled from the group, or killed. But this is a harder trick to pull in a society of millions where interactions are no longer face-to-face and where the powerful have guns and gulags.

What we see from studies of children and studies of small-scale societies is an early-emerging desire for fairness, and a particularly strong motivation not to get less than anyone else. But we don’t find a smidgen of evidence that humans or any other species naturally value equality for its sake.

Behavioral economists Michael Norton and Dan Ariely recently showed sample distributions of wealth to Americans, in which the people in the bottom fifth have X percentage of the wealth, those in the next fifth have Y percentage of the wealth, and so on. They found that Americans are very wrong about just how unequal their country is—they think that the bottom 40 percent has 9 percent of the wealth and the top 20 percent has 59 percent, while the klix proportions are 0.3 percent and 84 percent.

They also find that when asked about what distribution would be ideal, Americans, regardless of political party, want a far more equal society than they actually live in or believe that they live in. In an article published in The Atlantic, Ariely writes, “the vast majority of Americans prefer a distribution of wealth more equal than what exists in Sweden, which is often placed rhetorically at the extreme far left in terms of political ideology—embraced by liberals as an ideal society and disparaged by conservatives as an overreaching socialist nanny state.”

These are important findings, but Frankfurt’s analysis motivates us to question what they really mean. Ariely emphasizes that Americans want a far more equal society than they have, but it’s worth noting that they don’t actually want equality. The study finds that when asked to create a perfect society, respondents choose one in which those in the top fifth have about three times more wealth than those in the bottom fifth. This hardly settles the issue, but it should motivate us to take seriously Frankfurt’s skepticism about what we really want—and his concern that we worry too much about relative differences, and not enough about fairness and, above all, the suffering of the poor.

http://www.theatlantic.com/science/arch ... urce=atlfb

http://www.bbc.co.uk/events/enwmzc/play/azdqfx/p054c5z4

A New Enlightenment: Full talk
Featuring Stephen Fry, Bettany Hughes, Lawrence Krauss and Martin Rees.

All I had to do for the two dollars was clean Her house for a few hours after school. It was a beautiful house, too, with a plastic-covered sofa and chairs, wall-to-wall blue-and-white carpeting, a white enamel stove, a washing machine and a dryer—things that were common in Her neighborhood, absent in mine. In the middle of the war, She had butter, sugar, steaks, and seam-up-the-back stockings.

I knew how to scrub floors on my knees and how to wash clothes in our zinc tub, but I had never seen a Hoover vacuum cleaner or an iron that wasn’t heated by fire.

Part of my pride in working for Her was earning money I could squander: on movies, candy, paddleballs, jacks, ice-cream cones. But a larger part of my pride was based on the fact that I gave half my wages to my mother, which meant that some of my earnings were used for real things—an insurance-policy payment or what was owed to the milkman or the iceman. The pleasure of being necessary to my parents was profound. I was not like the children in folktales: burdensome mouths to feed, nuisances to be corrected, problems so severe that they were abandoned to the forest. I had a status that doing routine chores in my house did not provide—and it earned me a slow smile, an approving nod from an adult. Confirmations that I was adultlike, not childlike.

In those days, the forties, children were not just loved or liked; they were needed. They could earn money; they could care for children younger than themselves; they could work the farm, take care of the herd, run errands, and much more. I suspect that children aren’t needed in that way now. They are loved, doted on, protected, and helped. Fine, and yet . . .

Little by little, I got better at cleaning Her house—good enough to be given more to do, much more. I was ordered to carry bookcases upstairs and, once, to move a piano from one side of a room to the other. I fell carrying the bookcases. And after pushing the piano my arms and legs hurt so badly. I wanted to refuse, or at least to complain, but I was afraid She would fire me, and I would lose the freedom the dollar gave me, as well as the standing I had at home—although both were slowly being eroded. She began to offer me her clothes, for a price. Impressed by these worn things, which looked simply gorgeous to a little girl who had only two dresses to wear to school, I bought a few. Until my mother asked me if I really wanted to work for castoffs. So I learned to say “No, thank you” to a faded sweater offered for a quarter of a week’s pay.

Still, I had trouble summoning the courage to discuss or object to the increasing demands She made. And I knew that if I told my mother how unhappy I was she would tell me to quit. Then one day, alone in the kitchen with my father, I let drop a few whines about the job. I gave him details, examples of what troubled me, yet although he listened intently, I saw no sympathy in his eyes. No “Oh, you poor little thing.” Perhaps he understood that what I wanted was a solution to the job, not an escape from it. In any case, he put down his cup of coffee and said, “Listen. You don’t live there. You live here. With your people. Go to work. Get your money. And come on home.”

That was what he said. This was what I heard:

1. Whatever the work is, do it well—not for the boss but for yourself.

2. You make the job; it doesn’t make you.

3. Your real life is with us, your family.

4. You are not the work you do; you are the person you are.

I have worked for all sorts of people since then, geniuses and morons, quick-witted and dull, bighearted and narrow. I’ve had many kinds of jobs, but since that conversation with my father I have never considered the level of labor to be the measure of myself, and I have never placed the security of a job above the value of home.


http://www.newyorker.com/magazine/2017/ ... on-you-are

David Whyte - izuzetan lik: http://www.davidwhyte.com/

SELF PORTRAIT

It doesn't interest me if there is one God
or many gods.
I want to know if you belong or feel
abandoned.
If you know despair or can see it in others.
I want to know
if you are prepared to live in the world
with its harsh need
to change you. If you can look back
with firm eyes
saying this is where I stand. I want to know
if you know
how to melt into that fierce heat of living
falling toward
the center of your longing. I want to know
if you are willing
to live, day by day, with the consequence of love
and the bitter
unwanted passion of your sure defeat.
I have heard, in that fierce embrace, even
the gods speak of God.

-- David Whyte
from Fire in the Earth
©1992 Many Rivers Press

Lijep osjecaj poslije citanja pjesme iznad.



Love in the Time of Individualism

Two new books explore America’s changing romantic landscape.

http://www.theatlantic.com/health/archi ... sm/540474/

Regnerus also argues that the easy availability of sex makes men less motivated in their professional lives, because they don’t need to become successful, i.e., marriageable, to woo women to their beds. While this may sound dubious, there is an established precedent for this theory in the field. Regnerus quotes the famous psychologists Roy Baumeister and Kathleen Vohs, who write that “giving young men easy access to abundant sexual satisfaction deprives society of one of its ways to motivate them to contribute valuable achievements to the culture.” Still, it seems extreme to suggest that men need to be dragged by the dick into being productive citizens.

