Forum Klix.ba

Zijo77 wrote: ↑12/05/2020 22:30 A šta misliš da onu džamiju kralja Fahda na Alipašinom pretvorimo sportski centar, a sklopu centra i neki restoran! Bolje to nego da bude leglo vehabijskog učenja koje naučava da se stvari rješavaju silom na putu prema islamskoj državi!

Novak20 wrote: ↑13/05/2020 00:56

palermo wrote: ↑12/05/2020 22:22
Katedralu pretvoriti u historijski spomenik uz eventualno otvaranje nekog restorana u njenom sklopu, onako za turiste. Bolje nego da je jelte konji koriste

Ostao sam bez teksta.

Hemel wrote: ↑13/05/2020 01:13

Ludzak wrote: ↑12/05/2020 22:36 Čudi me kako Bošnjacima u zadnjem ratu nije smetao jedan Blaž Kraljević, ili jedan Dobroslav Paraga.

Trebali su se obratiti Arkanu i Legiji za pomoc.

piupiu wrote: ↑12/05/2020 19:55

Počni sa pažljivijim čitanjem, ovako mi se čini da si tek onako uzeo moj post da se izvičeš.

Pardon, daš sebi oduška.

Banksy wrote: ↑12/05/2020 20:22

historijskiH, H, H

prva lekcija, za početak, ovakvo nešta, pa polako dalje, samo ne leti.
https://www.jutarnji.hr/magazin/miljenk ... u/8697074/

Vrh nacionalne Crkve i HDZ stavljaju “U“ na čelo svakom nepodobnom HrvatuNema čestitih riječi od onih koji su najodgovorniji i koji bi mogli unijeti mir u ove dane.

Obračunavati se s tuđim zlima, zabludama i lošim projektima nije nikakvo čojstvo, a vrlo često ni junaštvo. Nekada je to iživljavanje nad slabijim, nekada zauzimanje poze, vrlo često katapultiranje projektila iz svojih zazidanih tvrđava. Ono što čini razliku je hrabrost i sposobnost suočavanja s vlastitim zlom. Neprestano upirati prstom u drugoga, u ono što su drugi radili, u zlo koje su drugi nanijeli, a ne govoriti o onome što smo „mi“ radili, o zlu koje smo „mi“ nanijeli – definicija je licemjerja.

Glavna tema u Bosni i Hercegovini ovih dana, a pogotovo u Sarajevu i Federaciji BiH, tema koja je dodatno zatrovala ionako otrovnu i bolesnu atmosferu, koja je užarila ionako usijane glave, je komemorativna misa „za žrtve Bleiburga i Križnog puta“ koja će se 16. svibnja održati u sarajevskoj katedrali. Planirano je da misu predvodi vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić.

Zaglušljiva je buka i tutnjava koja se tim povodom stvara. Mnogo se priča, a još više prešućuje. Ozračje je zapravo takvo da uopće nije uputno govoriti etično i racionalno. Ipak, evo nekoliko riječi u tom smjeru.

Da imamo sreće koliko nemamo, u 2020. godini – 75 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, događaja kojeg se još samo rijetki stanovnici planete sjećaju, taj događaj ne bi nam bio goruća dnevnopolitička tema. Ako se već mora o njemu pričati, ako nije stavljena točka na taj dio ljudske povijesti, da je sreće, sarajevski nadbiskup i njegovi službeni i poluslužbeni glasnogovornici izašli bi pred narod sa rečenicama poput ovih:

„U Drugom svjetskom ratu dogodio se najveći moralni pad našeg naroda u njegovoj povijesti. Takozvana Nezavisna Država Hrvatska, koja nije bila ni nezavisna ni država nego ubilački stroj predvođen najgorim dijelom našeg naroda, počinila je strašne istrebljivačke zločine nad Srbima, Židovima i Romima. Ti zločini se s pravom mogu okarakterizirati kao genocid, s obzirom da su provedeni sustavno, organizirano i kao posljedica razrađenog plana donijetog u rukovodstvu tzv. NDH. Mnogi Hrvati i katolici su sudjelovali u tome. Oni su nanijeli strašne i brojne zločine nad muškarcima, ženama, starcima i djecom samo zato što su bili Srbi i Romi. Oni su najveći krivci što na našim prostorima gotovo više nema naše braće Židova. Nažalost, ubilačka mržnja nije bila mimoišla ni mnoge članove Crkve. Veliku podršku tom režimu od početka do kraja je davao tadašnji sarajevski nadbiskup Ivan Šarić. On je otvoreno podržavao poglavnika Antu Pavelića. Nažalost, nadbiskup Šarić nije bio izuzetak. Mnogo je i drugih crkvenih velikodostojnika koji se nisu odupirali zlu ili su ga podržavali. Mnogo je onih koji su u nacionalnom zanosu zaboravili na riječi Evanđelja i na općečovječanska načela. Žao nam je i veoma se sramimo zbog toga.“

