Vuk Bačanović: Imaju li bosanski Hrvati pravo na vlastite mitove?
Identitet se dakle pojavljuje u pluralnim oblicima i sredinama, koje se stalno mijenjaju. Taj proces stalnih promjena i transformacija nije završio. Posve je dakle jasno da je to iznimno važno područje istraživanja i da obuhvaća sva razdoblja, od prvih početaka čovjeka do suvremenosti.
Petar Korunić
Kraljica Katarina Kosača Kotromanić, “posljednja bosanska kraljica”, neiscrpna tema međuetničkih rasprava u BiH ponovo je, krajem novembra, dospjela u žižu interesovanja. Povod: Četrnaesti Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i Dvanaesto Hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga. Radi se o skupu kojeg je prije 12. godina osmislio i utemeljio vrhbosanski nadbskup i kardinal Vinko Puljić i to kao “Misu za domovinu”, i to u čast “smrtng dana kraljice Katarine Kosače”, kada se na ruševinama srednjovjekovnog Bobovca, između ostalog, okupljaju i pripadnici hrvatske komponente OS BiH proizašle iz Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kao jedne od vojnh formacija u građanskom ratu 1992-1995.
Povijest nacionalnog spasenja
Katarina je, prema mainstream interpretaciji Rimokatoličke crkve u BiH, “posljednja kraljica hrvatske krvi”, koja “na samrti ostavlja Bosnu Svetoj Stolici, ako se njezino dvoje djece, Sigismund i Katarina, ugrabljeni od Turaka i prevedeni na islam ne bi povratili u krilo Katoličke Crkve.”[1] U skladu sa takvom “kulturom sjećanja”, nastaje i jedna od novijih “narodnih” pjesama iz Kraljeve Sutjeske: “Bosna Srebrena, papi ostala, kraljica mu Katarina na čuvanje dala”.[2] Politička poruka koju kardinal Puljić, navodno, nastoji izbjeći je jasna. Bosna je hrvatska zemlja, njena “posljednja” kraljica, Hrvatica i rimokatolkinja je, pobjegavši osmanskim uzurpatorima, hrvatsku i rimokatoličku državu povjerila rimskom pontifeksu, što, Hrvate, naspram Srba i Bošnjaka u BiH, čini najstarijim i temeljnim narodom. Budući da srednjovjekovna Bosna u tolikoj mjeri nije zastupljena u srpskim naciotvornim mitovima, ovo naglašavanje ekskluzivnosti ponajviše reakcija izaziva među bošnjačkim ideolozima, novinarima i zabrinutim patriotima, koji ukazuju kako hrvatskoj trobojnici i šahovnici nije mjesto u kolijevci bosanske državnosti, pogotovo na obljetnicu smrti “bogumilske” kraljice, žrtve papinske prevare.[3] “Dozvolite nam da ministricu obrane BiH gospođu Marinu Pendeš i Vas gospodine Puljiću kao kardinala i nadbiskupa Vrhbosanskog, upitamo kakve veze imaju predstavnici Oružanih snaga Hrvatske sa sjećanjem na bosansku kraljicu, osim ako i Kraljicu i Bobovac, sve bosanske kraljeve, kraljice i kraljevske gradove, organizator ne smatra – hrvatskim, što je već ustaljena praksa krivotvorenja povijesnih istina, uz prešutnu suglasnost ili odobravanje bosanske Katoličke crkve, sada i uz pomoć Ministarstva obrane BiH!”, upitao se stanoviti novinar, praćen histeričnim izljevima patriotizma na društvenim mrežama.
Kao i bilo koji od “utemeljujućih” mitova, ni bosanskohrvatski nije teško oboriti istorijskim činjenicama. Teško da je unuka srpskog kneza Lazara i Balše III Balšića, a čiji je otac Stjepan Vukčić Kosača nosio titulu мʜʌостʜю Божʜωм мʜ гдɴь стѣпɑɴь χєρцєгь свєтɑгω сɑвє гс̅пдρь χƔмсκʜ ʜ пρʜмоρсκʜ κɴєʒь дρʜɴсκʜ ʜ вєʌʜκʜ воєводɑ ρƔсɑгɑ Босɑɴсκогɑ ʜ вєћє, mogla biti “kraljica hrvatske krvi”. S druge strane je jasno da je zajedno sa suprugom Stjepanom Tomašem (kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Homsci zemlji, Dalmaciji, Hervatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam k tomu) bila jedna od najvatrenijih pristalica uvođenja rimokatoličkog kulta, kao državne religije kraljevstva, odnosno gašenja autokefalne Crkve Bosanske, što je, iz perspektive Rimokatoličke crkve, čini jednom od najbitnijih ličnosti “povijesti spasenja”.