Popular klix apps put women in the position of gatekeeping, whether deliberately or not. It is a truth universally acknowledged that a single man in possession of a smartphone will swipe right on basically everyone. This forces women to be choosier about who they say yes to. Even if they also swipe with abandon, they end up with more matches to sort through—yet more gatekeeping.

http://broadly.vice.com/en_us/article/a ... themselves

As people’s search for romance becomes increasingly divorced from their communities, many relationships start with two individuals, who know next to nothing of each other’s context, trying to figure out if they’d fit into each other’s lives. In the best of circumstances, according to Finkel, they each elevate the other, and live meaningfully—if not always happily—ever after. In less ideal circumstances, individualism leads to loneliness.

“Interdependence has faded, leaving only independence,” Regnerus writes. “It is freer but also far more vulnerable than many wish to acknowledge.”

odlican clanak, a knjigu bih bas rado procitala

http://www.telegram.hr/price/clinton-je ... ju-razuma/

POLITIKA & KRIMINAL

Clinton je napisala knjigu o stvarima o kojima političari obično šute: porazu, izolaciji, alkoholu i gubljenju razuma

Đivo Đurović donosi ekstenzivan pregled najzanimljivijih dijelova knjige

Đivo Đurović
25.09.2017


Prije nešto manje od godinu dana, Amerika je na predsjedničkim izborima izabrala Donalda Trumpa. Hillary Clinton nedavno je objavila izborne memoare, knjigu 'Što se dogodilo', u kojoj, iz svoje perspektive, daje detaljan prikaz izbornog poraza i konačnog kraha nadanja da će postati prva američka predsjednica u povijesti. Đivo Đurović pročitao je knjigu i napravio ekstenzivan pregled najzanimljivijih dijelova
Izborni memoari Hillary Clinton Što se dogodilo, objavljeni prošlog tjedna, skrenuli su pažnju s kaosa u administraciji Donalda Trumpa na ispovijed njegove protukandidatkinje, koja je gotovo godinu dana izbivala iz javnosti. Pokušavajući objasniti “što se dogodilo”, Clinton otkriva detalje kampanje i razmišljanja o tome zašto je izgubila gotovo dobivenu utrku. Njezin odgovor: zbog ponovnog otvaranja istrage protiv nje par dana pred izbore.

Svi drugi razlozi su sporedni: rusko uplitanje u izbore, medijski tretman nje i Trumpa, seksizam u politici, bespoštedna kampanja Bernieja Sandersa i na kraju – najneočekivanije – njene vlastite greške i nedostaci. Osim objašnjenja “što se dogodilo”, netipično je otvorila dušu i u detalje prepričala tragediju izborne noći i muku idućih mjeseci, kad se izolirala i gotovo počela gubiti razum. Kaže da nije pristala piti tablete za smirenje, ali da je pila puno alkohola. To nisu stvari koje političari lako otkrivaju o sebi. Zato ova knjiga ocrtava drukčiju, dosad nepoznatu Hillary.

Glavni razlog zbog kojega sam izgubila izbore bila je odluka direktora FBI-a Jima Comeyja da 11 dana pred izbore, zbog pronalaska mojih mailova u nepovezanoj istrazi, ponovo otvori istragu protiv mene. Od toga se nisam oporavila i zato sam poražena, tvrdi Clinton. Vijest o otvaranju istrage saznala je od članova svog tima kad je sletjela u Cedar Rapids u Iowi, državi u kojoj su započele i propale mnoge predsjedničke ambicije. Doznali su uskoro da je “nepovezana istraga” u kojoj su pronašli mailove bila istraga protiv Anthonyja Weinera, bivšeg demokratskog kongresmena iz New Yorka čiji je laptop FBI zaplijenio pod sumnjom da je s njega maloljetnicama slao fotografije svog penisa.

Weiner je bivši suprug Hillaryine desne ruke, Hume Abedin, koja je koristila isti laptop. Tako su se na njemu našli mailovi koje je Huma razmjenjivala s Hillary dok je bila državna tajnica. “Kad smo to čuli, Huma se slomila. Anthony joj je već zadao toliko muke. A sad još i ovo. ‘Taj će me čovjek odvesti u smrt’, rekla je i briznula u plač. S Humom sam surađivala više od dvadeset godina i o njoj mislim sve najbolje. Gledajući je tako uzrujanu, slomilo mi se srce. Zagrlila sam je i pokušala utješiti. U idućim danima mnogi su mi savjetovali da je otpustim i distanciram se od nje. Ne dolazi u obzir! Ona ni za što nije kriva. Stala sam uz nju kao što je ona toliko puta stajala uz mene”, piše Hillary Clinton.

Istraga mailova s laptopa bila je brza i nije dala nikakav rezultat, pa je Comey tri dana pred izbore objavio da je ponovno zatvorena jer su svi mailovi koje su tamo našli bili već otprije poznati. “No, krasno. Premalo, prekasno. Ostalo je povijest”, s gorčinom zaključuje Clinton. Ali zašto se to dogodilo? “Ne mogu znati što je Comeyju bilo u glavi. Ne znam je li imao nešto protiv mene osobno ili je mislio da ću ionako pobijediti, pa je brinuo samo o tome da će ga kasnije republikanci i agenti FBI-a napadati jer nije obznanio ponovno otvaranje istrage. Ali ono što znam je da, kad si na čelu agencije kakav je FBI, moraš brinuti o sadržaju, a ne o dojmu. I moraš biti spreman na pritiske koje donosi tako važna funkcija”, piše Clinton.

Nema sumnje da je Comey bio pod velikim pritiskom iz samog FBI-a. Trumpov saveznik Rudy Giuliani, bivši gradonačelnik New Yorka i bivši tužitelj s brojnim prijateljima u FBI-u, često se zna izlajati. Dva dana pred ponovno otvaranje istrage rekao je na televiziji da u FBI-u postoji glasna grupa agenata koji su bijesni na Comeyja jer ranije tog ljeta nije podigao optužnicu protiv Clinton. “Unutar FBI-a se odvija revolucija, oni su došli do točke vrenja”, ispričao je Giuliani novinarima. “FBI je Trumpland”, otkrio je jedan bivši agent. Kad je 16 obavještajnih agencija objavilo da je Rusija hakirala server Demokratske stranke po nalogu iz samog vrha u Moskvi, FBI je bio jedina agencija koja nije potpisala taj nalaz.

