- da se ne lazemo, ovo ce se zavrsiti sukobom i tako em treba em mora da bude. Ovo je sad i zvanicno misljenje, u novinama i na drugim stranama. Kao sto sam sto puta rekao, jeste da im je bolno otreznjenje ali je ovo Bosnjacima i trebalo - da shvate da se medju Srbima ne radi o 'zavedenoj masi,' niti su 'zlocine cinili pojedinci' niti da trebaju 'cekati katarzu i procese otreznjenja' niti je Dodik 'samo lopov koji nije nacionalista' i sve ostale gluposti koje ljudi (u ovom slucaju BOsnjaci
) lazu sami sebi da bi iza iskreno zlocinackih i demokratski izrazenih namjera i pobuda vecine jednog naroda (u ovom slucaju Srba) nasli kao neke 'plice motive' (ala 'zavedeni, ma to je nacionalizam samo radi pljacke, ma nisu oni to tako misli, docice otreznjenje blablablabla'
).
"Plan B": Karadžić je pripremio teren, pa se Dodik ne mora tući za srpsku zemlju!
*** SPAM *** - Kao što stotinu puta ponovljena laž postane istina, tako i stotinu puta izrečena "glupost" postane prihvatljiv oblik izražavanja. U kombinaciji se, pak, dobije ono što govori Milorad Dodik.
"Nije bio genocid ovdje i nećemo prihvatiti da je bio genocid, jer nije bio genocid. Više je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo putem Tuzle i Sarajeva, nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije genocid", rekao je sadašnji premijer i, vjerovatno, budući predsjednik Republike Srpske, na predizbornom skupu njegovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Srebrenici, pa dobio aplauz okupljenih u tamošnjem Domu kulture.
"Svi smo na jedan način postali taoci svojih birača, odnosno naroda, kojima govorimo ono što žele da čuju", kazao je član Predsjedništva BiH i predsjednik Izvršnog odbora SNSD-a Nebojša Radmanović u razgovoru što smo ga vodili nekih dva mjeseca prije početka kampanje za naredne opće izbore. Kasnije, kada je diktafon ugašen, Radmanović mi je ispričao iznenađenje koje mu je vlastiti predsjednik priredio uoči izbora 2006. godine. U toj kampanji je, podsjetimo, Dodik, ne prvi puta, ali glasnije nego ikada progovorio jezikom Radovana Karadžića. "Šta radiš ti, Milorade?", pitao ga je Radmanović. "Pusti... ne može drugačije, vidiš da ovaj ludi narod stalno glasa za SDS", odgovorio mu je Dodik. Slično iskustvo s istim Dodikom ima i predsjednik SDA Sulejman Tihić. On je, kažu, svog republičkosrpskog partnera upitao na nekoj pauzi nekih besmislenih pregovora: "Šta ovo ti pričaš?", pa dodao: "Ja tebe, Mile, znam, nisi ti takav." Mile je, navodno, uzvratio iskreno: "Jebi se ti, Suljo. Ja sam s ovom pričom dobio vlast i s njom na vlasti ostajem."
Zanimljivo je to s Dodikom i traje, evo, godinama. Otkako je krenuo osvajati apsolutnu vlast, nekadašnji jugoslavenski prvak u oranju dubokih brazda etiketiran je svakako: kao seljak kojem je moć udarila u glavu, kriminalac koji je shvatio kako je nacionalizam u današnjoj Bosni i Hercegovini efikasna maska za prikrivanje kleptomanskih sklonosti, kao... Ma kao kakao. A Milorad Dodik je, zapravo, ništa drugo nego Radovan Karadžić ukroćene frizure: vođa secesionističkog pokreta koji samo primjenjuje plan B za ono što je ostalo nedovršeno tenkovima. I to što u razgovorima sa stranačkim kolegama govori kako se on "ne misli tući", dok zvanično obećava, i to u Srebrenici, kako nijedna majka neće zaplakati zato što joj sin mora u rat, ne znači da njemu nije do rata, nego da on za ratom potrebe nema. Onih koji danas blago mute sliku etnički čiste srpske države na privremenom boravku u BiH ima toliko da ne mogu predstavljati smetnju njenoj nezavisnosti. Karadžić je, naime, pripremio teren, pa se Milorad ne mora tući za srpsku zemlju. Njegovo je samo da je, kao što evo radi od neki dan kada je poslao policiju na granice entiteta, markira i, što je posao priveden kraju, definira kao srpsku nacionalnu državu u kojoj ono malo Bošnjaka i Hrvata može s mirom čekati prirodnu smrt. Jeftinije je, a isti efekt, nego organizirati klanje ili bodljikavom žicom okruživati napuštene fabričke hale.
