Ricken wrote:Connaisseur Karlin wrote:Bartol Kašić (1575. – 1650.) – pjesnik, pisac, prevoditelj, jezikoslovac i isusovac. U hrvatskoj povijesti te u povijesti hrvatskoga jezika, odnosno jezikoslovlja, ostat će upamćen ponajprije kao autor prve hrvatske gramatike Institutionum linguae Illyricae libri duo (Rim, 1604.).
izvor:
http://www.nsk.hr/u-spomen-bartolu-kasi ... gramatike/
Pisac prve hrvatske gramatike Institutiones linguae Illyricae (1604.)
Gramatiku Institutiones linguae Illyricae (Osnove ilirskoga jezika) napisao je Kašić 1604. kao mladi učitelj gramatike u isusovačkome Rimskom kolegiju, a po naredbi generala reda Klaudija Aquavive.
Tomu je zadatku izravno prethodilo osnivanje Akademije ilirskoga jezika (1599.) te osobna preporuka pape Klementa VIII. da se započne studij ilirskoga jezika. Izbor autora gramatike nije nimalo neočekivan, s obzirom na to da se Kašić već istaknuo svojim gramatičarskim znanjem. U prosincu 1599., oslobođen svih drugih obveza, Kašić se našao pred velikom zadaćom, svjestan – kako čitamo u predgovoru Osnova – da u tome poslu nema prethodnika na području hrvatskoga jezika.
Od Kašića se tražilo da napiše temeljni priručnik hrvatskoga jezika kako bi budući isusovački misionari mogli lako naučiti jezik puka koji im je dodijeljen na duhovnu skrb.
Suočen s tim činjenicama, Kašić je pristupio pionirskomu poslu i 1604. g. tiskana je prva gramatika hrvatskoga jezika. Naziv jezika ilirski, koji figurira u naslovu, uobičajen u ono vrijeme, a preuzet iz antičke tradicije, činio se Kašićevim poglavarima preciznim kada je trebalo imenovati narode i njihov jezik na širokome južnoslavenskom prostoru, u nevjerničkim krajevima, kamo se upućuju isusovački misionari, za koje se osniva Ilirska akademija i piše gramatika jezika koji se isto tako mora zvati ilirski.
U to vrijeme na hrvatskim prostorima funkcionira i naziv hrvatski, vezan za redakciju staroslavenskoga i za narodni jezik, kao i naziv slovinski, također istoznačno s hrvatskim. Kašić je hrvatski jezik u gramatici prikazao s pomoću klasične strukture, što je bio jedino moguć i opravdan izbor. Lišen hrvatskih uzora, Kašić se oslanjao na gramatička znanja koja su isusovački đaci usvojili tijekom školovanja – a to je latinski gramatički model. Kašićevi su neposredni uzori i izvori njegovih rješenja bili Emanuel Alvarez, Aldo Manucije i Donat.
Kašić u svojoj gramatici najprije razmatra pitanje grafije i suodnos fonem – ,grafem, nastojeći ukloniti iz hrvatske latinice nesustavna i višeznačna rješenja. Kašićeva grafijska reforma obilježena je načelom da se jedan znak (jedno slovo ili slovni niz) uvijek jednako čita, da ima uvijek istu fonemsku vrijednost, neuvjetovanu pozicijom.
ivor:
http://ihjj.hr/
Djela stampana prije Bosanskog rijecnika i gramatike od strane Fuasta i Barcica
Zar se Bartol nije zalagao za zajednički jezik južnih slavena, koji naziva bosanskim. Naime, u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor te se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima.
