Da se nikad ne zaboravi ...

[fukara_tz]

EPILOG

Dok sam pisao ovu knjigu, mnogi su me prijatelji pitali o čemu pišem, a ja nisam znao šta da im tačno odgovorim. Knjiga govori o mnogo čemu, o ratu, o Bosni, o politici i mržnji, i o demagozima i junacima i kukavicama, i o meni i... Govori o mnogim stvarima. Nakon što sam proveo godinu dana i ispisao više od stotinu hiljada riječi, jasnije mi je o čemu govori ova knjiga, i ja mislim da govori o divljoj zvijeri, što nije neka životinja, niti osoba, već zloduh što postoji u svim životinjama, svim ljudima, svim društvima. Ta spoznaja o čemu govori moja knjiga pomogla mi je i da odgovorim, barem sebi samome, na pitanje koje se u Americi na hiljade puta postavilo otkad je rat počeo: Zašto bi Bosna bila važna onima među nama koji imamo sreću da u njoj ne živimo? Evo moga odgovora: Bosna nas može naučiti o divljoj zvijeri, dakle, o nama i našim sudbinama.

Ono što se u Bosni desilo nije nikakav balkanski horror-show već nasilan proces raspada države koja se našla u rukama političkih manipulatora. Dinamika straha i mržnje među narodima različitog porijekla – etničkog, religijskog ili ekonomskog – nije ni tako jedinstvena ni tako kompleksna kao što bismo voljeli misliti. Provale nasilja mogu se dogoditi u doslovno svakoj zemlji u vremenima ekonomskih teškoća, političke tranzicije ili moralne bolesti; takve nevolje su prilika za manipulatore, a manipulatori stvaraju uslove da se pomoli divlja zvijer. Ne bih se usudio predviđati da se to ne bi moglo desiti u Americi, toliko drugačijoj od Evrope, ali bih sugerirao da se ne kladimo ni na kakva predviđanja, optimistična ili pesimistična. Rebecca West je to najbolje iskazala: „Uvijek me iznova zapanji to kako sudbina odbija da omogući čovjeku da sagleda šta mu se dešava, zapanji me ono njeno zločesto radovanje što mu je stazu zasula urocima.” Nekad sudbina ne treba ni trošiti na nas te uroke, jer smo sami nesposobni vidjeti ono što nam stoji pred nosom.

Sarajevo je 1984. godine bilo domaćin Zimske olimpijade. Da ste se u to vrijeme tamo našli, i upitali bilo kog Jugoslavena – tako su oni sebe tada zvali – bi li mogao zamisliti taj grad u ratu kroz osam godina, nasmijao bi vam se i pokušao omirisati šljivovicu u vašem dahu, a ako je ne bi omirisao, izvinjavao bi vam se i otišao do najbližeg policajca da mu prijavi ludaka koji je utekao iz ludnice. Onda odvrtite film naprijed na godinu prije rata. Jugoslavija se raspada. Jedna grupa komičara snima kratki film za Sarajevsku televiziju u kojem članovi izmiješane bosanske porodice ratuju, prsa u prsa, oko vlasništva nad stanom; najžešća bitka vodi se za kupatilo. Gledaoci su se dugo i grohotom smijali na apsurdnu ideju koju je film sugerirao – da bi Bosanci mogli međusobno ratovati. Prevrti traku još jednom, na samo koji mjesec prije početka rata, kad je kolega iz mog lista intervjuirao Muslimane, Srbe i Hrvate koji su živjeli u istoj stambenoj zgradi u Sarajevu, jedni do drugih i, u slučaju miješanih brakova, kojih je bilo mnogo, dijelili postelju i djeci davali sprsko ime na muslimansko prezime, i možda, u čast najboljeg prijatelja, hrvatski nadimak. Ti su ljudi govorili da tu rat nije moguć, ne, nikad, jer ga niko ne želi, rat ne bi imao nikakvog smisla; kako, pobogu, dijeliti ljude koji su tako međusobno izmiješani?

Ne tako davno, sudbina se poigrala sa mnom. U februaru 1991. godine Post me je na nekoliko sedmica poslao u Sovjetski Savez a ja sam najveći dio tog vremena proveo u baltičkim republikama, Litvaniji, Latviji i Estoniji, paraliziranim zaludnim nastojanjem (tako smo mi tad mislili) da steknu nezavisnost. Mihail Gorbačov, omiljen na Zapadu, otvoreno je rekao da SSSR nijednoj republici neće dopustiti otcjepljenje i da će paklena sila biti upotrijebljena da to spriječi. Jedne večeri u Moskvi večerao sam sa nekoliko kolega koji su tu živjeli. Razgovarali smo, prirodno, o politici, i ja sam postavljao uobičajena pitanja novajlije, između ostalog: Šta će se desiti? Nastao je tajac, a onda, jedan za drugim, moje su kolege govorile o dugom periodu mraka, godinama u kojima će represivna šapa Crvene armije i KGB-a vladati zemljom, jer Gorbačov je gubio kontrolu, perestrojka i glasnost su propale. Sjećam se da sam se osjećao deprimiranim zbog njihove dijagnoze, i sretan što radim u Istočnoj Evropi, gdje se sve promijenilo, mrak rastjeran. Da sam im rekao da će za šest mjeseci tvrdolinijaši izvesti puč protiv Gorbačova, i da će puč propasti a SSSR, sa kojim smo svi odrasli, uvjereni da je besmrtan, umrijeti naprečac, raspasti se na dijelove zvane Kirgistan i Uzbekistan, moje bi mi se kolege nasmijale i pitale se da mi nije čaša bila puna votke umjesto vode.

Šta želim reći? Jaz između stvarnosti i naučne fantastike se smanjio. Jedna od knjiga koje sam čitao putujući po Balkanu je Neboder J.G. Ballarda, priča o stambenoj zgradi u Londonu u kojoj njeni stanovnici, sve predstavnici srednje klase, počnu ratovati međusobno. Varnica kresne kad se posvađaju oko prebučne zabave a završi divljačkom borbom u kojoj muškarci uriniraju i obavljaju veliku nuždu po hodnicima da bi obilježili svoju teritoriju a po golim prsima razmazuju krv onih koje su ubili. Knjiga počinje ovim rečenicama: „Kasnije, sjedeći na balkonu i jedući psa, dr Robert Laing je razmišljao o neobičnim događajima što su se desili u toj golemoj zgradi u prethodna tri mjeseca. Sad, kad se sve vratilo u normalno stanje, bio je zapanjen da zapravo nije bilo nekog vidljivog početka, niti tačke kad su se njihovi životi preselili u onu očito zloćudnu dimenziju.” Mada je ovo odlomak knjige koja pripada naučnoj fantastici, nije sasvim bez značaja za savremenu Ameriku.

Rođen sam u Los Angelesu, i živio, sve do koledža, na petnaest minuta (kolima, kako se razdaljine mjere u Los Angelesu) od pločnika na kojem je Nicole Simpson bio od uha do uha prerezan grkljan. Ne znam za ostatak Amerike, ali znam da se Los Angeles mijenja. Jedan mu je dio i sad zdrav, čak pun života, ali drugi dijelovi trunu. Ne može se šetati avenijom Ocean, na onom ljupkom rtu u Santa Moniki koji gleda Pacifik, a da ne naiđeš na gomilu odrpanaca, ustvari, na zaspala tijela beskućnika, a ima dana kad su plaže zatvorene jer fekalije prosto zapljuskuju pijesak. Ovo je žalopojka jednog juppyja, ali ja ne tražim milost za sebe, samo za svoj rodni grad, koji se promijenio, koji je i sad veličanstven, ali manje no prije, i bez one potrebne ravnoteže. Prije nekoliko godina, presuda porote u sudskom predmetu Rodney King izazvala je žestoku pobunu. Znači li to da već klizimo u onu zloćudnu dimenziju? Niko to danas ne može sa sigurnošću reći, a to me i brine. Odgovor američkih lidera (republikanaca i demokrata) na rasturanje i silovanje Bosne veoma je onespokojavajući; političari koji pristaju na zlo napolju nisu baš podobni da nas od njega brane kod kuće.

