#1176 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Posted: 15/11/2008 23:18
EPILOG
Dok sam pisao ovu knjigu, mnogi su me prijatelji pitali o čemu pišem, a ja nisam znao šta da im tačno odgovorim. Knjiga govori o mnogo čemu, o ratu, o Bosni, o politici i mržnji, i o demagozima i junacima i kukavicama, i o meni i... Govori o mnogim stvarima. Nakon što sam proveo godinu dana i ispisao više od stotinu hiljada riječi, jasnije mi je o čemu govori ova knjiga, i ja mislim da govori o divljoj zvijeri, što nije neka životinja, niti osoba, već zloduh što postoji u svim životinjama, svim ljudima, svim društvima. Ta spoznaja o čemu govori moja knjiga pomogla mi je i da odgovorim, barem sebi samome, na pitanje koje se u Americi na hiljade puta postavilo otkad je rat počeo: Zašto bi Bosna bila važna onima među nama koji imamo sreću da u njoj ne živimo? Evo moga odgovora: Bosna nas može naučiti o divljoj zvijeri, dakle, o nama i našim sudbinama.
Ono što se u Bosni desilo nije nikakav balkanski horror-show već nasilan proces raspada države koja se našla u rukama političkih manipulatora. Dinamika straha i mržnje među narodima različitog porijekla – etničkog, religijskog ili ekonomskog – nije ni tako jedinstvena ni tako kompleksna kao što bismo voljeli misliti. Provale nasilja mogu se dogoditi u doslovno svakoj zemlji u vremenima ekonomskih teškoća, političke tranzicije ili moralne bolesti; takve nevolje su prilika za manipulatore, a manipulatori stvaraju uslove da se pomoli divlja zvijer. Ne bih se usudio predviđati da se to ne bi moglo desiti u Americi, toliko drugačijoj od Evrope, ali bih sugerirao da se ne kladimo ni na kakva predviđanja, optimistična ili pesimistična. Rebecca West je to najbolje iskazala: „Uvijek me iznova zapanji to kako sudbina odbija da omogući čovjeku da sagleda šta mu se dešava, zapanji me ono njeno zločesto radovanje što mu je stazu zasula urocima.” Nekad sudbina ne treba ni trošiti na nas te uroke, jer smo sami nesposobni vidjeti ono što nam stoji pred nosom.
Sarajevo je 1984. godine bilo domaćin Zimske olimpijade. Da ste se u to vrijeme tamo našli, i upitali bilo kog Jugoslavena – tako su oni sebe tada zvali – bi li mogao zamisliti taj grad u ratu kroz osam godina, nasmijao bi vam se i pokušao omirisati šljivovicu u vašem dahu, a ako je ne bi omirisao, izvinjavao bi vam se i otišao do najbližeg policajca da mu prijavi ludaka koji je utekao iz ludnice. Onda odvrtite film naprijed na godinu prije rata. Jugoslavija se raspada. Jedna grupa komičara snima kratki film za Sarajevsku televiziju u kojem članovi izmiješane bosanske porodice ratuju, prsa u prsa, oko vlasništva nad stanom; najžešća bitka vodi se za kupatilo. Gledaoci su se dugo i grohotom smijali na apsurdnu ideju koju je film sugerirao – da bi Bosanci mogli međusobno ratovati. Prevrti traku još jednom, na samo koji mjesec prije početka rata, kad je kolega iz mog lista intervjuirao Muslimane, Srbe i Hrvate koji su živjeli u istoj stambenoj zgradi u Sarajevu, jedni do drugih i, u slučaju miješanih brakova, kojih je bilo mnogo, dijelili postelju i djeci davali sprsko ime na muslimansko prezime, i možda, u čast najboljeg prijatelja, hrvatski nadimak. Ti su ljudi govorili da tu rat nije moguć, ne, nikad, jer ga niko ne želi, rat ne bi imao nikakvog smisla; kako, pobogu, dijeliti ljude koji su tako međusobno izmiješani?