Nisam pornalsa da se eksluzivno zalagao za jedan zajednicki jezik juznih slavena,vc istovremeno za vise opcija,a evo i razog tome
Evo kako je Bartol istrazivao,analizirao govore ,razlicite "jezicne navike" pjeidnih podrucja:
God. 1599. dobio je zadatak da za potrebe novoosnovane Akademije ilirskoga jezika, u kojoj su se mladi redovnici trebali pripravljati za crkveni rad među južnim Slavenima, napiše gramatiku književnoga hrvatskoga jezika. Pisana na latinskom jeziku, gramatika Institutiones linguae Illyricae (1604) zasnovana je na onodobnom hrvatskom književnom uzusu i uz čakavsku narječnu stilizaciju uključuje štokavsku, koju za pretežno čakavsku okolinu čak i ističe. Nastala na temelju najbolje ondašnje latinske gramatičke literature (E. Alvares, A. Manuzio), prema kojoj se K. odnosio kritički, slobodno i stvaralački, ona je, uz poneke promašaje, dobar opis jezika gramatički još posve neistražena, ne zaostajući pritom, uglavnom, za razinom svojega doba. Bila je to prva gramatika hrvatskoga književnoga jezika i njom je položen temelj hrvatskoj gramatičkoj tradiciji, koja se, nadovezujući se izravno ili neizravno na Kašića, nastavila sve do XIX. st. Vrlo je vjerojatno već oko 1600. K. sastavio konverzacijski priručnik (Libretto di frasi) i hrvatsko-talijanski rječnik (Razlika skladanja slovinska, knjižnica Male braće u Dubrovniku), koji je do 1990. ostao u rukopisu. God. 1608. bio je »ilirski« ispovjednik u Rimu, a 1609. poslan je u misije u Dubrovnik, gdje se upoznao s intelektualnom okolinom i jezičnom osobitošću toga grada, pa mu je i jezik od tada obojen izrazito štokavski. Za koludrice dubrovačkih samostana napisao je 1612. djelo o molitvi i meditaciji Način od meditacioni i molitve (1613). Iste je godine, prerušen u trgovca, poslan na turski teritorij da izravno upozna položaj tamošnjega kršćanskoga puka. Preko istočne Hercegovine i Bosne stigao je do Beograda i posjetio Srijem, Vukovar i Osijek te, vrativši se preko Mitrovice u Beograd, pošao u Smederevo. Nakon povratka u Dubrovnik 1613. otišao je u Rim podnijeti izvješće, te na putu između Bovina i Beneventa naišao na Dalmatince prebjegle pred Turcima. Opis toga susreta (u autobiografiji) prvo je pisano svjedočanstvo o Hrvatima u južnoj Italiji. Ne uspjevši u Rimu u nastojanju oko sređivanja crkvenih prilika u »Iliriku«, 1614–18. djelovao je kao ispovjednik u Loretu, gdje je napisao knjižicu Istoria loretana (1617) o marijanskim svetištima u Loretu i Trsatu, slobodni prepjev himana rimskoga brevijara Pjesni duhovne od pohvala Božijeh (1617, nije pronađen tiskani primjerak, prema rukopisu iz Vatikanske knjižnice 1634. za tisak priredio K. Horvat u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1912), čime je dao hrvatsku redakciju liturgijskih tekstova koji su utjecali na izgrađivanje književnojezičnoga osjećaja u hrvatskoj okolini, i možda preveo Nauk karstjanski kratak (sačuvano samo 2. izd. iz 1633) R. Bellarmina. Na drugom misijskom putovanju 1618. otišao je preko Dubrovnika u turske zemlje i posjetio Beograd, Srijem, Osijek, Valpovo, potom Temišvar, te, vrativši se u Slavoniju, bio u Moroviću, Ilači, Marincima i Nijemcima. Bio je i u Iloku te nakon nekoliko mjeseci boravka u Beogradu ponovo posjetio Osijek i Valpovo, a kad se vratio u Beograd, napisao 1619. Perivoj od djevstva. Život sv. Cecilije i dvije obrane katoličke vjere od protestanata na latinskom jeziku (nijedno djelo nije se očuvalo). Boraveći od 1620. u Dubrovniku sa zadaćom da ondje utemelji novu isusovačku rezidenciju, djelovao je kao propovjednik i ispovjednik te pisao poučna djela. God. 1622–30. preveo je Bibliju, koja je do 1999. ostala u rukopisu. Crkvene vlasti nisu odobrile objavljivanje latiničnoga prijevoda na narodnom jeziku u doba jakih nastojanja u crkvenoj politici da se u Hrvata podupiranjem isključivo crkvenoslavenskoga jezika te ćirilice ili glagoljice kao pisma djeluje na slavenske pripadnike Istočne crkve, što je i u hrvatskom episkopatu imalo