Comey je objasnio da se slaže s nalazima, ali da je neprimjereno objaviti ih mjesec dana pred izbore. No, to mu nije smetalo kad je, 11 dana pred izbore, objavio da ponovno otvara istragu protiv Clinton. Otvaranje istrage zadalo nam je smrtni udarac, tvrdi Clinton. Poziva se na statističkog gurua Natea Silvera, koji tvrdi da je bila na sigurnom putu prema pobjedi sve do 28. listopada, kad je istraga ponovno otvorena. Da su se izbori održali 27. listopada, šanse da bi ona pobijedila bile su gotovo stopostotne, tvrdi Silver. Clinton uzima podatak o popularnosti među zaposlenim ženama. Cijeli listopad ona je kod njih vodila s 4 posto prednosti pred Trumpom. A onda je, u zadnjem tjednu, Trump prešao u vodstvo s čak 24 poena prednosti.

Ove podatke potvrđuju i nepovezane analize iz Trumpovog stožera, koje je u knjizi o Steveu Bannonu Vražja nagodba donio Joshua Green. Sve do zadnjeg tjedna kampanje, Bannon je bio uvjeren da će Trump izgubiti. “No, tad se počelo nešto događati i interna istraživanja su počela pokazivati da nam brojke rastu”, ispričao je Bannon Greenu. To “nešto” bilo je ponovno otvaranje istrage protiv Hillary Clinton.


Zašto je Comeyjevo otvaranje istrage bilo tako presudno? Clinton tvrdi da se “cijela kampanja može svesti na borbu koji će osjećaj među biračima prevladati – prvi je njihov strah od rizika, a drugi želja za promjenom. Ja sam pokušala uvjeriti Amerikance da bi izbor Trumpa bio preveliki rizik i ta je strategija dobro funkcionirala sve do kraja listopada. No, Comey je tu sliku okrenuo naglavce. Sad su birači počeli brinuti da bi, ako izaberu mene, mogle uslijediti nove istrage, a na kraju možda i moj opoziv. Tako je stvoren dojam da i Trump i ja predstavljamo rizičan izbor. A ako je svaki izbor rizičan, onda je prevladala želja za promjenom. Trump je predstavljao promjenu; ja sam bila doživljavana kao nastavak iste, Obamine politike.”

Comey je kasnije izjavio kako ga je od pomisli je on preokrenuo izbore hvata “blaga mučnina”. “Kad sam to čula, pozlilo mi je”, kaže Hillary Clinton. “Pogriješila sam što ga nisam napala još na početku ljeta. Kad je objavio da me neće optužiti, svejedno je održao predavanje o tome kako sam bila nesmotrena i neodgovorna. Instinkt mi je govorio da mu odgovorim – ili me optuži, ili šuti. Uvjerili su me da to ne napravim. Da sam tad reagirala, vjerojatno se ne bi usudio ponovo otvoriti istragu neposredno pred izbore.”

Clinton tu bez straha ulazi u minsko polje. Citira nalaz aktualnog zamjenika glavnog tužitelja, Roda Rosensteina, koji je Trump naručio kao izliku da smijeni Comeyja. Iako je Trumpu smetalo to što Comey istražuje njegove veze s Rusijom, službeno je smijenjen zato što je u kampanji bio nepravedan prema Clinton. “Direktor je medijima predočio svoje viđenje događaja, kao da iznosi završnu riječ na suđenju, ali suđenja nije bilo. To je udžbenički primjer onoga što tužitelje i agente uče da nikad ne smiju napraviti”, citira Rosensteinove riječi Clinton.

Uloge su se ovdje u međuvremenu dramatično promijenile. Comey se zbog istrage afere s Rusijom pretvorio u glavnog Trumpovog oponenta, omiljenog upravo među ljudima koji su glasali za Hillary. Ona pak njega proglašava glavnim krivcem za svoj poraz. No, Trump ne podnosi ni Rosensteina, iako je član njegove administracije. Nakon Comeyjeve smjene, Rosenstein je imenovao specijalnog istražitelja koji dalje radi na ruskoj aferi. To je Bob Mueller, koji je vodio FBI prije Comeyja. Ako je Comey najveća Hillaryna noćna mora, njegov prethodnik je postao najveća Trumpova noćna mora.

Kad je Wikileaks objavio mailove koje su ruske tajne službe ukrale sa servera Demokratske stranke, pokazalo se da Rusija pokušava utjecati na ishod izbora, da je ukradene podatke pretvorila u političko oružje, piše Clinton. Priznaje da joj u to vrijeme nije nakraj pamet bila ideja da bi Trump mogao raditi u dogovoru s Moskvom. Znala je da je Putin već dugo ne voli i da bi mu izbor Trumpa bio draži ishod. Trump je za Putina imao samo birane riječi i pohvale, relativizirao je njegove zločine, čak i najavljivao da bi ukinuo sankcije i priznao protuzakonitu aneksiju Krima. Sve to činilo se dovoljnim razlogom da se Rusija angažira na Trumpovoj strani. Iako je Trump u ljeto 2016. javno pozvao “Rusiju, ako sluša, da pokuša pronaći njene izbrisane mailove”, ideja o tajnoj suradnji Trumpa s Kremljom i dalje je zvučala kao ludost.

“Ovo nije imalo nikakve veze s mojim privatnim serverom u State Departmentu, ali su zbog ovoga riječi ‘Clinton’ i ‘mailovi’ ostale u naslovima sve do izbora. U očima mnogih birači te su dvije priče stopile u jednu. A onda je Comey ponovno otvorio istragu. Snašla nas je savršena oluja. Trump je to iskoristio. Citirao je Wikileaks više od 160 puta”, piše Clinton. Ona nema iluzija o Julianu Assangeu, “odvratnom licemjeru” koji pod krinkom borbe za transparentnost “radi kao Putinov agent”. “Trump je Putinov savršeni trojanski konj. Svaki put kad ga vidi na televiziji, sjetim se trenutka u debati kad sam ga optužila da je Putinova marioneta. ‘Nisam marioneta, nisam marioneta; ti si marioneta’, promucao je. Taj čovjek danas je predsjednik Sjedinjenih Država. I nitko nije sretniji od Vladimira Putina”, piše Clinton.