Milorad Dodik je, dakle i prije svega, srpski nacionalista i nije on trebao reći u Srebrenici da tu nije bio genocid, pa da se dođe do tog epohalnog otkrića. Ne može se, naime, otkriti nešto što nije ni bilo skriveno. A to što smo se pravili slijepi, već je druga priča, neobjašnjiva za vijeke vjekova. Nema, ali baš nema, nikakvog objašnjena za ignoriranje Dodikovog nacionalizma i čitanje između redova laži. Progutati priču o lopovu s likom Nikoletine Bursaća i jezikom Riste Đoge isto je kao i ozbiljno shvatiti tezu da su nacisti ubili šest miliona Židova da bi se dokopali njihovih poslovnih prostora, odnosno da je banjalučka Ferhadija minirana kako bi Miroslav Mišković imao najbolju lokaciju za super market.
Svašta se, dakle, krivoga o Dodiku reklo, iako je on sve vrijeme radio ono što je govorio: izdvajao Republiku Srpsku iz BiH, primjenjujući recept Mila Đukanovića koji je, prvo, uspostavio kontrolu nad finansijskim tokovima i kreirao atmosferu za otcjepljenje, da bi na kraju nezavisnost Crne Gore bila prihvaćena kao, zapravo, jedino moguće rješenje. Pri tome, malo je ko tako dobro shvatio bošnjačku javnost i elitu najbrojnijeg bh. naroda kao Dodik. U Sarajevu - ni drugdje nije drugačije - skoro da više i nema reakcije na Dodikove izjave. O potezima zbog kojih današnja Republika Srpska ima više ovlasti nego prije pet godina, suvišno je i govoriti. Na ono što Mile radi, Dodik govori i obratno, više se ne odmahuje ni rukom. Sve s njegovim autorstvom se opravdava jer je to - Dodik. A on je takav i kada bi se svaki puta reagiralo... Milorad Dodik će, pored ostaloga, i zato uspjeti: kada se na ništa ne reagira, onda sve prolazi. On, Radovan Drugi, savršeno je, dakle, iskoristio običaj da se u Sarajevu i među Bošnjacima ljudi prihvataju zbog onoga za šta se izdaju, a ne zbog onoga što jesu. Istina, nije stvorio sliku sebe kao lopova, jer to jeste, nego ju je iskoristio za amortizaciju vlastitog nacionalizma i sve začinio upornošću, računajući na svebošnjačku sklonost da se problem ne rješava, nego da se s njim saživljava.
Kada sutra, prekosutra, za godinu, dvije, deset, ne bude Bosne i Hercegovine, što uopće nije nemoguće, opet će se, kao onih nekih ratnih godina, iščitavati znakovi katastrofe, oni što ih se nije htjelo vidjeti ili ih se ignoriralo, da bi im se posvetila pažnja kada više nije bilo nikakvog smisla. Neko će se, možda, sjetiti i da je, dok je govorio da u Srebrenici nije bilo genocida, Milorad Dodik popularan onoliko koliko je među bosanskim Srbima popularan bio još samo - Radovan Karadžić!
Emir Imamović
BH DANI
Lijepo receno i o Srbima, i o Dodiku i o bosnjackoj politici. Nema se vise sta dodati.
Ne bih dalje, samo ti nastavi.
Apsolutno se slažem. Kad popuste ili se riješe nacionalna pitanja prva stvar koja pada na pamet je stomak. Vidiš i na primjeru Hrvatske i Srbije. Čim se završio rat, ratne priče i političari su u rekordnom vremenu nestali. Za 10 godina će se grliti i ljubiti kao da ništa nije bilo. Isto kao Njemci i Francuzi.
) lazu sami sebi da bi iza iskreno zlocinackih i demokratski izrazenih namjera i pobuda vecine jednog naroda (u ovom slucaju Srba) nasli kao neke 'plice motive' (ala 'zavedeni, ma to je nacionalizam samo radi pljacke, ma nisu oni to tako misli, docice otreznjenje blablablabla' 