Ne poričem da je nešto od tog opreza i zazora ostalo u meni nakon što sam bivao u Banjoj Luci, Sarajevu, Beogradu i Genevi; mrak ljudi i vlâda je na tim mjestima prilično gust i ne da se lako zaboraviti. Sjećam se kako je pukovnik Bob Stewart, britanski komandant u Vitezu, rekao da ga je Bosna promijenila više od bilo kog iskustva u životu, ali nije znao objasniti kako. I ja počinjem osjećati da me je Bosna izmijenila.

Moji roditelji, kojima je važnija bila škola i znanje nego religija, dali su me u najbolju srednju školu u Los Angelesu, a desilo se da je to bila episkopalna škola gdje sam jednom nedjeljno morao pohoditi kapelicu na časovima vjeronauke. Nije mi to predstavljalo problem, a nije ni drugim učenicima, Jevrejima. Svećenik, otac Gill, nastavnik povijesti i fanatik maketa aviona, bio je omiljen među učenicima, i mi smo se smatrali sretnim ako bismo bili njemu dodijeljeni. Jednom sam mu služio kao ministrant, čast koju je teško bilo odbiti, niti sam ja to htio. Odjenuo sam se u bijelu odoru, stao kod oltara i besprijekorno obavio dužnost sve dok, na kraju službe, otac Gill nije ponudio da se pričestim. To je bila ona granica za koju sam znao da je ne smijem preći, pa sam ljubazno odmahnuo glavom, prešutno odbivši. Pamtim kako mu se jedna obrva iznenađeno podigla, prije no što je produžio da pričešćuje momka do mene. Nikad to kasnije nije spominjao, a ja sam iz historije dobio najvišu ocjenu.

Ja nemam formalno obrazovanje iz judaizma, i uvijek sam smatrao da to što sam Jevrej nije tako bitno u Americi; nikad nikog nisam čuo da izrekne ijednu antisemitsku riječ preda mnom, niti se mogu sjetiti da je to što sam Jevrej imalo nekog utjecaja na mene akademski ili profesionalno. Nije izgledalo važnije od boje moje kose. Nakon završetka episkopalne škole, studirao sam dvije godine na jezuitskom univerzitetu Georgetown; nikog nije bilo briga, niko nije pitao, niko se nije sašaptavao iza leđa. Smatram to svojom srećom, jer znam – pošto sam živio u Istočnoj Evropi i izvještavao iz Bosne – da nijedna manjinska grupa, koja se stoljećima suočavala sa predrasudama i bila napadana, tako nešto ne smije uzimati zdravo za gotovo. U Poljskoj, na primjer, imate nevjerovatnu situaciju da ima Poljaka koji krive Jevreje za svoju ekonomsku situaciju, mada Poljska ima blizu četrdeset miliona stanovnika a samo nekoliko hiljada Jevreja. Mržnja je do te mjere nesuvisla da može trajati čak i kad onih koje mrzimo više nema u blizini.

Eto, stoga toliko govorim o pitanju promjena: sad sam mnogo svjesniji krhkosti ljudskih odnosa, i daleko svjesniji šta znači ili može značiti kad si Jevrej. To sam naučio od bosanskih Muslimana, koji su načinili dvije fatalne greške. Mislili su da to što su pripadali manjini nema značaja u civiliziranoj Evropi, a vjerovali da je divlja zvijer zauvijek upokojena. Nisu shvatili da, iako sam pridaješ vrlo malo značaja svojoj pripadnosti nekoj vjeri, drugima to jednog dana zna postati važno; a to što vaše društvo djeluje stabilno ne znači da će zauvijek takvo ostati. Muslimani protiv kršćana, Jevreji protiv ne-Jevreja, bijelci protiv crnaca, siromašni protiv bogatih – toliko je šavova po kojima se jedno društvo može poderati, kad dopadne manipulatorima u ruke. To su lekcije kojima me je podučila Bosna i koje su ostale u meni i vjerovatno me promijenile. Divlja zvijer je tu, a tlo pod mojim nogama više nije čvrsto kao što je bilo.

Kraj


http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=19020

[fukara_tz]

17.11.2008.

Vrhovni sud RS-a

Pripadniku "Belih orlova" 9 godina zatvora

Vijeće Vrhovnog suda Republike Srpske donijelo je odluku kojom je Mile Govedarica, pripadnik "Belih orlova", osuđen na devet godina zatvora zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv stanovništva u Gacku.

Podsjećamo, presudom Okružnog suda u Trebinju optuženi Govedarica je oglašen krivim zbog krivičnog djela ratnog zločina i osuđen na kaznu zatvora od sedam godina i šest mjeseci.

Njemu se stavlja na teret da je kao pripadnik paravojne formacije "Beli orlovi“, 18. juna 1992. na lokalitetu "Zborna gomila“, općina Gacko, u motelu "Košuta“ silovao Bošnjakinju, te 29. juna 1992. u blizini hotela "Rudnika i Termoelektrana“ Gacko prilikom penjanja na karoseriju kamiona iz automatske puške ispalio rafal na Aziza Hasanbegovića, koji je od posljedica ranjavanja preminuo.

Vijeće Vrhovnog suda RS-a je odlučujući po žalbama okružnog tužioca iz Trebinja i branioca optuženog, advokata Predraga Ivankovića iz Trebinja, izjavljenim protiv presude Okružnog suda u Trebinju od 10. jula ove godine, donijelo presudu kojom se kao neosnovana odbija žalba branioca optuženog.

Uvažavanjem žalbe okružnog tužioca iz Trebinja preinačena je u odluci o kazni presuda Okružnog suda u Trebinju, tako što se odlukom Vijeća Vrhovnog suda RS-a optuženi Mile Govedarica zbog spomenutog krivičnog djela ratnog zločina, osuđuje na kaznu zatvora od devet godina.

Sjednici Vijeća Vrhovnog suda RS-a prisustvovali su i republički tužilac i branilac optuženog, saopćeno je iz ovog suda.

(FENA)

[fukara_tz]

17.11.2008

Zvornik / Kamenica

Ekshumacije iz grobnica Kamenica 11 i Kamenica 12

Ekspertni tim za ekshumacije pod vodstvom Kantonalnog tužilaštva u Tuzli radeći paralelno na dvije masovne grobnice na području Zvornika Kamenica 11 i Kamenica 12 do sada su iskopali: iz grobnice Kamenica jedanaest 24 kompletna i 551 nekompletan skeletni ostatak,a iz grobnice Kamenica dvanaest 24 kompletna i 219 nekompletnih skeletnih ostataka.

Kako se navodi iz Kantonalnog tužilaštva u grobnicama su pronađeni i tjelesni ostaci Srebreničana ubijenih 1995. godine. Radovi na ekshumacijama iz obje grobnice i dalje će se paralelno odvijati.

(FENA)

[Maraschino]

Vilić: Htio vidjeti dokle ide bezobrazluk

Zločinac Milan Lukić mi je nudio 100.000 eura da promijenim iskaz


To bi značilo da sam prodao svoju ubijenu djecu i suprugu, svog brata, komšije, a s time ne bih mogao živjeti, ogorčeno kaže Vilić...
17.11.2008. 08:11
Višegrađanin Hamdija Vilić, koji je izgubio ženu i troje djece u "živoj lomači" u naselju Bikavac, potvrdio je za "Dnevni avaz" da mu je odbrana ratnog zločinca Milana Lukića, kojem se u Hagu sudi za zločine počinjene u Višegradu, po posredniku ponudila u junu ove godine 100 hiljada eura za svjedočenje u korist Lukića.
Vilić je ovo prije nekoliko dana izjavio i u Hagu na suđenju Lukiću.

- Kontaktirao me muž izvjesne MLD10, koja je bila veza s Lukićem. Pitao me može li dati moj broj telefona Milanu Lukiću, kazavši da će mi Lukić dati sve što mi u životu treba ako budem svjedočio u njegovu korist. Razmislio sam o i rekao da mu da moj broj - govori Vilić.

Prema Vilićevim navodima, muž od MLD10 nedugo potom ga je pozvao i rekao mu da 22. juna Lukićevi advokati dolaze u Zavidoviće, gdje se trebaju sastati i dogovoriti šta treba uraditi, odnosno "šta Milan traži od njega".

- Tada mi je ponuđena unaprijed pripremljena izjava, a ponudila mi ju je MLD10, u kojoj je navedeno: Hamdija Vilić, vojni komandant muslimanskih snaga u Višegradu, selo Kopito, presjekao je vojnu kolonu 13. juna 1992. godine, ubio tri vojna oficira i držao Lukića i njegovu jedinicu tri dana u okruženju, te nije mogao tada biti u gradu - govori Vilić.

