Forum Klix.ba

29 November, 2008

933 BODY REMAINS OF SREBRENICA GENOCIDE VICTIMS EXHUMED FROM KAMENICA MASS GRAVES "11" & "12"

Federal News Agency (FENA) reported that expert team of the Institute for Missing Persons in Tuzla (ICMP) exhumed 50 complete and 883 partial human remains of Srebrenica genocide victims from mass graves "Kamenica 11" and "Kamenica 12."

PHOTO: A forensic expert, a member of the International Commission for Missing Persons ICMP, marks body parts of Srebrenica genocide victims before excavation at a mass-grave site in the remote mountain area in the village of Kamenica near the Eastern-Bosnian town of Zvornik and some 30km away from Srebrenica (November 2008).


Murat Husic, head of the expert team, confirmed these are remains of Srebrenica Bosniaks killed in July 1995. Mass graves also contained victims' personal belongings. All remains will undergo DNA identification process. According to the number of revealed victims’ remains, these are the largest mass graves recovered in Podrinje. Exhumation from mass grave “Kamenica 11” shall continue while “Kamenica 12” will be closed.

The 1995 Srebrenica genocide claimed lives of 8,000 - 10,000 Bosniaks - men, children, and elderly. More than 4,000 bodies of Srebrenica genocide victims have so far been exhumed from 12 mass graves along the 7-mile road from Srebrenica to the village of Kamenica. The area is more commonly known as "Death Valley."



Kamenica is also the place of the largest mass grave found to date. In August 2006, the bodies of more than 1,000 victims of the 1995 Srebrenica genocide had been exhumed from Kamenica. At that time, the team had exhumed 144 complete and 1,009 partial skeletons. The remains were heavily damaged, a typical feature of "secondary" mass graves to which victims' bodies are moved from an original burial site in an attempt to hide a crime. The excavation team found bullets mixed with body parts, and plastic and cloth bindings around the victims' arms. Much of the moving was done with bulldozers, which complicates the identification process.

PHOTO: Forensic worker, a member of International Commission for Missing Persons ICMP, shows a pocket watch found on a body of a Srebrenica genocide victim at a mass-grave site in the remote mountain area in the village of Kamenica near the Eastern-Bosnian town of Zvornik (November 2008).


As a result, thousands of bodies still await DNA-identification process run by the International Commission on Missing Persons. According to the director general of the International Commission on Missing Persons (ICMP), Kathryne Bomberger, DNA confirmed at least 8,000 Srebrenica genocide victims (interview).


more photo http://srebrenica-genocide.blogspot.com/

02.12.2008

Norveška

Mirsad Repak osuđen na pet godina zatvora

U prvom suđenju za ratne zločine u Norveškoj poslije Drugog svjetskog rata, Mirsad Repak osuđen na pet godina zatvora.

Okružni sud u Oslu izrekao je prvostepenu presudu Mirsadu Repku, bivšem pripadniku Hrvatskih oružanih snaga (HOS), te ga proglasio krivim po 11 tačaka za “protupravno lišavanje slobode”, i osudio na pet godina zatvora.

Istom presudom Repak je oslobođen optužbe po tački kojom se teretio za silovanje jedne osobe u logoru Dretelj, u blizini Čapljine.

Norveški sud naložio je Repku da isplati oštećenja žrtvama u iznosu do 100.000 konvertibilnih maraka.

Norveško tužilaštvo tereti Repka za zločine koji su počinjeni nad srpskim civilima zatočenim u logoru Dretelj kraj Čapljine, koji je u toku 1992. godine bio pod kontrolom jedinica HOS-a.

Mirsad Repak je uhapšen još u maju 2007. godine, kada je bio osumnjičen za “silovanja, prisilna zatvaranja i nanošenja ozbiljnih povreda”, jer tadašnji zakon Norveške nije obuhvatao ratni zločin.

Međutim, optužnica za ratne zločine podignuta je nakon što je 7. marta 2008. godine Norveška promijenila zakon, kako bi se omogućilo procesuiranje ove vrste zločina.

Kako Justice Report saznaje, Odbrana Mirsada Repka najavila je žalbu na presudu, ali za sada nije potvrdila tu informaciju.

Do sada su u Norveškoj uhapšene tri osobe osumnjičene za ratni zločin iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, od kojih je samo Repak na sudu. Pored Repka, u zatvoru je i bh. građanin Sakib Dautović, koji čeka odluku o eventualnoj deportaciji ili suđenju, te državljanin Hrvatske Damir Sireta, koji čeka izručenje.

http://www.bim.ba/bh/144/10/15227/

02.12.2008

Kamenica / Zvornik

Nastavljene ekshumacije iz Kamenice 11

Tuzlanski odjel Instituta za traženje nestalih BiH, pod vodstvom tužiteljstva tod kantona i dalje vrši ekshumacije iz sekundarne masovne grobnice Kamenica 11 u blizini Zvornika.

"S obzirom da se radovi se odvijaju u otežanim uvjetima i da se skeletni ostaci vade iz gline i blata, pretpostavlja se da će ekshumacije trajati još sedam dana", saopštila je glasnogovornica Tužiteljstva Tuzlanskog kantona Jasna Subotić.

Danas je iz grobnice ekshumirano jedno kompletno i 38 nekompletnih tijela, a ukupno od početka ekshumacije, uključujući i današnji dan 27 kompletnih i 751 nekompletno tijelo. U grobnici je do sada pronađeno i 24 predmeta među kojima su povezi, zrna, dokumenti, nakit i itd.

(FENA)

Drugog dana svjedočenja, Zdravko Marčeta, bivši načelnik štaba 11. krupske lake pješadijske brigade, tokom unakrsnog ispitivanja govorio je o nadležnosti i odgovornosti Vojne policije, te je za Jovana Ostojića kazao da je bio “dobar komandant”, javio je danas BIRN-Justice Report.

“Ostojić je kao komandant bio profesionalac i dobro je obavljao svoju dužnost. Ne znam da je učinio neku grešku tokom službe, a bio je nadređen i Vojnoj policiji”, rekao je Marčeta.

Ispitivanje ovog svjedoka počelo je 2. decembra.

Za niz zločina počinjenih tokom 1992. godine, Tužilaštvo BiH tereti, uz Jovana Ostojića, Gojka Kličkovića i Mladena Drljaču. Ostojić je, kako tvrdi Tužilaštvo, izvjestan vremenski period u toku 1992. godine bio komandant 11. krupske pješadijske brigade. Marčeta je, govoreći o svom ratnom rasporedu, kazao da je od 21. aprila do 1. septembra 1992. godine bio načelnik štaba u toj brigadi u Krupi, te da je već početkom maja iste godine znao za postojanje “brigadnog zatvora” u školi “Petar Kočić”.

“Mada nikad nisam posjetio taj zatvor, sjećam se da je naredbom Drugog korpusa od 25. juna 1992. godine rečeno da se zatvaraju svi brigadni zatvori i otvara korpusni u Kamenici. Čim su se stekli uslovi, u taj zatvor su prebačeni zatvorenici”, rekao je Marčeta.

Ovaj svjedok je kazao da je Ostojić “polovinom jula 1992. godine” došao na dužnost komandanta brigade, te da “pretpostavlja” da je bio upoznat sa postojanjem “brigadnog zatvora”.

Tokom ispitivanja ovog svjedoka, Odbrana Ostojića je najveću pažnju posvetila njegovim saznanjima o odgovornosti Joje Plavanjca za ubistvo 11 muškaraca iz takozvane grupe “Joks” početkom avgusta 1992. godine u školi u Krupi.

Joja Plavanjac se spominje u optužnici Tužilaštva kao saizvršilac pojedinih zločina na području Bosanske Krupe. Marčeta je kazao da je Plavanjca poznavao duži vremenski period, te da ga nikada nije pitao o izvršenom zločinu.

“Smatrao sam da je Vojna policija, koja je tada obezbjeđivala zatvor, trebala obavijestiti da je Plavanjac počinio taj zločin. Plavanjca nisam prijavio jer sam smatrao da je to obaveza Vojne policije, mada ne znam ko je trebao tačno da pokrene postupak protiv njega”, obrazložio je Marčeta. Sudsko vijeće je zabranilo svjedoku da odgovori na pitanje Odbrane da li je neprijavljivanjem Plavanjca nadležnim organima želio zaštititi i njega i sebe.

Naredno ročište zakazano je za utorak, 9. decembra, kada je predviđen nastavak ispitivanja ovog svjedoka.

Rezolucija 819 - Genocid Srebrenica ( Trailer )

5,800 VICTIMS DNA IDENTIFIED

About 5,800 victims of Srebrenica Genocide have been identified through DNA analysis, but they can be reburied only after 70 percent of the bodily remains have been identified. Bosnian Serbs first buried the bodies near the execution sites but then dug out many of them with bulldozers and reburied remains in secondary mass graves in an attempt to hide the crime.



Skeleton remains are marked as forensic experts of the International Commission for Missing Persons (ICMP) search for human remains in a mass grave in the village of Kamenica in the Serb controlled part of the country December 2, 2008. Forensic experts said on Tuesday they unearthed about 1000 skeleton remains of the 1995 Srebrenica genocide victims from the 12th mass grave found in the eastern Bosnian village of Kamenica. We covered this story on November 28 (see photos), and we have more grim updates from Reuters as excavations continue.

"Experts had hoped to complete the exhumations on Wednesday but say the work which started two months ago will finish next week," Reuters reported on December 3rd. Documents recovered from the grave showed the victims were from Srebrenica, forensic experts said (see photos of victims' personal belongings).

"Almost 90 percent of all remains had traces of bullet shots and some victims were blindfolded with rope-tied hands," said Vedo Tuco, forensic pathologist. "Some of the remains were of 14-to-15-year-old boys. The victims were killed at three locations near Srebrenica and transferred to the village of Kamenica from the original graves three months after the execution... There is a complete chaos in this mass grave. Some of the remains that we found here will probably be re-associated with the bodies that we had exhumed from other mass graves discovered in this village... They probably thought that nobody would ever return here and discover the crime," he added.

According to Reuters, about 5,800 victims of Europe's worst atrocity since World War Two have been identified through DNA analysis but they can be reburied only after 70 percent of the bodily remains have been identified. Bosnian Serbs first buried the bodies near the execution sites but then dug out many of them with bulldozers and reburied them in "secondary" mass graves in an attempt to hide the crime. Another mass grave has been located in the village but digging will likely start in the spring because of bad winter weather.

"Wherever I go the bones are being dug out and I cannot escape a smell of decaying bodies. This really is a Death Valley," Camila Mehmedovic, 61, told Reuters. "If I knew it would be like this, I would have never returned."



PHOTO UP: A Bosnian Muslim woman, Camila Mehmedovic (61), is a rare villager who returned to Kamenica after the war, mowed grass for her sheep from a nearby field before she learned there was a mass grave below. She gets clean water from a pipe in front of houses destroyed from the war in the Serb controlled part of the country December 2, 2008.



PHOTO UP: A forensic expert of the International Commission for Missing Persons (ICMP) holds remains of a Srebrenica genocide victim in a mass grave in the village of Kamenica in the Serb controlled part of the country December 2, 2008.



PHOTO UP: Bosnian man who is a local resident with his home near to the mass grave site, reacts while forensic experts in background inspect human remains at a mass-grave site in remote mountain area in the village of Kamenica near Eastern-Bosnian town of Zvornik, 80 kms north east of Sarajevo, Bosnia, on Thursday, Oct. 16, 2008. The mass grave is considered to be a secondary mass-grave, where bodies of Srebrenica genocide victims were moved to from another original site.


http://srebrenica-genocide.blogspot.com/

Sina smo ti zaklali još da ga ispečemo

IBRAHIM ČIKIĆ: GDJE SUNCE NE GRIJE 16.

Kroz opis torture koju su nad njim 1994. godine združeno sproveli sudski organi, crnogorska policija i paravojne formacije, Čikić u svojoj knjizi “Gdje sunce ne grije” svjedoči o nebrojenim slučajevima državnog terora nad Bošnjacima zbog navodnog pokušaja formiranja države Sandžak

Sa zebnjom u srcu sam iščekivao njihov dolazak. Vrijeme iščekivanja s vremena na vrijeme prekidali bi psovkama i pokojim udarcem. Nekad elektrošokom, a nekada pesnicom ili pendrekom. Dovoljno su prosuli sile nada mnom tako da nisu htjeli da reskiraju da me možda zbog svoje nesmotrenosti zauvijek izgube. Jedine misli koje su u tom iščekivanju pohodile moj mozak bile su šta će njima uraditi, i osjećaj moje krivice što će zbog mene morati sami Bog zna kroz kakav džehennem sve proći. Ove misli su razarale moju dušu i predstavljale mi veliku poteškoću. Na samoj ivici kako fizičke tako i mentalne snage, pokušavam kontrolisati misli i pratiti protok vremena. Niko mi se više ne obraća niti priča bilo šta sa mnom.

Ni ja nemam želju da ih išta pitam. Sam, zadubljen u svoje misli, iščekujem. Ovo vrijeme čekanja čini mi se da se dosta odužilo i po mojoj nekoj procjeni trebalo bi da su već tu. To mi daje neku nadu da ih možda neće dovoditi i da je to samo još jedan vid pritiska na mene. Valjda namjeravaju ovom neizvjesnošću polahko ubiti u meni svaku želju za daljim suprotstavljanjem i učiniti da izgubim svaku nadu. Polahko me na ovaj način žele dovesti do ludila. Koliko dugo ću moći izdržati ovu neizvjesnost koja razara? Oni imaju vremena i sada mogu raditi šta god hoće. “Prvo ćemo ti sina zaklati pa ćemo ga ispeći i pomiješati sa krmetinom kako bismo ti dali da jedeš. Znamo mi da si ti u postu i da si gladan pa ćemo te nahraniti. Ženu i sestru će ti silovati četnici pred tvojim očima da vidiš kako j... četnici”, začuh glas koji u meni ubi svaku nadu da ih možda neće dovoditi i da je ovo samo još jedan način pritiska nada mnom. Ove riječi odagnaše i posljednji tračak nade koju sam do tada imao da ih možda neće dovesti.

Više ja nisam bitan, ja sam potpuno nevažan. Sada mi je jedina briga i misao bila kako mogu njima pomoći. Koliko god sam se trudio da pronađem način ili da smislim najpametnije rješenje za predstojeće događaje, nije mi polazilo za rukom. Ovako prebijen i izmrcvaren, sa bolovima u očima koji su bili neizdrživi i hladnoćom koju su održavali za sve vrijeme moga boravka, i pri tom potpuno go, nisam imao nikakvih šansi. Nije valjda da će me moj Gospodar kušati i na ovaj način? “Bože, pomozi mi u onom što mogu izdržati, a sačuvaj me onoga što ne mogu podnijeti!” Tim riječima molio sam svog Gospodara da mi pomogne. Tišinu koja je tada vladala povremeno bi narušila pokoja psovka i udarac. Iznenada začuh plač djeteta i zapomaganje dvaju ženskih glasova. Plač djeteta je bio tako jak da mi je svaka dlaka na tijelu stala. Čuo sam i glasove koji su izgovarali moje ime i koji su mi govorili: “Potpiši, Ibrice, molim te potpiši”, a koji su s vremena na vrijeme bili prekidani bolnim kricima i kuknjavom. Vriska uplašenih žena i plač djeteta ubiše svaku nadu u meni. Odjednom strašna vriska djeteta naglo prestade, što bi popraćeno bolnim jaucima i plačom dvaju ženskih glasova. “Sina smo ti zaklali pred majčinim očima, samo da ga još ispečemo i da ti ga pomiješanog sa krmetinom serviramo da jedeš! Natjerat ćemo te da ga pojedeš, nemoj da sumnjaš u to.

Silovanje žene i sestre je ostavljeno za kasnije”, začuh glas koji mi ovo saopšti pa poslije kraće pauze nastavi: “Sve ovo je nula kakav kraj tebe čeka. Živog ćemo te odrati pa posutog solju pustiti šumom da lutaš! Za tobom ćemo pustiti nekoliko koza, kako bi te tako slanog lizale. To je najstrašnija smrt koja te može zadesiti”, završi krvnik glasno se smijući. Njegov smijeh prihvatiše i ostali prisutni i nastade nekontrolisano smijanje krvnika.

