Mister Yes wrote:ILVIIR wrote:
nije mi jasno zasto je potreban "reset"?
Zato što se ljudi uljuljkaju i ne filozofiraju kada im je dobro. Kada im nešto iz temelja poremeti sistem vrijednosti (ne nužno smrt drage osobe) onda krenu razmišljati malo dublje.
ILVIIR wrote:
ako nema zivota poslije ovog zemaljskog, onda ce nam biti svima isto, a ako ima, onda si ti definitivno u losijoj poziciji.
Tako sam ja razmišljao prije 20 godina recimo.
Danas se naravno potpuno slažem sa Epikurom koji je rekao: "Smrt nas se ne tiče jer dokle god mi jesmo nema smrti a kad smrt dođe onda nema nas"
Većina ljudi ne može prihvatiti da je smrt kraj i da nakon smrti nema više ništa. Oni bi da su vječni a s obzirom da jasno vide kako tijelo nije viječno onda im je potrebno da vjeruju kako osim tijela posjeduju još nešto što je eto vječno. Ali vječnost duše je apsolutno besmislena ideja jer vječna duša bez razuma nije meni bitna (jer to više nisam ja) a sa razumom bi kad tad poludjela (izgubila razum).
Ili kako sam ja to često objašnjavao, bol je signal koji dio tijela šalje mozgu da je u opasnosti. Ako si u paklu ne može ti biti gore nego što jeste i nema razloga da se taj signal šalje jer nema opasnosti. Samim tim i bol bi ignorisao. Ako bi pak Bog našao način da te svakako boli onda bi od te boli poludio i to više ne bi bilo bitno (vječnost pada u vodu). Ako bi Bog našao način da ne poludiš onda već izlazimo iz okvira razuma i svjesnosti o sebi i ulazimo u polje iluzije a onda svakako to nisam više ja i nije ni bitno. Slično i sa rajem jer bi i tu kad tad poludio od dosade ili ako se ne bi radilo o sistemu svijesti kakav sad imamo onda opet nije ni bitno jer se radi o iluziji ili nečemu nadnaravnom što nije bitno meni naravnom. Ukratko jer nije tema
ILVIIR wrote:
mozda je upravo to uzrok zasto ti pokusavas emocije da iskljucis totalno, a ja to cak smatram kao nekom prednosti. ja naprimjer ne bih mogao zivjeti na ovom svijetu, da nisam duboko ubjedjen, da ce jednog dana sva ova ogromna nepravda, (pogotov prema onim najslabijim kao djeca, zene itd.), biti ispravljena.
Nema nijednog afekta (pa ni osjećanja) o kojem se ne bi mogla obrazovati jasna i razgovjetna ideja, a kada se to učini svaki od njih prestaje da bude stanje trpljenja. Zato cilj je svaki afekt shvatiti jasno i razgovjetno.
Savlađivanje afekata i oslobađanje od njihove vlasti moguće je samo zbog toga što je razum sposoban da shvati da su „sve stvari nužne, i da su opredjeljene beskrajnom vezom uzroka za postojanje i djelovanje“. Dakle, tek shvatajući stvari kao nužne, čovjek stiče moć nad svojim afektima, i na taj načim manje podnosi i trpi. „Mi ćemo mirnoga duha podnjeti ono što nam se dogodi ako smo svjesni toga da smo izvršili svoju dužnost, a da se moć koju imamo nije mogla dotle pružiti da to izbjegnemo, i da smo dio cijele prirode čijem redu sljedujemo“.
Nema nepravde kada dođeš na moj nivo svijesti. Sve što se desilo tako je moralo biti. Čitav univerzum vidim kao jedno drvo a pojedince kao lišće na tom drvetu. Isto kao što ne žališ za lišćem koje pada isto tako ne žališ ni za pojedincima jer ih vidiš samo kao lišće na drvetu života. A to drvo je prelijepo i baš onakvo kakvo treba biti.
ILVIIR wrote:
isto tako ti vjerovatno zamisljas da je moguce zivjeti bez rata, a ja ti kazem da nije. dokazi iz proslosti su definitivno na mojoj strani.