Na tom susretu ponovljeno mu je da će mu Lukić dati sve što mu treba u životu, uključujući i novac, 100 hiljada eura! Ipak, Lukićev branilac, američki advokat Džejson Alarid (Jason), optužio je Vilića da je on tražio novac, ali ne i negirao da je bilo kontakta s Vilićem.

- Nisam to prihvatio. Kako bih živio s time? Prihvatio sam "igru" samo da vidim dokle ide njihov bezobrazluk. Ma, ni za 100 miliona eura ne bih na to pristao. To bi značilo da sam prodao suprugu, svoju djecu, svog brata, komšije... Ne bih s time mogao živjeti - ogorčeno kaže Vilić.




Autor: E. BARIMAC

[fukara_tz]

18.11.2008

Hrvatska

Obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Vukovara 1991

Komemorativnim skupom održanim u dvorištu vukovarske Opće bolnice, kroz koju je tokom agresije na Vukovar pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi 1991. godine prošlo 3.470 ranjenika te izvedeno 1.750 operacija, u Vukovaru je jutros počelo obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. i 17. godišnjice stradanja tog grada u Domovinskom ratu.
Komemorativnom programu naslovljenom "Vukovar je Lijepa naša, Vukovar je moja Hrvatska", osim mnogobrojnih građana prisustvovali su i najviši dužnosnici Republike Hrvatske.



Nakon prigodnog programa u dvorištu Bolnice, sudionici obilježavanja u Koloni sjećanja uputili su se gradskim ulicama do Memorijalnoga groblja žrtava Domovinskog rata, gdje će državna i druga izaslanstva položiti vijence i zapaliti svijeće u spomen na poginule hrvatske branitelje i civile u srpskoj agresiji na Vukovar.

Prema procjenama gradskih čelnika, danas bi u Vukovar moglo hodočastiti do 20 hiljada ljudi iz svih krajeva Hrvatske, među kojima i mnogi strani državljani.

Gradske vlasti današnji su dan proglasile neradnim za tvrtke i ustanove u vlasništvu grada.

Bitka za Vukovar počela je 25. augusta 1991., kad su pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi krenuli u opći tenkovsko-pješački napad, a završila je 18. novembra slomom odbrane grada.

Prema podacima vukovarske Opće bolnice, u agresiji na Vukovar poginule su 1.624 osobe, od kojih je do sloma odbrane grada poginulo 905, a među njima i 12-ero djece. Bolnica ima podatke o ranjavanju 1.219 osoba među kojima i 30-ero djece.

U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko sedam hiljada zarobljenih hrvatskih branitelja i civila, a iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba.

Na popisu zatočenih i nestalih osoba u Domovinskom ratu još je 350 osoba s vukovarskog područja.

(FENA).

[fukara_tz]

18.11.2008

Ze - Do kanton

Obilježavanje 1. decembra, Dana 3. korpusa Armije RBiH

U Zenici je formiran Organizacioni odbor za obilježavanje 1. decembra, Dana 3. korpusa Armije RBiH, na čijem se čelu nalazi Miralem Galijašević, premijer ZDK-a.
Povodom 16. godišnjice formiranja 3. korpusa Armije RBiH u Zenici i ZDK-u održat će se veći broj manifestacija.

"U planu je obilazak porodica poginulih boraca i šehida, umrlih pripadnika jedinica iz sastava 3. korpusa, a u planu imamo i posjete porodicama generala Rasima Delića i rahmetli Mehmeda Alagića", rekao je danas na pres-konferenciji Benjamin Preldžić, član Organizacionog odbora i predsjednik Saveza RVI ZDK-a.

Na dan formiranja 3. korpusa, 1. decembra, organizovat će se polaganje cvijeća i posjete spomen-obilježjima šehidima i poginulim borcima, dok je za 12.30 sati u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica zakazana akademija.

O ulozi i značaju 3. korpusa Armije RBiH u
odbrambenooslobodilačkom ratu govorit će njegov ratni komandant Sakib Mahmuljin, kao i drugi gosti.

Na današnjoj pres-konferenciji Organizacionog odbora u Zenici najavljena je i izgradnja jedinstvenog spomen-obilježja šehidima i poginulim borcima iz jedinica 3. korpusa Armije RBiH.

(FENA)

[fukara_tz]

18.11.2008

Zvornik / Kamenica

Izvađeni posljednji posmrtni ostaci iz grobnice Kamenica 12

Ekspertni tim za traženje nestalih kantonalnog Tužilaštva iz Tuzle, zajedno s istražiocima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, izvadio je i posljednje skeletne ostatke iz 12. sekundarne masovne grobnice koja je otvorena u Kamenici kod Zvornika. Ukupno su izvađena 262 kompletna i nekompletna skeletna ostatka žrtava genocida u Srebrenici. Inače, nastavljaju se ekshumacije iz velike, 11. sekundarne masovne grobnice, a već je izvađeno 595 skeletnih ostataka.

(FTV)

[fukara_tz]

Buducnost Srebrenice i Podrinja

[izdaleka]

Pa zasto onda to svakodnevno cinimo?Zaboravljamo ko smo sta smo i odakle smo, ne cuvamo tradiciju i uvijek se radije trudimo da budemo neki drugi, negirajuci vlastiti identitet neka nas je sram.

[amarpitar]

Izlaganje povodom obilježavanja 16.-godišnjice zatvaranja koncentracionog logora Manjača, Manjača, 14. novembar 2008.

ČINJENICE O AGRESIJI I GENOCIDU U REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI



Autor: Dr. Smail Čekić

Savez logoraša Bosne i Hercegovine je, povodom godišnjice zatvaranja koncentracionog logora Manjača, u saradnji sa lokalnim udruženjima i Asocijacijom studenata Univerziteta u Sarajevu, 14. novembra 2008. organizovao posjetu tom logoru. Tim povodom je prof. dr Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo i profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, održao govor “ČINJENICE O AGRESIJI I GENOCIDU U REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI“ koji u cjelosti ovdje možete pročitati.

Sa osjećajem dubokog bola i iskrenog poštovanja prema svim žrtvama koncentracionih logora, uključujući i žrtve genocida u srpskim konclogorima na kraju XX stoljeća u Bosanskoj krajini i na ovom mjestu – Manjači, ovom prilikom želim da vas, radi historijske istine, podsjetim na bitne činjenice utvrđene na osnovu izvorne i relevantne dokumentacije:

- srpski nacizam je ponovo - tokom posljednje decenije XX stoljeća - generirao najteže zločine koji su poznati čovječanstvu;

- srpska nacionalistička elita (politička, intelektualna i crkvena) je, na temelju velikodržavnog projekta Velike Srbije ( “svi Srbi u jednoj državi” ), devedesetih godina XX stoljeća dovela do unutrašnje krize u SFRJ i razbila zajedničku državu;

- Republika Srbija, je izmjenom Ustava od 28. septembra 1990, praktično izvršila secesiju (od SFRJ) i preuzela funkcije samostalne, suverene i nezavisne države, čime je sama izuzeta iz pravnog sistema SFRJ, što je po zakonima SFRJ predstavljalo najteže krivično djelo;

- na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasična oružana agresija, odnosno zločin protiv mira i sigurnosti čovječnosti, što znači da se radi o međunarodnom oružanom sukobu;

- na okupiranim teritorijama Republike Bosne i Hercegovine i gradovima u opsadi nad Bošnjacima je izvršen najteži zločin - zločin genocida;

- agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima čine suštinu zajedničkog zločinačkog poduhvata država SRJ (Srbije i Crne Gore) i Republike Hrvatske, njihovih rukovodstava i brojnih rukovodilaca političkog, vojnog, policijskog i upravnog vrha, te njihovih petokolonaša, kolaboracionista i plaćenika;

- namjera tog zločinačkog čina, utemeljena na srpskom i hrvatskom velikodržavnom projektu, imala je za cilj zauzimanje Republike Bosne i Hercegovine kao države, te “konačno rješenje” muslimanskog pitanja - istrjebljenje Bošnjaka ili njihovo svođenje na beznačajnu etničku skupinu. U funkciju tih zločinačkih aktivnosti poslušno su se, kao saradnici i izvršioci, stavili servilni petokolonaši iz Bosne i Hercegovine (“Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna”, “Republika Srpska” i “Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna”) i Republike Hrvatske (“Republika Srpska Krajina”);

