Naidjoh na ovaj tekst na FB pa rekoh da kopiram, interesantno je ako nista
07.12.1992 Tekst našeg Mirvada
Ovaj dan je dugo vremena bio dobro poznat stanovnicima Sarajeva po vojnoj operaciji pokušaja deblokade grada za koju sam mnogo kasnije saznao da se zvala “Koverat”. Nama se s memli strane starog grada, taj dan dobro urezao u sjećanje jer smo taj dan “izašli” na Trebević.
Ja 17-godišnjak, od oružja imam očev tetejac, dupli okvir i dvije kutije metaka ekstra. Oca ne viđam skoro nikako jer je od početka rata na liniji u Popovom gaju. Ponekad bi došao kući da se okupa, da nas vidi i odmah bi se vraćao nazad jer je imao dužnost, bio je zamjenik komandira prve policijske stanice. Svoj pištolj mi je ostavio još na samom početku rata, da bih se mogao brinuti o porodici i komšijama. Iz njega sam opalio samo jedan metak na Imanju, kada je Emin Švrakić organizovao obuku za Zelene beretke. Tad sam kao oficijelno naučio gađati iz pištolja
Naša kuća je locirana ispod Trebevića i Čoline kape i više puta bi naše komšije, žene, djeca i stariji krenule masovno bježati prema gradu, kada bi krenulo neko granatiranje od strane agresora tako da bi mi sa još nekoliko komšija ostajali čekati da se suprostavimo agresoru, pokušamo se odbraniti ili časno poginuti…
To jutro smo vidjeli da se nešto veliko dešava, Opresin kombi je furao uz ulicu ko metak, pun vojske i vraćao se često po druge. Isfurao sam do štaba koji je bio smješten u garaži kod Hatibovića da vidim šta se dešava. Ponio sam pištolj, dupli okvir i dvije kutije metaka… spreman za velike stvari. Odmah sam znao de je u pitanju akcija na Trebević jer je sličan scenario onom od 08.06.1992. kad smo prvi put “izašli” na Trebević. Takav adrenalin rjetko kada možeš osjetiti…
Nisam se dugo zadržao u štabu, saznao sam da se radi akcija na Trebević i da će se krenuti sa “Imanja”. U to vrijeme je naša prva linija bila tu na Imanju i pružala se prema Popovom gaju. Sve su to tereni mog djetinjstva, svako drvo, puteljak i svaki kamen sam znao naći zavezanih očiju. Od Kozije ćuprije, preko Popovog gaja, Velike i Male Čoline kape do Vidikovca i Brusa. Ako je lijepo vrijeme ili sam na Miljacki ili na Trebeviću s rajom… ako je loše, kući sam, čitam časopis Tajne Ninđi ili pisani roman Ninđa. Maštao sam o dalekom Japanu i vježbao gađanje noževima, pravljenim šurikenima, vrtio čoke… igralište mi je bilo čitava planina što će se kasnije ispostaaviti i jedna velika prednost koja mi je možda spasila glavu.
Dođem na Imanje, i tu je bruka raje, i poznate ali i nepoznate. Svi su ko muhe bez glave, atmosfera je prilično nabijena adrenalinom a kod nekih i napadima panike. Uskoro sa Imanja treba da krenemo uz Kosmaticu, strmu padinu ispod Vidikovca i Pitinih stijena. Potražim raju iz svoje mahale njih nekoliko nađem u pećini ispod Imanja. Uletim i kažem ljudi, izlazite evo već je pokret, idemo na Trebević. Tu sliku nikad zaboraviti neću, nekoliko mojih komšija je tu sjedilo, neki su ustali i krenuli ali nekoliko ih je ostalo. Jedan od njih full obučen, uniforma, jurišni, hekler, 5 okvirova, bombe, šljem… i trese se k’o prut. Nemože od straha da mrdne. Zatražio sam mu da mi da pušku ako već on neće da ide, nije mi je dao, ostao je naoružan spasiti pećinu.