Kroz smijeh sam čuo bolne jecaje i plač dviju žena. Odlučih da prekinem ovo ludilo koje je vladalo svud oko mene. “Što se tiče mog sina Alija, koga ste maločas zaklali tako reći pred mojim očima, niste mi tim činom ni trun zla nanijeli, a ako ste mislili prepasti me tim, jadno ste se prevarili. Ja pripadam onima koji nemaju nikakvog straha od smrti. Za mene je smrt pobjeda, pa kad je još na pravdi Boga, kao što ste mi maloprije sa sinom uradili. Jedva čekam da se i ja njemu pridružim pa požurite sa vašom prljavom nakanom. Moj Ali je sada zadovoljan kod svoga Gospodara, radujući se i mom skorom dolasku. Klanjem jedinog mi sina samo ste mi dobro učinili. Kad biste vi samo bili toga svjesni, poludjeli biste od zlobe i zavisti. Vidite i sami da nisam ni suze pustio. Nedostatak mojih suza govori vam da vam kazujem samu istinu. Silovanje mojih najmilijih, kojim mi prijetite, ono je što me najviše boli od svega ovoga.

To je vaša specijalnost i u takvim prljavim poslovima i rabotama nema vam premca. O snazi koju ste kadri pokazati nad nemoćnim slušao sam, a i gledao i dobro se nagledao ovih zadnjih godina, dok nije došlo vrijeme da i ja to vaše zvjerstvo osjetim na svojoj koži. Takva zlodjela mogu raditi samo bolesnici, oni koji imaju bolesne umove kao što su vaši. Znam, mržnja prema nama Bošnjacima tjera vas na takva zlodjela. To vam je u genima, to ste naslijedili od vaših predaka. Najžalosnija od svega toga jest činjenica da vi to sve radite u ime pravoslavlja, a da pri tom ne vjerujete u Boga. Ne znam kako vam se duše ne raspadnu od vaših bolesnih ideja koje provodite nad nedužnima i nemoćnima. Znam da ste mekši od pamuka i da niko ne umije lagati bolje od vas kad imate ispred sebe nekog ko ima makar i malo snage da vam se suprotstavi. Da biste napali nekog takvog, morate biti u čoporu i dobro pijani; tek tada se usuđujete krenuti na takvog čovjeka. Vi ste šejtanova braća i u zlu ste i njega pretekli.”

Sasvim mirno završih ovo svoje izlaganje a da me niko nije ni pokušao prekinuti. Vriska žena bivala je sve jača i jača i čuli su se muški glasovi koji su vulgarno od njih tražili da se skinu. Priđe mi neko i uhvati me za kosu kako bi me podigao i reče: “Ustaj da vidiš kako j... četnici!” Ove riječi kod mene izazvaše takvo stanje da sam skočio na noge kao lav. Zaurlah iz sveg glasa: “Pi... jedne, ne dirajte žene!” Udarac čizmom u predjelu srca odbaci me nazad prema zidu, u koji udarih svom težinom tijela i potiljkom glave. To je posljednje što je ostalo urezano u mom pamćenju. Ta predstava vriske na smrt prestrašenih žena koje krvnici siluju i moj pokušaj da im pomognem prekinut strahovitim udarcem posljednje je sjećanje koje sam ponio iz Foče.

ZATVORSKI DOKTOR: Tek kada sam izašao iz zatvora, zahvaljujući sudskim spisima i datumima koji su stajali na rješenjima koje sam dobio od istražnog sudije, te razgovoru sa mojim advokatom, uspio sam ponešto saznati od toga šta se sve događalo sa mnom poslije sloma živaca koji sam doživio tada u Foči.

KNJIGA IBRAHIMA ČIKIĆA MOŽE SE KUPITI PUTEM E-MAILA [email protected]
(Nastavlja se)
Prenijeto sa: http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=289148

...

Veselinović: Brutalna zlostavljanja zatočenih

02 septembar 2008 Svjedok Tužilaštva BiH prisjetio se logora kroz koje je prošao nakon hapšenja u naselju Musići kod Hadžića u maju 1992. godine.

Svjedok Tužilaštva BiH Mehmed Musić, koji je šest mjeseci proveo u pritvorima, tvrdi da je Rade Veselinović sudjelovao u odvođenjima i zatvaranjima Bošnjaka i Hrvata sa područja Hadžića tokom 1992. godine.
“Kada sam 20. maja 1992. godine uhapšen u Musićima, tu je bio i Rade Veselinović. On nas je pratio i u koloni kada smo odvođeni prema Osnovnoj školi 'Slobodan Princip Seljo'”, kazao je Musić, naglasivši da je optuženi “bio naoružan, imao krst oko vrata i nosio crni šešir”.
Tužilaštvo BiH tereti Radeta Veselinovića da je, kao pripadnik Vojne policije Vojske Republike Srpske (VRS), saučestvovao u ubistvima, prisilnim preseljenjima, hapšenjima, zatvaranjima, mučenjima i nanošenju patnji i tjelesnih povreda nesrpskom stanovništvu Hadžića.
Musić se prisjetio kako je uhapšen zajedno sa komšijama, te da su natjerani da stoje kraj mrtvih tijela Alije Musića i Fadila Derviša, koja su bila prekrivena dekom.
“Veselinović je počeo zajedno sa još jednim vojnikom da pjeva četničke pjesme”, kazao je svjedok, naglasivši da su zarobljenici iz osnovne škole prebačeni u sportsku dvoranu u Hadžićima, gdje je nakon dvadesetak dana vidio kako Vladimir Pušara i Rade Veselinović dovede još zarobljenih.
Pušara je pravosnažnom presudom Vrhovnog suda Federacije osuđen na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenog u Hadžićima.
Iz sportske dvorane Musić je 22. juna 1992. godine, zajedno sa 283 osobe, odveden u zatvor Kula, gdje ih nisu primili, te u kasarnu “Staniša Vajner Čiča” u Lukavici, gdje su zadržani tri dana.
“Prvu noć je počelo maltretiranje i udaranje. Morao sam trčati od jednog do drugog vojnika i oni su me udarali čime su htjeli. Samo sam Boga molio da ne padnem”, kazao je svjedok, dodavši da su iz kasarne ponovo odvedeni na Kulu, gdje su ovaj put zadržani.
Na Kuli su zatočenici držani u neuslovnim prostorijama, te su odvođeni na prinudni rad, koji je podrazumijevao “da za njih krademo bijelu tehniku i šta im se sviđalo iz stanova po Grbavici”.
Nakon 30. juna Musić je prebačen u stanicu Ministarstva unutrašnjih poslova na Ilidži, gdje je ostao 48 dana.
“Bili smo odvedeni na razmjenu, ali nije uspjelo i vraćeni smo u sportsku dvoranu u Hadžiće. Ležali smo k'o stoka na podu. Oko 500 zatvorenika služilo se sa dva toaleta”, kazao je svjedok, istaknuvši da su tu neki zatvorenici “tjerani na bludne radnje”.
Musić je pojasnio da je izvjesna Ljilja, koja je navodno bila nastavnica u Hadžićima i Ilidži, došla sa izvjesnim Goranom Fifićem i tjerala zatvorenike da jedan drugom stavljaju u usta spolne organe “i da se udaraju, a kada dođe do krvi, onda da ližu tu krv”.
Svjedok nije htio govoriti imena zatvorenika koji su ovako zlostavljani.
Mehmed Musić je oslobođen 23. oktobra 1992. u razmjeni.

09.12.2008

Zvornik / Kamenica

Podignuta posljednja tijela iz Kamenice 11

Nakon dva mjeseca rada eksperti Tuzlanskog odjela Instituta za traženje nestalih Bosne i Hercegovine pod vodstvom Tužiteljstva Tuzlanskog kantona, danas su iz sekundarne masovne grobnice Kamenica 11 kod Zvornika podigli posljednje skeletne ostatke Srebreničana ubijenih srpnja 1995. godine.
"Ekshumacija je počela 8. listopada i tek nakon puna dva mjeseca ekspertni tim uspio je podići sva tijela iz grobnice. U grobnici je pronađeno 30 kompletnih, 851 nekompletno tijelo, 19 vreća sitnih kostiju i 22 predmeta“, kazala je glasnogovornica Tužiteljstva Jasna Subotić, dodavši da sutra slijedi zatrpavanje grobnice.

Posmrtni ostaci bit će prevezeni u Komemorativni centar u Tuzli na obradu, nakon čega će uslijediti identifikacija.

(FENA)

Svjedočenja bošnjaka sa područja Hadžića
utorak, 15.07.2008.
Svjedočenja: Skidao sam sa ražnja pečene Bošnjake
Potresna priča Sune Dupovca, zatočenika zloglasnog četničkog logora Kula u Sarajevu

Do izbijanja agresije na našu zemlju, Suno Dupovac je u Hadžićima živio u porodičnoj kućI i dobro zarađivao u Tehničko-remontnom zavodu. Bio je baš 25. maj 1992. godine kad su ga, sa bratom i zetom, u zatočeništvo odveli srpski policajci… Od reintegracije hadžićke općine u Federaciju BiH, 1996. godine, opet je u Hadžićima...

Piše: Nusret Hodžić

Suni Dupovcu su, u aprilu 1992. godine, u bolnici "Koševo" u Sarajevu operirani mokraćni kanali. Početkom juna su mu trebali izvaditi stent, gumeno crijevo koje mu je bilo ugrađeno od bubrega do mokraćne bešike.

- Takvoga me zatekao rat. Nisam mogao otići u bolnicu. U kuću mi je, 22. maja, došao tadašnji šef policije, kojega sam ja dobro poznavao, i rekao da ne smijem napuštati kuću, ali da se ne plašim I da me niko neće dirati. Koji dan kasnije, došli su srpski policajci, koje ja nisam poznavao, jer nisu bili iz Hadžića, pokupili mene, mog brata i zeta, i odveli nas kod Zorana Gaševića, u Općinu. Dok je mene isljeđivao Zoran, brata su mi u hodniku pretukli. Sav je bio krvav i u modricama - prisjeća se Suno i objašnjava da su ih smjestili u općinsku garažu. Na petnaestak kvadrata su zatvorena 52 čovjeka. Bilo je tijesno, zagušljivo, nepodnošljivo vruće. Među zatočenicima je bio i Kasim Durmišević, koji je toliko premlaćen da je mokrio krv. Kasim je Suni rekao da ga je isprebijao Momo Stanimirović, prijeratni šef sigurnosti u Tehničko-remontnom zavodu. Potom su ih prebacili u sportsku halu Kulturno-sportskog centra. Tamo je bilo više od 200 ljudi, žena i djece.

- Tu smo ostali do 23. juna, kad su nas deportirali u Lukavicu. Oko četiri sahata ujutro, 24. juna, izvršili su prozivku i izdvojili 47 ljudi. To je grupa za koju se još ne zna kuda su odvedeni, niti se išta zna o njihovoj sudbini. Ostale su odveli u zatvor Kula.

Svezani, pa živi zapaljeni

U Kuli je ostao do decembra 1992. godine. To su mu bili najteži dani u životu. Ne toliko zbog batinanja, koliko radi onoga što je doživljavao prilikom odlazaka na "rad", oko Sarajeva sakupljajući tijela masakriranih Bošnjaka i bacajući ih u masovne grobnice.

- Gledao sam zvjerski masakrirana tijela Bošnjaka. Nikad neću zaboraviti prizore koje sam vidio kod Trnova. Jednog dana, negdje krajem jula, poveli su mene, Kemala Fetibegovića i Halida Arukovića u vikend-naselje poviše sela Kijeva. U jednoj vikendici smo pronašli pet ugljenisanih tijela. Tri odrasle osobe i dvoje djece. Bili su zavezani lancima za plafon, kako ne bi mogli bježati, i živi spaljeni. Mi smo ostatke pokupili u vreće... Nešto niže od te vikendice, na proplanku je stajao ražanj na sohama, a na ražnju izgorjelo ljudsko tijelo. Kemal se onesvijestio, pa smo Halid i ja morali skinuti ostatke s ražnja i pokupiti ih u vreću. To je, kaže, samo najupečatljiviji primjer zvjerstava nad bošnjačkim civilima. Svakodnevni su bili prizori zaklanih i masakriranih ljudi čije su ostatke sakupljali na kamione i istovarali ih u masovne grobnice.

- Jedna od masovnih grobnica je bila ispod mjesnog groblja Vranješ, blizu Lukavice. Iskopana je jama duboka pet metara, a po pet metara je bila duga i široka. Nas bi iz Kule noću odvodili tamo da s kamiona skidamo tijela i bacamo ih u tu jamu. Preko dana smo preko tijela nasipali sloj zemlje. Tako se ponavljalo dok jama nije bila napunjena. Poslije rata sam to ispričao Amoru Mašoviću. Tačno sam locirao grobnicu i iz nje su ekshumirane žrtave.

Hrvati ga zarobili na razmjeni

U decembru su u logor došli dvojica Srba iz Hadžića, Mika Golub i Miloš Jerkić. Mikin brat Branko je bio u zatvoru Silos u Tarčinu i on ga je htio izbaviti zamjenom za nekog od Bošnjaka.

- Odabrali su mene i Izeta Japalaka. Zbog situacije oko Sarajeva, do Hadžića smo morali putovati preko Pala, Mrkovića, Vogošće, Ilidže i Blažuja. Sjećam se da su oni, prolazeći preko Mrkovića, svratili kod nekog Srbina. Ne sjećam mu se imena, ali strah koji sam tada pretrpio neću zaboraviti. Učinilo mi se da se u kući toga Srbina nešto proslavlja. Ali, taj je obilježavao četeresnicu sinove pogibije u ratu. Mika mu je rekao da muslimane vodi na razmjenu za brata. Srbin uze pušku i pravo na nas, da nas pobije. Mika mu veli: "Možeš ih pobiti, ali znaj da si i mog brata ubio". Onaj Srbin se nekako i povuče...

Odvedeni su u neki podrum u Hadžićima u kome je već bilo zatočeno 18 ljudi. Odatle ih je Mika Golub, Sunu i Izeta, odveo na Kobiljaču, na razmjenu... Kasnije je saznao da su, samo desetak minuta nakon njihovog odlaska, iz tog podruma četnici odveli devet ljudi u Svrake i tamo ih pobili. Na Kobiljači, na teritoriji pod kontrolom HVO-a, Sunu, Izeta i dvojicu Bošnjaka iz Tarčina koji su Branka doveli u razmjenu, Miku Goluba, njegovoga brat Branka i Miloša, te Hrvata Dragu Elpeza, sve su zarobili Hrvati. "Razlog" - nisu imali nikakvih dokumenata. Sa Kobiljače su odvedeni u Vitez, gdje su isljeđivani, a odatle u Busovaču. Nakon 12 dana, zahvaljujući poznanstvu jednog njegovog rođaka sa Tihomirem Blaškićem, Suno, Izet i dvojica Bošnjaka iz Tarčina su pušteni na slobodu. Trojica Srba i Hrvat Elpez su ostali u zatvoru još nekoliko mjeseci.

LOGORI SMRTI SARAJEVO


Sarajevo je jos prije oruzane agresije stavljeno u potpuno okruzenje i blokadu. Srpske zlocinacke oruzane formacije su za vrijeme agresije na BiH neprestano granatirale i raketirale one dijelove Sarajeva koje nisu mogli osvojiti. Cijenu slobode i ljubavi prema svome gradu platile su mnoge Sarajlije zivotima. Brojka zrtava bombardiranja i ubijenih branitelja iz dana u dan sve je vise rasla. U isto vrijeme, civili iz onih dijelova grada koji su pod srpskom okupacijom zrtve su neprestanog maltretranja, hapsenja po ulicama i stanovima i odvodjenjima u logore koji se nalaze na razlicitim lokacijama ovog grada.