Uvjerena je da su veze Trumpa i Putina počele godinama prije izbora, kad je Rusija počela financijski pomagati Trumpa koji se više nije mogao zaduživati u američkim bankama. Do Hillary je u jednom trenutku došao i kontroverzni Dosje jednog bivšeg britanskog obavještajca u kojemu se tvrdi da je Putin ucijenio Trumpa snimkom orgija u moskovskom Ritz-Carltonu. Njena kampanja nije vjerovala Dosjeu, a nisu ni mediji kojima je kružio. No Clinton u knjizi otkriva da, na kraju svega, misli kako je moguće da su informacije iz Dosjea točne. Kad se istraga veza Trumpa s Rusijom počela javno rasplitati, Clinton je postala potpuno obuzeta. “Nisam si mogla pomoći, pratila sam svaki novi detalj i svaki obrat, u najsitnije detalje. Čitala sam sve čega bih se dokopala, naučila puno o algoritmima, ‘farmama za proizvodnju sadržaja’, optimizaciji za tražilice.


Na inauguracijskoj šetnji nakon što je Bill osvojio drugi mandatWIKIPEDIA
Registratori s isprintanim člancima na mom stolu postajalo su sve deblji. Počela sam voditi specijalne liste, popise svega što znam o skandalu koji se odvijao pred mojim očima. Ponekad sam se osjećala kao Carrie Mathison iz serije Homeland kad očajnički pokušava shvatiti neku kompliciranu urotu i od svega počne gubiti razum. To nije lijep prizor ni za koga, a kamoli za bivšu američku državnu tajnicu”, piše Hillary Clinton.Ipak, uvjerena da je rusko uplitanje u izbore igralo tek sekundarnu ulogu u njihovu ishodu, jer su Jim Comey i otvaranje istrage 11 dana pred izbore bili puno važniji. Angažman Rusije usporedila je sa štetom koji bi napravio još jedan “super-PAC” s neprijateljskom kampanjom usmjerenom protiv nje.

Na američkoj političkoj sceni, super-PAC je “politički odbor” financiran privatnim novcem koji vodi paralelnu kampanju za ili protiv nekog kandidata. Njegov učinak može biti ozbiljan, ali rijetko kad je presudan za ishod. Zato je Clinton relativno blaga prema Obami, kojemu su mnogi prigovarali što se nije odlučnije suprotstavio Putinu kad je saznao što se događa. Clinton kaže kako joj je jasno da, dok je Trump trubio da je cijeli sistem namješten protiv njega, Obama nije htio stvoriti dojam da administracija radi u njenu korist. “Ipak, ponekad se pitam što bi se bilo dogodilo da je predsjednik Obama obratio naciji preko televizije u jesen 2016. i upozorio da je američka demokracija napadnuta. Možda bi se više Amerikanaca probudilo i shvatilo prijetnju. Nikad nećemo znati”, napisala je u jedinom paragrafu svoje knjige u kojem kritizira bivšeg šefa.

Mediji su pomogli Trumpu da postane predsjednik, vjeruje Hillary Clinton. Oko toga zapravo nema puno spora – čak i prozvani mediji priznaju da su nehotice pogodovali Trumpu. Televizije su pratile svaki njegov korak i dale mu više besplatnog medijskog prostora nego što su ga dobili republikanski protukandidati, a kasnije i Clinton. Televizija ide za rejtingom, a Trump je kao bivša zvijezda realityja donosio odlične gledanosti. Nedavno objavljeno istraživanje Centra za medije i politiku na Harvardu, koje Hillary Clinton obilato citira, pokazalo je da se samo 10 posto svih izvještaja bavilo stvarnim prijedlozima i programima kandidata. Ostalo su bili skandali. U Trumpovu slučaju skandali su se izmjenjivali svakodnevno, a za Clinton je skandal uvijek bio isti – njezini mailovi.

Ona medijima prigovara upravo taj “ujednačeni” pristup. Trump je bio kandidat s najviše skandala, mutnih poslova i nevjerojatnih izjava u povijesti. No, mediji su smatrali da o njima ne mogu govoriti “uravnoteženo” ako nakon Trumpovih skandala ne kažu nešto i o njenim skandalima.”Ako se sve i svakoga prikaže negativno, dolazi do efekta izjednačavanja koji otvara vrata šarlatanima. Mediji su u prošlosti pomagali građanima da prepoznaju razliku između predanih političara i onih koji se samo pretvaraju da su takvi. Današnji medijski izvještaju zamagljuju tu razliku”, piše u nalazima medijskog istraživanja s Harvarda. Kako Clinton nije imala nego jedan veliki skandal – privatni mail server, a Trump ih je imao stotine, o njegovim skandalima govorilo bi se po dan ili dva, a o njenom serveru cijelu kampanju.

To je stvorilo dojam da su njeni mailovi puno ozbiljniji problem nego što su prolazni Trumpovi skandali. Mediji se jednostavno nisu mogli nositi s činjenicom da kandidati nisu bili jednaki, pa su ih na silu izjednačili. Trump je osnovao lažno sveučilište koje je služilo izvlačenju novca od lakovjernih polaznika, šest puta je bankrotirao, nije objavio porezne prijave. Sve to izjednačeno je s kontroverzom oko Hillaryinog mail servera, iz koje na kraju nije proizašlo ništa.Koliko se o konkretnim politikama govorilo u udarnim večernjim TV-terminima? Na Harvardu su izmjerili: 2008. u prosjeku 220 minuta, 2012. godine 114 minuta, a lani 32 minute. “O mojim mailovima, s druge strane, svake se večeri u prosjeku govorilo 100 minuta. Drugim riječima, mediji su poručivali biračima da su moji mailovi triput važniji od svih drugih tema zajedno”, piše ogorčena Clinton. “Većina medija je ganjala rejtinge i skandale, a Trump je razumio njihove potrebe i svakog dana im davao zeca, kojega bi ganjali dok on ne bi izvukao novoga.”

Clinton ne proziva medije ni novinare imenom, osim – New York Timesa. Posebno je zgrožena tekstom objavljenim tjedan dana pred izbore u kojemu se tvrdilo da FBI ne vidi nikakvu vezu između Trumpa i Rusije. To je, znamo danas, bilo potpuno krivo jer je FBI tada već vodio i kaznenu i protobavještajnu istragu Trumpove kampanje. Kasnije se saznalo da je njujorški dnevnik u tom trenutku imao i pravu vijest, ali je odlučio ići s ovom, po Trumpa povoljnom i netočnom, bez spominjanja proturječnih informacija. “To su najvažnije novine na svijetu koje drugima postavljaju standarde i koje bi se i same trebale pridržavati tih standarda”, piše Clinton.