Ne tako davno, sudbina se poigrala sa mnom. U februaru 1991. godine Post me je na nekoliko sedmica poslao u Sovjetski Savez a ja sam najveći dio tog vremena proveo u baltičkim republikama, Litvaniji, Latviji i Estoniji, paraliziranim zaludnim nastojanjem (tako smo mi tad mislili) da steknu nezavisnost. Mihail Gorbačov, omiljen na Zapadu, otvoreno je rekao da SSSR nijednoj republici neće dopustiti otcjepljenje i da će paklena sila biti upotrijebljena da to spriječi. Jedne večeri u Moskvi večerao sam sa nekoliko kolega koji su tu živjeli. Razgovarali smo, prirodno, o politici, i ja sam postavljao uobičajena pitanja novajlije, između ostalog: Šta će se desiti? Nastao je tajac, a onda, jedan za drugim, moje su kolege govorile o dugom periodu mraka, godinama u kojima će represivna šapa Crvene armije i KGB-a vladati zemljom, jer Gorbačov je gubio kontrolu, perestrojka i glasnost su propale. Sjećam se da sam se osjećao deprimiranim zbog njihove dijagnoze, i sretan što radim u Istočnoj Evropi, gdje se sve promijenilo, mrak rastjeran. Da sam im rekao da će za šest mjeseci tvrdolinijaši izvesti puč protiv Gorbačova, i da će puč propasti a SSSR, sa kojim smo svi odrasli, uvjereni da je besmrtan, umrijeti naprečac, raspasti se na dijelove zvane Kirgistan i Uzbekistan, moje bi mi se kolege nasmijale i pitale se da mi nije čaša bila puna votke umjesto vode.
Šta želim reći? Jaz između stvarnosti i naučne fantastike se smanjio. Jedna od knjiga koje sam čitao putujući po Balkanu je Neboder J.G. Ballarda, priča o stambenoj zgradi u Londonu u kojoj njeni stanovnici, sve predstavnici srednje klase, počnu ratovati međusobno. Varnica kresne kad se posvađaju oko prebučne zabave a završi divljačkom borbom u kojoj muškarci uriniraju i obavljaju veliku nuždu po hodnicima da bi obilježili svoju teritoriju a po golim prsima razmazuju krv onih koje su ubili. Knjiga počinje ovim rečenicama: „Kasnije, sjedeći na balkonu i jedući psa, dr Robert Laing je razmišljao o neobičnim događajima što su se desili u toj golemoj zgradi u prethodna tri mjeseca. Sad, kad se sve vratilo u normalno stanje, bio je zapanjen da zapravo nije bilo nekog vidljivog početka, niti tačke kad su se njihovi životi preselili u onu očito zloćudnu dimenziju.” Mada je ovo odlomak knjige koja pripada naučnoj fantastici, nije sasvim bez značaja za savremenu Ameriku.
Rođen sam u Los Angelesu, i živio, sve do koledža, na petnaest minuta (kolima, kako se razdaljine mjere u Los Angelesu) od pločnika na kojem je Nicole Simpson bio od uha do uha prerezan grkljan. Ne znam za ostatak Amerike, ali znam da se Los Angeles mijenja. Jedan mu je dio i sad zdrav, čak pun života, ali drugi dijelovi trunu. Ne može se šetati avenijom Ocean, na onom ljupkom rtu u Santa Moniki koji gleda Pacifik, a da ne naiđeš na gomilu odrpanaca, ustvari, na zaspala tijela beskućnika, a ima dana kad su plaže zatvorene jer fekalije prosto zapljuskuju pijesak. Ovo je žalopojka jednog juppyja, ali ja ne tražim milost za sebe, samo za svoj rodni grad, koji se promijenio, koji je i sad veličanstven, ali manje no prije, i bez one potrebne ravnoteže. Prije nekoliko godina, presuda porote u sudskom predmetu Rodney King izazvala je žestoku pobunu. Znači li to da već klizimo u onu zloćudnu dimenziju? Niko to danas ne može sa sigurnošću reći, a to me i brine. Odgovor američkih lidera (republikanaca i demokrata) na rasturanje i silovanje Bosne veoma je onespokojavajući; političari koji pristaju na zlo napolju nisu baš podobni da nas od njega brane kod kuće.
