Baš je "crnjak" ovaj norveški
Headhunters. Ne znam gdje početi. Niti funkcioniše na sintaktičnom, niti na semantičkom nivou, a evo samo nekoliko razloga:
a) protagonista Roger (Aksel Hennie) užasno neuvjerljiv i neubjedljiv (ko dade Casting Director-u posao?!) ,
b) manuskript žešći kliše (a + b + scena sa grlom u govnima = blablabla),
c) plastika filma (što po franc. filmskom kritičaru André Bazinu znači dekoracija, šminka, svjetlo i donekle "stil igre") samo pojačava već postojeću nevjerodostojnost filma.
A sama završnica filma je prilično "poglupa" i, samim time, predvidiva.
Headhunters je još jedno filmsko djelo, koje na populistički način (uostalom, to je simptomatika cjelokupnog modernog društva već nekoliko decenija) pokušava stvoriti privid kvaliteta i supstance. No, sve je to samo, kao što je već uspostavljeno, plastika.
1 zvjezdica od 5 mogućih.