U sarajevskim opcinama je do srpsko-crnogorske agresije zivjelo 259.470 muslimana (49,23% od ukupnog broja stanovnistva). U svim okupiranim dijelovima grada srpske oruzane agresorske snage su formirale konclogore za nesrpsko stanovnistvo:


1) Garaze na Aerodromskom naselju. - U ovom sa-rajevskom naselju je 17. i 18. juna 1992. pocinjen nezapamcen zlocin nad civilnim stanovnistvom. Na zvjerski nacin ubijeno je 40 ljudi u ulicama Georgi Dimitrova, Akifa Seremeta, Sefika Dorica i Ernesta Telmana. Prezivjele zene, djecu i starce Srbi su drzali u garazama, a potom ih vodili u aerodromske hangare i zatvor "Kula". Za to vrijeme, zlocinci SDS-a, oficiri JNA, oruzane formacije dobrovoljaca i placenika iz Srbije, Crne Gore, Rusije i Rumunije pljackali su njihove stanove.


2) Aerodromski hangari. - U njima je bio sabirni logor u kojemu su Srbi nakon zauzimanja ovog aerodroma pa do njegova preuzimanja od UNPROFOR-a drzali zatocene Bosnjake. Svo zarobljeno bosnjacko stanovnistvo dobrinjskog naselja Aerodrom I proslo je kroz ovaj logor, a nekima se tu put i zavrsava. O tome svjedoci zatocenik u ovim hangarima i, kasnije, u "Kuli", Aladin Badzic iz spomenutog naselja. Fatima Sljivo, takodjer iz ovog naselja, cijeg supruga Husniju su srpski zlocinci ubili prilikom upada u njihovu ulicu prica: "Cetnici su nas istjerali pred zgradu u kojoj smo stanovali i psovali nam 'mater balijsku', te govorili kako sve Sandzaklije treba pobiti. Vodja grupe unio se Husniji u lice i pitao ga kako se zove. Samo sto mu je nesretnik odgovorio, zlikovac je pred ocima nase djecice (17-godisnjeg Mehe i 11-godisnje Melihe) hladno ispalio rafal. Zejna, Husnijina majka, klekla je pored njegovog tijela i zavristala: 'Oci moje, sto mi te ubise? Ubijte sada i mene!' Zlikovci su je kasnije poslusali." Fatimin sin Meho prisjeca se: "Odveli su nas u Aerodromski hangar, gdje nam je naredjeno da legnemo na beton. Doslo je gotovo 30 cetnika da nas udara i gazi vojnickim cokulama. No, nakon 15 minuta, stigao je cetnicki oficir i rekao im: -Ako hocete da se izivljavate idite u naselje!- Poslije dva sata, ukrcali su nas u autobuse i kamione i odveli u zatvor "Kula"."


3) Hangari u Rajlovcu. - U njih je deportovano mjesno bosnjacko stanovnistvo. Tu su silovane brojne Bosnjakinje, o cemu postoje pouzdana svjedocenja.


4) Kasarna na vojnom aerodromu u Rajlovcu. - Stravicna mucenja prezivjeli su stanovnici ovoga i okolnih naselja. Svjedocenja prezivjelih zatocenika iz Ahatovica doista su zastrasujuca. Njihov imam, Ibrahim Husic, sa svojim dzematlijama je bio na vratima pakla ovoga svijeta. Mucitelji su im vecinom bile komsije Srbi. Zatvarali su Bosnjake u kontejnere i cisterne gdje nije bilo zraka. Cak su im upustali plin i suzavac kako bi se pogusili. Husica su prisiljavali da daje izjave za beogradsku TV kako se ovdje prema njima "humano" postupa i kako se ne krsi kodeks humanizma i ljudskog dostojanstva. On je, naravno, to odbio.


5) Distributivni centar u Rajlovcu. - U njemu je bilo zatoceno 2.200 Bosnjaka. Sprovodilo se nasilje nad zatocenicima kao i u drugim koncentracionim logorima koje su formirali Srbi. U ovom logoru pobijeno je vise zatocenika. Tako je u ljeto 1992. odvedeno 48 mladjih muskaraca u pravcu Ilijasa. Tom prilikom su kod sela Sokolina svi zoljama i bombama pobijeni u zatvorenom autobusu. Nekoliko mjeseci kasnije, pronadjena je masovna grobnica u kojoj su bili sahranjeni.


6) Kasarna Butile.- Ovdje je ubijeno preko stotinu civila, a 740 ih je bilo zatoceno.


7) "Energopetrol" u Rajlovcu. - Ovdje je bilo zatoceno 740 Bosnjaka.


8. Bivsi studentski dom na Vracama. - U njemu je bilo zatoceno preko 27.000 Bosnjaka, a vise je od 500 ubijeno na najgrozomorniji nacin. To je bio zloglasni kazamat u koji su zatvarani stanovnici sarajevskih naselja, posebno Grbavice i Vraca. Najgore zlocine nad zatocenim bosnjackim civilima vrsili su pripadnici tzv. srpskog MUP-a, isljednici s Pala i srpski zlocinci sa Sokoca. Iz ruku domacih zlocinaca nisu zivi izasli oni koji su ih poznavali. Iz ovog logora je u jednom danu na Romaniju odvedeno 39 Bosnjaka na kojima su se srpski zlocinci ucili vjestini klanja. Nijedan se ziv nije vratio.


9) Kasarna "Slobodan Princip Seljo" u Lukavici. - Bila je sabirni logor iz kojeg su Srbi deportirali Bosnjake u druge koncentracione logore. U njemu su posebnim mucenjima podvrgavani stanovnici sarajevskog naselja Dobrinja koje granici s ovom kasarnom. Ovdje je bio zatocen i predsjednik Predsjednistva RBiH, gospodin Alija Izetbegovic, Sabina Berberovic, njegova kcerka i sefica kabineta, ministar u vladi RBiH Zlatko Lagumdzija i Dince, osobni pratilac pred-sjednika Predsjednistva. Razmijenjeni zatocenici kazivali su o izlaganju psiholoskim pritiscima.


10) Grbavica - Lenjinova br. 6.

11) Soping (podrumske prostorije "Lesnine") na Grbavici. - Zatocenica u ovome logoru po imenu Sadzida ispricala je najtragicniju stranicu svoga zivota, koja ubjedljivo osvjetljava svu monstruoznost srpskih zlocinackih oruzanih formacija i njihovih zlodjela u BiH. Naime, krajem maja 1992., njoj su u stan na Grbavici upali srpski zlocinci, medju kojima je neke i poznavala. Muza su joj odmah ubili, sve vrijednosti u stanu opljackali, a potom nju i njezinu malodobnu kcerku odveli u Soping, tacnije podrumske prostorije robne kuce "Lesnina" na Grbavici u Sarajevu. Tu je zatekla 20 djevojaka Bosnjakinja. Najmladja medju njima, Fatima iz Rogatice, imala je svega devet godina.
Vec prve noci njezina zatocenistva, odveli su je u jedan stan pun pijanih srpskih zlocinaca gdje su je najprije tukli, a zatim zaredom silovali. Nazivali su je "balijkom". Od maja do 3. decembra iste godine, svake noci su je odvodili i silovali, najmanje cetiri do pet zlocinaca. Kada je osjetila da je zatrudnjela, trazila je da ode lijecniku, ali joj je jedan zlocinac rekao: "Pa i jeste tu da radjate male cetnike!" U poodmakloj trudnoci razmijenjena je, a koncem maja rodila je djecaka koji je nekoliko dana kasnije umro. Naumila je nadjenuti mu ime Muhamed i odgojiti ga u islamu. Iza nje su ostale zatocenice nastavile tamnovanje u tom strasnom mucilistu.


12) Garaze na Grbavici. - Jedan od najgorih zlocinaca u ovom kazamatu bio je izvjesni Batko koji je vrhom noza dijelio "pravdu". Zatocene Bosnjake iz ovih garaza su vodili u radne vodove po terenu, kako svjedoce izbjegli s Grbavice.


11) Kazneno-popravni dom "Kula" na Butmiru. - Bio je jedan od najgorih srpskih koncentracionih logora. Iz njega su "vaznije" zatocenike Srbi odvodili na Pale, Sokolac ili u vojnu kasarnu u Lukavici. Kroz ovaj kazamat proslo je oko 30.000 Bosnjaka iz Dobrinje, Hrasnice, Ilidze i drugih sarajevskih naselja. Svi oni pohvatani su po stambenim naseljima Sarajeva. Veliki broj zatocenika cinile su zene, osobe preko 60 godina, pa i malodobna djeca ispod jedne godine zivota.

Prema izjavi obitelji Sljivo sa Aerodromskog Naselja, koja je deportirana u ovaj logor, vidi se da su svakodnevno bili ispitivani. U jednoj spavaonici bilo je 28 zatocenika koji su dnevno dobivali litar i po vode za pice na sve njih zajedno, a dnevni obrok sastojao se od dvije kriske hljeba. Istrazni postupak vodio je Rade Przulj iz Kalinovika, bivsi radnik MUP-a BiH, i cetnik pod nazivom "Tajson", koji je zatvorenike prisiljavao da ga zovu "vojvoda".

Ovdje su bila zatocena dva profesora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu: mr. Nijaz Sukric i cijela njegova obitelj, te mr. Ibrahim Dzananovic. Za njihovo oslobadjanje Srbi su trazili pustanje zarobljenih agresorskih vojnika.
Koliko je tacno zatocenika ubijeno na "Kuli", nepoznato je; mnogi su pretuceni, zlostavljani, muceni gladju i zedju i na razne druge nacine maltretirani. U mucenju su se posebno isticali teroristi Zeljka Raznjatovica Arkana i Vojislava Seselja. Njih su se cak bojali i domaci zlocinci.


12) Kasarna u Nedzaricima. - Na pocetku agresije, kroz ovu kasarnu su prolazili zarobljeni Bosnjaci koji su dalje deportirani na "Kulu", Pale, itd. Jedan od zatocenika, Ibrahim Salaka, prica: "Jedne noci u nasu celiju u Nedzaricima uletio je Radivoje Grkovic, komandant cetnicke jedinice u ovom zloglasnom naselju. Sa njim su bili i njegovi pratioci Miso, Slobo, Sinisa i Dragan. Jednog po jednog su nas izbacivali u hodnik. Udarajuci nas nogama, tjerali su nas da izujemo obucu i legnemo na pod. Policijskim palicama su nas sibali po tabanima, govoreci kako 'koljemo srpsku djecu i zene'. Tu noc je, kako smo kasnije saznali, agresorska televizija 'Srna' objavila da je 'na Dobrinji zaklano srpsko dijete i silovana Srpkinja'. U usta su nam, zatim, stavljali zapaljene cigarete tjerajuci nas da ih jedemo."


13) Bivse preduzece "Digitron", zenski logor, gdje je bilo zatoceno 20 djevojcica. Logor je bio aktivan od maja do septembra 1992. godine. Neke djevojcice su razmijenjene u drugom stanju.

ZLOGLASNI CETNICKI VOJVODA IZ HADZICA

Krajem novembra minule godine pripadnici SIPA-e uhapsili su u Podgrabu kod Pala bosanskog Srbina Radeta Veselinovića zbog sumnje da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Hadžića. Po nalogu Tužiteljstva BiH, pripadnici Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su krajem novembra minule godine u Podgrabu kod Pala bosanskog Srbina Radeta Veselinovića, rođenog 1944. godine u Hadžićima, zbog sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina na području općine Hadžići.

U isto vrijeme uhapšen je i njegov saučesnik u zločinima nad civilnim stanovništvom na prostoru općine Hadžići Nemanja Jovičić. Nemanja je, izgleda, i otkucao svoga vojvodu pripadnicima SIPA-e, ali to i nije tako važno. Najvažnije je da su se ova dva hadžićka zlikovca našla pred licem pravde, a o tome zašto je to važno, i kakva su njihova zlodjela, za naš list svjedoči i Kenan Hasanović, jedan od najmlađih zarobljenika zloglasnih četničkih logora općinska garaža i Sportski centar u Hadžićima, kao i onih u Lukavici: Kasarna i Kula.
Na 16. rođendan u logor

''Dan prije mog 16. rođendana, 22. maja 1992. godine, zarobljen sam sa babom Osmanom u našoj kući u Donjim Hadžićima. Sjećam se, sjedio sam s babom ispred kuće. Vrijeme je bilo lijepo i sunčano, pravo proljetno. Bio je to jedan od rijetkih mirnih dana s početka agresije na našu zemlju, bez četničkih granatiranja i pucnjave. Mama se sa sestrom bila sklonila kod komšinice. I dok smo babo i ja sjedili ispred kuće u Donjim Hadžićima, pokušavajući barem malo zaboraviti onaj ratnički haos, na putu ispred naše kuće parkirao se tenk. Prepoznavši opasnost, babo mi je rekao da uđemo u kuću. Nismo ni stigli da uđemo u kuću, na ulaznim vratima, sustigao nas je rafal iz protivavionskog mitraljeza sa tenka.

Mi smo se više mahinalno nego razumno bacili u kuću i tako, hvala Allahu, spasili od smrtonosnih zrna sa četničkog tenka. Još smo ležali na podu, a odjeknula je prva strašna eksplozija od topovskog projektila koji je pogodio našu kuću. Ubrzo su uslijedile još dvije snažne detonacije tenkovskih projektila koji su pogađali našu kuću, a onda i četvrta. Babo i ja smo se uspjeli skloniti u, koliko-toliko, sigurnije sklonište, ispod stepeništa'', prisjeća se Kenan Hasanović, jedan od najmlađih zatočenika zloglasnih fašističkih logora, inače rođen 23. maja 1976. godine.

Sreća je, kako veli Kenan, pa mu je babo shvatio opasnost situacije u kojoj su se našli. Izašli su iz kuće na suprotnu stranu od tenka, i to kroz prozor u kupatilu. Bila im je namjera da pretrče livadu iza kuće, pedesetak metara razdaljine, tražeći sigurnije utočište u obližnjoj šumi. Nažalost, sjeća se Kenan, u toj namjeri ih je osujetio četnički sijač smrti. Bili su odsječeni sa svih strana, nisu mogli nigdje bježati, pa su ostali iza kuće.
Otkrio ih Nemanja Jovičić

''Samo što se umanjila zastrašujuća pucnjava, sa tenka je sišao Vlasto Pušara i preko megafona počeo zvati oca da izađe, kao oni mu neće ništa, jer treba da se vrati na posao u Remontni zavod. Naravno, to je bila njihova zločinačka podvala, a i babo je to znao, jer nije htio izaći, već je ostao sa mnom u zaklonu. Dok smo mi dvojmili u zaklonu iza kuće šta da uradimo kako bismo se spasili, začuo se motor kombija, koji se ubrzo zaustavio ispred kuće. Malo zatim pred nama se iza kuće pojavio Nemanja Jovičić držeći u rukama, nagotovs, puškomitraljez'', priča Kenan.

(Nemanja je, inače, brat Slavka Jovičića, zvanog Slavuj, koji je kasnije uhapšen kao špijun, a u kući mu je, u Pazariću, zaplijenjen cijeli arsenal naoružanja, municije i radiostanica. Danas taj ''logoraš'' sjedi u državnom parlamentu i sije laži kako bi našoj zemlji nanio što više štete nastojeći usporiti njezin hod u evroatlantske integracije.) Nemanja je uperio cijev puškomitraljeza u Kenana i njegovog babu Osmana, a, kako ga je vidio Kenan, ''imao je šljem na glavi, imao je pancir i bio obučen u maskirno vojno odijelo''.

Naredio im je da izađu ispred kuće, sa podignutim rukama iznad glave. U trenutku kada su prolazili pored njega, on je Kenana udario kundakom u glavu. Osman je reagirao krenuvši da zaštiti sina, a zlikovac je i njega dočekao s kundakom u glavu. Sve vrijeme, sjeća se Kenan, zlikovac je psovao mater balijsku, vičući kako će vidjeti zbog, navodne, pucnjave po Garovcima, srpskom selu naspram Donjih Hadžića. ''To je, opet, bila njihova ubleha, jer mi nismo mogli pucati na srpske kuće pošto nismo imali iz čega, nismo imali puške. Utom je iza kuće izašao i drugi četnik noseći u ruci ručnu bombu i govoreći da ju je našao u našoj kući. Babo je pokušao da ih ubijedi da bombu nisu mogli naći u našoj kući jer mi nemamo ništa od naoružanja, a kamoli bombe, ali, očito, nije uspio'', priča Kenan. Na putu kod kombija dočekala ih je manja grupa zarobljenih Bošnjaka i Rade Veselinović, već tada glavni četnički vojvoda u Hadžićima, a, kako se sjeća Kenan, naredbe vojvode Radeta su se slušale – ono što je on rekao, tako je i bilo. Među četnicima oko kombija Kenan je prepoznao četnika Zimonju iz Lokava i Stevu Luburu, ostale nije poznavao.