Između ostalog i kral’ Hervatom
Isto je tako na temelju istorijskih izvora prilično jasno da je, za Katarininog supruga, Stefana Tomaša, Hrvatska bila druga zemlja, a Hrvati drugi narod. Franjevački hroničar iz 16. vijeka Ivan Tomašić, opisujući okolnosti kraljeve smrti kaže da je kralj ubijen na “izvoru Une u Hrvatskoj”, nastojeći da odbrani rođaku Margitu od Orahovice “koju su mnogo uznemiravali Hrvati”, dok dubrovački hroničar, također iz 16. stoljeća Mavro Orbini kaže da je kralj ubijen od vlastitog brata i sina, kada je “otišao u Hrvatsku da udari na zemlju Bjelaj”[4]. Pa ipak, isto tako nema nikakve sumnje da se srednjovjekovna Bosna kao vrlo specifični državni konglomerat teritorija i oblasti, od 14. vijeka širila i na zemlje koje su ranije pripadale zemljama hrvatskog kraljevstva pod ugarskom krunom “svetog Stefana”, odnosno Archiregnuma Hungaricuma, u čijem je sklopu, nominalno, bila i Bosna.
To su bile sve zemlje kojima je upravljao jedan od najvećih vojvoda bosanskog srednjovjekovlja Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Osim toga, jedna od titula koju je Katarinin suprug Stefan Tomaš (a, prema tome i sama Katarina) naslijedio od svoga slavnog prethodnika iz 14. stoljeća, Tvrtka I Kotromanića (kral’ Hervatom), jasno ukazuju da bi bilo neispravno i nenaučno, istoriju bosanske srednjovjekovne države, između ostalih izbacivati izvan istorije Hrvata i Hrvatske i na taj način ponižavati jedan od njenih modernih konstitutivnih naroda. Iako je jasno da u 19. vijeku, dobu nacioizgradnje, kod većine bosanskih katolika nije bilo gotovo nikakve svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu[5] (kao, uostalom, ni u drugim, “čisto” hrvatskim krajevima poput Slavonije), što je morao priznati i jedan od vodećih kroatizatora bosanske istorije Vjekoslav Klaić[6], vrlo je jasno zbog čega je hrvatski nacionalizam konačno trijumfovao među njima. Riječ je o fenomenima “religijskog nacionalizma”, odnosno “nacionalizma sudnjeg dana”, koji na Balkanu svoju specifičnost duguje i osmanskom pravnom mileti-sistemu, koji podanicima prava i dužnosti određuje prvenstveno prema religijskoj pripadnosti, što je antagonizme unutar jedinstvene ili srodnih etničkih skupina dovelo do maksimuma. Kako je objasnio Milorad Ekmečić, “nacije sudnjeg dana” su karakterizirane povećanim prisustvom iracionalnih elemenata u ideologijama, kojima se svakodnevno pothranjuje vječna razlika miješanih zajednica, ultimativnim ciljevima i milenijumskim načinima mišljenja u politici, kada sa svakim, i najmanjim događajem dolazi pitanje može li se živjeti u zajedničkoj državi (realna politika je nerealna), sklonošću da se istorija naroda zamijeni mitom istorije, naglašenim martirstvom u duhovnoj djelatosti, nevidljivom didaktikom da je drugi kriv za svoju istoriju, stalnim sukobom sa otvaranjem granica kulturnih krugova. “Ovaj rascjep u dva politički razdvojena pokreta”, piše dalje Ekmečić “postoji kod svih evropkih nacija, ali je samo u zajednicama sastavljenim od katolika i protestanata, katolika i pravoslavnih, unijata i pravoslavnih, muslimana i hrišćana (Liban, Bosna) pokazivao tendenciju da u toj polarizaciji stvori dvije odvojene nacije.”[7] Radi se, dakle, o sličnom procesu, kao i kod susjeda, s tim da, pored uzimanja u obzir specifičnih balkanskih okolnosti, udruženih sa “historijskim silama moderne” i uloge elita (u slučaju bosanskih Hrvata, mahom crkvenih i to iz susjedne Hrvatske) u manipulacijama pukom u svrhu ostvarivanja vlastitih interesa, na umu treba imati i ono što je Anthony Smith s pravom nazvao narodnom sviješću o sebi kao “zajednici koju povezuje historija i sudbina”. [8]