Ne poričem da je nešto od tog opreza i zazora ostalo u meni nakon što sam bivao u Banjoj Luci, Sarajevu, Beogradu i Genevi; mrak ljudi i vlâda je na tim mjestima prilično gust i ne da se lako zaboraviti. Sjećam se kako je pukovnik Bob Stewart, britanski komandant u Vitezu, rekao da ga je Bosna promijenila više od bilo kog iskustva u životu, ali nije znao objasniti kako. I ja počinjem osjećati da me je Bosna izmijenila.
Moji roditelji, kojima je važnija bila škola i znanje nego religija, dali su me u najbolju srednju školu u Los Angelesu, a desilo se da je to bila episkopalna škola gdje sam jednom nedjeljno morao pohoditi kapelicu na časovima vjeronauke. Nije mi to predstavljalo problem, a nije ni drugim učenicima, Jevrejima. Svećenik, otac Gill, nastavnik povijesti i fanatik maketa aviona, bio je omiljen među učenicima, i mi smo se smatrali sretnim ako bismo bili njemu dodijeljeni. Jednom sam mu služio kao ministrant, čast koju je teško bilo odbiti, niti sam ja to htio. Odjenuo sam se u bijelu odoru, stao kod oltara i besprijekorno obavio dužnost sve dok, na kraju službe, otac Gill nije ponudio da se pričestim. To je bila ona granica za koju sam znao da je ne smijem preći, pa sam ljubazno odmahnuo glavom, prešutno odbivši. Pamtim kako mu se jedna obrva iznenađeno podigla, prije no što je produžio da pričešćuje momka do mene. Nikad to kasnije nije spominjao, a ja sam iz historije dobio najvišu ocjenu.
Ja nemam formalno obrazovanje iz judaizma, i uvijek sam smatrao da to što sam Jevrej nije tako bitno u Americi; nikad nikog nisam čuo da izrekne ijednu antisemitsku riječ preda mnom, niti se mogu sjetiti da je to što sam Jevrej imalo nekog utjecaja na mene akademski ili profesionalno. Nije izgledalo važnije od boje moje kose. Nakon završetka episkopalne škole, studirao sam dvije godine na jezuitskom univerzitetu Georgetown; nikog nije bilo briga, niko nije pitao, niko se nije sašaptavao iza leđa. Smatram to svojom srećom, jer znam – pošto sam živio u Istočnoj Evropi i izvještavao iz Bosne – da nijedna manjinska grupa, koja se stoljećima suočavala sa predrasudama i bila napadana, tako nešto ne smije uzimati zdravo za gotovo. U Poljskoj, na primjer, imate nevjerovatnu situaciju da ima Poljaka koji krive Jevreje za svoju ekonomsku situaciju, mada Poljska ima blizu četrdeset miliona stanovnika a samo nekoliko hiljada Jevreja. Mržnja je do te mjere nesuvisla da može trajati čak i kad onih koje mrzimo više nema u blizini.
Eto, stoga toliko govorim o pitanju promjena: sad sam mnogo svjesniji krhkosti ljudskih odnosa, i daleko svjesniji šta znači ili može značiti kad si Jevrej. To sam naučio od bosanskih Muslimana, koji su načinili dvije fatalne greške. Mislili su da to što su pripadali manjini nema značaja u civiliziranoj Evropi, a vjerovali da je divlja zvijer zauvijek upokojena. Nisu shvatili da, iako sam pridaješ vrlo malo značaja svojoj pripadnosti nekoj vjeri, drugima to jednog dana zna postati važno; a to što vaše društvo djeluje stabilno ne znači da će zauvijek takvo ostati. Muslimani protiv kršćana, Jevreji protiv ne-Jevreja, bijelci protiv crnaca, siromašni protiv bogatih – toliko je šavova po kojima se jedno društvo može poderati, kad dopadne manipulatorima u ruke. To su lekcije kojima me je podučila Bosna i koje su ostale u meni i vjerovatno me promijenile. Divlja zvijer je tu, a tlo pod mojim nogama više nije čvrsto kao što je bilo.
