Hrtkovci - šta je to?
Hrtkovci su bili, sasvim je sigurno, najpoznatiji, ali nikako i jedini primer onoga što je Šešelj eufemistično okarakterisao kao ''humano preseljenje''. Slični primeri postojali su i u ostalim delovima Vojvodine: u Slankamenu, Golupcu, Sremskoj Mitrovici, Rumi, Šidu, Beškoj, ... sve do Zemuna gde je - istina koju godinu kasnije - šešeljevska vlast zabranila sedmogodišnjem Dariju Barbaliću da ide u vrtić jer je ''ustaša'', iselivši pri tom čitavu porodicu Barbalić iz stana u kojem su legalno živeli
U petak, 6. maja, obeležava se 19 godina od mitinga Srpske radikalne stranke u Hrtkovcima, što je predstavljalo prolog u progon preko 700 osoba nesrpske nacionalnosti - mahom Hrvata i Mađara - iz te sremske varoši. Tog dana hrtkovački radikali predvođeni samozvanim četničkim vojvodom - a sada dežurnim klovnom u cirkusu zvanom Haški tribunal - Vojislavom Šešeljem pobrojali su 17 Hrtkovčana katoličke veroispovesti od kojih su zahtevali da napuste grad. Spisak proskribovanih čitao je vojvoda od zarđale kašike lično.
Danima su nakon toga Hrvati i Mađari dobijali pretnje od kojekakvih u bradu zaraslih trudbenika etnoinženjeringa koji se nisu ustezali da potegnu oružje - toplo ili hladno, svejedno. Konačni bilans je poražavajući: od 40 odsto građana koji su se na popisu stanovništva 1991. izjasnili kao Hrvati, jedanaest godina kasnije, 2002, ostalo ih je svega sedam odsto. Mađara je na poslednjem popisu bilo devet posto, dok je '91. bilo čak 19 procenata pripadnika te nacionalnosti.
Brojke, hladne i neumoljive, tu su da statistički dočaraju ono što se u maju '92. dešavalo u Hrtkovcima. No, teška priča dodatno izaziva gorušicu u želucu ako se sagleda sa svakodnevnog, ljudskog aspekta: neki ljudi su, vođeni virusom šovinizma i sopstvenim interesima, bez imalo griže savesti učestvovali u progonu svojih komšija ili su - što je jedanko bezočno - mirno posmatrali kako njihovi susedi pakuju kofere, spremajući se ne za letovanje u Čanju, već za praktičan susret sa Šešeljevom institucijom retozije stanovništva. Đorđe Subotić, predsednik Vojvođanske inicijative, priseća se atmosfere koja je tada vladala u Sremu.
''Situacija je bila nepodnošljiva: 6. maja je pročitan spisak na kome su bili najugledniji ljudi: lekari, profesori, učitelji, veterinari itd. Oni su vrlo brzo morali da se isele. Ljudi su se plašili, zvonili su telefoni, upućivane su im pretnje poput: 'Ustašo, biraj dijete koje ti je draže'; ljudi su zaticali zaklane pse u svojim dvorištima. Inscenirane su tuče mladića pridošlica i mladića koji su ranije živeli u selu. Takođe znam da su dolazili i pregledali telefonske imenike. Kada im se prezime nije činilo srpskim, zvali su taj broj i pretili. Postoji primer kada su pozvali broj telefona našeg čuvenog džez trubača Stjepka Guta, međutim na tom broju nalazio se načelnik sremskog okruga doktor Devrnja kome su 'predložili' da se iseli. Kada je video kako je to ozbiljno, otišao je u Radio Srem i apelovao na građane da se smire.
Sećam se jednog događaja, kada su pridšlice uzele jednu devojčicu, jednu od tri ćerke porodice Rakoš, stavile joj nož pod grlo i pretile da će učiniti najgore ukoliko se oni ne isele. Na sreću sve se dobro završilo i ta porodica i dan-danas živi u Rumi. Početkom devedesetih na njihovu kuću je tri puta bačena bomba, iako se kuća nalazi preko puta Sekretarijata MUP'', navodi Subotić za e-Novine, dodajući da sve što se događalo u Hrtkovcima nije moglo da prođe bez znanja vlasti u Srbiji.