Uvjereni da će ona ionako pobijediti, mediji su često trenirali strogoću na Clinton. Nakon jedne debate, gdje je Trump govorio u struji svijesti, a ona odgovarala s konkretnim prijedlozima, ugledni voditelj NBC-ja Chuck Todd prigovorio je Clinton da je bila “previše pripremljena”.”Razmišljala sam o tom prigovoru dok sam gledala Trumpa u Ovalnom uredu. ‘Nitko nije znao da zdravstvo može biti tako komplicirano’, rekao je jednom. Otkrio je da je i vanjska politika komplicirana. ‘Nakon što sam deset minuta slušao predsjednika Kine, shvatio sam da Koreja nije jednostavna.’ Čujete li ovaj zvuk? To ja zvuk mog dlana kojim se lupam u čelo!”, napisala je Clinton.

“Nekad mi se čini da Trump uopće nije htio postati predsjednik. ‘Ovo je puno više posla nego prije. Mislio sam da će biti lakše’, rekao je jednom”, gorko je primijetila Clinton.”Ali njezini mailovi!” – nakon što je sve prošlo i Clinton izgubila izbore, te su riječi (“But her emails!”) postale internetski meme, ali i uzrečica kojim Amerikanci ironično prokomentiraju neki novi užas u Bijeloj kući. Nasilno uravnoteživanje u medijima izbacilo je iz balansa cijeli sistem i pomoglo dovesti Trumpa na vlast.

“Stojim ovdje kao kći svoje majke i kao majka svoje kćeri i beskrajno sam sretna što je stigao i ovaj dan”, rekla je Clinton kad je prihvatila kandidaturu Demokratske stranke i postala prva žena koja se ikad natjecala za Bijelu kuću. “Nakon svega što se u međuvremenu dogodilo, i dalje vjerujem da je unapređenje prava žena nezavršeni posao dvadeset i prvog stoljeća. On uključuje i to da jednog dana uspijemo u onome u čemu sam ja podbacila i da žena konačno bude izabrana za predsjednicu. Planiram živjeti dovoljno dugo da to doživim”, piše u knjizi. Pokušaj da ona bude prva žena u Bijeloj kući nije prošao bez seksizma. Neki od najangažiranijih i najljepših dijelova knjige govore o tome koliko je rodno pitanje za Hillary Clinton bilo teško i kakvu je odgovornost osjećala kao prva žena koja se izborila za predsjedničku nominaciju.

“Ušla sam u to s puno iskustva, kao bivša prva dama, senatorica, državna tajnica. Bila sam za taj posao spremna kao što nitko nikad nije bio. Vjerovala sam da ću biti vraški dobra predsjednica. Pa ipak, nikad me nisu prestali ispitivati ‘Zašto želite postati predsjednica? Zašto? Ali, stvarno, zašto to želite?’ Ta su pitanja implicirala da postoji nešto drugo, neka mračna ambicija. Nitko nije psihoanalizirao Marca Rubija, Teda Cruza ili Bernieja Sandersa oko toga zašto su se kandidirali. U njihovom slučaju to se smatralo normalnim. U mom slučaju to se smatralo nenormalnim i zahtijevalo je neko dublje objašnjenje.”

To je tema koju o kojoj Clinton govori bez rukavica. “Seksizam i mizoginija imali su ulogu u izborima 2016. Najbolji dokaz je to što je pobijedio besramni seksist. Ali Donald Trump nije izmislio seksizam, čiji utjecaj traje puno duže. Čim žena istupi i kaže da će se natjecati za neku funkciju, počnu analize njezina lica, tijela, glasa, držanja, omalovažavanje njene pozicije, njenih ideja, njenih uspjeha, njenog integriteta. Oklijevam dok ovo pišem jer znam da će biti žena koje bi se trebale uključiti u politiku, a koje će ovo pročitati i reći ‘Ne, hvala!’. A jedini način da se riješimo seksizma u politici je u tome da se više žena počne baviti politikom. Pa opet, ne poznajem niti jednu političarku koja o ovome ne bi imala štošta ispričati. Niti jednu.”

Nakon tri desetljeća u oku javnosti, ovo je njezino viđenje: “Što se žena više popne u politici, to joj je teže. Ako je čvrsta, onda joj kažu da se ljudima ne sviđa. Ako je blaga, kažu joj da nije za prvu ligu. Ako puno radi, kažu joj da zanemaruje obitelj. Ako stavi obitelj na prvo mjesto, kažu joj da posao ne shvaća ozbiljno. Ako ima karijeru ali nema djecu, nešto s njom nije u redu, i obratno. Ako hoće bolji posao, onda je preambiciozna. Iz te seksističke logike nema izlaza.” Koliko je ženama teže nego muškarcima, sažela je u više puta ponovljenu usporedbu – Ginger Rogers radila je sve isto što i Fred Astaire, samo – u štiklama i unazad. Clinton je izračunala da je samo na frizuru i šminku u lanjskoj kampanji potrošila 600 sati, ili 25 dana!

“Ranije sam se par puta pojavila u javnosti bez šminke i odmah bih završila kao vijest na televiziji i u novinama. Zato se s uzdahom uvijek vraćam u frizerkinu stolicu i sanjam o danu kad žene u javnom životu neće morati nositi šminku ako to ne žele jer za to nikoga neće biti briga.”Trump ju je često optuživao da je “ženska karta” jedino što ima. Ona je to spremno prihvaćala, tvrdeći da je nije točno da je to jedina karta, ali da se ponosno bori za prava žena.

No, žene to nisu honorirale. Iako je dobro prošla među afroameričikim i latinoameričkim ženama, Hillary Clinton nije osvojila najbrojnije – bijele žene. One su glasale za Donalda Trumpa, muškarca koji se hvalio da “kad si zvijezda, možeš im raditi što hoćeš”. Imao je pravo. Clinton je doživjela sve što žene dožive u politici, ali i gore. “Ne mogu izbrojiti koliko su puta Trumpovi pristaše tražili da me se ‘zaključa’. Skandirali su ‘Kriva je! Kriva!’ kao što su vjerski fanatici vikali ‘Sramota! Sramota!’ dok je Cersei Lannister u Igri prijestolja hodala do Crvene utvrde”, napisala je u knjizi. Čim je objavljena, neki mediji su je kritizirali predbacujući joj da se poistovjećuje sa Cersei Lannister. Toliko o seksizmu.

Hillary vjeruje da je protukandidat Bernie Sanders djelomično kriv za loš imidž koji je o njoj stvoren u kampanji. “Uporno me prikazivao kao korumpiranu slugu korporativnih interesa kojoj se ne može vjerovati, koju je kupio Wall Street. Bernie i ja smo se slagali u većini političkih pitanja, pa je krenuo u osobne napade.” Njegovi najvatreniji pristaše – mladi, mahom muški studenti, tzv. Bernie Bros, to su podigli na seksističku razinu, nazivajući je vješticom. Sanders je svojim napadima, tvrdi Clinton, “utro put nadimku ‘Pokvarena (Crooked) Hillary’ koji mi je dao Trump. Ne znam je li to Bernieju smetalo ili nije. Poštujem to što je kasnije u kampanji nastupao na mojim skupovima. Ali on nije demokrat – i to nije uvreda, to on sam kaže.

