Hoće li oni opet krenuti u rat?
Pobjeda
Piše,
Boban Batrićević
Nacionalistički krugovi i njihovi propagandni punktovi, kako bi zadržali svoje pozicije u politici i društvu te dobili na značaju u javnome mnjenju, često se koriste narativnom proizvodnjom „neprijatelja“. Odličan primjer za tu praksu svakako je mašinerija velikosrpske institucionalne i njoj posilne parainstitucionalne propagande koja već decenijama izmišlja neprijatelje, stvarajući atmosferu straha zbog potencijalnog „uništenja“ srpstva i pravoslavlja.
Malo je kome kao Svetislavu Basari u Atlasu pseudomitologije pošlo za rukom da se poigra s takvim opśenama koje su veliki dio srpskoga društva ubijedile da protiv srpskoga naroda postoji neka misteriozna i tajanstvena zavjera čitavoga svijeta. Manir kojim kvalifikuju „neprijatelje“ najčešće je ksenofoban, šovinistički i diskvalifikatorski, naspram kojeg pozicioniraju sopstvenu etnoglorifikaciju, čiji opstanak slave kao svoj reason d’etre. Albanci tako postaju Šiptari, Hrvati – ustaše, Bošnjaci – Turci itd, a svaka od ovih metafora sa sobom nosi teški asocijativni niz koji među pripadnicima srpskoga naroda izaziva arhetipsku jezu.
Spisku srpskih neprijatelja posljednjih godina pridružio se jedan od najmanjih naroda na svijetu – Crnogorci, u velikosrpskim krugovima poznati kao Milogorci, pri-pejd patriJote, izmišljena nacija ili prostim i rječnikom srpskoga klera rečeno: „Đilasova kopilad“. Otrovna propaganda fabrikovana u Beogradu, a podržana od njihovih krugova u Crnoj Gori, razvila je tezu kako 300.000 Crnogoraca ugrožava opstanak 10 miliona Srba. Proizvodnja Crnogoraca u neprijatelje otvorila je srpskoj nacionalističkoj propagandi i politici širok manevarski prostor. Dok se desetomilionsko ugroženo srpstvo retorički i spartanski branilo od 300.000 Crnogoraca, aktuelna nacionalistička vlast u Srbiji mobilisala je neviđenu nacionalnu kompaktnost i energiju te kompletnu pažnju srpskog društva preusmjerila na događaje u suśednoj državi, pravdajući svoju intervenciju tvrdnjama o ugroženosti Srba koji žive u Crnoj Gori.
Mjesto ozbiljnih društvenih tema kao što su nedostatak demokratije, obračuni s neistomišljenicima, korupcija, gotovo jednopartijski sistem, velika smrtnost zbog slabe i indolentne akcije protiv pandemije korona virusa, priznanje nezavisnosti Kosova, srpski građani bombardovani su informacijama o pravoslavnom Termopilu u srpskoj Sparti. No, nije samo to jedina korist. Potenčena pansrpska ideologija oličena u sintagmi „srpski svet“, što je samo eufemizam za potrošenu krilaticu „Velika Srbija“, udarom na Crnu Goru dobila je svoju imperijalnu satisfakciju.
Konstantnim omalovažavanjem Crnogoraca, kreacijom predstava o njima kao o izmišljenoj naciji, koji žive od pljačke, mafijanja i preprodaje droge, srpska velikosrpska propaganda operacionalizuje svoju davnašnju želju – asimilaciju Crnogoraca. Svaki kritičar takve prakse biva predmet satanizacije, što produkovanjem negativnih medijskih sadržaja što podvrgavanjem elektronskoj lomači na društvenim mrežama. U takvome ambijentu, veliki je pritisak na svakoga pojedinca koji iskaže ljubav prema svojoj zemlji i ukaže na sve veći porast velikosrpskog nacionalizma koji podriva građanske temelje Crne Gore. Kako je to primijetio poznati beogradski antifašista i veliki kritičar velikosrpske ideologije Aleksandar Sekulović, Srbija danas s Crnom Gorom radi isto ono što je Hitler činio Austriji anšlusom.
I mnogo toga zaista podśeća na međuratnu praksu sukcesije nezavisnih država i likvidacije njihovog postojanja, koju prati agresivna i otrovna propaganda, prepuna manipulacija i dezinformacija, unutrašnjih i spoljnih neprijatelja. Andrej Nikolaidis sažeo je to vrlo efektno: „Nacisti i ostali evropski antisemiti Jevreje su vidjeli kao ‘Đavolovu djecu’. Velikosrpski narativ Crnogorce vidi kao ‘Đilasovu kopilad’, odnosno ‘komunističku kopilad’. Komunizam je đavolji – ergo, i Crnogorci su Đavolova djeca.“
A kad je neko đavo, lopov, štetočina i ugrožavatelj, takvoga treba ili prevaspitati ili izbrisati. Još ukoliko tim tvrdnjama legitimitet daju ministri, akademici, novinari, umjetnici i cjelokupna struktura crkve, teze o „ne-narodu“ dobijaju na kredibilitetu i postaju paradigma razmišljanja, aksiom u koji se ne dira, što u najvećem dijelu društva koje produkuje takve stereotipe izaziva potpunu nezainteresovanost za taj „ne-narod“, jer oni kao takvi ne zaslužuju milost. Isti recept koji je korišćen u ratovima devedesetih, kad je propaganda od Bošnjaka, Hrvata i Albanaca iskonstruisala neprijatelje, što je dovelo do građanskih ratova iza kojih su ostale masovne grobnice širom bivše Jugoslavije i genocid u Srebrenici, primijenjen je posljednjih godina na Crnu Goru. Ostaje pitanje – da li će iste strukture koje su devedesetih provocirale rat u Jugoslaviji, sada duboko inkorporirane u aktuelni srpski režim, ponovo krenuti u rat?
https://m.cdm.me/kolumne/hoce-li-oni-op ... lDrL2TnUMo