- radi ostvarivanja navedenog zločinačkog poduhvata preduzete su sljedeće aktivnosti: razbijen je ustavni koncept odbrane SFRJ; smanjena i razoružana Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine i još nekih konstitutivnih elemenata Federacije; JNA je, od antifašističke i multietničke, “transformisana” u velikosrpsku vojsku; obnovljeni su i eskalirali i Velikosrpski i Velikohrvatski pokret; utvrđeni su metodi, mehanizmi i postupci planiranja i pripremanja zločina; postignut je načelan dogovor o uništenju Bosne i Hercegovine (marta 1991.); omeđavane su granice Velike Srbije i Velike Hrvatske; organizovana je i naoružana peta kolona (velikosrpska i velikohrvatska) susjednih država u Bosni i Hercegovini; komandovanje na okupiranim teritorijama objedinjeno je u rukama šefova susjednih država - okupacionih sila; zauzete su polazne pozicije za agresiju i druge zločinačke aktivnosti, uključujući i genocid nad Bošnjacima;

- agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima su isplanirani (intelektualno, ideološki, politički, vojno, ekonomski, medijski, obavještajno, psihološki, itd.), sa jasno postavljenim ciljem, naređeni sa nadležnih političkih i vojnih mjesta i izvršeni planski, sistematski i organizovano. Poznate su države agresori, zatim ideolozi, planeri, naredbodavci, izvršioci i saradnici, te kako su zločini izvršeni i zbog čega su izvršeni;

- genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini je dobro osmišljen i još bolje izveden, uz, nažalost, masovno učešće srpskog naroda. Samo u genocidu nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici, jula 1995, učestvovalo je (po raznim osnovama i na različite načine), prema istraživanjima Vlade Republike Srpske, preko 25.000 ljudi;

- za istrebljenje Bošnjaka, međunarodnim humanitarnim pravom zaštićene grupe (nacionalne i vjerske), postojala je genocidna zločinačka namjera i genocidni plan (postoje, pored ostalog, naredbe za izvršenje genocida, uključujući i formiranje konclogora). Slobodan Milošević je “bio učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je uključivao i rukovodstvo bosanskih Srba, čiji su cilj i namjera bili da se djelimično unište bosanski Muslimani kao grupa” (ICTY, Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Odluka po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, Hag, 16. juni 2004.);

- agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu je, uz embargo na oružje i humanitarnu politiku Ujedinjenih nacija, Evrope i međunarodne zajednice i međunarodnu strategiju ignoriranja velikodržavnog fašističkog i genocidnog projekta Velike Srbije, bila sastavni dio Miloševićeve državne politike, u čije je ime najveći dio Bosne i Hercegovine okupiran, a Bošnjaci ubijani, protjerivani i odvođeni u konclogore zbog njihove nacionalne i vjerske pripadnosti i zauzimanja njihove zemlje, pljačkanja materijalnih dobara i druge pokretne imovine, te otimanja i prisvajanja njihovih kuća i stanova i zatiranja tragova kulturnih i civilizacijskih tekovina;

- kolaboracionisti velikosrpskog agresora (politički, vojni, policijski i upravljačko-izvršni potencijal Republike Srpske, odnosno zvanična vlast Republike Srpske) su pod neposrednim rukovodstvom, organizacijom, komandom, učešćem i podrškom države Srbije i Crne Gore / Savezne Republike Jugoslavije, koja je okupirala preko 70% teritorije Republike Bosne i Hercegovine, učestvovali u genocidu, zločinima protiv čovječnosti i ratnim zločinima nad Bošnjacima;

- fašističko i genocidno rukovodstvo kolaboracionističke tvorevine Republike Srpske, na čelu sa Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom, Biljanom Plavšić i drugima, koju je generirao srpski nacizam i na kostima ubijenih Bošnjaka inaugurirao genocidnu tvorevinu nazvanu republikom, imalo je genocidnu namjeru i genocidni plan o istrebljenju Bošnjaka, po kojem je genocid vršen i izvršen;

- u zauzimanju Srebrenice, sigurne zone Ujedinjenih nacija, i izvršenju genocida nad Bošnjacima jula 1995, učestvovale su, pored vojnih i policijskih snaga kolaboracionističke, fašističke i genocidne Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpska Krajina, i oružane snage Savezne Republike Jugoslavije (Vojska Jugoslavije i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije). Tako su, primjera radi, neposredno u egzekucijama zarobljenih Bošnjaka učestvovali pripadnici Vojske Jugoslavije i specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije;

- genocid nad Bošnjacima je, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, a po uzoru na fašizam i nacizam, (iz)vršen u kontinuitetu, sa manjim ili većim oscilacijama do kraja 1995, bez obzira na broj likvidiranih. Najmasovniji pokolji bili su u regijama od po desetak opština sa bošnjačkom većinom (stanovništva) u Podrinju, Bosanskoj posavini, te Potkozarju i u dolini Sane. Masovne grobnice i koncentracioni logori su bitni pokazatelji agresije i realizacije njene osnovne namjere - biološko i duhovno istrijebljenje Bošnjaka, odnosno genocid nad tim narodom;

- genocid nad Bošnjacima se i dalje prikriva, minimizira, relativizira i/ ili osporava, uključujući i presude međunarodnih (ICTY i ICJ) i nacionalnih (Savezna Republika Njemačka i Bosna i Hercegovina) krivičnih sudova, kao i rezultate Komisije Vlade Republike Srpske za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995, i Radne grupe za sprovođenje zaključaka iz konačnog Izvještaja Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.;

- permanentno i kontinuirano se izjednačavaju žrtve genocida i njihovi izvršioci, što je nedopustivo (sve više se govori samo o ratnim zločinima na svim “stranama”, čime se genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava reduciraju samo na ratne zločine, što najblaže rečeno duboko vrijeđa istraživače ovih zločina, a pogotovo žrtve genocida) i na sasvim pogrešan način se unaprijed, bez ikakvog istraživanja, daju kvalifikacije o tako značajnom pitanju, kao što je karakter zločina, a što ne odgovara činjeničnom stanju i u suprotnosti je sa relevantnom dokumentacijom;

- svjedoci smo, nažalost, sve prisutnije pojave manipulisanja žrtvama genocida u Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, pri čemu se posebno aktivno angažuju kvazi istraživači. Nosioci manipulacija su različiti i raznovrsni, kako pojedinci, tako i grupe, razna udruženja, ustanove i drugi, čiji su interesi i ciljevi vrlo različiti i teško ih je artikulisati, otkriti, identifikovati, utvrditi i konstatovati na jedinstven način. Mi ih identifikujemo kao nedobronamjerne, tendenciozne i kontraproduktivne, sa mogućim i veoma teškim, dugoročno štetnim implikacijama po Bosnu i Hercegovinu kao državu i sve njene građane, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost. Osnov za ovu kvalifikaciju proizilazi iz činjenice da se tzv. istraživanja ne organizuju i ne realizuju na naučnoj osnovi i naučno utvrđenoj proceduri, kojom se propisuje odvijanje procesa, od istraživačke ideje do konstituisanju rezultata naučnog istraživanja i njihove eventualne primjene u naučnoj i društvenoj praksi. Opšte je poznato da postoji samo jedna istina, a da je cilj nauke naučna istina, do koje se upravo dolazi primjenom naučnih metoda;

- krivično gonjenje i procesuiranje genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava pred sudovima u Bosni i Hercegovini se, najblaže rečeno, kontinuirano opstruira, pri čemu su na sceni snage koje, umjesto težine zločina, karaktera, statusa i broja žrtava, predmete biraju po nacionalnoj pripadnosti žrtava, radi izjednačavanja i izbalansiranja zločina među tri naroda (Bošnjaci, Srbi i Hrvati) i proglašavanja žrtve genocida - zločincem, i da, pored ostalog, kroz krivičnu proceduru izmijene karakter “sukoba” i karakter zločina u Bosni i Hercegovini, kako bi međunarodni oružani sukob, odnosno agresiju, prekvalifikovali u građanski rat, a zločin genocida u “etničko čišćenje”;