Takve riječi bile bi ozdravljujuće. Nakon takvih riječi imao bi se i moralni kredibilitet da se izgovore riječi poput sljedećih:

„Ipak, trebamo uzeti u obzir da je po završetku Drugog svjetskog rata mnogo ljudi u osvetničkom gnjevu stradalo bez suđenja, među kojima je bilo i nevinih. U skladu s našom vjerom, dužni smo moliti za duše svih ljudi i zato u naše mise i molitve uključujemo i te ljude, bez ikakve namjere da time relativiziramo zlo režima koji je ovdje vladao od 1941. do 1945. i koji je donio samo bol i nesreću.“

Međutim, nema takvih riječi od onih koji su najodgovorniji i koji bi mogli unijeti mir u ove dane. Štoviše, iz svojih utvrđenih kaptolskih i nacionalno-političkih tvrđava nastavljaju izbacivati dalekometne medijske projektile koji na kraju krajeva najviše pogađaju nepodobne Hrvate: one koji nisu podobni niti hrvatskoj nacionalističkoj politici niti bošnjačkoj nacionalističkoj politici. I prvi i drugi podobnici iz ovoga će izvući korist. Međutim, ovi treći, ni krivi ni dužni, nastavit će nositi žig dvostrukih neprijatelja, samo još intenzivnije; za jedne će biti još više „izdajnici“ jer nisu stali uz narod i Crkvu koju, eto, „napadaju muslimani i komunisti“, a za druge će biti još više nego do sada „prikrivena opasnost“ i „neprijateljski element“ jer nisu pokazali dovoljno vulgarnosti i (apriornog) neprijateljstva u pogledu tog istog naroda i činjenice njegovog postojanja. Njima vrh katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj udružen sa zlotvornom hadezeovskom politikom stavlja „U“ na čelo; od njih će njihove razne sugrađanske hulje zbog njihovog imena, prezimena i(li) mjesta rođenja tražiti da opravdaju pravo na postojanje, njima će se ni krivima ni dužnima spočitavati loši postupci hrvatskih nacionalno-crkvenih glavešina...

Nemaju, naravno, Crkva i HDZ volje ni interesa o takvima razmišljati. Njihovo razmišljanje je statističko, oni barataju s većim brojevima i značajnijim postotcima. Osim toga, Vinko kardinal Puljić je u ljeto 2018. uzroke nacionalnog nejedinstva našao u prvom smrtnom grijehu – oholosti.

Katolička crkva u Njemačkoj, zajedno s drugim kršćanskim crkvama u toj zemlji, obilježila je prije nekoliko dana kraj Drugog svjetskog rata oštrom osudom nacizma i postupaka svojih prethodnika koji su djelovali u vrijeme nacističkog režima. „Da, bili smo krivi, donijeli smo bijedu cijeloj Europi i velikom dijelu svijeta“, poručili su njemački crkveni velikodostojnici. Njemački biskupi sigurno znaju da je mnogo pripadnika njihovog naroda također nevino stradalo krajem Drugog svjetskog rata: u prekomjernim bombardiranjima, iseljavanjima iz mnogih dijelova Evrope i tako dalje; ali znaju na što treba staviti naglasak i znaju imenovati pravog krivca koji je to zlo i pokrenuo – nacističku Njemačku i njezinog vođu Adolfa Hitlera.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj mogla bi mnogo naučiti iz tog primjera, ako već ne želi učiti iz 6. poglavlja Lukinog evanđelja:

„Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.“

Sve bi bilo drukčije samo da otvoreno i jasno kažu neke stvari i da se ne kriju iza načelnih osuda svega i svačega. No, čini se da smo od jednog tako katarzičnog zahvata jako daleko. Štoviše, iz uprave jedne od katoličkih zajednica se „u potpunosti i nedvosmisleno“ ograđuju od „nekolicine članova“ koji „svojim javnim nastupima u medijima na bilo koji način relativiziraju blajburšku tragediju našeg naroda“.