Ja sam izašao sa grupom iz Kosmatice tačno u dio šume ispod ceste na rampi na gornjem ulazu u Bob stazu, tj blizu samog starta Bob staze. Taj dio nekih 100m ispod ceste je bio ogoljen. Pretežno ljeskova šuma posječena ali drveće nije sječeno nisko do zemlje nego na visini od oko 50-60cm i sve su grane nabacane odozgo. To je otežavalo kretanje tim dijelom a imali su čistinu prema našim linijama. Obzirom da nemam pušku, meni su rekli ti mali idi iza i ako neko padne pogođen uzmi njegovu. Nisam bio jedini bez puške, bilo nas je još mnogo. Nisam vidio kako je prva grupa uletila i probila liniju jer sam bio iza, čekao sam šćućuren da krene grmljavina i da se dočepam puške. Čim je zagrmilo ja sam potrčao uzbrdo i preko ceste, srce mi se popelo u grlo što od straha što od sreće. Svi smo maštali o danu kada ćemo osloboditi grad i kad ćemo otjerati agresora koji nas dan noć gađa raznim jadima s brda. Kako sam iskoračio na cestu tu kod rampe, tako su zasjevali meci sijača smrti i ja sam ustrčao uz zemljani putić iznad ceste koji vodi prema Vidikovcu. Tu sam našao zaklon ali sam se našao u minskom polju. Imao sam sreću pa sam odmah primjetio zvjezde paštetica koje su se oslikavale na par centimetara snijega kojeg nije bilo na cesti nego je ostao samo u šumi. Znao sam iz knjiga sve i o svakoj mini posebno. Lagano sam krenuo uz brdo tih desetak metara i pazio da ne stanem na neku, snijeg im je odlično iscrtavao nagazne zvjezdice. Čim sam izašao na asfalt, neki su otrčali prema vidikovcu odakle su se čuli rafali a ja sam se zatrčao sa nekoliko vojnika prema Pitinim stijenama odakle se čuo mitraljez. Meni su Pitine stijene od početka rata bile trn u oku i onaj rov na cesti u kojem se Karadžić snimao sa gostima kako gađa mitraljezom po gradu.
Pucalo se sa svih strana, čini mi se cijeli je grad gorio a Trebević posebno. Pretrčao sam preko velikog parkinga na trebeviću i krajem ceste uz šumicu sam se zaletio prema Pitinim stijenama s pištoljem u ruci. Na nekih 30-ak metara od rova, vidim dvojicu kod rova u SMB JNA uniformama ali nekako do pola, pola je u tranšei i nekako panično izviruju ali gledaju nizbrdo ispod rova u pravcu Kosmatice. Uperim pištolj prema njima ali nesiguran sam i nepucam jer ne znam jesu li to neprijateljski vojnici ili naši jer je bilo jako puno naših koji su nosili kvalitetne JNA uniforme. Stanem u zaklon iza jednog kamena i zagalamim HEEEEJ! Takvu brzinu nikad u životu više nisam vidio, oni su pretrčali preko ceste i šmugnuli u šumu prema Kula gradu u treptaju oka. Ja sam zagalamio evo ih ovamo i raja koja je bila tu blizu parkinga se zaletila, neko bi opalio pokoji rafal u prazno. Dodjem do rova odakle su ova dvojica šmugnula, kad tamo mitraljez M53, GARONJA i citav redenik metaka pored a brdo cahura okolo. Uzmem garonju niko sretniji od mene, još nisam svjestan da ne znam pucati iz njega. Ubrzo nakon toga Trebević je naš! Sreći nigdje kraja nema. Prestalo se pucati, na tvrđavi iznad Pitinih stijena koju smo mi zvali Kula grad, ogromni magacini oružja, hrane, minsko eksplozivnih sredstava… Ulazili smo u te sklepane šupe i uzimao je šta je kome trebalo. Ja sam se čudio zašto su magacini sa oružjem plitko ukopani u zemlju, mozda 70-ak cm maksimum. Da su to naši magacini to bi bilo 3m pod zemljom… skontam da mi njima nismo bili nikakva prijetnja, posebno ne s artiljerijom. Onako naoružani a mi goloruki, sigurno smo smješno izgledali ali eto, uspjeli smo opstati, preživjeti i kvalitetno se oduprijeti.