- planeri, naredbodavci, učesnici, pomagači, saučesnici i izvršioci genocida su u velikosrpskoj ideologiji, politici i praksi najveći heroji u srpskom narodu (u nauci, kulturi, umjetnosti, obrazovanju), koji danas nekažnjeno žive i rade, uživajući, nažalost, u rezultatima genocida i ismijavajući žrtve tog zločina;

- srpski narod i njegova politička i naučna elita nisu se distancirali od izvršenog genocida, a kamoli da se žrtvama izvine i (za)traže oprost i pruže ruku pomirenja. Umjesto toga, oni u kontinuitetu negiraju genocid i odgovornost za zločine prebacuju na žrtvu genocida, te izmišljaju i falsifikuju historijske činjenice, kao što je, pored ostalog, primjera radi, “teza” da su legalni organi vlasti Republike Bosne i Hercegovine protjerali Srbe sa područja Sarajeva, uključujući i “više od 650 univerzitetskih profesora i asistenata”;

- entitet Republika Srpska je genocidna tvorevina velikosrpskog nacizma, nastala na teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava, obilježena i natopljena, uglavnom, bošnjačkom krvlju, te omeđena i prekrivena brojnim masovnim grobnicama i koncentracionim logorima, u kojoj legalno djeluju fašističke organizacije. Političko rukovodstvo i druge strukture Republike Srpske, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, na sve moguće načine opstruiraju jačanje države Bosne i Hercegovine i konstantno sprovode politiku secesije, uništavanja i uništenja države Bosne i Hercegovine,

Ovo su samo najosnovnije činjenice, duboko urezane u svijest svih žrtava genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i utkane u aktuelnu surovu društvenu stvarnost, na kojoj se po svaku cijenu, u raznim oblicima, nastoje održati (živim i legalnim) nacistički projekti koji, pored ostalog, impliciraju trajnu nestabilnost na našem prostoru, promovišući mržnju, politiku krvi i tla, i dovodeći najozbiljnije u pitanje univerzalne ljudske vrijednosti i civilizacijske i kulturne tekovine.

I na kraju, vrijeme je ujedinjavanja i ujedinjenja i aktivnijeg angažovanja svih antifašista i antifašističkih snaga u borbi za opstojnost ljudskog dostojanstva u Bosni i Hercegovini. Vjerujem da su logoraši i druge žrtve genocida u tom smislu nezaobilazna i najjača avangardna snaga.

Prilog su objavili bosnjaci.net i sarajevsko “Oslobođenje“ 16. novembra str. 10-11.

[fukara_tz]

20.11.2008

Kamenica kod Zvornika

Ekshumirana 883 posmrtna ostatka Srebreničana

Ekspertni tim Instituta za nestale odjela Tuzla iz masovnih grobnica Kamenica 11 i 12 ekshumirao je do sada 50 kompletnih i 833 nekompletna tijela.

Po riječima Murata Hurtića, šefa ekspertnog tima, radi se o posmrtnim ostacima srebreničkih Bošnjaka ubijenih jula 1995. godine.

Ekshumiranja iz masovne grobnice "Kamenica 11" nastavit će se, a grobnica "Kamenica 12" je zatvorena.

Po broju otkrivenih posmrtnih ostataka ovo su do sada najveće masovne grobnice u Podrinju.

(FENA)

[Prozor]

Sarajevo : Snajperom u srce petogodišnje djevojčice

To je bilo grozno, jedva smo odvojili djevojčicu od majke, koja je bila sva krvava. Kada smo sa djevojčice skinuli haljinicu, našli smo i metak koji je prošao direktno kroz srce. Ona je bila trenutno mrtva…

Piše: Ermin Čengić

Nekoliko minuta je pričala o prvim danima aprila, Vracama, Marindvoru, prvom ranjenom iz Pofalića, a zatim sa Čengić-Vile i iz Hrasnog, vlastitoj zbunjenosti, nevjerici kada je vidjela mrtvog mladića sa sitnom ranicom od metka na vratu, 14-godišnjem iskustvu ljekara urgentne medicine koje je ustuknulo pred razumu nepojmljivim strahotama… Onda se zagrcnula i malo zaplakala. Kroz ruke dr. Jasminke Kovačević, specijaliste urgentne medicine, i svih njenih kolega iz sarajevske Hitne, prošlo je 3.168 ranjenih i 481 poginuli Sarajlija. Jedna trećina svih ranjenika definitivno je zbrinuta u Hitnoj, ali je njih 752 bilo u neposrednoj životnoj opasnosti, i moralo ih se na svaki način prebaciti na hirurški tretman u dvije sarajevske bolnice.



Svaki od njih ima svoje ime i prezime, život, porodicu i nama uopće nije bilo lako jer, bez obzira koliko profesionalni bili, i mi smo ljudi od krvi i mesa i sami smo preživljavali određene traume. Sreća pa smo te teške trenutke imali u različitim momentima… Onda se sama sebi čudim što sam tako mekog srca. To je iskustvo koje daje potpuno drugačiju dimenziju ljudskom životu."

Kada je, nakon nekih pola godine, zbunjenost prošla, kada su svi prihvatili da je rat i da je kockanje sa životom postalo svakodnevni ritual svih zaposlenih u timu dr. Alije Mulaomerovića, direktora Hitne pomoći, već su se desile stvari koje su sve do kraja rata odredile ritam zbivanja u ovoj specijalnoj medicinskoj ustanovi. Mnogi, većinom radnici srpske nacionalnosti, napustili su Hitnu, organizovana su neprekidna dežurstva u smjenama od 24 sata, jer je od ljeta 1992. ostalo, otprilike, po tri doktora, tri tehničara i dva vozača u po pet smjena, izlasci na teren su postepeno smanjivani do iščeznuća jer je 28 od 30 vozila uništeno ili pokradeno, nestalo je struje i vode… Više nije bilo u miru uobičajenih poziva za kućne posjete, a nekoliko poziva za dolazak na prve linije odbrane pohranjeni su u arhivu prvih dana agresije kao dio mirnodopskog refleksa onih koji su znali da će osoblje Hitne prvo stići da pomogne ranjenim.



Uglavnom su nama dovozili ranjenike i to rijetko jednog ili dva. Obično je to bilo u talasima po pet-deset i morali smo procjenjivati u trenutku koji su najteži i njih zbrinjavati prve, a potom i ove ostale. Ono što mi je posebno ostalo u pamćenju u vezi sa tim periodom je dan kada je bila Pofalićka bitka, 16. maj 1992. Moja smjena je radila 15. maja, i kada je tog 16. maja vrlo rano ujutro počela pucnjava, morali smo ostati ovdje 48 sati jer smjena koja je trebala da nas zamijeni nije mogla da se probije do Hitne. Tog dana je došlo preko 100 ranjenika, i vojnika i civila, mi nismo imali gdje da ih smještamo i svi ovi naši paravani su bili prepuni, ranjenici su ležali na nosilima, krvi je bilo svuda po podu, dosta njih je trebalo definitivni hirurški tretman da bi im se život spasio, ali ih je bilo nemoguće transportovati do bolnice. To je potrajalo cijeli dan, zviždale su granate preko naše zgrade, čulo se pucketanje vatre od kuća koje su gorjele u brdu. Kada se smrklo, pošto nismo smjeli paliti svjetlo, baterijama smo kontrolisali kako su nam pacijenti. Nažalost, nekoliko od tih teško povrijeđenih je umrlo, a možda ne bi da su mogli primiti hiruršku pomoć. Sjećam se jednog koji je imao ogromnu ranu na leđima i mi jednostavno nismo mogli zaustaviti krvarenje kako god smo ga previjali. Sjećam se i dvije žene, jedna je imala tešku ranu na stomaku, a druga je imala prostrijelnu ranu na glavi i bila je u komi, i mi im nismo mogli pomoći. Tu noć smo zvali u pomoć obližnju policijsku stanicu pa su oni organizovali svoje kombije, i sve pacijente, njih oko 30, koji su morali dalje na tretman, prevezli su do bolnice" priča dr. Kovačević.



