NIJANSE SRCA
Piše: Ramo KOLAR (
[email protected])
03/04/06
Svenarodni bunt
Razglabati o ustavnim promjenama više nema nikakve potrebe. Stvar je zaključio onaj koji je i počeo. Američki ambasador je pomno slušao, što po trezorima, što u ambasadi, što po televizijama i novinama raznim, što na sijelima. Naslušavši se svega i svačega, prirodno je zaključio stvar. Ustavne se promjene MORAJU usvojiti u parlamentu, kazao je gospodin Meklhejni. Ne potpisujte i ne usvajajte, zavapio je kardinal Vinko Puljić. Propade hrvatski narod u Bosni. Bez njega valjda i ista zemlja. Nepravedno je, dometnu. Al kad su mu spomenuli Ameriku, priznao je: “Premalen sam ja da komentiram Ameriku. Kako reknu, tako biti mora!” Kako sam ja još manji u tom pitanju, odoh se ja, brate, ufatit “životnih problema”!
Evo struja poskupila. Jal devet il možda petnest posto, što je teško odgonetnuti. Zato građane valja mobilizirati da nađu odgovor koliko je to tačno procenata, pa pretvoriti u feninge, pa staviti u potrošačku korpu, pa pozvati statistiku upomoć. Ako ne bude išlo, izići fino pred parlament i nazovi državnu Vladu, pa zaprijetiti. Jer kad ukinu to poskupljenje, poteći će med i mlijeko. Narod(i) će biti tih, miran i zadovoljan. Moći će na džabnoj struji skuhati ampren čorbu. S njom u stomaku, drukčije će razmišljati. Sit će kazati kako živi u skroz finoj državi. Gdje je ubijeno više od sto hiljada duša, a više stotina hiljada zauvijek izgubilo korijene, historiju, zemlju, kuću i imanje, grobove predaka, radnje, prijatelje, budućnost...
Evo, ustavne promjene bi to trebale riješiti, viče mu se sa svih strana. Kad bude jedinstvena država, za sve ista, jednaka i pravedna, bez podjela i priznavanja iseljavanja, ubijanja i rastakanja sadašnjosti i budućnosti, kad bude suverena kao i svaki čovjek-građanin u njoj, mogla bi potražiti mir, sigurnost, razvoj, red i rad u Europi, uvjeravaju ga. Jah, more bit, govori čovjek s ampren čorbom u stomaku, al ovaj me pedeve ubi. Mnogo mi je bolje bilo prije sedam -osam godina, kad nikake poreze plaćo nisam. I što država negdje ne nađe para, a ne uzima ih od mene. Ustvari, najbolje je da mi ove državnike mnogobrojne i sve političare smijenimo, otmemo im plaće, auta i fotelje i svi živimo u komunizmu. Gdje ćemo ko gromila biti jednako bogati. Po ćasa čorbe svakome na dan i bog te veselio.
Tako su revolucionarne parole izbacivali demonstranti pred Parlamentom usred Sarajeva. I to, kažu predvođeni mladima iz nekakve nevladine organizacije. Ugledali se izgleda na francusku omladinu. Koja danima po ulicama traži deset posto manje cijene tena i bicikla. Čime bi se uvezli isti kineski i džabe dijelili studentima. Ovi onda ne bi tražili od Vlade da ih prizna kao (glavni) faktor francuske budućnosti, kad ih poslodavci, multikapital i imperijalizam moraju shvatiti ne kao krpe koje će zapošljavati i otpuštati kako i kad hoće, nego kao aktivne sudionike života, rada i bivstvovanja uopće. Može se samo zamisliti šta bi bilo da francuski Ustav ponudi podjelu ove zemlje na dvije-tri etničke državice, dok citroen kusa čontru čorbe na dan!
A i jesam našo primjer. Umjesto da pričam o našim naprednim etničkim univerzitetima i akademijama nauka, gdje profesore i akademike fataju po partijskim sijelima, o stotinama desetina ministara biranih po klimoglavnim sposobnostima, direktorima firmi što prihvatiziraju po principu mafijaško-partijskih usmenih dogovora... ja našo francuske studente. Te kao moguću varijantu predlažem svenarodni bunt, gdje bi se masovno izišlo na ulice s parolama, umjesto onih: hoćemo jedinstvenu državu građana, s ovim vickasto-bosanskim, s kojima su usput i počeli razvaljivati ovu zemlju, a ekonomski vrlo učinkovitim: majka Muju šišala na struju, nesta struje, stade dreka Muje.
Tu bi se narod do daske ispraznio, ne shvatajući da mu vođe, strane ko i domaće, krojeći mu tijesnu kožu od ustava i temelja onoga što se zove država, a što je jedino garant njegova (i) golog opstanka, čak i ako mu želi nešto dati, ne da ništa više od milostinje. Pri tom ga puštajući da i za nju moljaka!