Vjerovao ili ne meni lično rat godi. Kad pogledam cijeli svoj život, sa najvećom nostalgijom se sjećam rata. Tada sam se nekako najbolje osjećao. Bili smo mi i oni. Sve jasno. Osjećaš se bitnim. Osjećaš se muškarcem. Braniteljem. Ovaj posao u kancelariji od 8 do 4, svaki dan isti, poso, kuća, birtija, pogledaš Dnevnik, neki film, zadovoljiš ženu, opereš zube, pišanje pa spavanje. Nekad žena malo zvoca, nisi bacio smeće, nisi usisao, hoćeš ti meni ikad šta pomoći u kući. A u ratu nema struje, nema vode, granate, snajper, rov, pacovi. Ali barem se osjećaš kao muškarac. Sve nekako ima smisla. Ne znam koji je to vrag. Valjda u nama još ima onog primitivnog instinkta lovca i hranitelja.
Dakle, kad bih gledao samo ličnu korist i ja bih navijao za rat. Ali onda se sjetim da imam dijete. Ups
Zato ja i razumijem one koji nemaju djecu. Rat je puno puno zanimljiviji nego mir.

valjda se slazemo oko toga, da kad nepravda postane zakon, otpor postaje duznost. to je kao neko prirodno pravilo koje se kroz historiju mnogo puta dokazalo, a iz dana u dana imamo nove dokaze. da li ce na kraju pobjediti pravda ili nepravda je sasvim drugo pitanje, a da ne pricamo o tome da nije nista ni crno ni bijelo, nego sve su to ustvari nijanse sive boje.
kada to prenesemo na nasu situaciju, vidimo upravo to. svi imaju neki osjecaj nepravde. jedni su majorizirani, drugi ne mogu prosperirati zato sto ih drzava koci, treci ne mogu prosperirati jer ih entitet koci, a ustvari sve su to u sustini iracionalni osjecaji nepravde, jer politicari u saradnji sa medijama stvaraju takvu sliku, a moglo bi biti i upravo naopako da zele. ali nazalost, upravo ti iracionalni osjecaji nepravde stvorili su tu atmosferu letargije, ukocenosti, beznadja, mrznje i napetosti u kojem se nalazimo.
situacija u kojoj se nalazimo nazalost se tesko moze porediti sa onom 92. tad smo imali 50ak godina napretka i prosperiteta. tad je za raliku od ovog rata prosli rat zavrsen sa jasnim pobjednikom. kod nas se rat nazalost vodi dalje ovih 20 zadnjih godina. tito je u svoje vrijeme takodje mora izmisljati neke virtuelne neprijatelje (tipa albanaci ili sta ja znam), da bi sebe i sistem odrzao. na kraju se sve raspalo ustvari iznutra. a najmanje se moze porediti situacija u vezi bosnjaka, koji su visestruko svjesniji sebe i svog polozaja, nego su bili tada.
znaci, niko ne zeli rat. ni ti, ni ja, ni 99,99% bosnjaka, srba ili hrvata. mogli bi mi zivjeti vjecno u ovako definisanoj bosni i mogli bi prosperirati, ali nazalost ima jos uvijek previse nepravde. tako da cu uvijek biti i otpora protiv iste. a kao sto gore reko, taj otpor je razlog ovom zastoju u kojem se nalazimo i naravno da moze jednog dana dovesti do rata. nazalost.
zato, treba sve ciniti da se strasti smiriju, da se nepravda uklanja, da se sistem u kojem se nalazimo popravi i da se korak po korak pocne bolje zivjeti. to je jako naporan i tezak proces, koji lako moze kroz neku glupost ili budaletinu da se rasturi.
PS: ovaj tvoj svjetonazor, koji pokusavas da racionalno da objasnis, nema puno smisla. ne zato sto nije logican, nego zato sto cemo se uvijek na jednoj tacki razici, a to ne mogu ni ja ni ti dokazati: da li postoji svemoguci Bog ili ne? ja tebe mogu pitati kako objasnjavas vjecnost vremensku i prostornu? kako objasnjavas gravitaciju, kad se zemlja vrti i trebala bi valjda vladati centrifugalna ili centripedalna snaga? kako objasnjavas toliku razliku izmedju ljudskog bica i zivotinja? kako objasnjavas fenomen duse ili ga negiras? imas milion pitanja oko kojih mozemo diskutovati danima i na kraju cemo uglavnom opet zavrsiti kod pitanja: da li postoji svemoguci Bog ili ne?