Nekada, međutim, broj ranjenih nije bio odlučujući da bi naletio momenat kada "ljudi u bijelom" iskoče iz svoje profesionalne kože, u nemoći da prihvate surovost smrti. "Ja se sjećam, to je možda bilo 1994. godine, jedne djevojčice od pet-šest godina, koju je majka vodila za ruku kada ju je kod pijace Otoka pogodio metak. Djevojčica je već bila mrtva kada ju je majka donijela… Ne mogu zaboraviti tu majčinsku tugu. Ona je, jednostavno, nije htjela pustiti. To je bilo grozno, jedva smo odvojili djevojčicu od majke, koja je bila sva krvava. Kada smo sa djevojčice skinuli haljinicu, našli smo i metak koji je prošao direktno kroz srce. Ona je bila trenutno mrtva…"

Iako se vremenom, sa osposobljavanjem bolnica i stvaranjem sanitetskih jedinica Armije, smanjivao broj pacijenata u Hitnoj pomoći, užas sa kojim su se svakodnevno suočavali zaposleni Hitne nije bio manji. Šest radnika Hitne je poginulo, a 18 ih je ranjeno tokom rata, bilo u sanitetskim kolima, na putu ka poslu ili u drugim okolnostima.



Uz to, život u ovoj "mini bolnici" sveo se, kao i u ostatku Grada, na puko preživljavanje. "Nismo imali vode, a radili smo sa krvlju i teško je i zamisliti kako smo tih prvih ratnih mjeseci održavali higijenu. Kasnije, od jeseni 1992, instalirali su nam priručnu pumpu iza zgrade pa smo mogli podmiriti te dnevne potrebe. Onda smo dobili na poklon jednu veliku cisternu od 20.000 litara vode i ona i danas stoji u podrumu, u garaži, a vatrogasci su nam dovozili vodu sa Pivare. Te prve ratne zime bilo je užasno jer su sva stakla i svjetlarnici na zgradi bili polupani, prva kiša je stvorila vodopade na svim dijelovima zgrade, bilo je jako hladno, nije bilo nikakvog grijanja, sve instalacije su bile zaleđene." Ipak, radnici Hitne nisu se nikada predali. Radovali su se malim stvarima, poput proslave Nove 1993. godine, uz tutanjavu granata, malo hrane iz humanitarne pomoći, konzerve coca-cole prošvercovane iz UNHCR-a i dva sata svjetla i muzike na agregat. Radovali su se i svakoj bebi koja bi došla na svijet u ovoj izrešetanoj zgradi. Ili, kao što kaže dr. Kovačević: "Recept za preživljavanje je bilo misliti samo do sutra…"

BH Dani

[Prozor]

Genocid u Foči : Ubijali su čak i trudnice

Moja priča : Sjećanja koja i dalje proganjaju

I sada vidim kako nedaleko od njenog tijela leži trudnica u devetom mjesecu. Bila je mrtva, ali se beba u njoj još vrtjela. To mi se tako usjeklo da se i danas, kada vidim trudnicu, toga sjetim.



Midheta Orelj je krajem maja 1992. godine izgubila osam članova porodice, a onda je zarobljena. Preživjela je zatočeništvo, zlostavljanja, zbjegove... Danas radi sa drugim ljudima koji su preživjeli isto ili slično, želeći im pomoći.

Zabilježila: Aida Alić

“Zajedno s majkom, dvojicom braće i sestrom, te drugim mještanima Slatine kraj Foče, 26. aprila 1992. godine pobjegla sam u Goražde, zbog napada koji su počeli na tom području. Tada sam imala 18 godina.

U Foči je vladala grozna atmosfera. Podjele su bile vidljive među Srbima i muslimanima – vozili su se različitim autobusima, izlazili u različite kafiće...

Odlučili smo da idemo u Kokino Selo kraj Goražda, gdje smo imali porodicu. A onda su počeli napadi na Goražde. Prvi je bio 4. maja 1992. godine. No, dan koji ja nikada neću zaboraviti tek je uslijedio. I danas me svaki 22. dan u mjesecu asocira na taj maj.
U jutarnjim satima, negdje oko pola pet, 22. maja 1992. godine počeo je napad na Kokino Selo. Pobjegli smo u kuću nekog Bogdanića, pošto je bila bolje građena i jer su navodno podrumi bili sigurniji. No, tog kobnog jutra niko nas nije mogao sačuvati osim dragi Bog.
Muškarci iz sela su pokušali pružiti neki otpor, ali je bilo bezuspješno. Nakon dva sata, upale su srpske snage i više niko nije znao šta se dešava. Narod je bježao gdje je ko stigao. Sestra i ja smo bile na spratu kuće. Pošto nismo mogle izaći na vrata, jer se pucalo, skočile smo s balkona, dva metra od zemlje.
U podrumu su bili mama i jedan brat, koji je bio bolestan. Drugi je bio s vojskom. Svi su izašli. Bilo je ranjenih, krvavih, a još uvijek se pucalo… Tog dana je i nebo gorjelo.
Ipak, uspjela sam pobjeći u svom tom haosu. Došla sam do jedne prodavnice i sakrila se ispod stepenica. Onda je dotrčao i moj brat Midhat i legao pokraj mene. Dotrčao je i jedan rođak, koji je pogođen dok me pokušavao zaštititi. Metak koji je njega ubio, mene je samo okrznuo.

Nedaleko od stepenica vidjela sam majku i drugog brata, neku djecu i tri trudnice, te moju sestru… Kada se malo stišala pucnjava, otrčala sam tamo i legla pokraj njih. Isto je pokušao i moj brat Midhat, ali je pogođen pao pokraj ceste. Tek kasnije sam saznala da je mrtav. Onda je jedan metak pogodio majku kroz noge, a ona nije ni glasa pustila. Sjećam se da su meci letjeli na sve strane. Mene je ruksak sa garderobom, koji mi je bio na glavi, spasio od smrti. Bio je sav izrešetan.

Na tom istom mjestu kasnije je pogođena daidžina kćerka, koja je imala 12 godina. Malo kasnije sam na sebi osjetila nešto teško i vruće. Rodica koja je bila kraj mene, kada je podigla glavu da vidi gdje joj je sin, pogođena je direktno u glavu i mrtva je pala preko mene.
Iznenada je pucnjava prestala i pozvali su nas da se predamo. Napad na Kokino Selo preživjelo je 36 ljudi, ali smo svi zarobljeni. Kazali su nam da ustanemo i poredamo se uza zid prodavnice. Sjećam se da su neki bili u uniformama bivše milicije, neki u šarenim vojnim uniformama, ali nikog nisam poznavala.

Majka je još bila živa, ali mi nisu dali da joj priđem. I ostala je na tom mjestu. Ja sam uzela bolesnog brata i rodicinu kćerku Lejlu, koja je imala 13 mjeseci. Morala sam je uzeti jer je rodica ubijena. I sada vidim kako nedaleko od njenog tijela leži trudnica u devetom mjesecu. Bila je mrtva, ali se beba u njoj još vrtjela. To mi se tako usjeklo da se i danas, kada vidim trudnicu, toga sjetim.

Mislili smo da će nas tu kraj prodavnice pobiti, ali su nas otjerali u neku kuću, te malo kasnije odvedeni smo do neke druge kuće, gdje smo zatekli jednu ženu s bebom od tri dana, te dvoje staraca.


Tu smo i prenoćili, i sve su nas popisali. Još nisam znala šta se desilo sa ranjenim i ubijenim. Naredno jutro dolaze ponovo isti oni policajci i vojnici i vode nas u sljedeću kuću. Sve što smo imali vrijednosti oduzeli su nam, a onda nas ispitivali. Prozvali su mene i sestru.


Prvo su mene ispitivali i pitali ko je organizovao odbranu, koliko nas je bilo, da li sam bila član Stranke demokratske akcije (SDA) i slično. Jedan od tih ljudi koji su nas ispitivali ošamario me.


U toj kući ostajemo 11 dana. Vojnici su često dolazili i plašili nas. Sjećam se nekog koga su zvali Majdok, koji je vadio brojanice i govorio nam da ih je u Vukovaru od Hrvata skinuo. On je htio odvesti mog bolesnog brata, ali kada sam se od straha onesvijestila, odustao je.


Onda su nas prebacili u neku osnovnu školu, između dva brda, bez kuća okolo. Prijetili su nam da će doći ‘Beli orlovi’ i odvesti djevojke. Tu smo preživjeli strašne stvari. I danas sanjam kako bježim od ljudi koji su tu dolazili i čuvali nas. Zlostavljali su nas i fizički i psihički. U istoj prostoriji u kojoj smo bili zatvoreni, morali smo jesti, spavati i vršiti nuždu. Žene su odvođene, ali niko o tome nije govorio. Jedne večeri su htjeli mene da izvedu, ali nije dala moja sestra.