On se nije uključio u utrku kako bi osigurao da demokrat osvoji Bijelu kuću; uključio se kako bi rastresao Demokratsku stranku. Mislim da je bio u krivu oko stranke i toga za što se ona zalaže. Ja sam ponosna članica Demokratske stranke i voljela bih da je to bio i Bernie”, piše Clinton. Hillary sebi prigovara što se Sandersu nije snažnije suprotstavila. “Svaki put kad bih htjela jače uzvratiti na njegove napade, rečeno mi je da se obuzdam. Mogla sam govoriti o tome da njegovi planovi ne drže vodu, da vode povećanju poreza, ili da su samo pusti snovi – ali svaki put mi je rečeno da ne želim otjerati od sebe Berniejeve pristaše. Predsjednik Obama zamolio me da se suzdržim od kritike i pustim Bernieja na miru. Osjećala sam se kao u luđačkoj košulji.”

Utrka protiv Sandersa bila je, kaže, iznimno frustrirajuća. On nije vodio računa o matematici, nikad nije zbrajao koliko bi njegovi planovi koštali i kako bi ih se platilo, nije ga zanimala ni politička kalkulacija kako uopće skupiti većinu da ti planovi prođu u Kongresu. “Za njega politika znači inspiriranje masovnog pokreta. To me je brinulo jer sam uvijek vjerovala da je opasno davati velika obećanja, a u isto vrijeme nemati pojma kako ih provesti. Kakav god progresivan prijedlog ja imala, Bernie bi došao s nečim još većim i ljevljim, bez obzira je li to bilo izvedivo ili ne. Netko mi je poslao ovaj Facebook post, koji to dobro sažima:


BERNIE: Ja mislim da Amerika treba nabaviti konjića (engl. pony).

HILLARY: Kako ćeš platiti konjića? Otkud će konjić doći? Kako ćeš nagovoriti Kongres da odobri konjića?

BERNIE: Hillary misli da Amerika ne zaslužuje konjića.

BERNIEJEVI PRISTAŠE: Hillary mrzi konjiće!

HILLARY: Zapravo, ja volim konjiće.

BERNIEJEVI PRISTAŠE: Hillary je promijenila mišljenje o konjićima! #WhichHillary #WitchHillary

NASLOV: “Hillary Clinton odbija dati svakom Amerikancu konjića”

VODITELJ DEBATE: Hillary, kako se osjećate kad ljudi kažu da ste lagali o konjićima?

NASLOV NA PORTALU: “Kogresna istraga o Clintoničinim lažima o konjićima”

TWITTER: #ponygate

Iz toga je, kaže, ipak nešto naučila, iako prekasno. Piše da je shvatila koliko su Sandersove ugrubo ocrtane i nerazrađene ideje imale motivacijsku snagu. “Berniejeve ideje su bile velike, jednostavne i potpuno neprovedive. Ali ih je bilo lako objasniti, za razliku od mojih provedivih, ali kompliciranih. Ljudi su htjeli čuti visoke ciljeve oko kojih se mogu organizirati i o kojima mogu sanjati, a ne konkretne politike za ono što je realno i izvedivo. To je bila moja greška.”

Takav zaključak – “moja greška” – nitko nije očekivao od Hillary Clinton i zato je njena knjiga mnoge zapanjila. Prije nego što je prošlog tjedna objavljena, u javnost je procurilo nekoliko stranica, na kojima govori o Sandersu, seksizmu, Obami i jedna o Trumpu. Reakcija je bila kao u priči o konjiću – prvi komentari dočekali su Clinton na nož, žestoko kako se danas ne kritizira ni Donalda Trumpa. ‘Hillary za svoj debakl krivi svakoga samo ne sebe’, ‘upire prstom u druge umjesto da se pogleda u ogledalo’, ‘unosi razdor u Demokratsku stranku’ – to je bio ton komentara, mahom slijeva, prije nego što je itko uopće pročitao knjigu. Još prvog dana po objavi prevladavao je takav pristup, jer su čitatelji – a posebno oni koji ne vole Clinton – tražili dijelove nad kojima bi se mogli zgražati na Twitteru. No, kad se pročita svih petstotinjak stranica, stječe se drukčiji dojam o tome što se dogodilo.

Jasno je kako Clinton ne misli da je izbore izgubila zbog vlastitih grešaka. No, ne misli da ih je izgubila ni zbog danas najpopularnijeg objašnjenja o ruskom uplitanju. Ako bi se to dalo izmjeriti, rekao bih da više od 60 posto krivnje za poraz svaljuje na tadašnjeg šefa FBI-ja Jima Comeyja i njegovo otvaranje istrage 11 dana pred izbore. Ostatak krivnje pripisuje Rusiji, seksizmu u američkoj politici, medijskom izjednačavanju nje i Trumpa i – ne najmanje važno – svojim vlastitim greškama. U političkoj kulturi nesklonoj pretjeranom preuzimanju osobne odgovornosti ona iskače – brojna su mjesta na kojima odgovornost svaljuje na sebe, otvoreno i jasno kao u ovoj rečenici: “Mnogo toga je bilo posljedica mojih vlastitih postupaka: radila sam greške, potom im pristupala obranaški i tvrdoglavo odbijala ispričati se kad sam trebala”.


“Nema dana u kojem se nisam hrvala s jednim jedinim pitanjem: Zašto sam izgubila? Ponekad me to toliko obuzme da mi se teško fokusirati na bilo što drugo. Vraćam se vlastitim nedostacima i greškama koje sam napravila. Preuzimam odgovornost za sve. Možete kriviti baze podataka, možete kriviti loše poruke, možete kriviti što vam drago – ali ja sam bila kandidatkinja. To je bila moja kampanja. To su bile moje odluke. Često tješim razočarane prijatelje, što me dovede u još gore stanje – borim se s ogromnim valom tuge koji prijeti da me cijelu proguta. Na svakom koraku osjećam da sam sve iznevjerila. I jesam, iznevjerila sam ih.”Temeljni zaključak Hillary Clinton je da nije prepoznala raskorak između svog pristupa politici i onoga što su birači htjeli čuti. “Kad su ljudi ljuti i traže koga bi okrivili, ne zanima ih vaš plan u deset točaka o povećanju plaća ili smanjenju nezaposlenosti. Oni žele da i vi budete ljuti.”Mnogi su bili ljuti, ali na nju, kad je dio Trumpovih birača nazvala “bijednicima”.