''Posebno sam poznavao Veselinovića, koji je prije agresije bio autoprijevoznik i puno je radio za moga djeda Bajru Jahića, koji je u Lokvama imao svoju brentu. U onoj grupi zarobljenih Bošnjaka na cesti, zatekli smo mamu i sestru. Rade je odvojio mene i sestru iz grupe, a babi rekao da će nas pustiti kada mu babo donese i preda minobacač kojim je kao on pucao po Garevcima i puškomitraljez kojim sam kao ja pucao. Babo ga je pokušavao urazumiti da ne može donijeti ono što nemamo. Novopečeni četnički vojvoda u novoj zločinačkoj ulozi bio je pun sebe i neumoljiv. Rekao je babi da ga uopće nije briga imamo li mi to naoružanje koje traži ili nemamo, nego da ga mora donijeti, ili će mene i sestru pobiti'', i danas kad se sjeća toga Kenan se sav naježi.
Radni vod za pljačke

Zlikovci su odvojili muškarce od žena i poveli u općinsku garažu, gdje su zatekli još pedesetak Hadžićana, posebno Musića, a, sjeća se Kenan, u garaži je tada bio zarobljen i jedan oficira JNA, Hrvat, Božidar Horvat.''Cijelo vrijeme boravka u garaži tukli su nas i pojedinačno izvodili na ispitivanje. Mene je, sjećam se, ispitivao Zoran Gašević, pa kad god je bio nezadovoljan mojim

odgovorima, a ja mu nisam mogao dati nijedan zadovoljavajući odgovor, jer ništa nisam znao što me je pitao, on mi je naređivao da se oslonim šakama na sto sa raširenim prstima, a onda bi me udarao pendrekom po prstima. Posebno je bio ljut na mene što nisam 'priznavao' gdje mi je puškomitraljez kojim sam pucao po Hitnoj i po Hadžićima. Od bola sam padao u nesvijest'', priča Kenan i sjeća se da su ga tako dva puta dovodili na ispitivanje kod tog zločinca Gaževića. Nakon drugog ispitivanja nisu ga ni vratili u garažu, nego su ga odveli u dvoranu Sportskog centra Hadžići. U dvorani je zatekao oko tri stotine ljudi, a u garaži ih je ostalo još pedesetak.Dok je bio u dvorani Kenana su četnici tjerali u ''radni vod''. Išli su, veli Kenan, svakodnevno u kasarnu u Žunovnici, u pljačke magacina firmi, u pljačke bošnjačkih kuća i stanova, i sva ta opljačkana dobra tovarili su u četničke kamione.Sjeća se i jednog događaja kada su, na poziv hadžićkog vojvode Radeta Veselinovića, u dvoranu upali četnički zlikovci, takozvani arkanovci i šešeljevci, da tuku i maltretiraju zarobljenike. Posebno su se okomili na novinara Remziju Balića i njegovog brata Adema.

Preko Kule do slobode

''Jednog dana sve su nas zarobljene Bošnjake potrpali u autobuse i odvezli u kasarnu u Lukavici. Naravno, prije iskrcavanja u kasarni, autobusi su nas vozali do logora Kula i po Lukavici. Gdje god bismo se zaustavili, unutra bi upadali četnici i tukli nas. Opet, u kasarni nas je čekao poseban doček. Morali smo iz autobusa do ulaza u kasarnu proći četnički špalir. Mi smo trčali između zlikovaca koji su nas udarali čime je ko imao – drvenim palicama, lancima, sajlama, rukama i nogama, pa ko padne, gotov je. Preživjele su strpali u dvije spavaone. Dok smo tu boravili, dva-tri dana, morali smo svaki dan čupati travu između ploča na stazama, nije se smjelo vidjeti nimalo zelenila, i sve što je bilo zeleno u kasarni, morali smo to brisati, čistiti, prati, uklanjati, jer četnici nisu voljeli zelenu boju.

I to im je bilo malo, pa su nas jednog dana sve natjerali u jednu spavaonu. Tu sam zadnji put vidio babu Osmana. Četnici su prozvali njih 48 i odveli nekuda. To je ona grupa Hadžićana za čiju se sudbinu ni dan-danas ništa nije saznalo. Među njima je bio i moj babo. Kada su odveli prozvane, ostatak zarobljenika su prebacili u koncentracioni logor Kula. U Kuli sam ja ostao desetak dana, a onda je došao neki četnik, postrojio sve logoraše i naredio da se odvoje stariji, čini mi se, preko 65 godina i bolesni. Dok su se odvajali stariji i bolesni, četnik je pogledao u mene i rekao mi da i ja izađem. Pomislio sam gotovo je, sada će nas sve pobiti, a onda mi bi lakše, pa neka će, Allah se i nama smilovao da nam prekrati muke. Srećom, dovezli su nas na Grbavicu i pustili preko Vrbanje mosta u Sarajevo'', prisjeća se Kenan Hasanović, jedan od najmlađih logoraša, svog najtežeg dijela života, koje mu je priuštilo fašističko bezumlje oličeno u likovima ratnih zločinaca Radeta Veselinovića, Nemanje Jovičića i ostalih zlikovaca iz Hadžića koji još uvijek uživaju blagodati slobode, uprkos stravičnim zločinima koje su činili tokom agresije civilnom stanovništvu općine Hadžići.

Preživio klanje

Uz sva zvjerstva četničkih zlikovaca koja je trpio kao maloljetni dječak tokom zarobljeništva u zločinačkim logorima po Hadžićima i Lukavici, Kenan se i danas posebno sjeća događaja u općinskoj garaži u kojoj je bio zatvoren sa još pedesetak hadžićkih Bošnjaka. ''Jednog dana upala dvojica zlikovaca, arkanovaca, u garažu i tukli zarobljenike do besvijesti. Tukli su i moga babu, ali uprkos zvjerskom premlaćivanju koje je trpio od tih zlikovaca, babo je nekako uspijevao mene da zaklanja. Kad su se umorili od zločinačkog mlaćenja bespomoćnih ljudi, zlikovci krenuše da idu, ali, po nesreći, jedan se okrenu i vidje mene kako se krijem iza babe netaknut. On se povrati, pozva me da mu priđem i kad vidje da sam netaknut, pobijesni, obori me na zemlju s prijetnjom da će me zaklati. Babo vrisnu, moleći ga da me ne kolje, jer sam još dijete. Četnik mu veli: 'Nije bio dijete kad je pucao po srpskim kućama.' Srećom, umiješa se onaj drugi četnik i spasi me od klanja. Ne daj Bože nikome da se nađe u toj situaciji. Mislio sam gotovo je, zakla me zlikovac.''

Četnici nas muče, mi se smijemo

Sjećajući se svih stravičnih iživljavanja i patnji koje je trpio od zlikovaca, Kenan se sjeća jednog posebnog doživljaja kada su se ljudi, pa i on sam, ponašali sasvim suprotno od onoga što bi u takvim okolnostima bila normalna ljudska reakcija na zločin koji im je činio četnički zlikovac:

''Upao neki arkanovac među zarobljenike na Kuli, pa ih oštricom bajoneta udara po tjemenu. Kako krv šikne iz rane, on uzme šaku soli i utrljava po posjekotini, govoreći kako je to dobro da balijama brže zaraste rana. Ja ne znam kako se to dogodilo, jesu li ljudi bili već toliko oguglali na bol i patnje, na maltretiranja i ponižavanja, ne znam ni kako sam to i sam prelomio u sebi, ali umjesto da vrištimo od bola, počeli smo se smijati. On nas muči, mi se smijemo. I meni je to sada nevjerovatno i neshvatljivo, ali tada je bilo tako.''

Tri hiljade ljudi plakalo s Hatidžom Mehmedović



Povodom 60. godišnjice donošenja Konvencije Ujedinjenih naroda o sprečavanju i kažnjavanju genocida, jučer je u u Berlinu, u organizaciji Društva za ugrožene narode, održan komemorativni skup kojem su prisustvovali brojni predstavnici žrtava iz cijelog svijeta koje su preživjele genocid.

Emotivan nastup

U Berliner domu, pred tri hiljade učesnika iz Ruande, Iraka, Čečenije, Bijafre, Gvatemale, predstavnika Dokumentacionog centra "Simon Vizental" iz Pariza, Jevrejske zajednice Njemačke, u ime žrtava Srebrenice govorila je Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja "Srebreničke majke".

U emotivnom nastupu koji je kod prisutnih izazvao suze, govorila je o genocidu počinjenom nad civilima Srebrenice, ali i agoniji kroz koju prolaze majke u traženju posmrtnih ostataka svoje djece, muževa, braće.

Upozoravajući da se, uprkos postojanju Konvencije, na pragu 21. stoljeća u Srebrenici desio genocid, Mehmedović je poručila:

- Jedini cilj nas majki je da pronađemo kosti svoje djece i dostojanstveno ih sahranimo, kako bismo im vratile pravo na dostojanstvenu smrt, ako im je već neko oduzeo pravo na život. Možete li zamisliti kakav je život majke koja živi za dan kada će joj neko reći: vaš sin je identificiran, možete ga sahraniti...

Identifikacija sinova

Kazala je da je ona jedna od majki kojoj su prošle godine identificirali sina, ali da ga još nije ukopala jer ne zna koje ime da mu stavi na nišan.

- Nema nijednog traga u identifikaciji koji bi mi kazao je li to moj mlađi ili stariji sin, a oba su ubijena u julu 1995. godine. Strašno je živjeti u svijetu smrti na koji su osuđene srebreničke majke. Zato vas molim, dignite glas kako nijedna majka na svijetu više ne bi doživjela sudbinu Srebrenice - zavapila je Mehmedović.

Tilman Cilh (Zulch), predsjednik Društva za ugrožene narode iz Getingena, govoreći o genocidu u svijetu, posebno poglavlje posvetio je srebreničkom i drugim zločinima počinjenim u BiH. Ujedno je osudio i prekjučerašnje spaljivanje džamije u Fazlagića Kuli kod Gacka.

Divjaku Nagrada za ljudska prava

Povodom obilježavanja 40 godina Društva za ugrožene narode, predsjedniku organizacije "Obrazovanje gradi BiH" generalu Jovanu Divjaku jučer je u Berlinu uručena Nagrada za ljudska prava. Ona se dodjeljuje osobama koje su dale nemjerljiv doprinos suživotu, toleranciji i razumijevanju među ljudima.


Autor: A. HADŽIĆ (AVAZ)

PRIJEDOR 2008

Protest u povodu medjunarodnog Dana ljudskih prava je protekao mirno i dostojanstveno kako je organizator protesta i planirao.

Vise od 300 ucesnika je u dostojanstvenoj tisini laganim hodom proslo kroz glavnu prijedorsku ulicu a da se pri tom nije cuo niti jedan uzvik niti jedna ruzna rekacija od bilo koga ko se zatekao na ulici.

Policija je regulisala saobracaj i omogucila koloni protestanata da prodje planiranom rutom do glavnog gradskog trga pred Patrijom. Svi vazniji mediji u Bosni i Hercegovini su poslali svoje novinarske ekipe pa krajnje efekte ovog protetsta tek ocekujemo. http://www.kozarac.ba

ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA U CRNOJ GORI: VEZAN JE ZA RADIJATORE, MUČEN I TUČEN

Avdija Grbović, penzionirani policijski inspektor iz Ulcinja, svjedočio je pred Višim sudom u Podgorici u istrazi za deportaciju Muslimana iz Crne Gore u Republiku Srpsku (RS) u maju 1992. godine.

Grbović je dva sata davao izjavu i odgovarao na pitanja advokata.

”Pitao sam istražnog sudiju Radomira Ivanovića da li mom saslušanju prisustvuje neko od medija, jer sam htio javno da se izvinim porodici Esada Čengića, šefa Kriminalističke policije iz Goražda, zato što je na moju riječ došao u Crnu Goru i od ratnih strahota se sklonio u Ulcinj. Sve što sam znao, kazao sam istražnom sudiji, jer smatram da je ćutanje zločin", kazao je svjedok.

Grbović je dodao da je Esad Čengić iz Goražda došao na njegov poziv, jer mu je rekao da je Crna Gora bezbjedna i da mu on garantira bezbjednost.

"Ali, stvari su se okrenule. Nakon što je uhapšen, držan je dva dana i dvije noći u stanici policije u Ulcinju, vezan je za radijatore, mučen i tučen. Poznato mi je da je imao nekoliko operacija kičme, a imao je sreću da je razmijenjen i sada živi u Goraždu. Poznat mi je slučaj porodice Lojo, zatim slučaj porodice Hadžić, braće Muniba i Esada. Oni su privedeni i nisu živi. Znam da su odvedeni i da su pogubljeni", kazao je Grbović podgoričkim "Vijestima" nakon saslušanja.

Tvrdi da je za privođenje izbjeglica iz BiH odgovoran Sreten Glendža, tadašnji načelnik Odjeljenja bezbjednosti (OB) Ulcinj.

"Tvrdim da je, ipak, veća odgovornost lokalnih starješina, kao što je bio Glendža, nego egzekutora, jer su lokalni šefovi organizovali hapšenje i izručenje. Kao pozitivan primjer naveo sam kolegu Slobodana Pejovića, koji je u tom kritičnom vremenu priveo dvojicu izbjeglica i kada je vidio o čemu se radi, da ih niko ne potražuje, pustio ih je. Oni su danas živi, a da ih je zadržao i deportovao, ne bi danas bili među živima. Dakle, kada je težina odgovornosti u pitanju, onda je nesumnjivo da je na strani onih koji su hapsili", rekao je Grbović.

Istakao je da mu je Glendža bio pretpostavljeni, te da je po njegovom naređenju otišao da pretrese kuću Alije Pilića u Štoju kod Ulcinja.

"Kazali su mi da Pilić u kući ima sakriveno oružje. Nakon pretresa nismo ništa našli, i taj zapisnik sam potpisao. Sjećam se da mi je Pilić rekao da u kući nema ni šibicu. To mi je ostalo u sjećanju, a zatim smo se pozdravili. Namjeravao sam da odem iz kuće. Međutim, naređenje je stiglo da on treba da bude priveden, ali ja u tome nisam učestvovao. Kolege su rekle da im je on bio potreban, ne znam iz kojih razloga. Nakon toga, Pilića nisam više vidio", izjavio je svjedok.

NOVI FELJTON

Ratni dnevnik iz Sarajeva 1992-1993.


ČETNIČKO ORGIJANJE (1)



Knjiga "Biografija Sarajeva '92-'93" koju je pripremio i uredio Edo Hozić, jedan je od najpotresnijih dokumenata čiji sadržaj svedoči o golgoti glavnog grada BiH pod opsadom pomahnitalog Karadžića i njegovih ubica. Hozić je na jednm mestu sakupio sve najvažnije i najbolje tekstove objavljene po sarajevskim dnevnim novinama i magazinima tokom 1992. i 1993. godine, sve uokvirio svojim ratnim dnevnikom iz tog vremena - i pred čitaoca izneo najstrašnije slike ratnog užasa koji se nikada neće zaboraviti. Ova obimna knjiga u čijem stvaranju su učestvovali Gojko Berić, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović - imaće uskoro svoju beogradsku promociju, u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Čitaoci e-novina u nekoliko nastavaka, imaće priliku da pročitaju dnevničke beleške autora iz prvih godina sarajevske opsade.