Blizu te prostorije u školi bio je stan nekog učitelja, u koji su prebacili nas nekoliko. Među nama su bile dvije trudnice i žena sa djetetom. Mene su prebacili sa malom Lejlom, ali nisu doveli i brata i sestru. Nekoliko dana nismo znali jedni za druge, a onda su i njih doveli na moju molbu.


Par dana poslije, svi zajedno smo prebačeni u jednu kuću u obliženje selo, ali smo uskoro opet vraćeni u školu i nakon nekoliko dana oslobođeni. To je bilo u julu 1992. godine. Doveli su nas na neki put i rekli da idemo. Bili smo umorni, neokupani, ušljivi… Hodali smo i stigli do napuštenog sela. Tu nas je opkolila neka vojska. Kada smo izašli, vidjeli smo da imaju oznake Armije BiH na uniformama. Bili smo slobodni.


Ja dalje sa Lejlom i bratom idem za Mostar, a sestra ostaje. Baš nekako u to vrijeme počinju sukobi između Hrvatskog vijeća obrane i Armije u Mostaru. Ipak ostajemo neka dva mjeseca kod porodice. Tu sam ostavila Lejlu, a ja s bratom produžila za Čapljinu, gdje smo također imali porodicu. Oni su otišli u Zagreb, a nas dvoje ostajemo sami u njihovoj kući.


Nikoga nismo znali, a nismo imali ni novca. Uskoro su nas izbacili na ulicu. U tom periodu u Čapljini su počeli odvoditi muslimane u zatočeništvo. U augustu smo i mi zarobljeni i odvedeni u tvornicu keksa ‘Lasta’. Ostali smo tri dana i onda prebačeni do Jablanice, gdje smo oslobođeni, pa smo prešli do mjesta Buturović Polje, gdje ostajemo više od dvije i po godine.


Zajedno s bratom, u maju 1996. godine dolazim u Sarajevo, gdje još uvijek živim.

Nakon rata, Bog mi je dao pa sam se udala i rodila dvije kćerkice i imam divnog muža. O majci sam saznala da je zapaljena u kući nedaleko od mjesta gdje je ranjena. Godine 1997. su ekshumirali njene posmrtne ostatke. Bratovo tijelo još uvijek nisam pronašla.

U Kokinom Selu krajem maja 1992. godine izgubila sam osam članova porodice.”

Rubrika “Moja priča” je specijalni dodatak Justice Reporta u kojem nastojimo zabilježiti životne priče ljudi koji su preživjeli strahote rata u Bosni i Hercegovini i koji žive među nama.

Balkanske istraživačke mreže vas pozivaju da nam pošaljete svoje priče o ratu, koje ćemo redovno objavljivati u sklopu našeg magazina. Pišite nam na [email protected]


Aida Alić je novinarka BIRN – Justice Report-a.

[Banksy]

Srebrenica: Pronađeno tijelo čovjeka sa poznatog videosnimka

''Nermine, hajde dolamo, ja sam dolamo. Slobodno kod Srba svi hajte'' riječi su kojima na snimku otac doziva sina u julu 1995. godine. Video snimak koji je obišao svijet načinjen je prilikom zarobljavanja i egzekucije srebreničkih Bošnjaka u Kravici. Otac Ramo Osmanović ekshumiran je u Zelenom Jadru, sin Nermin iz grobnice u Podrinju. Identificirani su prošle sedmice.
D. Avaz

[fukara_tz]

[cHupjahalic@]

pratim ovu temu redovno i uvijek ostanem bez rijeci. boze kroz sta smo sve prosli.

[Prozor]

moja majka nije mogla ovaj clanak da procita do kraja, morala je ustati pa se ipak vratiti da ga dovrsi.
ja majko mila kakvijeh monstruma

[fukara_tz]

24.11.2008

Zvornik / Kamenica

Ekshumacije i na -8 stepeni

Unatoč jako niskim temperaturama, predstavnici Tuzlanskog odjela Instituta za traženje nestalih BiH, pod vodstvom Tužiteljstva Tuzlanskog kantona, nastavljaju s ekshumacijama na lokalitetu Kamenice.

Jedna od masovnih grobnica pronadjena u Kamenici uslikana ljetos



"Ekshumacije iz sekundarne masovne grobnice Kamenica 11 vrše se u jako teškim uvjetima. Temperatura je danas bila čak i do minus osam stupnjeva. Skeletni ostaci vade se iz glinovitog i blatnog zemljišta. Unatoč tome, očekuje se da će radovi biti nastavljeni do kraja ove sedmice", kazala je glasnogovornica Tužiteljstva Jasna Subotić.

Do sad je iz ove grobnice ekshumirano 666 skeletnih ostataka Srebreničana ubijenih u julu 1995. godine.

[Ponekad s'proljeca]

Kad sve ovo citam i gledam nove postove svakoga jutra, pitam se dali Tihic i ostali izdajnici uopste imaju imalo morala kad mogu da predju preko svega ovoga!!!!

Kakva ih EU spopala, EU se raspada i dok mi dodjemo na red ostacemo i bez ovo malo drzave!!!!

Sta to imaju Rumuni i Bugari od EU osim sto koosare po zapadu bez viza i sviraju po ulicamam?

[fukara_tz]

25.11.2008

Doboj

Mirsad Kurtović 16 godina traga za ubijenim ocem

Mirsad i Alma Kurtović, koji žive u Gračanici, punih šesnaest godina godina tragaju za kostima svog oca Avde Kurtovića, poznatog Dobojlije, građevinskog inspektora i kasnije tehničkog direktora "Progesa" u Doboju. Ubijen je zvjerski, a tijelo je skriveno.

Mirsad Kurtović: Iščekivao da se pronađu kosti


- Otac je iz naše kuće nasilu odveden 8. maja 1992. godine u Centralni zatvor, gdje je bilo zatočeno na stotine Bošnjaka i Hrvata. Odatle je 24. maja ujutru, u pet sati, izveden sa još jedanaest zarobljenih muškara Grapske i odvedeni su u nepoznatom pravcu. Kasnije je pronađen dvadesetak metara od naše kuće na Vili ubijen i ostavljen u šipražju. Ljudi u ovom kraju posvjedočili su da je zakopan ovdje, na Vili. Želja nam je da se naša agonija završi, da pronađemo kosti svog oca i da ga dostojanstveno sahranimo, da znamo gdje mu je mezar - kaže Mirsad.

Ekshumaciju po naredbi Kantonalnog suda Zenica obavljaju članovi Instituta za traženje nestalih, odjel iz Zenice. Kantonalni tužilac Redžo Delić potvrdio nam je da se traži tijelo ubijenog Avde Kurtovića, za tijela jedanaest ubijenih muškara Grapske ne zna, ali ako se prilikom ekshumacije naiđe na tijela, ona će biti upućena na DNK analizu u Visoko i tek tada će biti utvrđen identitet ubijenih.

Logori smrti

"Perčin disko", Centralni zatvor, Bare, Usora, samo su neki od zloglasnih logora smrti u Doboju za koje, osim Nikole Jorgića Jorge koji je u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor i danas Predraga Kujundžića kojem se sudi u Sarajevu, niko nije odgovarao.

Ni danas se na zna za sudbinu bogate braće Bešić, Nedžada i Esada iz Grapske, koji su iste noći odvedeni i zvjerski ubijeni zbog pljačke.

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme ... jenim-ocem

[fukara_tz]

[fukara_tz]

VIDEO: LOST IMAGES OF SREBRENICA GENOCIDE



INTRO: In July 1995, Serbian journalist Zoran Petrovic filmed the Srebrenica genocide unfolding, and then he attempted to cover up the evidence by cutting out and erasing important scenes. We invite you to read the following article and then watch the full video [Bosnia - Lost Images, 29 minutes, originally aired June 30th 2003].

Everyone remembers the harrowing footage of the Srebrenica massacre shot by Zoran Petrovic, the only cameraman to capture the events on film. But this week’s fascinating documentary shows that the very worst of his pictures never reached our TV screens. Key scenes from Petrovic’s rushes were ‘lost’ or blacked over, presumably to prevent reprisals. We unearth the lost images, and the completed jigsaw is even more heinous than the already blood-spattered picture. Amazingly, Petrovic has never been interviewed by the War Crimes Tribunal about what he saw. For the first time, his incriminating material is available for klix.



