#11826 Re: Naša stranka, sve što ste željeli da pitate a niste imal
Posted: 23/10/2012 13:42
Nastavi i sta je onda bilo?
Jesu li ili nisu pristali na aneksiju?
Jesu li ili nisu pristali na aneksiju?
Nisam uspio pronaći nikakav izvor koji govori o navodnoj prodaji, umjesto toga pronalazim izvopre o kontinuiranoj obostranoj borbi Bošnjaka i Porte da održe međusobne veze...madner wrote:Nastavi i sta je onda bilo?
Jesu li ili nisu pristali na aneksiju?
Nakon Berlinskog kongresa Austrougarska je nastojala da potpuno odvoji Bosnu od uticaja Osmanske Turske i u političkom i u duhovnom smislu. Međutim, i Bošnjaci i Porta su se opirali tim nastojanjima, pa veze sa Carigradom nije bilo lako prekinuti. Bošnjaci su se pozivali na Carigradsku konvenciju, kojom je muslimanima Bosne i Hercegovine i Sandžaka bilo zagarantovano pravo da održavaju duhovne veze sa Mešihatom u Carigradu. To je bilo predviđeno članom 2. Carigradske konvencije, poznate i pod imenom Novopazarska konvencija, zaključene izmedju Turske i Austrougarske 21.04.1879. a „koja je regulirala njihove međusobne odnose povodom Bosne i Hercegovine i Novopazarskog Sandžaka...“[5]
Taj član 2. je jamčio Bošnjacima BiH i Sandžaka pravo da slobodno održavaju veze sa svojim vjerskim starješinama u Carigradu, i da je „sultan ostao suveren na teritoriji BiH“...a i da austrougarske trupe „drže svoje garnizone u Novopazarskom Sandžaku (u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju, koje je kasnije zamijenjeno Pljevljima) kao prostoru koji povezuje Srbiju i Crnu Goru radi osiguranja istočnih bosanskohercegovačkih granica.“[6]
Austrougarska je poštovala odredbe ove Konvencije ali je nastojala podsticati „dobrovoljne“ inicijative samih Bošnjaka da se odvoje od Carigrada. Tim inicijativama je stvarana psihološka priprema za kasniju definitivnu aneksiju BiH od strane Austrougarske, koja je i uslijedila 1908.godine. Porta je, nakon svih pritisaka, ipak, morala pristati na davanje „samouprave“ bosanskim muslimanima, pa je tako Šejh-ul-islam iz Carigrada 1882. godine imenovao sarajevskog muftiju Hilmi ef. Hadžiomerovića za vrhovnog Bosanskog muftiju, koji je bio ovlašćžten da imenuje muftije po većim mjestima. Ovo je podrazumijevalo i pravo Hadžiomerovića da može imenovati vjerske službenike i šerijatske sudije, a povjerio mu je i vrhovni šerijatski sud u Sarajevu. Ovu menšuru Šejh-ul-islama iskoristila je Austrougarska, pa je Car Franjo Josif, „na prijedlog jedne grupe muslimanskih prvaka“ muftiju Hadžiomerovića imenovao za reis-ul-ulemu muslimana u BiH. Na ovaj način se htjelo Bosni nametnuti samostalno vjersko vođstvo, koje se više ne bi oslanjalo na Šejh-ul-islama u Istanbulu. Austrougarska je pretpostavljala da se niko neće usprotiviti ovom imenovanju, jer je Hadžiomerović već dobio menšuru od Šejh-ul-islama iz Carigrada da bude Vrhovni muftija, što znači da je ispunjavao potrebne šerijatsko-pravne uslove za vrhovnog vjerskog poglavara, kojeg su Austrijanci tada nazvali reisom. Na taj način, austrougarska vlast je nastojala da potpuno odvoji bosanske muslimane od ingerencija Mešihata iz Carigrada. Hadžiomerović, shvatajući neminovnost situacije prihvatio je imenovanje i "zahvalio" austrougarskom caru na izboru, iako se nije slagao sa odvajanjem BiH od halifata. (Kao što je poznato austrougarskoj okupaciji BiH i odlukama Berlinskog kongresa, Bošnjaci BiH i Sandžaka – Pljevaljski muftija Šemsikadić, Plavljani i Gusinjani, su pružili oružani otpor).
Nakon smrti Hadžiomerovića, za reisa je imanovan 1893. godine Muhamed Teufik ef. Azabagić. Austrougarski Car je tada imenovao i članove Ulema medžlisa, kolektivnog tijela na čelu sa reis-ul-ulemom. [7] Treba napomenuti da Hadžiomerović nije dobio menšuru kao reis-ul-ulema, ali Porta nije ni protestvovala protiv njegovog izbora, jer mu je ranije već bila data menšura da bude Vrhovni muftija, što je za Portu bilo ispravnije, nego da je reis. Međutim, Porta je insistirala da drugi po redu reis - Azabagić, zatraži menšuru od Šejh-ul-islama, ali sada to Austrougarska nije dozvolila, već je islamsku zajednicu u BiH već bila ustrojila kao samostalnu. No, kasnije „nakon okončane borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju i nakon aneksije BiH 1908.godine, Austrougarska nije imala više razloga da sprječava vjerske veze muslimana sa Mešihatom u Carigradu, pošto je to pitanje izgubilo politički i državno-pravni značaj“.[8] Nakon ovoga je Austrijski car 15. aprila 1908. Odobrio "Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH". Na osnovu ovoga Štatuta je Hodžinska kurija, kao legitimno izborno tijelo, izabrala Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića za reisa, a koji je, potom, imenovan carskim rješenjem. Reisu Čauševiću „Mešihat iz Carigrada je dostavio menšuru i veliko odlikovanje od halife ’Haremejni muhteremejna’ koje se dodjeljivalo samo izuzetnim alimima toga vremena“.
), i uopste te neke gradjanske politicke opcije. Tako da ocjenjujem njegov nastup kao kvalitetan i principijelan...bez populistickih floskula i recimo upadanja u mogucnost rasprave "ko za koju reprezentaciju navija", u sta ga je, moguce i svjesno, Ivanic pokusao uvuci. Jer Ivanic zna na sta su se do sada palili politicari iz Sarajeva, na transparentni patriotizam, na potenciranje ko za koga navija i slicne stvari, a realni i fundamentalni patrotizam i lojalnost ovoj drzavi ni oni sami ne pokazuju niti ga zive (cast izuzetcima).