Prošlo je više od 16 godina od onog 6. aprila 1992. godine kad je počela oružana borba za odbranu glavnog grada BiH, upravo tog istog dana međunrodno priznate kao nezavisne i suverene države. U međuvremenu je stasala generacija koja je rasla uz taj rat, zajedno sa svim strahotama koje je donosio. Sjećanja na godine opsade, na bjesomučno granatiranje i podmukle snajperske hice, na svakodnevne smrti, na patnje, studen i glad u opkoljenom gradu svakim danom ipak sve više blijede, potiskuju se i nestaju u zaboravu. Ovaj dnevnik je podsjetnik užasa na Sarajevo koje je 44 meseca bilo pod četničkom opsadom...

Piše: Edo Hozić

06.04. 1992.
Jutro je. „Svenarodni parlament” preselio na plato pred Skupštinom BiH.

Okupilo se blizu 200 hiljada lica. Hoću da idem tamo, ali Sandra neće ni da čuje. Oko 13,50 s najviših katova hotela „Holiday Inn” snajperisti SDS-a počeli su pucati na okupljeni narod. Sve je prenosila televizija Sarajevo. Specijalci MUP-a uspjeli su se probiti u zgradu hotela i uhvatiti osam snajperista SDS-a. JNA je zaposjela sarajevski aerodrom. Još prije ponoći „Svenarodni parlament” je raspušten. U i oko grada 5. i 6. aprila poginulo je 9, a ranjeno 37 građana i građanki. Specijalci SDS su pustili na slobodu učenike Policijske škole na Vracama koje su bili zadržali dan ranije.

07.04. 1992.

U ponoć između 6. i 7. aprila stupila je na snagu odluka Evropske zajednice o priznavanju BiH kao nezavisne države. Iste noći sa okolnih brda izvršen je artiljerijski napad na grad. Sasvim spontano, u cijelom Sarajevu, građani su pripadnike paravojnih formacija SDS počeli nazivati četnicima.

08.04. 1992.

Počeo je pravi rat u Sarajevu. Granatirani Vasin Han, Bistrik i Kovači. Predsjedništvo BiH proglasilo neposrednu ratnu opasnost. Naziv države preimenovan je u Republiku Bosnu i Hercegovinu, bez atributa „socijalistička”.

09.04. 1992.

Stigle brojne odluke stranih vlada o priznanju BiH. Prve su bile iz SAD, Njemačke, Hrvatske i Austrije. Za ovo smo se izjasnili na referendumu. U „Oslobođenju” objavljeni podaci Centra službe bezbjednosti da je od 4. do 8. aprila u Sarajevu poginulo 29 lica (4 redovna i 2 rezervna pripadnika milicije te 23 civila), a 70 lica je ranjeno.

10.04. 1992.

Oko 1000 građana počelo je napuštati grad. Jevrejska opština je evakuirala 300 svojih članova. U Predsjedništvu BiH održan je sastanak sa najvišim rukovodiocima JNA iz Beograda, a bili su prisutni i predstavnici SDS, Karadžić, Krajišnik i Plavšićeva. Objavljeno je da je postignuta potpuna saglasnost da se postigne mir, da se rasformiraju paravojne jedinice, da se počinioci zločina predaju zakonskom postupku i da se omogući siguran povratak izbjeglica.

11.04. 1992.

U gradu se pojavilo više provalničkih bandi koje pljačkaju prodavnice. Stanje u gradu je haotično. U Fondu kulture održali smo nekoliko sastanaka.

12.04. 1992.

U Sarajevu je bilo uglavnom mirno. Situacija sa prehranom i robom široke potrošnje postaje sve teža, cijene rapidno rastu. Pijace su poluprazne. Šverceri i ratni profiteri su se višestruko umnožili. U kući nemamo nikakvih zaliha. Imamo sedam tegli artičoka!

13.04. 1992.

Prije podne vođene su borbe oko Doma zdravlja Novi Grad i u Dobrinji kod Osnovne škole „Nikola Tesla” koja je i zapaljena. Granate su padale po Mojmilu i Alipašinom polju. U Faletićima su vojnici JNA provalili u skladište oružja Teritorijalne odbrane BiH. Veliki broj građana, uglavnom srpske nacionalnosti, napustilo je Sarajevo i krenulo ka Beogradu. Odlazili su nesmetano avionima, vozovima, autobusima i privatnim automobilima.

14.04.1992.

Nad Sarajevo se nadvija glad, sve je više nestašica. Od bonova koje dobijemo umjesto plate možemo kupiti šest kila kruha. Pričam sa Sandrom, pokušavam je nagovoriti da i ona na neko vrijeme ode u Beograd. Neće ni da čuje.

15.04. 1992.

Svaki dan idem u Fond kulture. Vlada BiH odobrila je formiranje komisije za istraživanje ratnih zločina. Saopćeno je da je iz jedinica JNA u zadnja tri dana prešlo 187 vojnih lica u jedinice Teritorijalne odbrane BiH koje već imaju više desetina hiljada boraca.

16.04.1992.

U Sarajevo je došao Cyrus Vance, izaslanik generalnog sekretara UN. Izjavio je da ima nade za mir, ali ima mnogo problema. Na sastanku KEBS-a u Helsinkiju usvojena deklaracija kojom se osuđuje Srbija, srpske paravojne formacije i JNA kao vinovnici rata u BiH.

17.04.1992.

Povremena vatra iz minobacača, topova i drugog oružja dopire gotovo iz svih dijelova grada. Mine i granate udaraju u zgrade, ruše zidove, razbijaju parkirane automobile. Mnogo razbijenih prozora i izrešetanih fasada. Ljudi provode i noći i dane u skloništima.

18.04. 1992.

Sarajevo se sve više pretvara u ogromni konclogor. U obruču smo. Iz grada je izbjeglo 13.328 lica, a pristiglo je oko 66.000 izgnanika s raznih područja BiH, najviše iz Podrinja. Prvi američki avion s lijekovima i hranom sletio je na sarajevski aerodrom.

19.04. 1992.

Jednako kao svakog ranijeg dana: artiljerijska i minobacačka vatra, mitraljeski rafali i snajperisti sa svih strana po opkoljenom gradu.

20.04. 1992.

U Vogošći četnici upali u zgradu općine, istjerali sve nesrbe i preuzeli vlast. Vojnici JNA i četnici pljačkaju „Pretis”. Idem na posao, radim, svi u stvari idemo na posao kao da se ništa ne događa, svi se plašimo ovog ludila ali vjerujemo da će se situacija smiriti. Noći provodimo sa ostalim stanarima u podrumu. Sinoć je bilo smijeha: u neko doba noći, žene su počele otvarati torbe i cekere i vaditi iz njih sendviče, sokove, deke, topliju odjeću. Gledam u Sandru. Znam da sam i ja donio iz stana dvije torbe. Pitam je šta mi imamo u njima. Ona mi kaže da je ponijela ploče Marije Callas.

21.04. 1992.

Došli su Dinko i Minja. Išli smo u sklonište. Granate po Starom Gradu udarale su gotovo svakih 15 sekundi. Na Baščaršiji su uništene ili oštećene mnoge zanatske radnje i poslovni prostori. Požar je uništio više poslovnih zgrada. Izgorio je Olimpijski muzej grada.

22.04.1992.

I dalje najjače borbe u općini Ilidža. Opet smo u skloništu.

23.04.1992.

Mada je u gradu dosta miran dan, poginulo je 13 lica, a ranjeno 77. Veći dio grada je bez struje.

24.04.1992.

U Sarajevo su stigli predsjedavajući EZ Hose Pineiro, predsjedavajući Konferencije o Jugoslaviji Lord Carrington, predsjedavajući Konferencije o BiH Joze Cutileiro i ministar zdravstva Francuske Bernard Kushner. Izetbegović, Karadžić i Boras potpisali novu deklaraciju o obustavi vatre. Na pijaci samo koprive i blitva. Jedna manja hrpica za sto dinara. Primirje je trajalo samo četiri i po sata. Zatim je nastalo granatiranje Sokolović kolonije, Butmira i Hrasnice.

25.04. 1992.

Granate su padale po Alipašinom i Vojničkom polju. U Sarajevo su pristigli novi brojni podaci o zločinima četnika u više mjesta BiH, najviše u Zvorniku i Podrinju.

26.04. 1992.

Vijest dana je sastanak Alije Izetbegovića sa potpredsjednikom SFRJ Brankom Kostićem i načelnikom Generalštaba JNA generalom Blagojem Adžićem u Skoplju. Za javnost je rečeno da je upućen poziv za prekid vatre. Istovremeno, u Mostaru, JNA doslovno razara grad.

27.04. 1992.

Predsjedništvo BiH donijelo odluku da se jedinice JNA povuku iz Bosne i Hercegovine. U Lisabonu počela Konferencija o Bosni i Hercegovini. U Beogradu proglašena Savezna Republika Jugoslavija, Federacija Srbije i Crne Gore.

28.04. 1992.

Sa lisabonske Konferencije zatraženo je da SDS deblokira Sarajevo i ukloni artiljeriju oko grada, kao i da se zaustavi teror nad stanovništvom. Vlada BiH uputila apel međunarodnoj javnosti da se deblokira sarajevski aerodrom.

29.04.1992.

Svi smo u skloništu. Niko ne može zamisliti šta ćemo sutra zateći, ako izađemo na ulicu. Granate padaju svakih pet sekundi. Ovo je dan D po Karadžiću. Do ovog dana 40 država je priznalo državnost BiH.

30.04. 1992.

Danas sam išao u Fond. Imali smo dogovor sa direktorima oko radne obaveze i obilježavanju kulturno-istorijskih spomenika. Na Konferenciji u Lisabonu predstavljene su mape koje su izradili eksperti EZ, a tiču se teritorijalnog razgraničenja BiH među nacionalnim zajednicama. Izetbegović je dao izjavu da prihvata da se o tome razgovara. Bosna i Hercegovina postala je 52. članica KEBS-a. Od 6. aprila do kraja mjeseca u opkoljenom Sarajevu poginula su 42, a ranjen 91 borac iz redova branioca.

01.05. 1992.

Miran, lijep dan sve do predvečerja, a zatim su granate počele padati na stambene zgrade u općini Stari Grad., pa se granatiranje prenijelo na Butmir, Sokolović koloniju i Hrasnicu. Bilo je 13 poginulih i najmanje dvostruko više ranjenih građana. Minja i Dinko su otišli na Grbavicu. Vratiće se u ponedjeljak. Ljudi ispred, na ulici, slave Praznik rada. Oko 23 sata strašna pucnjava sa Grbavice. Komitet visokih funkcionera KEBS-a usvojio je deklaraciju o BiH kojom se traži da se regularne i paravojne snage potčine vlastima Republike.

Ratna stvarnost: Sarajevo 1992.


02.05. 1992.

Grad je prepun slika stravičnih posljedica jučerašnjeg granatiranja. Pogođeno je, porušeno ili zapaljeno više značajnih zgrada. Oko 11 sati u Domu JNA otkriven je snajperista. Pokušavam nešto snimiti sa Derviševićevog prozora, ali maj je, drveće olistalo i ne vidi se. Kod BEKA uništeni transporteri. Pravi pokolj na Skenderiji. Na televiziji vidim Ježa sa zoljom. Razgovaram sa Jakovom Jurišićem, kažem mu da sa porodicom pređe kod nas. Uveče, gledamo sa Bognerovog prozora veliki požar. Kao da gori Katedrala.

Prilikom povratka iz Lisabona, na sarajevskom aerodromu, oficiri JNA zadržali su Aliju Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva RBiH,njegovu kćerku i potpredsjednika Vlade BiH dr Zlatka Lagumdžiju i odveli ih u kasarnu Lukavicu kao zarobljenike. Izetbegović je uspio da se javi i tada je, uz TV prijenos događanja, uslijedila akcija za njihovo oslobađanje.

Jedan oficir JNA podmetnuo je požar u sarajevskoj Glavnoj pošti i zapalio cijelu zgradu; u gradu je prekinuto 45.000 telefonskih veza.

03.05. 1992.

Izašao sam sa Đidom. Prošli smo pored Glavne pošte. To je sada zgarište. Izgubili smo telefonske linije za više godina. Na Skenderiji vidimo izgorena tijela i uništene transportere. Oko 13 i 30 avioni su gađali predajnik Hum.

Cijelog dana grad je bio zasipan granatama i bilo je mnogo požara. Glavni događaj je borba u Dobrovoljačkoj ulici, od Vojne komande do Skenderije, gdje su sarajevski borci napali vojnu kolonu JNA koja se povlačila od Bistrika. Tada je oslobođen i A. Izetbegović. U okršaju je poginulo pet oficira i 37 vojnika JNA, a zarobljeno je 220 vojnika i oficira. Branioci grada su zaplijenili nekoliko vojnih vozila i značajnu količinu naoružanja i vojne opreme.

04.05. 1992.

Nemamo telefon i ne znamo šta se događa sa tetkom, Dinkom, Minjom koji su na Grbavici. Ne znam šta je sa Jakovom i njegovima. Objavljeno je da su SAD spremne podržati upućivanje mirovnih snaga UN u BiH.

05.05. 1992.

Od ranog jutra vođena je teška bitka za Pofaliće. Četnici su u više pravaca pokušali da prodru preko Pofalića ka Marindvoru da bi se spojili sa onima koji su napadali od Grbavice. Borci iz Novog Sarajeva su ih u tome spriječili i nanijeli im dosta gubitaka. U Sarajevo je došao podsekretar UN za mirovne operacije Marc Golding.

06.05.1992.

Svakodnevno, putem radija, dobijamo mnoštvo informacija o teškim zločinima širom BiH.

07.05.1992.

Išao sam sa Edom Numankadićem do Olimpijskog muzeja. On je skupljao nagorene eksponate sa zgarišta. Strašno. U jednoj radnjici sam pronašao cedevitu i kupio dvije kutijice. Službenici sarajevske mrtvačnice izjavili su dopisniku „Associated pressa” da je sa ulica i iz granatama pogođenih zgrada u Sarajevu pokupljen veliki broj mrtvih tijela. Neka su bila raskomadana i bez glave. Marc Golding je izjavio da je „teško reći” ko drži Sarajevo u blokadi.

08.05. 1992.

Danas sam pokušavao nabaviti nešto hrane, ali nema ničega. Već uveliko mjenjamo marke. Iz austrijskog grada Graza stigla je vijest da su se tamo sastali Radovan Karadžić i Mato Boban (HDZ) i dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine. Odmah se oglasila i Evropska zajednica izjavom da odbija takve dogovore i teritorijalne podjele.

09.05. 1992.

BiH zatražila prijem u Ujedinjene Nacije i angažovanje mirovnih snaga u zemlji.

Za komandanta tzv. TO Republike Srpske postavljen je general Ratko Mladić, rođen u Kalinoviku. Postignut je sporazum o preuzimanju dotadašnjih vojnih kasarni u Sarajevu, Travniku, Zenici i Konjicu, kao i vojnih ustanova: Dom JNA i „Romanija” u Sarajevu. Granatiranjem je uništena zgrada Crvenog krsta, a u preduzeću „Centrotrans” uništeno je 68 autobusa i 77 teretnih vozila. Po Sarajevu uveliko haraju bande kriminalaca, pretresaju i pljačkaju stanove, predstavljaju se kao pripadnici TO ili policajci. Prvi put u protekle 453 godine postojanja zatvorena je Medresa u Sarajevu zbog ratnih neprilika.

10.05.1992.

Danas sam malo snimao kamerom. Ulice izgledaju jadno. Adnan Galijatović dao nam je kilo šećera, a i Malina nam je dala malo ulja.

11.05.1992.

Počela je redukcija vode. Padaju granate. Brano se pojavio iz Rajlovca. U Rajlovac su ušli četnici. U Deklaraciji Evropske Zajednice o BiH ističe se zahtjev da se jedinice JNA s naoružanjem povuku iz BiH, ili da se raspuste, s tim da naoružanje stave pod međunarodnu kontrolu. Borbe oko Sarajeva ne jenjavaju. Prema nepotpunim podatcima, u zadnja 24 sata, u Sarajevu je bilo devet poginulih i 54 ranjenih građana.

12.05. 1992.

