_BataZiv_0809 wrote: ↑10/12/2023 12:50
Neke veze koje formiramo u mladosti ostaju trajno.
Kao odrasla i zrela licnost teze sklapas prijateljstva, vise stvari ti smeta, jednostavno to je tako.
Mojih par desperadosa i ja se znamo manje vise citav zivot ili od srednje skole. Da sam ih upoznao nedavno, tesko da bismo bili ovoliko dobri, svjesni smo itekako mana, ali jebiga imamo pricu, imamo proslost i milion dogodovstina, imamo isti generacijski jezik.
Ja sam se seljakao tamo vamo, oni su svi ostali u Zenici, ali i dalje nam je veza cvrsta. Jeste da nam treba par dana unaprijed za svaki dogovor, jeste da se znamo ne cuti i po mjesec dana, ali prijateljstvi opstaje.
Sad to sve dodatno stavit na iskusenje, da se cujemo skypeom kad je kod mene 2 iza ponoci, a kod njih 4 popodne i da se fizicki vidjamo jednom u 2 godine, vala ne znam da bi to islo....
Drustvena smo bica. Ko moze bez drustva ili je zvijer ili je bog, jos su to davno skontali anticki Grci..
Opet svakom njegovo.
Nisam ni rekao da ću se odreći društva i prijatelja skroz. Ali moja lokacija, pa ni vremenska zona, ništa ne mijenjaju u našem dugogodišnjem odnosu.
Od mnoštva poznanika i 'jarana' koji su 90% svi vani, naša ekipa od nas četvoro je jedina konstanta u mom životu i bukvalno smo istinski prijatelji od kako znamo za sebe.
A od nas četvoro pravih prijatelja, jedan je u Njemačkoj već pet godina, a drugi u Norveškoj već petnaest godina, ostali smo još kum i ja u BiH, kum razmišlja sa zaručnicom o Holandiji, ja sam tu gdje jesam. Pošto svi odavno radimo, naša svakodnevna konverzacija je svakako već dugi niz godina svedena bila na messenger grupu na fb, koju smo nakon brisanja sa face-a prebacili na WhatsApp i tu je održavamo.
U zadnjih 15-ak godina, više smo puta sjedili zajedno van BiH nego u Zenici i Sarajevu zajedno. Bukvalno sjednemo u auto nas dvojica/trojica i vozimo se do Beča ili do Trsta da popijemo kafu jer tamo nam slijeće prijatelj iz Norveške. O roadtripovima po Švicarskoj i sjeveru Italije da ne pričam.
Tih roadtripova nema od Covida još, ali i dalje se vidimo cca jednom godišnje, to bude jako kvalitetno druženje i količina tih viđenja uživo ne mijenja kvalitet našeg prijateljstva ni najmanje. I dalje smo si jedni drugima osobe u koje se najviše možemo pouzdati, kad god, gdje god.
Znači promjenom lokacije ništa ne gubim što se socijalnog života tiče, jer je on već sam po sebi prilagođen long-distance varijanti.
Što se porodice tiče, hvala bogu svi smo u top odnosima i uže i šire, ne posjećujemo se često, zna proći dosta vremena, ali niko nikom ne zamjeri, i tu smo svi jedni za druge kada zatreba pa makar se prije toga ne vidjeli desetljeće. Sestra je svakako već deset godina u Austriji, tako da smo i roditelji i ja spremni i na taj long-distance odnos.
Ali u potpunosti razumijem da nismo svi isti, neko je vezan za vlastitu kuću, za grad, neko za domovinu, neko za društvo, a neko za širu porodicu, a neko samo za ženu i dijete.
Ponavljam, moj svijet je moje dijete i moja žena i gdje god da nas baciš, ako smo zajedno, cvjetat ćemo. To je to.
Ne očekujem uopće da gradim nova prijateljstva tamo dole, niti mi je to cilj, nematerijalno se ne može zamijeniti. A firmu, kuću, auta, kako god sam ovdje sagradio i zaradio, tako ću i dole. Lakše ili teže, to ćemo tek da vidimo.
Najbitnije je, po mom skromnom mišljenju, ne limitirati se ničim, pa ni društvom i tom jednom kafom u godini.
Proširiti vlastite horizonte, probati nove stvari, izaći iz te komfort zone, to je jedini način za podići kvalitetu života.
Planeta je moj dom, i kad skontaš, jako je mala. Za par godina kad bude trebalo piti kafu, za 20h sam u Parizu sa njima četvoricom i pričamo o svemu što nam se izdešavalo do tada. Nama dosta.
.
Ili imas traumaticno iskustvo.
reko gdje, kad ovi njemci "pa jel ti vidis kako se ne moze disat napolju koliko je smog", ja i usutim tu 
Šta zagađeno, đe? hahaha