odlučnih pristaša. Prijevod Svetoga pisma velik je pothvat, u kojem je K. do potankosti morao razraditi i primijeniti sve izražajne mogućnosti štokavski stiliziranoga književnoga jezika kakav se tada, na širokoj pučkoj osnovi, stao razvijati u Hrvata, miljokaz na putu i podloga daljnjemu razvoju, iako mu je izravno djelovanje bilo vrlo ograničeno jer nije tiskan. Ipak je K. preko drugih, poslije objavljenih, djela s liturgijskim čitanjima djelovao na izgradnju i ustaljivanje hrvatskoga štokavskoga književnoga jezika. U tom je razdoblju prema izvorniku G. G. Sopranija objavio prijevod Života sv. Ignacija (1624), koji se odlikuje istančanim semantičkim nijansiranjem i leksikom bogatijim od onoga u hrvatsko-talijanskom rječniku, duhovnu dramu u stihovima Venefrida, tragedija. Trionfo od čistoće (1627, priredio F. Fancev, Vrela i prinosi, 1938; Darija Gabrić-Bagarić, 1991), koja u cjelokupnom njegovu opusu te povijesti hrvatske filologije, osim po umjetničkom postupku, zauzima posebno mjesto zbog sustavnoga prihvaćanja jezika dubrovačke literarne tradicije, zbirku legenda o djevičanskim sveticama Perivoj od djevstva (1625) te ispovjedni obrednik Zarcalo nauka karstjanskoga (1631). Kad je nakon trinaestogodišnjih velikih i uspjeha i trvenja s ekskluzivnom okolinom napustio Dubrovnik, po papinu je nalogu opet bio »ilirski« ispovjednik u Loretu i potom u bazilici sv. Petra u Rimu. Ondje je 1635. odobrio tiskanje drugoga izdanja glagoljaškoga djela Izpravnik za erei izpovidnici i za pokornici Š. Budinića (priredio R. Levaković), što pokazuje da je dobro znao i glagoljicu. Za potrebe crkvenih vlasti napisao je i Correttione (priredio V. Horvat, Vrela i prinosi, 1992–93), ispravak lekcionara I. Bandulavića, te sastavio Život Gospodina našega Isukarsta (1638) s kraćim Bogorodičinim životopisom. God. 1636. preveo je obrednik Rimske crkve Ritual rimski (1640) i uz njega novi, gregorijanski Kalendar iz Misala rimskoga, a 1641. izašao je njegov prijevod evanđelja i poslanica Vanđelja i pistule iz Rimskoga misala, prilagođen dubrovačkim jezičnim navikama. Ta su djela, osobito obrednik, bitno utjecala na razvoj štokavskoga književnoga jezika u Hrvata, izgrađujući preko liturgijskih čitanja i obrednih molitva jezični osjećaj najširih slojeva. U tom je razdoblju, u povodu stogodišnjice osnutka Družbe Isusove, preveo djelo Tome Kempenca De imitatione Christi. Iz 1649. njegova je opširna nezavršena autobiografija (Vita P. Bartholomaei Cassii Dalmatae ab ipsomet conscripta, dijelom objavljeno u: E. Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagreb 1892, cjelovito u Građi za povijest književnosti hrvatske 1940, priredio M. Vanino; prijevod S. Sršan 1987. i 1999, Horvat 2006), zapravo opis misionarskih putovanja, kulturološki vrijedan izvor većinom autentičnih podataka o životu i radu stanovnika nekih južnoslavenskih krajeva pod turskom vlašću u XVII. st. U rukopisu su mu, prema bilješci iz 1646, ostale još propovijedi uz nedjeljna evanđelja, Paradisus de virtutibus animae Alberta Velikoga, Dialoghi illirici del purgatorio, del paradiso, e del inferno, Colloquia septem sultani Solimani de cognoscenda vera Dei fide in lingua illirica, a sačuvani su i objavljeni Memorijali papi Urbanu VIII. i kardinalima (Croatia sacra, 1934, priredio Vanino; Vrela i prinosi, 1992–93, priredio Horvat), De variis versionibus sacrae scripturae, Corollaria i Apologia onima koji tvrde da je sv. Jeronim preveo Sveto pismo na slavenski (Horvat, Ibid.). Kašićevo književno djelo, jednako ono na latinskom kao i na hrvatskome, bitno je za novovjeki hrvatski razvoj: jezični, književni i kulturni. Dometi njegova rada znatno su širi i dublji od samoga crkvenoga aktivizma u duhu katoličke obnove, koja mu je dala poticaj, te je kao malo koji drugi pojedinac pridonio stvaranju podloge iz koje je poslije niknuo ilirizam. Skulpturu Kašićeva lika izradio je M. Grgas, poprsje I. Mirković, medalju Mladen Mikulin, ulje na platnu Zlatica Kovačiček-Poljan.