Granata sa četničkih položaja oštetila je zgradu pravoslavne mitropolije. Izgorio je tabački mesdžid u Starom Gradu kod apoteke „Sutjeska”. Ta džamija je jedinstvena u Evropi, stara je oko 200 godina, a nije imala munare. Najteže granatiranje bilo je na Alipašinom polju i olimpijskom naselju Mojmilo.
Promijenjen je naziv Ulice JNA. Od danas to je Ulica branilaca Sarajeva.

13.05. 1992.

Mnogo je vijesti o stravičnim zločinima. Najteža je iz Bratunca: tamo je ubijeno nekoliko stotina Muslimana, a leševi su im ostavljeni na ledinama pored Drine.
Generalni sekretar UN Butros Butros Gali odbacio prijedloge za slanje mirovnih snaga u BiH.

14.05. 1992.

Savjet bezbjednosti UN obznanio da JNA mora biti povučena iz BiH.

15.05. 1992.

Svakodnevno, na prvom spratu naše zgrade, skupljaju se stanari. To budu naša mala sjela. Priča se. Radio javlja da je kod Bihaća JNA digla u zrak veliki aerodrom ispod Plješevice.

16. i 17.05. 1992.

Već dva dana u Sarajevu traje nestašica kruha. Redovi građana čekaju pred prodavnicama „Velepekare”. Četnički snajperisti gotovo svakog dana ubijaju po desetak Sarajlija.

18.05. 1992.

Sa JNA i SDS dogovoreno je i najavljeno tronedjeljno primirje i deblokada saobraćajnica. Ali, granatiranje i dalje jednako traje. Mi smo ostali bez hrane. Nemamo ništa.

19.05. 1992.

Ništa od primirja. Konvoj međunarodne pomoći u lijekovima i sanitetskom materijalu, koji je pošao iz Beograda i stigao u Sarajevo do Višegradske kapije, tukla je artiljerija JNA sa Lapišnice i gotovo sve uništila. Uspio se izvući samo jedan šleper, ali sa oštećenim tovarom. Četnici su na Ilidži zadržali konvoj sa oko pet hiljada djece koja su s pratiocima krenula u Split.

-.-PHOTO: DANI-.-Pod snajperskom vatrom: Žitelji Sarajeva u bekstvu
http://www.e-novine.com/slike/slike_3/r ... 5542_2.jpg

20.05. 1992.

Objavljena je naredba sa zakonskom snagom o stvaranju oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Danas sam shvatio da počinje dugi rat, ne smijem o tome govoriti Sandri. Istekao je rok da jedinice JNA napuste teritoriju BiH.

21.05. 1992.

Četnici su postavili uvjete za oslobađanje konvoja s djecom, koje su vlasti BiH prihvatile i konvoj je nastavio svoj put za Split. Zapaljivim granatama potpuno je uništena olimpijska dvorana „Zetra”. EZ je uvela ekonomske sankcije prema Srbiji i Crnoj Gori.

22.05. 1992.

Bosna i Hercegovina je skupa sa Hrvatskom i Slovenijom primljena u članstvo Ujedinjenih Nacija.

23.05. 1992.

Sa položaja na Vracama četnička artiljerija je gađala i zapalila Srednju ekonomsku školu u Pofalićima i dječije obdanište u Hrasnom, a oštećena je zgrada Skupštine BiH, kao i hotel „Holiday Inn.

24.05. 1992.

Počelo je iseljavanje vojnih kasarni. Kolone njihovih vozila usmjerene su na Pale, a odatle će ići u Srbiju.

25.05. 1992.

Skupština grada donijela je odluku o racionisanom snabdijevanju građana.
U Lisabonu Konferencija o BiH bez ikakvog napretka. Najveći spor je oko „srpskih koridora” na sjeveru Bosne, oko Sarajeva i podjele doline Neretve i Mostara.

26.05. 1992.

Četnici sa Poljina i Nahoreva granatirali i porušili sarajevsko Porodilište u kojem se nalazilo 130 žena i 70 novorođenčadi.

27.05.1992.

Danas sam slučajno ostao živ. U našoj ulici poginulo je dvadesetak ljudi, a ranjeno ih je više od 150. Veliki masakr u Ulici Vase Miskina u Sarajevu. Od tri ispaljene četničke minobacačke granate, prva je pala među građane koji su u redu čekali pred prodavnicom kruha i na mjestu ubila 16, dok je teže i lakše ranjeno 169 osoba. Druge dvije granate pale su nekoliko desetina metara dalje od tog mjesta. Deset sekundi prije prve granate, izašao sam iz reda za kruh i pošao do pijace.

U gradu nikada ne možeš tačno znati odakle dolazi detonacija. Tako ni ja nisam znao gdje su pale granate. Narod je trčao izbezumljeno, čovjek je išao kroz prolaz kod Trikoteksta i kao lud vikao » gdje mi je dijete, gdje mi je dijete». Ljudi su imali krvave ruke. I cipele. Onda je pala četvrta. Pretrčao sam od prolaza do ulaza u zgradu. Izgledalo mi je da je do ulaza dvjesto metara. Kad sam otključavao ulaz od stepeništa, pala je peta. U totalnoj tišini, samo krici ranjenih. Sandra mi je rekla da je Mirza Bezdrob ranjen. Sišao sam do njega. Rana iznad pete. Rekao je da je u redu za kruh, iza njega, stajao Zoran Hušner. Njega nije bilo u zgradi. Sa Đidinog prozora gledamo Mladena, Zoranovog oca, kako izgubljeno hoda po Vase Miskinovoj. Kasnije je otišao do Koševske bolnice gdje su odvozili poginule i ranjene. Prvo je išao u mrtvačnicu i izmedju izmasakriranih tjela tražio sina. Na sreću, Zoran je samo teško ranjen u nogu.

28.05. 1992.

Sad smo već svi očajni. Masakr u Sarajevu je odjeknuo širom svijeta. Video snimci pobijenih i ranjenih žena i ljudi pokazali su tragičnu zbilju glavnog grada BiH. Četnici uvećavaju broj noćnih granatiranja.

29.05.1992.

Isto stanje: granate, pogibije, paljevine...Stan Gojka i Melike, na prvom spratu, pogođen je sa dvije rakete. Između prozora zinula je rupetina. Na prozorima roletne, a kroz rupetinu čitavo nebo, puno zvijezda. Po prvi put sam pomislio da možemo umrijeti.
Savjet bezbjednosti UN izglasao ekonomsku blokadu SR Jugoslavije, tj. Srbije i Crne Gore.

Uz sve što preduzimaju četnici, u Sarajevu se dešava i unutrašnje zlo. Bande pljačkaša rade i noću i danju, updaju u stanove, kradu automobile i sve do čega stignu. Nema prodavnice u gradu koja nije temeljito opljačkana.

30.05. 1992.

U velikom požaru, nastalom granatiranjem, potpuno uništen Orijentalni institut. Izgorjela je kompletna rukopisna zbirka, arhiv sa 40.000 fotokopija, zbirka tapija i cjela stručna biblioteka. Šteta je neprocjenjiva. Radna akcija u Zgradi. Pomažemo Gojku i Meliki da dovedu u red stan. Nemamo vijesti ni o kome.

Šta je sa tetka Aidom i njenim, šta je sa Jakovom Jurišićem, šta je sa Ilijom, šta je sa našim starcima. Volio bih da im javim da smo dobro. Slao sam poruku preko Crvenog krsta, preko prijatelja davao Androtov broj telefona u Splitu, pokušavao preko radio-amatera. Kako li je mojim starcima u Komiži? Često mislim na njih. A tek kako je njima, ne znaju da li smo živi. Ponekad se vajkam što nismo na vrijeme otišli iz Sarajeva, a onda mislim, ako bi opet morao da biram, opet bih ostao.

Četnici s brda, uz artiljerijsko i minobacačko granatiranje, sve više koriste višecjevne bacače raketa (VBR) koje se mogu navoditi na ciljeve, a imaju razornu snagu.

31.05. 1992.

I dalje redukcija vode. Još se popravlja stan na prvom katu. Savjet bezbjednosti UN uputio je poruku režimu u Beogradu da obustavi nasilje i agresiju u BiH, jer će se u protivnom suočiti sa oštrim i teškim mjerama.

http://www.e-novine.com/sr/region/clanak.php?id=19855

Ratni dnevnik iz Sarajeva 1992–1993.

ZLO SA BRDA (2)

Rezultati četničkog rada: Ratno Sarajevo


Piše: Edo Hozić

01.06. 1992.

Granatiranje Sarajeva traje. Stojimo na najvišem katu zgrade. Pomalo se mrači. Gledamo kako gore Momo i Uzeir. Građani, stari i mladi, mada su se privikli na stanje u gradu, ipak su ponajviše, zbog sigurnosti, u skloništima.

02.06. 1992.

Najteže je u naseljima Hrid i Jarčedoli. Pokušaj Dječije ambasade „Međaši” da s jednim autobusom i jednim kombijem doturi šest tona hrane stanovnicima Dobrinje četnici su spriječili unakrsnom vatrom, uprkos oklopnim vozilima UN koja su bila u pratnji. Doprema te pomoći bila je dogovorena i ovjerena od četničke strane, a napad je potvrdio da oni ne poštuju nikakve dogovore.

03.06. 1992.

Stanje se ne mijenja, a pristižu nove vijesti koje govore o teškim zločinima širom BiH.

04.06. 1992.

Grupa privrednika u BiH saopćili su da imaju sedam miliona njemačkih maraka koje će dati onome ko privede zločince Mladića i Karadžića za kojima je oglašena potjernica.

05.06. 1992.

Kasarna smrti je napuštena. Otišli su. Kao da će grad prodisati. Pobjedit ćemo! Pripadnici „jugoarmije” konačno su napustili kasarnu „Maršal Tito” u Sarajevu i odnijeli svoje lako naoružanje. Proteklo je 17 dana od roka kad su to bili dužni učiniti (u koloni koja je otišla iz kasarne bilo je 80 vozila, a u njima 248 oficira i vojnih pitomaca te 488 žena i djece i porodica vojnih lica). Dio kasarne je zapaljen.

Potpisan je dogovor da aerodrom Sarajevo bude pod kontrolom Ujedninjenih Nacija. Koridor do grada i bezbijednost aerodroma osiguravaće jedinice francuske vojske u Sarajevu.

Cijelog dana četnička artiljerija je tukla po naseljima Sarajeva. Grupa artiljerijskih oficira bivše JNA koji su prešli u TO RBiH izračunala je da je od 6. aprila, za dva mjeseca, na grad Sarajevo ispaljeno oko 150 hiljada granata različitih kalibara, u prosjeku dnevno po 2.500.

06.06. 1992.

Neselektivno granatiranje Sarajeva ne prestaje. Mnogo je razaranja i požara. Poginulo je sedam civila, a 52 su povrijeđena. Na Ciglanama je uništeno deset stanova. Pogođena je i bolnica Podhrastovi, ranjeno pet pacijenata i medicinska sestra. Pogođena je i Fabrika duhana. Ipak, najteže je bilo na Trgu Pere Kosorića, jer su granate izazvale nekoliko većih požara na višekatnicama.

07.06. 1992.

Odlazak jedinica bivše JNA iz BiH zapravo je bilo fiktivno, jer podaci koji su provjereni govore da je u „Vojsci Republike Srpske”, koju branioci nazivaju četnicima, ostalo više od 80 hiljada vojnika, skupa sa ratnom tehnikom, uključujući avione, tenkove i druga borbena vozila, artiljerijska oruđa i rakete.

Građani Sarajeva su, iako sirene nisu dale znak za prestanak opasnosti i granatiranje i dalje traje, izašli na ulice da bi raščišćavali ruševine, zatvarali prozore plastičnim folijama, čistili što se može. Grad je bez vode i bez struje.

08.06. 1992.

Osvojena je Žuč! Kao da se nazire sunce. Možda sutra novine pročitam na klupi u parku. Zarobljeno je sedam transportera, četiri tenka i jedna haubica, a ubijeno je oko stotinu pripadnika četničkih formacija. Na strani Armije RBiH, jedinica koje su branile grad, bilo je ukupno 134 poginulih. To je bila dosad najkrvavija bitka za Sarajevo u ovom ratu.

09.06. 1992.

Totalno bez vode i struje. Svete nam se zbog poraza. Krizni štab za zdravstvenu i socijalnu bezbjednost građana RBiH u izvještaju Visokom komesarijatu za izbjeglice UN dao je podatke da je u BiH registrovano 663.465 izbjeglih lica, a da je u druge zemlje izbjeglo 640 hiljada, od toga u Hrvatsku 260 hiljada, u Sloveniju 64 hiljade. Ukupno je u egzodusu 1,303.469 lica ili 30% stanovnika BiH. Najteže je izbjeglicama u RBiH zbog postojećih blokada robnog prometa i svekolike oskudice.

10.06. 1992.

Neki naš rođak, prezimenom Arslanagić, pripadnik Policije, došao je da nam javi da su tetka Aida i njeni dobro. Taman dok nam je to dovikivao iz dvorišta, na Trikotekst je pala granata, prozori na zgradama su popucali, na subištu je ranjen Zoran, Radin zet. Geleri su prošli kroz Malinin džemper. Mi smo u mojoj sobi ležali na podu. Sarajevo je potpuno telefonski odsječeno od svijeta, jer su četnici minirali i relej na Trebeviću.

11.06. 1992.

Ujutro su nam došli Ilija i Hajrudin. Kako su oni sa Malte stigli dovde, nije mi jasno. Od jutarnjih sati započele su borbe na linijama odbrane grada. Prikupljeni podaci kažu da je u BiH dosad 7.000 poginulih ili nestalih civilnih lica.

12.06. 1992.

Struje već dugo nema. Hrana je morala iz zamrzivača. Od Seke smo dobili jedno pile! Nakon dva mjeseca ješćemo mesa! Vode nema. Poginulo je desetak građana, a dvostruko više je ranjenika zbrinutih u bolnicama.

Mešihat u Sarajevu je objavio da se Bajram-namaz u BiH nije mogao klanjati u više od 200 džamija i da, zbog četničkih napada na muslimanska naselja, nije bilo klanja kurbana. To se dogodilo prvi put otkad muslimanski vjernici dočekuju Kurban-bajram u BiH.

13.06. 1992.

Opet nam je dolazio Ilija. Donio je nešto bonova-para. Šta će mi pare? Na pijaci već dva mjeseca ima samo koprive. U Sarajevu je poginulo 14, a ranjeno 125 civilnih lica. Grad je sav prljav, na sve strane su gomile smeća, a na ulicama su tone polomljenog stakla, cigli i žbuke. Jak pljusak je kroz razbijene krovove i zidove ulio veliku količinu vode sve do skloništa. Ali nije sve to ni tako crno. Skupljali smo kišnicu i do pola napunili kadu.

14.06. 1992.

Uključili smo plin i u tavi pekli kruh. Kao tortilje. Ukusan je. Opet granatiranje. Nema ohrabrujućih vijesti. Voda je dolazila tokom noći, pa se kada napunila do vrha. Moći ćemo se okupati. Ako otvore aerodrom, biće to veliko olakšanje. Tada će doći i novinari pa će užas što vlada ovim gradom valjda pokrenuti nekakvu vojsku koja će doći i potjerati zlo sa brda. Stalno mislimo i sanjamo Komižu, često i Staru i Starog. Sinoć sam sanjao svoje lice koje mi se čas primiče, čas odmiče.

15.06. 1992.

Danas sam išao do Fonda, tamo zatekao Iliju, pa smo otišli do Vijećnice u kojoj već duže vremena spava Boro Pištalo. Usput smo pretrčavali poprečne ulice zbog snajperista. U Vijećnici je krš. Telefon im radi samo lokalno. Inače, nema vode, struje, hrane. Iz Fonda sam donio šest rolni papira. Sandra je izgubila sedam, a ja pet kila na vagi. Jedemo zadnje kilo brašna. Najzad je izabrana nova Vlada BiH, opet na čelu sa Jurom Pelivanom. Traje granatiranje širom Sarajeva.

Bez vode i struje: Uništavanje po Karadžićevom nalogu




16.06. 1992.