Pištolj mi je za pasom, garonju nosam na ramenu guštamo na zimskom vedrom i sunčanom danu, svi se radujemo, ja hodam stazicama kroz šumicu od Kula grada prema parkingu ispod Vidikovca i naiđem na nekoliko tijela, agresorskih vojnika koji su poginuli od naše granate. Čudan neki osjećaj, koliko god da sam bio kivan na njih što su došli na brdo da gađaju teškom artiljerijom na naš grad, bilo mi ih je žao. Pomislio sam na njihove porodice i na onu bol koju će oni osjetiti kad saznaju da im se neko drag i blizak neće vratiti. Na bol koju sam i sam vveć do sada mnogo puta osjetio. Čudio sam se i tome da je naša granata uspjela nešto pogoditi i da smo s ono malo jada što smo imali znali rukovati.
Siđem do parkinga, i vidim veliku pragu parkiranu na kraj parkinga. Čujem kako nekoliko momaka ide okolo i pita znal neko gađati sa ovim, znal iko ovo korisiti… Začuh neko reče “znam ja” tek nekih 20-ak godina kasnije sam saznao ko je taj momak
Iako smo se godinama prije toga družili, nikad se nismo dotakli teme rata a posebno ove akcije na Trebević. Pope se “on” na pragu i nešto pedalama pročačka, i raspali rafal…al’ zasjeva po Vratniku
zagalamismo svi “NE PUCAJ VIŠE, PUCAŠ PO VRATNIKU”. Praga je bila okrenuta ka Sarajevu naravno, a “on” je samo mislio da zna pucati iz nje iako vjerovatno nikad nije imao priliku
Sretnem neke svoje komšije tu na parkingu, kažem im da su na platou Kula grada brojni magacini sa hranom, municijom, minama… idemo kažu haj nam pokaži gdje šta. Vratim se nazad i putem skontam vidio sam mnogo sanduka s municijom. Metak se prodavao za 1DM a u sanduku dođe 1120 metaka. Skontam ponijet ću sanduk municije, prodaću ga jednom komšiji za kojeg sam znao da trguje sa oružjem i kupiću sebi pištolj kako bih ovaj mogao vratiti ocu.
Vratimo se do magacina, ulazimo i pokazujem im šta sve ima, jedan je pun raznih mina, tu sam prvi put vidio kako izgleda PROM uživo. Htjeo sam uzeti jednu ali skontam nemogu je ponijeti. Mitraljez mi je pretežak.
Nađem magacin sa sanducima municije ali ne mogu sam nositi sanduk municije. Gledam šta da iskoristim i nađem jedno novo šatorsko krilo u koje sam istresao čitav sanduk metaka za automatsku pušku M70. Nađem u magacinu i jedan glanc nov JNA metalni šljem. Odmah ga stavim na glavu i nisam ga više skidao sa glave.