Kraj
http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=19020
Dok sam pisao ovu knjigu, mnogi su me prijatelji pitali o čemu pišem, a ja nisam znao šta da im tačno odgovorim. Knjiga govori o mnogo čemu, o ratu, o Bosni, o politici i mržnji, i o demagozima i junacima i kukavicama, i o meni i... Govori o mnogim stvarima. Nakon što sam proveo godinu dana i ispisao više od stotinu hiljada riječi, jasnije mi je o čemu govori ova knjiga, i ja mislim da govori o divljoj zvijeri, što nije neka životinja, niti osoba, već zloduh što postoji u svim životinjama, svim ljudima, svim društvima. Ta spoznaja o čemu govori moja knjiga pomogla mi je i da odgovorim, barem sebi samome, na pitanje koje se u Americi na hiljade puta postavilo otkad je rat počeo: Zašto bi Bosna bila važna onima među nama koji imamo sreću da u njoj ne živimo? Evo moga odgovora: Bosna nas može naučiti o divljoj zvijeri, dakle, o nama i našim sudbinama.
Ono što se u Bosni desilo nije nikakav balkanski horror-show već nasilan proces raspada države koja se našla u rukama političkih manipulatora. Dinamika straha i mržnje među narodima različitog porijekla – etničkog, religijskog ili ekonomskog – nije ni tako jedinstvena ni tako kompleksna kao što bismo voljeli misliti. Provale nasilja mogu se dogoditi u doslovno svakoj zemlji u vremenima ekonomskih teškoća, političke tranzicije ili moralne bolesti; takve nevolje su prilika za manipulatore, a manipulatori stvaraju uslove da se pomoli divlja zvijer. Ne bih se usudio predviđati da se to ne bi moglo desiti u Americi, toliko drugačijoj od Evrope, ali bih sugerirao da se ne kladimo ni na kakva predviđanja, optimistična ili pesimistična. Rebecca West je to najbolje iskazala: „Uvijek me iznova zapanji to kako sudbina odbija da omogući čovjeku da sagleda šta mu se dešava, zapanji me ono njeno zločesto radovanje što mu je stazu zasula urocima.” Nekad sudbina ne treba ni trošiti na nas te uroke, jer smo sami nesposobni vidjeti ono što nam stoji pred nosom.
Sarajevo je 1984. godine bilo domaćin Zimske olimpijade. Da ste se u to vrijeme tamo našli, i upitali bilo kog Jugoslavena – tako su oni sebe tada zvali – bi li mogao zamisliti taj grad u ratu kroz osam godina, nasmijao bi vam se i pokušao omirisati šljivovicu u vašem dahu, a ako je ne bi omirisao, izvinjavao bi vam se i otišao do najbližeg policajca da mu prijavi ludaka koji je utekao iz ludnice. Onda odvrtite film naprijed na godinu prije rata. Jugoslavija se raspada. Jedna grupa komičara snima kratki film za Sarajevsku televiziju u kojem članovi izmiješane bosanske porodice ratuju, prsa u prsa, oko vlasništva nad stanom; najžešća bitka vodi se za kupatilo. Gledaoci su se dugo i grohotom smijali na apsurdnu ideju koju je film sugerirao – da bi Bosanci mogli međusobno ratovati. Prevrti traku još jednom, na samo koji mjesec prije početka rata, kad je kolega iz mog lista intervjuirao Muslimane, Srbe i Hrvate koji su živjeli u istoj stambenoj zgradi u Sarajevu, jedni do drugih i, u slučaju miješanih brakova, kojih je bilo mnogo, dijelili postelju i djeci davali sprsko ime na muslimansko prezime, i možda, u čast najboljeg prijatelja, hrvatski nadimak. Ti su ljudi govorili da tu rat nije moguć, ne, nikad, jer ga niko ne želi, rat ne bi imao nikakvog smisla; kako, pobogu, dijeliti ljude koji su tako međusobno izmiješani?