Ružni i teški dani i godine su pred nama. Zaslijepljeni narod osuđen je na zaslijepljene političke i crkvene vođe.

„Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti?“ – Lk 6, 39

muha_sa wrote: ↑13/05/2020 07:53 Nek vala malo i Solak odahne--dosta se o njemu pisalo.

Huriccan01 wrote: ↑13/05/2020 08:06

muha_sa wrote: ↑13/05/2020 07:53 Nek vala malo i Solak odahne--dosta se o njemu pisalo.

Solak nece pobjeci samo da ustase vratimo u misije rupe odakle su privremeno izasli.

nosara wrote: ↑13/05/2020 08:12

Huriccan01 wrote: ↑13/05/2020 08:06

muha_sa wrote: ↑13/05/2020 07:53 Nek vala malo i Solak odahne--dosta se o njemu pisalo.

Solak nece pobjeci samo da ustase vratimo u misije rupe odakle su privremeno izasli.

Tesko. Imaju skole i ulice u Sarajevu koje ste nazvali po njima.

Škobo Habu wrote: ↑13/05/2020 07:02

Banksy wrote: ↑12/05/2020 20:22

historijskiH, H, H

prva lekcija, za početak, ovakvo nešta, pa polako dalje, samo ne leti.
https://www.jutarnji.hr/magazin/miljenk ... u/8697074/

Postaješ naporna sa tim genitvnim "h".

Nisam doktor nauka, niti imam namjeru da to budem. Ti, sa druge strane, ako želiš da ostaviš utisak na nekoga kao intelektualac - povedi prvo računa o vlastitim tipfelerima.

Što se tiče ostalog - neke stvari se mogu saznati bez Miljenka. Baš je moralna vertikala.

Banksy wrote: ↑13/05/2020 09:06

Doktor nauka ne može biti funkcionalno nepismen, a ti to jesi,

Ali i to potvrđuje nešto što Polovina, pa čak i Đoko Jovanić, ne skrivaju u svojim memoarima: ustanak od 27. srpnja 1941, na obje obale Une, nije bio ni komunistički, ni partizanski. S tom se činjenicom, međutim, u nas nije moglo živjeti, disati ni misliti, pa je bilo nužno proizvesti neku drugu činjenicu.

Petar Đilas, inspirator mase koja će ubijati po Kulen Vakufu, još će neko vrijeme ostati poštovani partizanski komandant. Zatim će preći četnicima. Jedan od osvetnika iz ovog vremena i aktivni sudionik napada na izbjegličku kolonu, koji je, zajedno s budućim četničkim zapovjednikom Manom Rokvićem, imao ulogu u pogubljenju sedamdesetorice muškaraca nad jamom Dugopolje, te odgovornost za ubijanje i paljenje po Kulen Vakufu (o čemu govori i general Nikola Nađ), Nikola Karanović proslavit će se kao partizanski zapovjednik, 1951. bit će proglašen za narodnog heroja, a, kao u nekom strašnom filmu, 3. studenog 1981. će, pred preživjelima u pokolju i njihovim potomcima, biti glavni govornik na otvaranju spomenika poginulim kulenvakufskim partizanima, među njima i nekim od koljača i ubojica iz rujna 1941.

Škobo Habu wrote: ↑13/05/2020 09:17

Banksy wrote: ↑13/05/2020 09:06

Doktor nauka ne može biti funkcionalno nepismen, a ti to jesi,

Super. Drago mi je da si to zaključila. Nadam se da me nećeš više gnjaviti sa tim. Funkcionalno sam nepismen.

Ali i to potvrđuje nešto što Polovina, pa čak i Đoko Jovanić, ne skrivaju u svojim memoarima: ustanak od 27. srpnja 1941, na obje obale Une, nije bio ni komunistički, ni partizanski. S tom se činjenicom, međutim, u nas nije moglo živjeti, disati ni misliti, pa je bilo nužno proizvesti neku drugu činjenicu.