Prošlo je nekoliko sati od tog našeg izlaska na Trebević i odjednom neka jeziva tišina… Krenula se osjećati neka napetost u zraku i pričalo se o odmazdi. Strahovali smo od artiljerijskog napada sa Borija i Lapišnice iza kojeg bi mogli očekivati pješadiju iz pravca Brusa i Prvog šumara. Trebalo je naći adekvatan zaklon od granate i nakon toga dočekati pješadiju. Tako i bi, krenulo je “gruhati” a ja i komšija Izo se sakrijemo u rupe pored ceste blizu Pitinih stijena koje su iskopane za bateriju minobacača. Odatle bi imali pregled prema cesti od Orlovača i pješadiji koja bi došla tim pravcem.Dok je sjevalo sa svih strana od detonacija i rafala, nakon nekog vremena dotrča sav zadihan rahmetli Uzeir, otac od komšije Ize s kojim sam tu čekao da se pojave prvi vojnici iz pravca Brusa. “Šta radite tu sunce vam jebem, svi su se povukli niko nije ostao”. Mi zbunjeni zgledasmo se i potrčasmo za njim prema parkingu. Na parkingu dernek, neprijatelj je već ponovo osvojio Vidikovac, naši su tu na parkingu, puca odozgo od vidikovca sjevaju meci po asfaltu. Komšija s Hrida Hamo, stajao je tik pored parkinga na zemljanom dijelu, na mjestu gdje ne očekuješ da bi neko stavio minu, stade na paštetu koja mu je otkinula pola stopala. Pade i zajauka…pritrčaše mu pomoć a ja pogledam na sred parkinga na otvorenom stoji bestrzajni top. Kažem komšiji Roliju koji se zadesio tu pored mene “Roli, daj mi pomozi, ovo nam treba, moramo ga povući”. “Ne Mirvo, NE! Nemoj molim te izginućemo!” Nisam puno razmišljao, potrčao sam prema topu a Roli za mnom. Ja sam uhvatio za cijev a roli je gurao otpozada. Sve oko topa poledilo, nas dvojica šlajdramo, padamo na glavu ali se dižemo i guramo top. Oko naših nogu sjevaju raspskavajući meci i ni dan danas kad se sjetim svega, nije mi jasno kako smo preživjeli tu ludost i kako nas nijedan metak nije pogodio. Trčali smo cestom iza ostalih dosta sporiji jer smo gurali top a ja preko jednog ramena imam garonju s redenikom težine 20kg a preko drugog ramena improvizovanu vreću od šatorskog krila u koje sam istresao sanduk municije. Ne znam šta je teže od ovo troje. Dođosmo do rampe tj mjesta gdje smo izašli iz Kosmatice i vidim da se istim putem kojim smo došli svi vraćaju nazad. Nadao sam se da ćemo cestom prema Čolinoj kapi, zbog bestrzajca…Zapuca rafal mitraljeza odozdo, iz pravca okuke “Osmica” i mi zalegosmo. “Pusti ga Mirvo izginućemo, nemožemo mi ništa ovdje učiniti, nemožemo ga kroz šumu nikako”…
Pretrča Roli cestu i ode u sagetom položaju trčeći nizbrdo pod kišom metaka. Ja krenem za njim ali ne tako brzo, pretežak je mitraljez i ova municija koju nosim. Sjevnuše meci oko nogu i ja se bacim sa ceste u žbunje ispod, padnem na rame i dobro se povrjedim, tek ću kasnije osjeitti pravu bol. Puca oko mene sve gori i ja vidim odakle sjeva taj rafal. Ja u rupi nemogu glavu podići, svi su već pobjegli nizbrdo, ja sam zaglavio u jednoj rupi. Imam mitraljez, zapucaću pa šta bude!
Skinem mitraljez s ramena i u svoj onoj panici, ne znam kako se koristi. Nije isto kao automatska puška niti bilo koje drugo oružje koje ima okvir s mecima i koje sam imao priliku vidjeti. Ovdje podignes poklopac, namjestis redenik, povučeš zatvarač i onda okineš obarač, dok sam ja to skonto u svom onom strahu, možda je prošlo nekoliko trenutaka a meni se činilo kao cijela vječnost. Onako iz nekog ležećeg položaja na boku, sam potrefio kako da namjestim redenik i da zapucam. Prvo sam opalio kratak rafal u prazno a onda sam se pridigao na trenutak i nanišanio prema Osmici i mjestu odakle je pucano na mene. Istresao sam cijeli redenik i kad sam prestao pucati nekoliko trenutaka se nije čuo onaj refal namjenjem meni. Zgrabio sam šatorsko krilo i garonju i nastavio trčati preko onog brisanog prostora prema Kosmatici. Uh, koliko je sad taj prostor izgledao velik i koliko sam se samo osjećao bespomoćnim. Kad sam pretrčao ovaj brisan prostor, i kad sam trebao ući u šumu u Kosmaticu, taj donji dio gdje je počinjala šuma je bio zatrpan granama i rastinjem koje su neprijateljski vojnici isjekli da bi napravili brisan prostor ispred sebe. Nisam potrefio isprve na onu stazu kojom smo dosli i kako god bih se zaletio da probijem u šumu, nešto bi mi zapelo, smetao mi je mitraljez najviše a nisam ga htjeo ispustiti.