Ne tako davno, sudbina se poigrala sa mnom. U februaru 1991. godine Post me je na nekoliko sedmica poslao u Sovjetski Savez a ja sam najveći dio tog vremena proveo u baltičkim republikama, Litvaniji, Latviji i Estoniji, paraliziranim zaludnim nastojanjem (tako smo mi tad mislili) da steknu nezavisnost. Mihail Gorbačov, omiljen na Zapadu, otvoreno je rekao da SSSR nijednoj republici neće dopustiti otcjepljenje i da će paklena sila biti upotrijebljena da to spriječi. Jedne večeri u Moskvi večerao sam sa nekoliko kolega koji su tu živjeli. Razgovarali smo, prirodno, o politici, i ja sam postavljao uobičajena pitanja novajlije, između ostalog: Šta će se desiti? Nastao je tajac, a onda, jedan za drugim, moje su kolege govorile o dugom periodu mraka, godinama u kojima će represivna šapa Crvene armije i KGB-a vladati zemljom, jer Gorbačov je gubio kontrolu, perestrojka i glasnost su propale. Sjećam se da sam se osjećao deprimiranim zbog njihove dijagnoze, i sretan što radim u Istočnoj Evropi, gdje se sve promijenilo, mrak rastjeran. Da sam im rekao da će za šest mjeseci tvrdolinijaši izvesti puč protiv Gorbačova, i da će puč propasti a SSSR, sa kojim smo svi odrasli, uvjereni da je besmrtan, umrijeti naprečac, raspasti se na dijelove zvane Kirgistan i Uzbekistan, moje bi mi se kolege nasmijale i pitale se da mi nije čaša bila puna votke umjesto vode.
Šta želim reći? Jaz između stvarnosti i naučne fantastike se smanjio. Jedna od knjiga koje sam čitao putujući po Balkanu je Neboder J.G. Ballarda, priča o stambenoj zgradi u Londonu u kojoj njeni stanovnici, sve predstavnici srednje klase, počnu ratovati međusobno. Varnica kresne kad se posvađaju oko prebučne zabave a završi divljačkom borbom u kojoj muškarci uriniraju i obavljaju veliku nuždu po hodnicima da bi obilježili svoju teritoriju a po golim prsima razmazuju krv onih koje su ubili. Knjiga počinje ovim rečenicama: „Kasnije, sjedeći na balkonu i jedući psa, dr Robert Laing je razmišljao o neobičnim događajima što su se desili u toj golemoj zgradi u prethodna tri mjeseca. Sad, kad se sve vratilo u normalno stanje, bio je zapanjen da zapravo nije bilo nekog vidljivog početka, niti tačke kad su se njihovi životi preselili u onu očito zloćudnu dimenziju.” Mada je ovo odlomak knjige koja pripada naučnoj fantastici, nije sasvim bez značaja za savremenu Ameriku.
Rođen sam u Los Angelesu, i živio, sve do koledža, na petnaest minuta (kolima, kako se razdaljine mjere u Los Angelesu) od pločnika na kojem je Nicole Simpson bio od uha do uha prerezan grkljan. Ne znam za ostatak Amerike, ali znam da se Los Angeles mijenja. Jedan mu je dio i sad zdrav, čak pun života, ali drugi dijelovi trunu. Ne može se šetati avenijom Ocean, na onom ljupkom rtu u Santa Moniki koji gleda Pacifik, a da ne naiđeš na gomilu odrpanaca, ustvari, na zaspala tijela beskućnika, a ima dana kad su plaže zatvorene jer fekalije prosto zapljuskuju pijesak. Ovo je žalopojka jednog juppyja, ali ja ne tražim milost za sebe, samo za svoj rodni grad, koji se promijenio, koji je i sad veličanstven, ali manje no prije, i bez one potrebne ravnoteže. Prije nekoliko godina, presuda porote u sudskom predmetu Rodney King izazvala je žestoku pobunu. Znači li to da već klizimo u onu zloćudnu dimenziju? Niko to danas ne može sa sigurnošću reći, a to me i brine. Odgovor američkih lidera (republikanaca i demokrata) na rasturanje i silovanje Bosne veoma je onespokojavajući; političari koji pristaju na zlo napolju nisu baš podobni da nas od njega brane kod kuće.
