Fratris wrote:
Ovo sve što si napisao upravo jeste jeftina patetika i jeftini patriotizam. Izjednačavati nogometnu reprezentaciju s državom ili narodom je vrhunac nacionalističkog kiča.
Nogomet je posao, kao i svaki drugi. Apoteoza negometa je ne samo sebična, nego i krajnje licemjerna. Od koga drugog osim od sportaša(a pogotovo nogometaša) se očekuje toliko? Oni trebaju igrati za reprezentaciju iz ljubavi i iz časnih pobuda. Ko u ovoj državi, ili u bilo kojoj drugoj, išta radi iz ljubavi i časnih pobuda? Zašto plaćamo doktore, vatrogasce, učitelje? Zar ne bi njima trebala biti čast što služe svojoj državi? Zar ne bi to trebalo biti dovoljno? Zašto samo nogometaši moraju biti moralne gromade, kad niko drugi u državi nije moralna gromada?
Zašto se očekuje da umijeće baratanja loptom za sobom povlači i moralno uzdignuće? Mi smo svi ljudi, i kao takvi imamo ljudske emocije i ljudske mane. Sebični smo, oholi, umišljeni, malodušni, koristoljubivi...da ne nabrajam dalje. Zašto onda psujemo mater nogometašima zbog istih osobina? Tretiranje nogometne reprezentacija kao da je neki vjerski hram i očekivanje da shodno tome, nogometaši budu kao monasi je krajnje licemjerno. 22 čovjeka se loptaju, a ljudi na to gledaju kao na neku epsku borbu između dobra i zla.
Najlicemjernije je što se tu često radi o zamjeni teza. Ljudi koji govore da ne žele ikog moliti da igra za reprezentaciju u stvari žele da igrači mole da igraju. U kojoj drugoj situaciju u životu se nekome nudi izbor, a jedna strana ne pokušava ni nakakav način uticati na izbor? U smislu "Nemamo mi tebi šta objašnjavati zašto ti trebaš igrati za nas, ti trebaš izabrati nas bez toga." Šta da jedna od dvije kompanije koja me želi na platnom spisku to kaže? Naravno, sad će se odmah javiti patriJote da kažu da reprezentacija nije posao. Ja iskreno želim da takvima jednog dana dođe šef na posao i objavi da od sad ne rade za njega nego za naciju i da je dužnost i čast raditi. I onda dovede 5-6 pijanih "navijača" da im psuje mater ako slučajno zabušavaju ili ne prebace normu.
Šta je loše u tome da reprezentacija BiH da igračima do znanja da joj je stalo do njih? Da ih želimo vidjeti u dresu i da bi bili pojačanje? Zar mi svi nemamo neku osnovnu, ljudsku potrebu za tim? Da nam neko kaže da smo važni, da smo vrijedni nečijeg vremena i truda? Da nam neko kaže da nas želi? Zar je to "sranje u lice"? Zar je svako pokazivanje ljudskih emocija ponižavanje? Zar je tražiti nešto i moliti nekoga mana?
Znaš kako, ja reprezentaciju Bosne i hercegovine u fudbalu pratim upravo zbog onoga što ti nazva jeftinom patetikom. Fudbal i jeste velik zbog toga što u sebi nosi strast, i emociju, i da igranje za reprezentaciju nije posao, njega ne obavlja skupina plaćenika, da jeste tako, onda ne bi dvadeset hiljada ljudi prevaljivalo kilometre i kilometre da bi gledalo reprezentaciju Bosne i Hercegovine,zbog plaćenika se to ne radi, fudbal im daje (i meni sa njima) osjećaj identiteta, osjećaj pripadnosti, osjećaj radosti ili tuge. Fudbal je jedna od rijetkih stvari u životu u kojoj možeš osjetiti istinski nepatvoreni osjećaj emocije, osjećaj bezgranične radosti ili bezgranične tuge. I kad je već tako, kad je fudbal toliko važna stvar, zar je previše tražiti da od igrača koji imaju čast da igraju za ovu reprezentaciju da imaju strasti makar onoliko koliko i oni koji zbog njih ne spavaju noćima, zar je previše tražiti od igrača da vole ono što ti zajedno sa njima voliš.
Ne bih previše ovdje u izvrtanju teza, unutar ovih nekoliko zadnjih postova. Nisam ja rekao da ne treba se brinuti o igračima, i da ne treba im jasno pokazati da želiš da budu dio tvoje priče. Treba ih i pitati, treba im pokazati da ti je stalo do njih.
Al ne želim plakati za onima koji jednostavno neće, ne želim moliti one koji te jednostavmo ne vole, glupo je, ponižavajuće, baš kao kad voliš djevojku a, a ona tebe neće......gadiš joj se, cvijeće joj bacaš pred noge, a ona ga šuta, čemu i zašto. U običnom životu takve nazivamo papcima, zar stvarno mi dobrovoljno trebamo biti papci.Zar može biti nešto više ponižavajuće od toga da si svjastan da si nekome rezervna opcija, tu si samo zato što je njegova prava ljubav nedostižna, što ga ne jebe dva posto, ne znam za vas, ali u mojoj priči ja nikad nisam volio biti rezervna opcija. Makar i kao rezerva ponešto ub'o

.
Priča o krezavim papcima koji dolaze i psuju mater igraćčima je bezvezna. Nigdje ja nisam vidio toliko krezavih i toliko psovački nastrojenih navijača kao kad sam gledao Čelzi-Fulham, kao što rekoh , suština fudbala je emocija, emocija podrazumjeva i ljutnju, i psovku. I nikad mi neće biti jasna ta potreba u našem narodu da pljujemo sami po sebi. Valjda je malo onih koji pljuju po nama pa da dosolimo.