Petar Đilas, inspirator mase koja će ubijati po Kulen Vakufu, još će neko vrijeme ostati poštovani partizanski komandant. Zatim će preći četnicima. Jedan od osvetnika iz ovog vremena i aktivni sudionik napada na izbjegličku kolonu, koji je, zajedno s budućim četničkim zapovjednikom Manom Rokvićem, imao ulogu u pogubljenju sedamdesetorice muškaraca nad jamom Dugopolje, te odgovornost za ubijanje i paljenje po Kulen Vakufu (o čemu govori i general Nikola Nađ), Nikola Karanović proslavit će se kao partizanski zapovjednik, 1951. bit će proglašen za narodnog heroja, a, kao u nekom strašnom filmu, 3. studenog 1981. će, pred preživjelima u pokolju i njihovim potomcima, biti glavni govornik na otvaranju spomenika poginulim kulenvakufskim partizanima, među njima i nekim od koljača i ubojica iz rujna 1941.

Knjiga je davno pročitana. Drago mi je da si je spomenula. Moglo je i bez Miljenka, ali kad već jesi - ja, upravo, ovako funkcionalno nepismen, govorim o boldanom.

To što ti nekada namjerno ne želiš da pokušaš shvatiti, već iz vlastite zlobe tražiš dlaku u jajetu u mojim upisima - to je tvoj problem.
Moram priznati da sam ravnodušan po tom pitanju.

By the way, spram Miljenka Jergovića imam određen animozitet, al' ti i nije tema. Što je na estradi Dino Merlin, to je on u književnosti.

Banksy wrote: ↑12/05/2020 20:22

Škobo Habu wrote: ↑12/05/2020 19:25
Četrdeset prve u neke bosanske gradove četnici i partizani ulaze zajedno. Uzmimo primjer Kulen Vakufa, u kojem ustanici prave stravične zločine nad muslimanskim i katoličkim stanovništvom? Je l' to borba protiv fašizma?

Je l' neko zbog tvoje lične interpretacije historijski događaja treba ovakvo nešta tabuizirati samo da se ne bi postavljalo pitanje opravdanosti nekih događaja koji bacaju mrlju na borbu o kojoj govoriš?

prva lekcija, za početak, ovakvo nešta, pa polako dalje, samo ne leti.
https://www.jutarnji.hr/magazin/miljenk ... u/8697074/

Ludzak wrote: ↑13/05/2020 06:37

Hemel wrote: ↑13/05/2020 01:13

Ludzak wrote: ↑12/05/2020 22:36 Čudi me kako Bošnjacima u zadnjem ratu nije smetao jedan Blaž Kraljević, ili jedan Dobroslav Paraga.

Trebali su se obratiti Arkanu i Legiji za pomoc.

Nisu se obracali. Vec su zajedno sa Bošnjacima osnovali prvu vojnu formaciju u BiH u borbu protiv četnika.

Banksy wrote: ↑13/05/2020 09:25 Džaba se koprcaš,

Banksy wrote: ↑12/05/2020 20:22

Škobo Habu wrote: ↑12/05/2020 19:25
Četrdeset prve u neke bosanske gradove četnici i partizani ulaze zajedno. Uzmimo primjer Kulen Vakufa, u kojem ustanici prave stravične zločine nad muslimanskim i katoličkim stanovništvom? Je l' to borba protiv fašizma?

Je l' neko zbog tvoje lične interpretacije historijski događaja treba ovakvo nešta tabuizirati samo da se ne bi postavljalo pitanje opravdanosti nekih događaja koji bacaju mrlju na borbu o kojoj govoriš?

prva lekcija, za početak, ovakvo nešta, pa polako dalje, samo ne leti.
https://www.jutarnji.hr/magazin/miljenk ... u/8697074/

Srdačan pozdrav.

Novak20 wrote: ↑13/05/2020 07:51 Svaka čast Franjo.



http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/fr ... rvatu-4402

Vrh nacionalne Crkve i HDZ stavljaju “U“ na čelo svakom nepodobnom HrvatuNema čestitih riječi od onih koji su najodgovorniji i koji bi mogli unijeti mir u ove dane.