Ne poričem da je nešto od tog opreza i zazora ostalo u meni nakon što sam bivao u Banjoj Luci, Sarajevu, Beogradu i Genevi; mrak ljudi i vlâda je na tim mjestima prilično gust i ne da se lako zaboraviti. Sjećam se kako je pukovnik Bob Stewart, britanski komandant u Vitezu, rekao da ga je Bosna promijenila više od bilo kog iskustva u životu, ali nije znao objasniti kako. I ja počinjem osjećati da me je Bosna izmijenila.
Moji roditelji, kojima je važnija bila škola i znanje nego religija, dali su me u najbolju srednju školu u Los Angelesu, a desilo se da je to bila episkopalna škola gdje sam jednom nedjeljno morao pohoditi kapelicu na časovima vjeronauke. Nije mi to predstavljalo problem, a nije ni drugim učenicima, Jevrejima. Svećenik, otac Gill, nastavnik povijesti i fanatik maketa aviona, bio je omiljen među učenicima, i mi smo se smatrali sretnim ako bismo bili njemu dodijeljeni. Jednom sam mu služio kao ministrant, čast koju je teško bilo odbiti, niti sam ja to htio. Odjenuo sam se u bijelu odoru, stao kod oltara i besprijekorno obavio dužnost sve dok, na kraju službe, otac Gill nije ponudio da se pričestim. To je bila ona granica za koju sam znao da je ne smijem preći, pa sam ljubazno odmahnuo glavom, prešutno odbivši. Pamtim kako mu se jedna obrva iznenađeno podigla, prije no što je produžio da pričešćuje momka do mene. Nikad to kasnije nije spominjao, a ja sam iz historije dobio najvišu ocjenu.
Ja nemam formalno obrazovanje iz judaizma, i uvijek sam smatrao da to što sam Jevrej nije tako bitno u Americi; nikad nikog nisam čuo da izrekne ijednu antisemitsku riječ preda mnom, niti se mogu sjetiti da je to što sam Jevrej imalo nekog utjecaja na mene akademski ili profesionalno. Nije izgledalo važnije od boje moje kose. Nakon završetka episkopalne škole, studirao sam dvije godine na jezuitskom univerzitetu Georgetown; nikog nije bilo briga, niko nije pitao, niko se nije sašaptavao iza leđa. Smatram to svojom srećom, jer znam – pošto sam živio u Istočnoj Evropi i izvještavao iz Bosne – da nijedna manjinska grupa, koja se stoljećima suočavala sa predrasudama i bila napadana, tako nešto ne smije uzimati zdravo za gotovo. U Poljskoj, na primjer, imate nevjerovatnu situaciju da ima Poljaka koji krive Jevreje za svoju ekonomsku situaciju, mada Poljska ima blizu četrdeset miliona stanovnika a samo nekoliko hiljada Jevreja. Mržnja je do te mjere nesuvisla da može trajati čak i kad onih koje mrzimo više nema u blizini.
Eto, stoga toliko govorim o pitanju promjena: sad sam mnogo svjesniji krhkosti ljudskih odnosa, i daleko svjesniji šta znači ili može značiti kad si Jevrej. To sam naučio od bosanskih Muslimana, koji su načinili dvije fatalne greške. Mislili su da to što su pripadali manjini nema značaja u civiliziranoj Evropi, a vjerovali da je divlja zvijer zauvijek upokojena. Nisu shvatili da, iako sam pridaješ vrlo malo značaja svojoj pripadnosti nekoj vjeri, drugima to jednog dana zna postati važno; a to što vaše društvo djeluje stabilno ne znači da će zauvijek takvo ostati. Muslimani protiv kršćana, Jevreji protiv ne-Jevreja, bijelci protiv crnaca, siromašni protiv bogatih – toliko je šavova po kojima se jedno društvo može poderati, kad dopadne manipulatorima u ruke. To su lekcije kojima me je podučila Bosna i koje su ostale u meni i vjerovatno me promijenile. Divlja zvijer je tu, a tlo pod mojim nogama više nije čvrsto kao što je bilo.
Kraj
http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=19020