Saopćeno je da je 48 muškaraca iz sela Ahatovići i Dobroševići u općini Rajlovac ubijeno u selu Sokolina, općina Ilijaš, gdje su dovedeni autobusom iz rajlovačkog logora. Svi su bili Bošnjaci.

17.06. 1992.

Upravo sam se vratio iz Mjesne zajednice odakle sam donio dva kilograma brašna, pola kile šećera i kilo riže. Od pet sati četnici granatiraju Dobrinju, Mojmilo, Nedžariće, Alipašino polje i Butmir, a najviše naselje Aerodrom. Tuku i Švrakino selo i Buća potok. U Sarajevu su ubijene četiri, a ranjene 64 osobe. Na Konferenciji islamskih zemalja u Istanbulu usvojen je zahtjev da se vojnom intervencijom zaustavi agresija na Republiku BiH.

18.06. 1992.

Danas smo za ručak pojeli posljednju od tri konzerve gulaša. Jeli smo u slast i hvalili gulaš. Išao sam do Arhiva grada i tamo došao do telefona. Veze prema Hrvatskoj ne rade, ali sam dobio Maricu u Beogradu, rekao joj da smo živi i zdravi i zamolio je da nazove brata Luku u Njemačku, a on neka javi Motetu u Komižu da kaže našima da smo dobro.

Na pijaci sam našao keks i upravo gledam Sandru kako ga jede. Guta. Ko se ovim crnim scenama mogao nadati. Idući gradom srce mi se stezalo. Sve je krezavo i sakato. Četnici su gađali i pogađali ono najljepše. Sada je blizu dva sata popodne. Kroz prozor, iako je tmurno, ulazi cvrkut ptica. Hoćemo li, kad sve ovo prođe, znati uživati u miru? U 17 sati došla je struja. Cijela kuća izašla je na subište i svi viču uglas. U noći, pojavio se Rade Tadić i prespavao kod nas. Zgrada Vojne bolnice pogođena je sa deset granata i teško je oštećena od 4. do 12. sprata. Tokom dana u Sarajevu je ubijeno osam, a ranjeno 80 civilnih lica.

19.06. 1992.

Najteži artiljerijski napadi iz pravca Lukavice i Nedžarića. Oko 30 granata pogodilo je zgradu „Oslobođenja” na Stupu. Sandra je u skloništu, a ja sa Tadićem sjedim i slušam detonacije. Malo smo otupili od straha, a to nije dobro. Kiša je i grmi. Na balkonu gledamo u saksiju na kojoj je geler napravio rupu. Jedemo jedanput dnevno. Samoinicijativno, u ime „odgovora na četnički teror”, dio specijalaca iz MUP-a BiH uhapsio je nekoliko stotina građana srpske nacionalnosti. Oni su otjerani na Stadion „Koševo” gdje su bili maltretirani, što je prekinuto blagovremenom intervencijom organa reda i ti građani su vraćeni svojim kućama. Na to je jedna delegacija građana srpske nacionalnosti došla u Predsjedništvo RBiH. Primio ih je predsjednik Izetbegović.

20.06. 1992.

Subota je. Po prvi put u majici kratkih rukava idem da kupim novine. Na pijaci ništa. Sve se radi trčeći. Na ulici svi trče. Iz haustora do prolaza ispod Trikoteksa. I prolaz je sav razvaljen, ali daje osjećaj sigurnosti jer se iz njega ne vidi nebo. Ni Trebević. U jučerašnjem razaranju Sarajeva na grad je palo 5.000 granata. Uvedena je radna obaveza za sve zaposlene.

Oko 17 sati artiljerijskim i raketnim projektilima razoren je i zapaljen poslovni neboder „Oslobođenja”. Tokom dana u Sarajevu je smrtno stradalo 23 lica, a ranjeno 101. Veliki je broj nastradalih u Tuzli: 15 je poginulih i 84 ranjena.
Prijeti nam glad.

21.06. 1992.

Prvi dan ljeta. Nismo ni primjetili da je prošlo proljeće. Mi se i sada oblačimo kao da je zima, u našem skloništu je vlažno. Nemoguće je objasniti smisao svih ovih razaranja i ovakvu količinu nesreće. Upravo mi Sandra kaže da je komšinica čula da su četnici ušli u Dobrinju! Ako je to istina –užas! Od danas je Mostar slobodan! Čekamo Armiju BiH i Hrvatsko vijeće obrane u Sarajevu!

22.06.1992.

Brinem se za Sandru, brinem se za starce koji su u Komiži, brinem da ne ostanem invalid. Ovo je 80. dan od početka agresije na RBiH. U centru Sarajeva, ispred zgrade Narodne banke, dogodio se novi masakr. Poginuo je moj prijatelj Alija Kučukalić. Moj poznanik Nermin Tulić, glumac, ostao je bez obje noge.

Od jedne granate, koja je pala među okupljene građane, poginulo je 19 lica, a ranjeno je 96. U Šenoinoj ulici ranjeno je pet, a u Radićevoj i Mis Irbinoj stradalo je još 15 lica. U kombiju sarajevske mljekare, koji je pogođen granatom na Marindvoru, ranjena su desetorica radnika; dvojici su amputirane noge, a osam ih je u teškom stanju.

23.06.1992.

Dok sam bio u Fondu, došla je voda. Trajalo je to oko sat vremena, pa je Sandra napunila kadu i veliku plastičnu kacu za kiseljenje kupusa. Treći dan jedemo pasulj. Naravno, jedemo jedanput dnevno. Da mi se najesti. Sve vrijeme padaju granate. Žalost... Maloprije je pala jedna i polomila preostala dva prozora u spavaćoj sobi. Moram u sklonište. Podaci Kriznog štaba dobijeni od zdravstvenih ustanova: u zadnja dva dana u BiH je poginulo 61 lice, a ranjeno je 368.

24.06.1992.

Nastavljam jučer započeto pisanje. U momentu kad sam prestao pisati na našu je zgradu palo nekoliko granata. Srećom, Sandra je bila u skloništu. Ja sam se prvo zavukao u spavaću sobu. Čule su se eksplozije, zgrada se tresla, staklo se lomilo. Odlučio sam da pređem u kupatilo, ali trebalo je preći preko dnevnog boravka. To sam učinio četvoronoške. U kupatilu sam čučnuo pored vrata. Bombe su udarale oko kuće svakih 10-15 sekundi. Onda sam ugledao plinsku bocu. Šta ako geler udari u nju? I tako, u svom tom metežu, sjedim u kupatilu, u sred haosa i grlim plinsku bocu.

Posljepodne. Granatiranje je utihnulo. Ljudi čiste krš. Posmatram stanare i tješim se da izgledam bolje, očuvanije od njih. A znam da sam i ja žut u licu, sa podočnjacima, prljave kose, smrdljiv, histeričan i kad se ljutim i kad se smijem. Više ne slušam vijesti kao prije. U Strazburu počinje Samit EZ o BiH. U gradu eksplozije granata i mina, a duž cijele linije odbrane pješadijski okršaji.

25.06. 1992.

Došla struja, reaguj ko munja! Proveo sat u redu za maslenicu, a na pijaci kupio kutiju keksa. I čokoladu za Sandru. Adnan nam je donio čitav litar ulja! I riblje filete. I malu teglu ajvara!

Krizni štab saopćava da je juče u Sarajevu 11 ljudi usmrćeno, a 74 ranjeno.

26.06. 1992.

Radujemo se. Javljaju da je Šesta flota u Jadranu. Večer je, povremeno pukne mina, ali to je daleko. Sjedimo pred televizorom i čekamo finale evropskog prvenstva u nogometu. Ima struje, nema vode, hrane ima, svaki dan nešto iskrsne.

Predsjednik SAD George Bush odlučio da vojnom intervencijom deblokira sarajevski aerodrom da bi se obezbijedio dolazak humanitarne pomoći. Sa raznih strana BiH dolaze vijesti o brojnim četničkim zločinima.

27.06.1992.

Nadamo se da će, već u utorak ili srijedu, američki avioni potjerati sa brda ovu bolest što ubija. Svi, ali baš svi vjerujemo da se intervenciji broje sati. Priča se da se četnički štab izmjestio sa Pala. Predsjedništvo BiH je usvojilo i objavilo Platformu o djelovanju u ratnim uslovima. U osnovi je okupljanje svih patriotskih snaga, uspostavljanje mira i nacionalne ravnopravnosti u državi koja će biti demokratska, multinacionalna, multireligijska, multikulturna i sekularna. U Sarajevu je osnovan Građanski forum Srba.

28.06. 1992.

Bush je razgovarao sa Jeljcinom i Mejorom. Šesta flota je stvarno u Jadranu. Gotovo plačemo od sreće. Krv se upalila, htjeli bi osvetu odmah, sada, za sve što su prokletnici učinili, za sve ubijene, sakate, za sva zgarišta, za uništeni svijet u kojem smo se voljeli i u kojem smo bili sretni.

U Sarajevo je doputovao predsjednik Francuske Fransoa Miteran. Građani su ga spontano pozdravljali. Skupština Grada Sarajeva donijela je odluku o proglašenju Miterana za počasnog građanina. Bila je to kratka posjeta, a četnici su odmah poslije njegovog odlaska nastavili prekinuto granatiranje grada.

29.06. 1992.

Kao u bunilu slušamo vijesti. Ipak, treba sačekati, ne biti euforičan. Mi lako upadamo u euforična stanja, lako padamo u depresiju, lako nas hvata strah. Neobična tišina u gradu. Meni nije jasno zbog čega je Miteran dolazio u Sarajevo. Nije mi jasno za koga je to dobro. Danas se na našim vratima pojavio Dervo Pušina.

Savjet bezbjednosti za danas je zakazao sjednicu i odluku da međunarodne snage UN intervenišu u BiH ako ne bude ispoštovan ultimatum za deblokiranje sarajevskog aerodroma. Četnici su upravo tri minuta prije početka te sjednice u UN počeli napuštati aerodrom, a objekat je istovremeno preuzela ekipa UNPROFOR-a. Već oko 20 sati na pistu aerodroma sletio je prvi strani avion sa humanitarnom pomoći. Noć je. Pucaju topovi, ali to samo ja čujem i to da bih upisao u ovaj dnevnik. Sarajlije su na topove naučile pa grad bez panike tone u san. Iako naizgled dan mirniji od proteklih, u Sarajevu je život izgubila četiri, a ranjena 32 lica.

30.06. 1992.

Poslije deblokade sarajevskog aerodroma došlo je tokom današnjeg dana pet aviona sa 30 tona hrane i lijekova. Najavljen je dolazak jednog kanadskog bataljona koji će preuzeti zaštitu aerodroma i robe koja će dolaziti. Pišem uz svijeću. Pojeli smo riblju konzervu, malo ajvara i kašičicu majoneze. To nam je Adnan donio neki dan i sada je frižider definitivno prazan. Nije mi jasno da svijet ne uviđa sa kim ovdje ima posla. Svijet nas tretira kao jednu od zaraćenih strana. Kakva zaraćena strana! Mi niti smo htijeli zaratovati, niti sada ratujemo, ova država i ovaj grad trpe i koliko mogu brane se i odoljevaju da prežive i koliko sutra opet rade i žive život. Zaista mislim, dok ne dođu američki avioni, ovdje neće biti mira. A znam da će na kraju ti avioni ipak doći. Mrsko mi je okrenuti pozivni broj Beograda, ali ipak ne mogu ostaviti Sandrinu rodbinu da se brine.

Da je mir, Sandra i ja bismo već pomalo pakovali kofere i spremali se za Komižu. Ovako, ako i do septembra dođemo, dobro je. Jedinice Vojne policije i vojske vratile su dio Dobrinje i naselja Aerodrom, koje su bili zauzeli četnici i tamo sprovodili sve oblike svoga terorisanja stanovništva. Pljačkali su, ubijali i protjerivali iz stanova sve nesrbe.

U gradu je policija pronašla nekoliko četničkih doušnika, koji su signalima i telefonskim pozivima navodili četničke artiljerce na pojedine ciljeve. U stanovima tih doušnika nađene su i veće količine raznih oružja i eksploziva, kao i nekoliko radiostanica. U junu 1992. godine u odbrani grada poginulo je 413, a ranjeno 619 branitelja.

01.07. 1992.

Za ručak, pura sa mlijekom! Tri mjeseca nismo okusili mlijeko.
Od granata i snajperskih pogodaka u Sarajevu je bilo 5 ubijenih i 30 ranjenih.

02.07. 1992.

Čitavu noć bio sam budan. Samoća se događa noću. Bilo je to, kako se sada kaže, “relativno mirno veče”. Tačno prije godinu dana mi smo kretali za Komižu. Sarajevski aerodrom je zvanično otvoren. Prvu grupu zaštitnih snaga čini 300 kanadskih i 270 francuskih vojnika. Za sutra je predviđen dolazak još 700 Kanađana. Oni će štititi i prolaz od aerodroma do grada. Četnici sa Ilidže i pripadnici HVO sa Stupa potpuno sarađuju, švercuju robu i ljude, oružje i municiju. Za izlazak iz Sarajeva preko Stupa cijena je za Bošnjake 200 njemačkih maraka, a za Srbe i Hrvate upola jeftinije. Humanitarne organizacije snabdjele su „Velepekaru” kvascem, pa je proizvodnja kruha normalizovana.

03.07. 1992.

Stara i Stari su putem radija tražili informacije o nama! Kako da im se javimo? Srećom, u Fondu se pojavio Valerijan Žujo, pa sam mu napisao poruku da je putem radija pročita. Jedino možemo da se nadamo da će naši u Komiži čuti Radio Sarajevo. U Sarajevo je došao “prijatelj Sarajeva” Lord Carrington, koji predsjedava Konferenciji o Jugoslaviji, a s njim je i Joze Cutileiro, portugalski ambasador. Građani Sarajeva su ih izviždali. Ovaj dan ni po čemu neće ostati upamćen. Sada vidimo, Miteran je sve znalački ukočio. Kupio sam dvije pogače kod Begove džamije i usput video da su bradonje pogodile i Sahat kulu. Razgovarao sa Semezdinom Mehmedinovićem i Seadom Ćizmićem.

Mnogim apelima na razne adrese za mir i prekid ubijanja, koje su u toku tri mjeseca objavljivali pojedini viđeni ljudi i organizacije, pridružio se i reis-ul-ulema Jakub Selimoski i uputio pismo patrijarhu SPC Pavlu.

04.07. 1992.

Prošla je ponoć. Čudno. Sandra i ja gledamo muzičke spotove na MTV-u, a vani kao u borbama za Berlin. Ili smo ludi, ili smo spremni na svakakav ishod ovog bezishoda. Kad se budemo ujutro budili, na desetine mladih ljudi i onih zaluđenih bradonja ležat će bez života na sarajevskom asfaltu.

Veliki udar granatama svih vrsta artiljerije po sarajevskim naseljima i četnički pokušaj proboja odbrane na pravcu Trga Pere Kosorića, i na više drugih pravaca, ali je odbrana izdržala i odbacila napadače. Odlučeno je da se sve jedinice branilaca u BiH objedine u Armiju RBiH.

05.07. 1992.

U proteklih 24 sata na aerodrom je sletjelo 14 aviona sa pošiljkom hrane i lijekova iz više zemalja, a ukupan teret iznosi 140 tona. Sada će svijet biti zadovoljan samim sobom. Hranit će nas. Ovaj grad u normalno vrijeme troši oko 50.000 litara mlijeka dnevno. Samo mlijeko da nam šalju trebalo bi im 10 aviona dnevno. No, tu smo gdje smo. Polugladni stalno i upali u sebe. Ali smo tu pa nek svijet gleda i neka se zgraža. Onaj lord nije čak ni obišao Sarajevo. Samo je predsjednika ove države upitao ima li dobar podrum. A onda je otišao da razgovara sa onim zbog kojeg je svako od nas do u detalje ispitao vlastiti podrum u protekla tri mjeseca. Na pijaci ima novina i BiC-ovih žileta. Valjda im je smanjena potrošnja od kada su bradonje otišle u šumu.

U Grudama je Mate Boban, čelnik HVO, organizovao skup na kojem je usvojeno stvaranje tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

06.07. 1992.