Obračunavati se s tuđim zlima, zabludama i lošim projektima nije nikakvo čojstvo, a vrlo često ni junaštvo. Nekada je to iživljavanje nad slabijim, nekada zauzimanje poze, vrlo često katapultiranje projektila iz svojih zazidanih tvrđava. Ono što čini razliku je hrabrost i sposobnost suočavanja s vlastitim zlom. Neprestano upirati prstom u drugoga, u ono što su drugi radili, u zlo koje su drugi nanijeli, a ne govoriti o onome što smo „mi“ radili, o zlu koje smo „mi“ nanijeli – definicija je licemjerja.

Glavna tema u Bosni i Hercegovini ovih dana, a pogotovo u Sarajevu i Federaciji BiH, tema koja je dodatno zatrovala ionako otrovnu i bolesnu atmosferu, koja je užarila ionako usijane glave, je komemorativna misa „za žrtve Bleiburga i Križnog puta“ koja će se 16. svibnja održati u sarajevskoj katedrali. Planirano je da misu predvodi vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić.

Zaglušljiva je buka i tutnjava koja se tim povodom stvara. Mnogo se priča, a još više prešućuje. Ozračje je zapravo takvo da uopće nije uputno govoriti etično i racionalno. Ipak, evo nekoliko riječi u tom smjeru.

Da imamo sreće koliko nemamo, u 2020. godini – 75 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, događaja kojeg se još samo rijetki stanovnici planete sjećaju, taj događaj ne bi nam bio goruća dnevnopolitička tema. Ako se već mora o njemu pričati, ako nije stavljena točka na taj dio ljudske povijesti, da je sreće, sarajevski nadbiskup i njegovi službeni i poluslužbeni glasnogovornici izašli bi pred narod sa rečenicama poput ovih:

„U Drugom svjetskom ratu dogodio se najveći moralni pad našeg naroda u njegovoj povijesti. Takozvana Nezavisna Država Hrvatska, koja nije bila ni nezavisna ni država nego ubilački stroj predvođen najgorim dijelom našeg naroda, počinila je strašne istrebljivačke zločine nad Srbima, Židovima i Romima. Ti zločini se s pravom mogu okarakterizirati kao genocid, s obzirom da su provedeni sustavno, organizirano i kao posljedica razrađenog plana donijetog u rukovodstvu tzv. NDH. Mnogi Hrvati i katolici su sudjelovali u tome. Oni su nanijeli strašne i brojne zločine nad muškarcima, ženama, starcima i djecom samo zato što su bili Srbi i Romi. Oni su najveći krivci što na našim prostorima gotovo više nema naše braće Židova. Nažalost, ubilačka mržnja nije bila mimoišla ni mnoge članove Crkve. Veliku podršku tom režimu od početka do kraja je davao tadašnji sarajevski nadbiskup Ivan Šarić. On je otvoreno podržavao poglavnika Antu Pavelića. Nažalost, nadbiskup Šarić nije bio izuzetak. Mnogo je i drugih crkvenih velikodostojnika koji se nisu odupirali zlu ili su ga podržavali. Mnogo je onih koji su u nacionalnom zanosu zaboravili na riječi Evanđelja i na općečovječanska načela. Žao nam je i veoma se sramimo zbog toga.“

Takve riječi bile bi ozdravljujuće. Nakon takvih riječi imao bi se i moralni kredibilitet da se izgovore riječi poput sljedećih:

„Ipak, trebamo uzeti u obzir da je po završetku Drugog svjetskog rata mnogo ljudi u osvetničkom gnjevu stradalo bez suđenja, među kojima je bilo i nevinih. U skladu s našom vjerom, dužni smo moliti za duše svih ljudi i zato u naše mise i molitve uključujemo i te ljude, bez ikakve namjere da time relativiziramo zlo režima koji je ovdje vladao od 1941. do 1945. i koji je donio samo bol i nesreću.“