Nakon par pokušaja uspio sam propuzati ispod te šikare i naći stazicu koja je vodila šumom a koju sam poznavao od prije rata. Strahovao sam da me neko od naših vojnika ne ubije da ne pomisle da sam neprijateljski vojnik i to se umalo desilo. Imao sam sreću pa sam naletio na čovjeka koji me je prepoznao i koji mi je glasno opsovao “umalo te ne ubih j…. ti sve”.
To je taj dan koji ću pamtiti dugo i koji će pamtiti mnogi a posebno oni koji su taj dan bili na Trebeviću. Vratio sam se sa ratnim plijenom, garonjom, dugo se o tome pričalo kako je neki balavac od 17 godina zarobio garonju na Trebeviću.Garonju sam predao na liniju a metke koje sam donio u šatorskom krilu sam zamjenio za tetejca. Starom sam vratim njegov pištolj, a sebi kupio novi koji me je pratio cijeli rat…i par godina iza rata. Nedugo iza toga prešao sam u policiju gdje sam proveo nekoliko mjeseci a poslije toga u specijalnu jedinicu policije Lasta, gdje sam nastavio svoj ratni put, upoznao prijatelje koji su mi bili više od prijatelja, stekao iskustvo koje se ne može platiti nikakvim parama ovoga svijeta...
07.12.1992. Trebević
Mirvad Zenuni
ovaj dio sa Pragom mi je malo... suhveli... posto je i ZB na blogu opisao napad na Vidikovac ali od 8 juna `92 i takodje je opisao situaciju kad su naisli na PAT trocjevac, neki lik sjeo kaze ja znam sa ovim upravljati, i onda opalio rafal po Vratniku... koliko je realno da se ista situacija dogodi i u decembru, samo ovaj put na Pragi, ali dobro recimo da nije ukrasavanje price
, i sa današnjom pameću mislim da u tvojoj priči i preživljenoj traumi tog dana ... sjajno si sa pola rečenice unijela toplinu daha od pujde za tvojim vratom. Hvala i @Pitaru saK. na nešto relaksiranijoj fotografiji sa psom, pomogla je da se napravi prostor za nešto relaksiraniju ramjenu mišljenja. Živilo se nekako i izvan prvih borbenih linija, iako je svaki kutak grada bio u dometu sile i silnika. Cuke kao živog svjedoka garant više nema, biološki nemoguće. Odličan opis primjera povezanosti insana i hajvana u ekstremnim okolnostima. ''Turci došli da ugase žeđ'', tako lovci vrebaju i love divljač. Ne samo cisternu sa vodom, ne znam jesmo li se doticali strašnog događaja sa dzenaze iz Budakovića, ni ukopati se dostojanstveno nije bilo zagarantovano od neprijatelja. Ima dosta snimaka i fotografija iz rata na kojima su psi ili fragmenti ''psećeg života'' u ratnom Sarajevu zabilježeni. I oni su živa bića, iz svijeta životinja, nama je dat razum kao dar uz obavezu da smo ''dužni'' svjedočiti da smo u prošlosti postojali tj živjeli iako je to u suštini bilo puko preživljavanje. 
ljepota.
Iako smo se godinama prije toga družili, nikad se nismo dotakli teme rata a posebno ove akcije na Trebević. Pope se “on” na pragu i nešto pedalama pročačka, i raspali rafal…al’ zasjeva po Vratniku 
a prage gore nije bilo...bio je bofors jal trocijevac...praga im je jebala znanje kod energoinvestovog doma u kontranapadu...