U knjizi se ispričala za to. Bila je, kaže, meta napada i medijskog izjednačavanja s Trumpom, “ali moj je zadatak bio da se probijem kroza svu tu buku i uvjerim Amerikance da glasaju za mene. Nisam znala to kako napraviti. Svi moji najgori strahovi o vlastitim ograničenjima ostvarili su se u izbornoj noći. Pokušala sam nešto naučiti iz iskustva, ali nisam uspjela”, piše Hillary Clinton.Prisjećajući se svoga oca, koji joj je govorio da je bezuvjetno voli čak i kad se ne slaže s njenim postupcima, Clinton se u knjizi zapitala: “No, tata, što bi bilo da znaš da sam izgubila izbore koje sam trebala dobiti i da sam omogućila da nekvalificirani siledžija postane predsjednik Amerike? Bi li me i u tom slučaju bezuvjetno volio?” Hillary Clinton ne može, i ne pokušava, pobjeći od vlastite odgovornosti za poraz na lanjskim izborima.

Izborni memoari Hillary Clinton vrlo su neobični za američku političku publicistiku. Istina, gotovo svaki kandidat za predsjednika Amerike napisao je knjigu, uključujući i one koji su poraženi. John Kerrry, koji je izgubio od Georgea W. Busha 2004. godine, objavio je “Poziv na službu”; John McCain, koji je izgubio od Obame četiri godine kasnije, objavio je “Tešku odluku”. Mitt Romney također je izgubio od Obame, 2012. godine, i objavio “Mitt Romney vlastitim riječima”. No, sve su te knjige nagovaračke, a ne introspektivne, programatske, a ne analitičke, jer su objavljene u godini izbora, a ne nakon što je kandidat izgubio. Hillary Clinton napisala je prvu knjigu poraženog kandidata i otkrila koliko bolan i nepodnošljiv može biti gubitak na izborima za najmoćniji posao na svijetu.

Njezino svjedočanstvo o presudnoj noći s 8. na 9. studenog 2016. godine jedini je takav opširni tekst nekog aktera o njegovu (ovdje: njezinu) porazu na američkim izborima. Bilo je političara koji su o toj traumi progovorili u memoarima godinama nakon izbora. Ali nitko do Clinton nije progovorio o emotivnom i psihološkom efektu gubitka izbora. Pogotovo o tome nije govorio ovako rano, niti godinu dana nakon poraza. Clintoničine izborne memoare zato će pročitati svaka buduća kandidatkinja i kandidat za tu funkciju u desetljećima koja dolaze, a vjerojatno i mnogi izvan Amerike. Hillary nije Oprah, nije netko tko intimu lako izlaže drugima. Ako išta, uvijek su je optuživali da je hladna, distancirana i nedostupna. Zato su ove rečenice iz njene knjige još upečatljivije:

“Svi naši izborni modeli, kao i sva istraživanja javnog mišljenja i predviđanja, davala su mi izvrsne šanse za pobjedu. Sad je odjednom ispalo da mi to klizi iz ruke. Bila sam zaprepaštena. Nisam bila mentalno spremna za takvo što. U glavi mi se zadnjih dana kampanje nisu vrtjeli apokaliptični scenariji, nisam ni pomišljala o tome što reći ako izgubim. To mi nije padalo ni na kraj pameti. Ali to je sad počelo izgledati vrlo stvarno. Užasno sam se mučila da to prihvatim. Imala sam dojam da je netko isisao sav zrak iz sobe i da više ne mogu disati.”Izborni utorak započela je u puno boljem raspoloženju. Bio je to prvi dan bez ludog ritma kampanje, pa se posvetila dotad zanemarivanim poslovima. Nakon što su ona i Bill glasali, na putu do izbornog stožera na Manhattanu prvi put se ozbiljno uhvatila biografija kandidata za svoje buduće ministre i počela sastavljati kadrovsku križaljku.

Počela je u glavi slagati i prioritetne projekte – prva će biti infrastruktura, masovni radovi na obnovi mostova, cesta, pruga i aerodroma. To je zapisala i dala papir suradnicima da infrastrukturu ubace u pobjednički govor. Na putu do stožera u hotelu Peninsula, samo blok udaljenom od Trump Towera, nije razmišljala o tome tko će pobijediti, nego koliko će demokrati imati mjesta u Kongresu. “Bilo bi dobro da obnovu infrastrukture podrže obje stranke, pa je najpametnije da odmah večeras republikancima pokažem dobru volju”, piše o svojim tadašnjim planovima Hillary Clinton. Navečer u hotelskoj sobi, kad su se birališta počela zatvarati, pobjednički govor brzo je zaboravljen. Iako poraz još nije bio siguran, raspoloženje je postalo sumorno. Dvadesetak najbližih suradnika i članova obitelji pratilo je rezultate kako su objavljivani na CNN-u.

Bill Clinton bio je korak ispred televizije, jer je telefonirao svojim pouzdanicima diljem zemlje koji su mu dojavljivali rezultate prije službene objave. Brojke nisu bile dobre. Iako je nada još postojala, Hillary je iza ponoći poslala Johna Podestu, šefa kampanje, da ode u kongresnu dvoranu gdje su pristaše čekale njen dolazak i pobjednički govor. Uputa: “Pošalji ih doma. Čak i da pobijedim, neću govoriti prije jutra.” Dok je Podesta raspuštao okupljene, Hillary Clinton je zazvonio telefon. Najgori poziv došao je od Baracka Obame. Predsjednik joj nije potvrdio da je izgubila, ali joj je rekao da bi svako rastezanje i nepriznavanje rezultata bilo opasno za demokraciju, pogotovo zato jer je Trump zadnjih mjeseci toliko govorio da su izbori namješteni protiv njega. Poruka je bila jasna.