Under the watch of Dutchbat soldiers, queues of Muslim men and women are separated by one of General Mladic’s men. They are familiar images, broadcast by TV stations around the world in the wake of the Srebrenica massacre. The War Crimes Tribunal in The Hague used Zoran Petrovic's tape to secure several prosecutions for the massacres in the early 1990s and to investigate the involvement of Dutch peacekeepers Dutchbat.

But the footage shot by Petrovic appears to be incomplete. There is only one 60 minute tape for two days of filming, and throughout the rushes there are black gaps, cutting right through scenes and camera movements. Petrovic insists he was told to black over those sections by officious checkpoint guards on the roadside: “Everyone wants to be a smart guy. I was told – ‘Don’t film these guys. You erase this’”.



But Jean René Ruez, the man charged with analysing film evidence for the War Crimes Tribunal is adamant Petrovic is lying: “The cuts were done later. Sure”. Journalist John Block agrees. He was granted access to the rushes when they were first aired on Belgrade's Studio 3 that same day – July 14th 1995. He insists he saw two tapes. He remembers clearly seeing unadulterated shots of piles of bodies – the material now missing from Petrovic's sole remaining tape. When the BBC called Studio 3 the next day, the incriminating tape was gone, and the other tape was blacked.

A copy of a copy of a copy of the original Studio 3 documentary proves they are right. Although the quality of the footage is poor, there are no gaps. “This is of exceptional importance to the prosecutor” smiles Ruez. "They let you see what the witnesses are talking about. The recordings will help to furnish proof at a future trial of Mladic."



Among other things - such as the use of German shepherd dogs to hunt Bosnian Muslims and the indiscriminate shelling of refugees - the previously missing pictures show the physical evidence of the Srebrenica massacre. Dead bodies are piled up at the Gravica warehouse. Shooting is clearly audible in the background.

The massacre has long been known about, but until now there has been little hard evidence. Only two survivors from over 1000 refugees seeking shelter in the warehouse survived to give testimony - the only witnesses to talk of a massacre. Both were Bosnian Muslims. “The witnesses are from warring factions” explains Ruez, “so you have to be careful what they say. This confirms the testimonies”.



Chief prosecutor at the War Crimes Tribunal Mark Harmon agrees: “It’s very important footage. Pictures do not lie. This is a very graphic image confirming the massacres took place. It’s important to enlighten the public in Srpska if there is going to be any kind of reconciliation”.

So far, the Yugoslavia Tribunal has never spoken to cameraman Zoran Petrovic. He still denies he was part of any cover-up operation and even offers our journalist a “last warning” when pressed. But these shocking new images had certainly been covered up by someone and their disappearance has hampered moves towards justice and reconciliation. Their discovery is a key step in helping bring Yugoslavia closer to closure.

Director: Gert Corba
IKON

WATCH VIDEO HERE (29 min)



http://srebrenica-genocide.blogspot.com/



Evo i hangara u Kravicama koji ce te vidjeti na snimku..

[fukara_tz]

28.11.2008

Sud BiH: Izrečena presuda za zločinjene počinjene nad Srbima u opštini Konjic

Presuda Zrinku Pinčiću - Devet godina zatvora za zločin protiv čovječnosti

Sud Bosne i Hercegovine izrekao je danas prvostepenu presudu u predmetu Zrinko Pinčić, kojom je optuženi oglašen krivim za ratni zločin protiv stanovništva i osuđen na kaznu zatvora od devet godina.

U izreci presude stoji da je optuženi Pinčić kriv što je kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u svojstvu tajnika HVO Hrasnica pri brigadi "Herceg Stjepan" Konjic od novembra 1992. do marta 1993.u mjestu Donje Selo, općina Konjic, u noćnim satima naoružan dolazio u kuću u kojoj su bili zatočeni civili srpske nacionalnosti, žene i djeca, te osoba “A” i njena nepokretna majka, saopćeno je iz ovog suda.

Optuženi Pinčić je u više navrata iz prostorije u kojoj su bili zatočeni civili, izvodio osobu “A” i uvodio je u drugu prostoriju, gdje ju je u više navrata prisilio na seksualne odnose, držeći svaki put pušku kraj kreveta i prijeteći joj da će dovesti 15 vojnika.

Rješenjem Suda BiH prema optuženom Pinčiću produžavaju se mjere zabrane izrečene 26. juna ove godine. U slučaju nepoštivanja ovih mjera optuženom će biti određen pritvor.
(FENA)

[fukara_tz]

28.11.2008

Zvornik

Izet ubijen pred očima supruge i kćerke

Sudeći prema pristiglim rezultatima DNK analize, otkrivena je tajna primarne masovne grobnice u novoizgrađenom naselju Ulice u Karakaju kod Zvornika. Od ekshumirana 23 kompletna i sedam nekompletnih tijela, DNK analizom utvrđen je identitet 19 osoba, uglavnom Zvorničana nastanjenih u užem centru grada, ubijenih 8., 9. i 10. aprila
1992. godine. Grobnica je otkrivena u dvorištu kuće jednog Srbina, to jest ispod temelja garaže.

S ekshumacije masovne grobnice Ulice


Kako saznaje "Dnevni avaz", među identificiranima je i veterinar Izet Sabirović, ubijen 9. aprila 1992. na kućnom pragu u prisustvu supruge, kćerke i nekolicine komšija. Snimak iznošenja njegovog tijela iz dvorišta kuće na kamion Komunalnog preduzeća Zvornik, koji su napravile kamere BBC-ja s Martinom Belom na čelu, obišao je cijeli svijet.

Saznajemo da su identificirani i profesor matematike Fehim Kujundžić, kao i nekolicina Bošnjaka iz naselja Zamlaz. Oni su među prvima bili na udaru arkanovaca koji su u Zvornik ušli nekoliko dana prije zvaničnog napada na grad.

Amor Mašović, direktor Instituta za nestale osobe BiH, jučer je za "Dnevni avaz" izjavio da se pokušava doći do porodica identificiranih osoba.

- Porodica rahmetli Izeta Sabirovića saznala je za identifikaciju. Prema našim informacijama, Fehim Kujundžić ima samo sestru koja živi u Malom Zvorniku i koju još nismo uspjeli pronaći. Očekujemo da će identifikacija preostala ekshumirana četiri kompletna i sedam nekompletnih tijela otkriti identitet još jednog broja Zvorničana za kojima se traga 16 godina - kazao je Mašović.

Imena identificiranih

Osim Izeta Sabirovića i Fehima Kujundžića, identificirani su i: Asim (Taiba) Hudović, Taib (Tahira) Hudović, Midhat (Hamze) Halilbašić, Hasan (Mustafe) Duškunović, Nedžad (Adila) Halilović, Sead (Hasana) Čivić, Senad (Hasana) Čivić, Samir (Sabita) Bilalić, Sabit (Šerifa) Bilalić, Šemsudin (Nurije) Avdić, Ivo (Mije) Kojić, Faruk (Abdulaha) Hadžiefendić, Hakija (Rašida) Šehić, Salem (Saliha) Đonlić, Mensura (Hašima) Hadžiefendić, Faruk (Mustafe) Uzunić i Fahrudin (Džemala) Alajbegović.


Autor: A. HADŽIĆ (Avaz)

[fukara_tz]

29.11.2008

Sarajevo

15. godišnjica masakra u ulici H. Kreševljakovića

Delegacije Kantona Sarajevo, Grada Sarajeva i Općine Centar u subotu su učenjem Fatihe, minutom šutnje i polaganjem cvijeća obilježile 15. godišnjicu masakra u ulici Hamdije Kreševljakovića kod broja 47 na kojem je od agresorske granate smrtno stradalo sedmero Sarajlija.
Tada su poginuli Zekerijah Dacić, Staka Aksentić, Ibro Plakalo, Sead Plakalo, Igbal Redžić, Dženan Smajić i Elvedin Zimić.



Obraćajući se prisutnima, ministar privrede Kantona Sarajevo Abid Šarić istaknuo je da je današnji dan prilika da se sjetimo mrtvih i podsjetimo žive na stravičan događaj koji se desio na tom mjestu prije 15. godina.

"Ovo je i prilika da opomenemo žive - ne učimo našu djecu da mrze, učimo ih istini i vrijednostima slobode i jednakosti", poručio je ministar Šarić.

http://www.sarajevo-x.com/clanak/081129014