Danas sam Željku Ivankoviću dao poruku za Dževdeta Tuzlića sa molbom da putem radija javi našima u Komiži da smo živi i zdravi. Nema vode, nema struje, ali je znatno manje granatiranja. Avioni i dalje stižu i donose hranu i lijekove. U gradskim naseljima je vidljiva nestrpljivost ljudi i iščekivanja podjele hrane iz te pomoći. Čulo se da već ponegdje dijele: na jednu osobu jedna sardina, 0,7 l ulja, pola tegle đuveča, pola gulaša, 60 dkg soli. A ponegdje se već mogu kod švercera nabaviti konzerve govedine.
U jednim kolima UNPROFOR-a zatečen je četnički oficir uz oficira UN.

07.07. 1992.

Jutros sam obišao pijacu, reda radi, u Lakićevoj ulici pronašao svog bricu pa se ošišao, kupio kruh i došao kući. Stigla je humanitarna, pa smo pojeli konzervu sardine.

08.07. 1992.

Da nam je na more, da nam se najesti, da se naspavati. Ima dosta granatiranja i pucanja po naseljima u cijelom gradu. U Dobrinji, na mjestu gdje su građani čekali podjelu hrane, pale su granate i usmrtile trojicu, a ranile 30 ljudi.

09.07. 1992.

Sinoć su vođene velike borbe. Opet su se svijetleći meci zabijali u zgradu. Sandra je pobjegla u kupatilo. Opet smo ležali u našem brlogu, a ja joj govorio da se ne boji i da nam ništa neće biti.

U Helsinkiju počeo je samit KEBS-a. Učestvuju predstavnici 51 zemlje Evrope, Azije i Amerike. Tamo je prisutan i Alija Izetbegović sa delegacijom BiH. U zadnja 24 sata na aerodromu je primljeno 15 aviona sa 174 tone hrane.

10.07. 1992.

Naša poruka za Komižu emitirana je dva puta. Za ručak smo imali faširane šnicle i krompir. Dao sam Sandrinu mjesečnu platu za pola kile faširanog mesa. Na sarajevski aerodrom tokom dana dopremljeno je 130 tona hrane i lijekova.

U Vojnoj policiji Armije BiH je saopćeno da je privedeno desetak poimenično navedenih osoba za koje postoje podaci da su vršili pljačke i ubistva po gradu.

11.07. 1992.

Ako imaš nešto novca, moraš ga brzo trošiti. Cijene su nenormalne. Glad se uselila u gotovo svaku kuću. Stigao je turski ministar vanjskih poslova, Hikmet Četin, skupa sa Alijom Izetbegovićem iz Helsinkija. On je razgledao Baščaršiju i posjetio gradsku bolnicu, mezarje na Kovačima i još neke dijelove grada.

12.07. 1992.

Edin nam je donio maslenicu i malih kruškica. Pokušavam da što manje razmišljam o ovom haosu što divlja oko nas. Odrasli ljudi u ratu postaju kao djeca: tvrdoglavi, plačljivi, osvetoljubljivi. A djeca preko noći odrastu. U zadnja 24 sata bilo je dvadesetak poginulih i oko 50 ranjenih. To je za Sarajevo „normalan dan”. Voda povremeno i nakratko dođe, a i struja, pa opet na poduže vrijeme nestaju.

13.07. 1992.

Tačno je 100 dana otkad je započela opsada grada. Sjedimo uz svijeću. Pričamo kako bi bilo dobro organizirati bijenale savremene umjetnosti u Sarajevu.

14.07. 1992.

Dan kao i prethodni. Od jutra do podne u Fondu, a navečer sa komšijama na prvom katu. Promjenljivo raspoloženje.

15.07. 1992.

Drama Goražda. Tamo će se desiti neviđen pokolj ako se nešto ne učini. Nemamo struje već dugo, nema vode, hrane. Vani gruva. Kaže mi Enjo: „Zamisli da ovo sad prestane, a mi se pojavimo na moru sa stomačićima. Svi bi mislili da smo ratni profiteri“. Danas, dok su istovarali krompir iz nekog auta, ispala su im dva i otkotrljala se ispod točkova. Čekao sam deset minuta da to auto ode i donio ta dva krompira kući. Na području grada Sarajeva ovog dana je poginulo 7, a ranjeno 13 građana. Snabdijevanje vodom i strujom i dalje je otežano.

16.07. 1992.

Goražde u ruševinama, gori. Na mostu u Višegradu četnici su zaklali šest djevojčica iz Zavoda za mentalno zaostalu djecu i bacili ih u Drinu. Strašno, užasno! Probudio me šum vode. Momentalno skačemo iz kreveta, punjenje kade, boca, pranje zuba, puštanje vode iz vodokotlića, brijanje, umivanje, pranje posuđa itd. Jedno je rat bez vode, a sasvim drugo ako je imaš. Na ulici naletim na Danku Ilić. Mršava, ali bodra.

17.07. 1992.

U Londonu Lord Carrington i Jose Cutileiro organizovali susret Harisa Silajdžića, Radovana Karadžića i Mate Bobana, pa je potpisan dokument o prekidu vatre, 18. jula u 18 sati. Taj prekid vatre treba da traje 14 dana. Sve tri strane su se obavezale da će raditi na uspostavi trajnog mira, a sve teško naoružanje – tenkovi, topovi, transporteri, raketni bacači itd., staviće se pod međunarodnu kontrolu. Svim izbjeglim licima biće omogućeno da se vrate u svoje domove. Takođe je dogovoreno da se 27. jula nastave razgovori o budućem ustavnom uređenju BiH.

Poslao sam u Komižu, preko Crvenog krsta, još jednu poruku. Došla struja. Kad struja dođe, svjet izgleda bolje. U Sarajevo je doputovao ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Douglas Herd. Krizni štab zdravstva RBiH, u saopćenju za protekla 24 sata navodi da je u Sarajevu bilo 26 mrtvih i 53 ranjena.



18.07.1992.

Po prvi put u ovih 104 dana rata, dobili smo pravu humanitarnu pomoć. Po osobi: pola litre ulja, kilo brašna, biskvit, pola kutije feta sira i po dvije konzerve gulaša. Na pijaci se za 10 maraka dobija 32 milijarde dinara. Našao sam krompir i kupio kilo za 10 milijardi. Vani je sunčano. Imali smo svatovski ručak: blitva sa krompirićima, talijanski gulaš, a prije toga pileća juha! Kao u dobra stara vremena. Ma, bit će sve bolje i bolje. Ako baš i poginemo, sve su veće šanse da ćemo umrijeti siti. Od potpisanog dogovora u Londonu nema ništa, jer „jugovojska” i četnici i dalje napadaju na Goražde, i na drugim mjestima. Došla struja!

19.07.1992.

Nedjelja. Jutro kišno, mirno. Danas bi trebalo da nastupi ko zna koje po redu primirje. U to više niko ne vjeruje. Ni političari. Kao po pravilu, u danima primirja gine se najviše. Iznenada zapucaju, u sred dana, u sred grada. U Sarajevo je došao predsjednik Vlade Savezne Republike Jugoslavije, Milan Panić.
Nastavljeni su četnički napadi na Goražde.

20.07. 1992.

Naravno, puca se. Još sinoć su na Vojničkom polju izginula djeca. Od početka tog „mira” ubijeno je 20 građana, a više od 30 je ranjeno. Ginu poznanici, prijatelji, a o najbližoj rodbini koja stanuje 500 metara vazdušne linije od tebe, nemamo informacija mjesecima. Dan je sunčan, ljetnji. Nikako ne mogu sebi doći. Šta ovo bi? Kome je i kako je moglo pasti na pamet da razara i ubija zbog teritorija. Zbog nekih livada i rijeka. Šta će nekome veća država ako mu je i njegova gladna i nerazvijena? Pa još kad tu novu i veću državu prave Milošević, Karadžić, Vučurević!

21.07. 1992.

Potpisan je sporazum kojim su regulisani odnosi BiH sa Hrvatskom o odbrani, diplomatskim predstavništvima, platnom prometu, saobraćaju. I dalje stižu vijesti o borbama u nizu mjesta u BiH. Najteže je u Goraždu.

22.07. 1992.

U Goraždu je danas pravi pakao. U Sarajevu, za promjenu, miran dan. Hodam sa Ilijom i Edom Numankadićem, svijet prolazi, kao da nije rat. A u svakom od nas čuči strah da baš sada, ovog momenta može od nekud doletjeti. Zagrebački sporazum je većina građana dočekala s nepovjerenjem. Sumnja se u Tuđmanovu iskrenost.

23.07. 1992.

Nakon tri mjeseca spavanja na podu, “u brlogu”, sinoć smo opet legli u krevet. Ne zato što je u “brlogu” neudobno, već zbog bubašvaba koje su se razmilile po čitavom stanu. Jutro je mirno. To može da prevari. Siguran sam da tim neljudima sa brda ne možeš tek tako reći da idu kući. Njima se sviđa da ruše. Antropologija će biti dopunjena ovom podvrstom koja liči na čovjeka, sličnost koja može lako da prevari, ali sa strašnom greškom u mozgu, koji je mali i ne nalazi se u glavi već u Beogradu. O tom mozgu snimat će se filmovi, horor žanra, da se plaše mali i veliki.

24.07. 1992.

Lord Carrington “osjeća” da ne može više “raditi na problemu Bosne”. Hvala Bogu. Još da se Butrosa Butrosa rješiti. Brano i Vida se razvode. Vida hoće da prijavi Malinu da je snajperista. I to Topi. A ja treba sa Malinom da odem kod Tope, pa da mu ona unaprijed objasni da, eto, nije!
U ovom tzv. mirnom danu u Sarajevu je poginulo 10, a ranjeno 45 lica.

Kulturno-umjetnički život u gradu, uprkos svim teškoćama, odvija se iz dana u dan sve intenzivnije. Učestvuju glumci, književnici, pjevači, muzičari; daju priredbe u skloništima, donose ohrabrenja. Izvedena je i komedija „Siroti mali hrčki” Gordana Mihića i već su bile tri predstave. Olimpijska reprezentacija BiH otputovala je u Barselonu na 25. olimpijske igre. S njom je, ko zna zašto, otišao i Goran Milić, čovjek sa Jutela. Tražio sam po Baščaršiji peć na loženje.

25.07.1992.

Kupio sam za bonove četiri kilograma brašna i kilo makarona. Ja se intervenciji nadam i to uskoro. Inače, optimisti, kao ja, su u defanzivi. Više je pesimista. Puno je ljepše pričati sa optimistom. Zato najrađe čitam izvještaje Ivice Mišića iz New Yorka. Piše taman kako meni godi. Ivica pljune Butrosa, Lorda C. i čitave UN, a voli Silajdžića.

Ivica već vidi fantome nad Sarajevom, Goraždom, Žepom. A ja kad ih ugledam, znam da hoću, poletit ću s njima, skinuti gaće i istovariti jedan svoj tovar na glavu kosmatog djecoubice sa Durmitora. Američki nosač aviona „Saratoga” u pratnji tri ratna broda uplovio je u Jadransko more. Cijelog dana po Sarajevu padaju četničke granate u razmacima, povremeno, u razne dijelove grada. U Barceloni, naši olimpijci sa zastavom sa ljiljanima. Ne vidim Gorana Milića, onog novinara, taj se nikada neće vratiti u Sarajevo. Najveći aplauz za naše!

26.07. 1992.

Danas gledamo reprizu otvaranja Olimpijskih igara. Suze hoće da krenu. Tako smo ponosni, tako smo nesretni. Tako smo osjetljivi na sve za Bosnu vezano. Šaka nasmijanih Bosanaca u Barceloni i zastava u rukama Zlatana Saračevića. Prije nego što su se pojavili na stadionu, strani komentatori najavili su njihov dolazak rječima: “A sada pažnja! Na redu je Bosna i Hercegovina”! Čitav stadion ustao je na noge. To nam je reklo više od svih rezolucija UN-a. Običan svijet zna za našu nesreću i na našoj je strani! Još jedna poruka putem radia za Komižu. I poruka preko Njemačke. Granatiran je centar Sarajeva. Goražde je i dalje pod artiljerijskom vatrom.

27.07. 1992.

Odnekud, opet se pojavljuje Lord Carrington. Ne možemo da vjerujemo. Agencija za prijem i distribuciju humanitarne pomoći dala podatak da je od 29. juna do 24. jula u Sarajevo dopremljeno i distribuirano 2.082 tone raznih namirnica.

28.07. 1992.

Odlučno i definitivno, RBiH odbacila plan Lorda Carringtona o etničkoj podjeli Republike. Vojnoj bolnici neko je sada dao ime – Francuska bolnica. Trebali su je nazvati po Miteranu, imalo bi više smisla. Hrane gotovo da nemamo. Sinoć je Sandra od brašna napravila majonezu. Edin nam je donio dvije kutije “Morave”, pa iako su agresorske, kao da smo sunce ugledali.

29.07. 1992.

Ima li smisla pisati dnevnik. Dani su isti. Nema smisla pisati o političkoj situaciji, o pregovorima, ali je to jedino što nam se događa. Napadi na Sarajevo i Goražde ne jenjavaju. U Genevi je počela Međunarodna konferencija o humanitarnoj pomoći žrtvama sukoba na području bivše Jugoslavije. U Sarajevo je doputovao bataljon ukrajinske vojske. Muslimaske zemlje, ali i Clinton, vrše pritisak na Bushovu administraciju.
Prema statistici, svakog dana od snajpera gine desetak Sarajlija.

30.07.1992.

Sarajevo je i dalje bez vode. Poslije četiri dana, došla struja. A dobili smo i humanitarnu pa se opet možemo najesti. UNPROFOR je instalirao nekakve radare? Da bi se znalo ko i odakle puca na grad! Pola grada srušeno, ne zna se broja izginulima, četiri mjeseca to traje, a danas stigli radari!
U Goraždu se amputacije moraju vršiti bez anestezije.

31.07. 1992.

Protekla noć u Sarajevu bila je jedna od najtežih po sumanutoj vatri mina i granata sa četničkih položaja, a „eksperti UN” nikako da utvrde ko i odakle puca na grad. Donijeli su radar, zaboga! U posljednja 24 sata u Sarajevu je ubijeno četiri, a 87 civilnih lica je ranjeno. Sada saznajemo da su gađali onaj čuveni radar i ranili četvoricu UNPROFOR-aca! U julu 1992. godine u odbrani Sarajeva poginulo je 180, a ranjeno 314 branilaca, pripadnika Armije BiH. Tokom 31. jula poginula su 54 branioca grada.

http://www.e-novine.com/sr/region/clanak.php?id=19918

11.12.2008.

Tuzla / Srebrenica

Održan još jedan mirni protest žena Srebrenice

Uz podršku učenika Medicinske i Ekonomske škole iz Tuzle, žene Srebrenice su i danas, kao i svakog jedanaestog u mjesecu, održale svoje mirne proteste. Osnovna poruka današnjeg okupljanja je traženje istine i pravde, kao i izražavanje ogorčenja što ljudi za koje se pouzdano zna da su činili zločine u ljeto 1995. godine danas u Srebrenici slobodno šetaju i žive, niko nije niti uhapšen niti je podignuta i jedna optužnica.



U korist sumnji u mogućnost suživota u podrinjskim mjestima ide u prilog i činjenica na koju je danas ukazala i Hajra Čatić. Naime, Hajra je upozorila da postoji više internet portala koji otvoreno pozivaju na nove sukobe i širenje mržnje prema Bošnjacima. Jedan od takvih se zove „Nož, žica, Srebrenica“ čiji sudionici pišu na način da se ljudi plaše i brinu. Hajra Čatić smatra da o takvim sajtovima treba voditi računa i pita da li uopšte i treba dozvoliti takve stvari po net-u.



Novost vezana za Srebreničane je i to da je uz pomoć italijanske Amike formirana Fondacija za stipendiranje mladih osoba koje potiču sa ovih područja. Za sada će Fondacija stipendirati tri studenta žurnalistike i jednog književnosti. Promocija Fondacije je održana u subotu.