“Malo nakon toga, u 1:35 sati, AP je objavio da je Trump osvojio Pennsylvaniju. To je bilo to. Došao je čas. Odlučila sam ga nazvati. ‘Donalde, ovdje Hillary.’ Nema sumnje da je to bio najčudniji trenutak mog cijelog života. Čestitala sam Trumpu i ponudila da ću učiniti sve što mogu da prijenos vlasti prođe glatko. On je rekao nešto lijepo o mojoj obitelji i kampanji. Možda je rekao i nešto o tome kako mora da mi je bilo teško odraditi taj poziv, ali se toga sjećam samo u magli i nisam baš sigurna što je točno rekao. Sve je bilo savršeno pristojno i neobično normalno, kao da sam nazvala susjeda da mu kažem kako ne mogu doći na roštilj. Srećom, kratko je trajalo. Onda sam nazvala Obamu. ‘Oprosti što sam te iznevjerila’, rekla sam mu i tad mi se prvi put stisnulo grlo. Predsjednik je odgovorio lijepim riječima. Prekinula sam i sjedila u tišini par trenutaka. Nisam osjećala ništa. Bio je to šok kakav nisam očekivala.” Kad su gosti otišli, kaže Hillary Clinton, ona i Bill legli su u krevet, gledali šutke u strop i držali se za ruke dok nisu zaspali.

Kako je naučila živjeti s porazom još je zanimljiviji dio knjige Što se dogodilo. Tu je njen narativ gotovo apolitičan. Iz šume sjeverno od New Yorka ne izranja političarka, nego žena nalik svakome od nas – nervozna, hiperaktivna i nesigurna koja puno pije, a ponekad i plače.”Prestala sam glumiti da sam dobro raspoložena. Bila sam užasno uzrujana, ne samo zbog poraza, nego i zbog svega što se događa s državom. Znala sam da svi očekuju da se ponašam pristojno i dostojanstveno, ali sam iznutra kuhala. Ipak, odlučila sam da neću javno pokazivati osjećaje. No, kad sam bila u privatnosti svoje kuće, itekako sam nalazila odušak.

Kad sam čula da je Trump postigao nagodbu oko Trump Universityja, vikala sam na televizor. Kad sam pročitala da je administraciju natrpao bankarima, a mene je optuživao da sam lutka na koncu Wall Streeta, bacila sam daljinski upravljač u zid i razbila ga. Znala sam da ću se na kraju smiriti, ali tih prvih mjeseci nisam bila nimalo dobro. Prijatelji su mi savjetovali xanax, sredstvo za smirenje, i uputili me doktoru. Doktor mi je rekao da nikad u životu nije prepisao toliko antidepresiva kao nakon izbora. No, shvatila sam da xanax nije za mene. Upisala sam se na jogu. Duboko disanje je pomagalo. Ali – iskreno – nisu me spasili samo joga i duboko disanje. Pila sam ogromne količine chardonnaya.”

Nervozu je rješavala i hiperaktivnošću. “Živimo u velikoj kući i imamo dva psa. U jednom trenutku uvjerila sam se da je najvažnija stvar koju treba napraviti – uređenje svih ormara. To sam radila s toliko energije da su mi se psi sklanjali s puta dok bih jurcala po kući. Robu koja Billu i meni više nije trebala slagala sam na hrpu, pa onda pozivala prijatelje i inzistirala da je uzmu. Kad sam riješila ormare, prešla sam na ladice. Našla sam tisuće fotografija i organizirala ih u albume. Potom sam iz kuće izbacila stotine komada starih novina i magazina. Nakon toga sam se prihvatila vizitkarti. Bill i ja smo ih u životu skupili valjda milijun. Sve sam ih skupila i organizirala po abecedi. Onda sam se uhvatila knjiga. Pročitala sam cijelu Elenu Ferrante i nekoliko krimića Donne Leon, Jacqueline Winspear i Charlesa Todda. Billove knjige o politici i povijesti nisam htjela ni vidjeti.”

U svemu tome je zaplakala, tvrdi, samo jednom. U subotu nakon izbora gledala je humorističnu emisiju Saturday Night Live. Kate McKinnon, koja je tu inače glumila Hillary, te je subote sjela za klavir i otpjevala pjesmu Hallelujah velikog Leonarda Cohena, koji je umro dan pred izbore. McKinnon je bila u bijelom odijelu, u ulozi Hillary Clinton, pjesma je bila hommage i Cohenu i njezinom porazu. Ima u toj pjesmi jedna strofa, toliko pogođena za Hillary Clinton i za tu situaciju, da čovjek pomisli je li Cohen namjerno umro baš tog tjedna ne bi li ukazao na nju. Oči Kate McKinnon zasuzile su dok je pjevala:

I did my best, it wasn’t much
I couldn’t feel, so i tried to touch
I’ve told the truth, i didn’t come to fool you
And even though it all went wrong
I’ll stand before the lord of song
With nothing on my tongue but hallelujah



Kad je na televiziji zaplakala čak i glumica koja ju je imitirala, na kauču u svom domu zaplakala je i prava Hillary. Na kraju pjesme, Kate/Hillary pogledala je u kameru i stisnutog grla rekla: “Ja ne odustajem, a ne biste trebali ni vi.”

http://lupiga.com/vijesti/vladari-inter ... u-politiku

Dvojica švicarskih novinara u tekstu su pokazali da Cambridge Analytica svoje poslovne aktivnosti temelji na istraživanju zahvaljujući kojem je poljski psiholog Michal Kosinski doktorirao na prestižnom Sveučilištu u Cambridgeu. Njegovo polje interesa je psihometrija, grana psihologije koja se bavi mjerenjem mentalnih i emotivnih sposobnosti i procesa. Psihometrijska istraživanja nisu nimalo jednostavna. Da bi se dobili pouzdani rezultati, subjekti istraživanja moraju pristati na ispunjavanje ekstenzivnih upitnika kako bi analitičari na temelju njihovih odgovora mogli izraditi više ili manje precizne psihoprofile. Ili je psihometrijsko istraživanje barem tako nekad funkcioniralo, u dobu prije Facebooka.

Kosinski je u svom istraživanju, međutim, pokazao da upravo najpopularnija svjetska društvena mreža može služiti kao nepresušan izvor informacija o svojim korisnicima. Samo temeljem 68 lajkova na Facebooku, pokazao je Kosinski u svom istraživanju 2012. godine, moguće je s 95-postotnom sigurnošću predvidjeti boju kože, s 88-postotnom sigurnošću predvidjeti seksualnu orijentaciju, s 85-postotnom sigurnošću predvidjeti političke preferencije pojedinca... Temeljem samo 70 lajkova, tvrdi Kosinski, moguće je o bilo kojem pojedincu doznati više informacija nego što ih imaju njeni ili njegovi prijatelji. Sa 150 lajkova o osobi se može dobiti više informacija nego što ih imaju njeni roditelji, a 300 lajkova dovoljno je da bi se osobu upoznalo bolje nego što je poznaje njen životni partner.

simpatican clanak