Hrtkovci su bili, sasvim je sigurno, najpoznatiji, ali nikako i jedini primer onoga što je Šešelj eufemistično okarakterisao kao ''humano preseljenje''. Slični primeri postojali su i u ostalim delovima Vojvodine: u Slankamenu, Golupcu, Sremskoj Mitrovici, Rumi, Šidu, Beškoj, ... sve do Zemuna gde je - istina koju godinu kasnije - šešeljevska vlast zabranila sedmogodišnjem Dariju Barbaliću da ide u vrtić jer je ''ustaša'', iselivši pri tom čitavu porodicu Barbalić iz stana u kojem su legalno živeli. Subotić podseća da su prva proterivanja nesrpskog stanovništva u Vojvodini počela godinu dana pre šikaniranja u Hrtkovcima.
''Progon hrvatskog i nesrpskog stanovništva iz Srema je počeo godinu dana pe nego što je dr Vojislav Šešelj govorio na mitingu u Hrtkovcima 6. maja. Kao zvanični početak navodi se datum 1. maj 1991. godine kada je u Slankamenu na Hrvatskom domu istaknuta hrvatska zastava. Tada je nastao sukob između Hrvata i građana drugih nacionalnosti. Pre događaja u Hrkovcima, proterano je stanovništvo iz Slankamena, Golubinaca i drugih sela, ali je grupa ljudi uspela da animira javnost u vezi sa Hrtkovcima. Kada se to dogodilo 6. maja, prvo je reagovala grupa profesora sa Novosadskog univerziteta, zatim su 23. i 24. maja u Hrtkovcima boravili Nenad Čanak, Dragan Veselinov i mnogi aktivisti iz Vojvodine, da bi 30. maja, neposredno pred savezne izbore, u Hrtkovce došao autobus sa nezavisnim intelektualcima u organizaciji Civilnog pokreta otpora koji je predvodila Nataša Kandić'', kaže predsednik Vojvođanskog kluba. Novinarka Nadežda Gaće govorila je u maju 2010. za Radio Deutsche Welle o toj poseti:
“Naravno, išli smo sa razlogom. Jer u to vreme su Šešeljeve paravojne formacije (za koje ja ne bih rekla da su paravojne jer su imale podršku države Srbije u to vreme), vršile strahovit pritisak na građane hrvatske nacionalnosti, i to ne samo u Hrtkovcima, već i u drugim mestima po Vojvodini.” No, tribina je, zaslugom radikala, prekinuta: “Van Doma kulture, pripadnici Šešeljeve garde pravili su nemire, izgrede, urlali su, bacali su neko kamenje. Vladala je atmosfera straha kod građana druge nacionalnost”, seća se Nadežda Gaće.
Nekoliko meseci kasnije, početkom avgusta '92, Ostoja Sibinčić, ondašnji predsednik Mesne zajednice Hrtkovci, preimenovao je taj grad u Srbislavce. ''Svečanim otvaranjem tabli sa novim nazivom mesta i nizom drugih manifestacija, juče je u Srbislavcima, donedavno Hrtkovcima, proslavljena seoska slava Sveti Ilija. Od rana jutra sa razglasa odjekivale su srpske narodne pesme, a u sklopu programa kroz selo u fijakeru prošli su Ostoja Sibinčić, predsednik Skupštine mesne zajednice, i Milena Dakić, predsednica omladine'', pisala je beogradska Politka 3. avgusta 1992. Za svoja nedela, Sibinčić je umalo bio nagrađen 2006. godine, kada je bio predložen za sekretara jedne Mesne zajednice u Rumi, što se nije desilo zahvaljujući pritisku jednog dela javnosti.
http://www.e-novine.com/srbija/srbija-t ... vci--.html