dadinjo33 wrote:Moramo biti poput Smrleta, u tom je sva mudrost i smisao.
ne moras, budi sto jesi, furaj kako mislis da je najbolje, ali kada nama svima smrt dodje...tad cemo znati definitivno ima li ga ili nema, smao sto je tad kasno se kajati. Kada dusa dodje do kljucnih kostiju tad se vrata pokajanja zatvaraju, pa onda mozes iz svega glasa govoriti vjerujem u Boga milion posto, sad stvarno vjerujem bla bla bla...ma dzaba, sta si vjerovao vjerovao si.
neki dan sam se bas da izvinete haman pa sasrao u gace, jer sam prvi put poslije rata pomislio da cu umrijeti....braco moj, kakva se panika u mene uvuce

pomislio da necu srcani dobiti, nesto mi srce cudno bilo a ruka imala neka strujanja, a citao nekad davno da to moze biti znak skorog srcanog udara...pa sve kontam jeli ovo stvarno moj kraj sad...huuuuh to dok covjek ne dozivi nemoze razumjeti kako je insanu u dusi.