Međutim, nema takvih riječi od onih koji su najodgovorniji i koji bi mogli unijeti mir u ove dane. Štoviše, iz svojih utvrđenih kaptolskih i nacionalno-političkih tvrđava nastavljaju izbacivati dalekometne medijske projektile koji na kraju krajeva najviše pogađaju nepodobne Hrvate: one koji nisu podobni niti hrvatskoj nacionalističkoj politici niti bošnjačkoj nacionalističkoj politici. I prvi i drugi podobnici iz ovoga će izvući korist. Međutim, ovi treći, ni krivi ni dužni, nastavit će nositi žig dvostrukih neprijatelja, samo još intenzivnije; za jedne će biti još više „izdajnici“ jer nisu stali uz narod i Crkvu koju, eto, „napadaju muslimani i komunisti“, a za druge će biti još više nego do sada „prikrivena opasnost“ i „neprijateljski element“ jer nisu pokazali dovoljno vulgarnosti i (apriornog) neprijateljstva u pogledu tog istog naroda i činjenice njegovog postojanja. Njima vrh katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj udružen sa zlotvornom hadezeovskom politikom stavlja „U“ na čelo; od njih će njihove razne sugrađanske hulje zbog njihovog imena, prezimena i(li) mjesta rođenja tražiti da opravdaju pravo na postojanje, njima će se ni krivima ni dužnima spočitavati loši postupci hrvatskih nacionalno-crkvenih glavešina...

Nemaju, naravno, Crkva i HDZ volje ni interesa o takvima razmišljati. Njihovo razmišljanje je statističko, oni barataju s većim brojevima i značajnijim postotcima. Osim toga, Vinko kardinal Puljić je u ljeto 2018. uzroke nacionalnog nejedinstva našao u prvom smrtnom grijehu – oholosti.

Katolička crkva u Njemačkoj, zajedno s drugim kršćanskim crkvama u toj zemlji, obilježila je prije nekoliko dana kraj Drugog svjetskog rata oštrom osudom nacizma i postupaka svojih prethodnika koji su djelovali u vrijeme nacističkog režima. „Da, bili smo krivi, donijeli smo bijedu cijeloj Europi i velikom dijelu svijeta“, poručili su njemački crkveni velikodostojnici. Njemački biskupi sigurno znaju da je mnogo pripadnika njihovog naroda također nevino stradalo krajem Drugog svjetskog rata: u prekomjernim bombardiranjima, iseljavanjima iz mnogih dijelova Evrope i tako dalje; ali znaju na što treba staviti naglasak i znaju imenovati pravog krivca koji je to zlo i pokrenuo – nacističku Njemačku i njezinog vođu Adolfa Hitlera.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj mogla bi mnogo naučiti iz tog primjera, ako već ne želi učiti iz 6. poglavlja Lukinog evanđelja:

„Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.“

Sve bi bilo drukčije samo da otvoreno i jasno kažu neke stvari i da se ne kriju iza načelnih osuda svega i svačega. No, čini se da smo od jednog tako katarzičnog zahvata jako daleko. Štoviše, iz uprave jedne od katoličkih zajednica se „u potpunosti i nedvosmisleno“ ograđuju od „nekolicine članova“ koji „svojim javnim nastupima u medijima na bilo koji način relativiziraju blajburšku tragediju našeg naroda“.

Ružni i teški dani i godine su pred nama. Zaslijepljeni narod osuđen je na zaslijepljene političke i crkvene vođe.

„Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti?“ – Lk 6, 39

mali Ninja wrote: ↑13/05/2020 09:39 Budale se zabave oko budalastine, a ovamo ljudi pokradu milione u sjeni neke mise i niko ne primjeti

dust71000 wrote: ↑13/05/2020 09:34
Članak koji si postavio je samo potvrdio ovo što je Škobo Habu napisao.

nosara wrote: ↑13/05/2020 09:25
Podrzavas li ti sto ustase i ss-ovci imaju svoje ulice u seheru? Iskreno.

Škobo Habu wrote: ↑13/05/2020 10:05

nosara wrote: ↑13/05/2020 09:25
Podrzavas li ti sto ustase i ss-ovci imaju svoje ulice u seheru? Iskreno.

Da čitaš ono što pišem mogao bi i saznati.

Kako komentarišeš da je u bivšoj Jugoslaviji, čijom si se insignijom ideološki zakitio, za narodnog heroja proglašen neko ko je lično nadgledao pokolj muslimanskog i katoličkog stanovništva po Zapadnoj Bosni?

nosara wrote: ↑13/05/2020 10:10
Osupnut sam.

Nisi odgovorio.

muha_sa wrote: ↑13/05/2020 07:53 Nek vala malo i Solak odahne--dosta se o njemu pisalo.