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=187
O Bosanskom jeziku :
U Ritualu Rimskom, nakon latinskog naslova, nalazi se posveta papi Urbanu VIII, u kojoj Kašić zahvaljuje papi što je, zbog potreba i svećenika i vjernika, Hrvatima dao izvanrednu povlasticu da se Ritual prevede na živi narodni govor koji je više raširen, i time za sve postane bogata riznica. Ujedno Kašić moli papu da se objavi i njegov prijevod Novoga zavjeta. Slijedi još latinska pjesma papi, pa hrvatski naslov, a nekoliko listova dalje nalazi se zanimljiv Kašićev predgovor Blagomu i milomu štiocu. U njemu Kašić najprije opravdava svoj izbor bosanskog jezika, ali poštuje i druge. Zatim naglašava da je preveo čitavu Bibliju, pa biskupi moraju pismeno tražiti u Rimu da se tiska. Zatim govori o načinu pisanja naših glasova latinskim slovima i nabraja pisce koji su slično pisali. Slijedi sadržaj Obrednika i abecedni popis psalama. Dolazi na 82 stranice Kalendar iz Misala rimskoga, to jest novi gregorijanski kalendar, koji je uveden 1582. Zanimljivo je uočiti da Kašić donosi stare hrvatske nazive mjeseci koje i mi danas upotrebljavamo. Slijedi Spovidanje prave vire za istočne kršćane, koje je u hrvatskom prijevodu Kašić objavio dvije godine prije latinskog službenog izdanja. Tek tada dolazi sam obrednik Ritual Rimski, i njegova paginacija 1—450, ali na 4 posljednje stranice nalaze se ispravci, i Kašić zgodno veli na kraju čitatelju da se mora čuditi "što ih nije vele veće" jer slagari nisu znali "našega jezika", pa se Kašić namučio ispravljajući.
Nije Bartol tezio ka jednom jeziku, i nije bio tipicni hrvatski slavista,vec je Rim predlagao krostienje jednog jezika.
evo vise detalja o stokaskom bosnaskom :
Različito je Kašićevo gledanje na književni jezik u početku njegova djelovanja i nakon kontakta sa štokavskim idiomima za misijskih putovanja te štokavski pisanim onodobnim književnostima, ponajprije dubrovačkom i bosanskofranjevačkom. Upoznavši svu širinu rasprostranjenosti i svu ljepotu štokavštine, Kašić svoju rodnu čakavštinu zamjenjuje štokavštinom (»bosanskim jezikom«). U njegovim prijevodima – Ritualu rimskom i Bibliji do izražaja dolazi ta nova Kašićeva orijentacija. Ritual rimski prijevod je latinskoga izvornika Rituale romanum. Tiskan u 2500 primjeraka, doživio je niz ponovljenih izdanja, koristio se na gotovo cijelome hrvatskom i bosansko-hercegovačkom području te je, bez sumnje, otvorio put prema standardizaciji hrvatskoga jezika zasnovanoj na štokavskome narječju. Bio je u uporabi do 1929, a i novi prijevod – Rimski obrednik – izrađen je na temelju Kašićeva.
Kašićev prijevod Biblije, u kojemu uz ikavske i čakavske primjese prevladava rana ijekavska novoštokavština dubrovačkoga (»bosanskog«) tipa, ostao je u rukopisu sve donedavno. Prevođenje Biblije Kašić je započeo prema nalogu Zbora za širenje vjere. Do danas nisu posve razjašnjene okolnosti zašto crkvene vlasti nisu odobrile njezino tiskanje. Budući da je ostala u rukopisu, Kašićeva Biblija nije mogla znatnije utjecati na standardizaciju hrvatskoga jezika. Činjenica je da bi hrvatska (jezična) povijest bila drukčija da je Kašićev prijevod Biblije bio objavljen kada je nastao, a ne tek nedavno, i to u Njemačkoj, u nizu Biblia Slavica (Paderborn – München – Wien – Zürich, 1999–2000).3
mozes pronaci odlicne infomracije na prilcno dugom clanku :
http://www.hrvatskiplus.org/article.php ... 8-stoljecu
Ah da samo znas kako je mala razlika npr. izmejdu Urajinskog i Bjeloruskog jezika 