Drugim riječima, u onom trenutku kada su hrvatski naciotvorci (prevashodno pristalice reformskog katolicizma kao Josip Juraj Strossmayer, čije ime, ne bez razloga, nosi jedna od centralnih sarajevskih ulica, koja vodi prema Katedrali srca Isusova), mudro riješili da će osnovna supstanca hrvatskog identiteta biti katolicizam, bilo je sam pitanje vremena kada će hrvatstvo zagospodariti srcima sektarijanskih “latina” u Bosni i Hercegovini, čija zemlja, napokon, nije lišena i hrvatske istorije. Radi se o procesu u kojem dio autohtonog stanovništva, a na osnovu svoga istorijskog iskustva, suvereno odlučuje koji će identitet prihvatiti i nije nikakvo čudo da se u njega savršeno uklapa mučenički lik katoličke kraljice koja ostaje bez muža, kraljevstva, djece i slobode, dakle, bez svega onoga što je dobar dio bosanskog katoličkog stanovništva trpio pod osmanskom vlašću, unatoč čuvenoj Ahdnami Memeda II, čiji je značaj u bošnjačkoj mitologiji prevazišao značaj Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.
Od Trebinja do brodskih vrata... ups!
Napokon, tragikomično je hrvatske insignije na Bobovcu kritikovati iz perspektive novobošnjačke mitologije, koja hrvatstvo i srpstvo u Bosni želi prikazati kao isključivo strane, uvezene elemente. Mitologije koja za svoju nezvaničnu himnu najčešće uzima gimnazijske stihove Safvet bega Bašagića iz 1891. “Od Trebinja do brodskih vrata, Nije bilo Srba ni Hrvata”, prećutkujući njegov docniji tekst Znameniti Hrvati: Bošnjaci i Herce-govci u Turskoj carevini objavljen u Napretkovom kalendaru 1.1.1933., gdje donosi odlomak osmanskog istoričara Âli, Mustafa bin Abdülmevla Çelebija iz 16. vijeka koji doslovno kaže: “Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnošću, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira, u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave.«
Za Safvet bega, ne samo da su postojali “Bošnjaci koji se pribrajaju hrvatskom narodu”, što je prirodno, s obzirom na opsege osmanskog osvajanja i širenje Bosanskog ejaeta izvan granica onoga što je bilo Bosansko kraljevstvo, već pojašnjava da “naše pretke, koji su se istakli u turskoj državi, nazivaju turski povjesničari po državama, koje su zatekli, kad su ih osvojili” i da “kod njih Bošnjak ili Hercegovac (Bosnevi, Hersekli) ne znači neku narodnost nego pokrajinsko porijeklo.” [9] Treba li napmenuti da je Safvet beg život okončao kao uvjereni hrvatski nacionalista? Teško da će nam to saopštiti oni koji su digli medijsku halabuku oko šahovnice na Bobovcu, baš kao da se radi o postrojavanju nacističkih divizija, a ne skupu na kojem su istaknuta priznata obilježja jednog od konstitutivnih naroda. O tome, pak, čemu vodi sektarijanski nacionalizam, tema je za zaseban tekst. Za sada zaključimo sljedeće. Ukoliko je u postmodernoj identitetskoj ludnici zvanoj BiH, u užem smslu FBiH, sasvim prihvatljivo da se jedan od istaknuth hrvatskih nacionalista predstavlja utemeljiteljem bošnjačke nacionalne misli i da njegovo ime nose škole, udruženja i druge institucije, nije ništa manje čudno, štoviše očekivano da kćerka “hercega od svetog Save” i uvjerena rimokatolkinja bude unaprijeđena u nebesku “kraljicu Hrvata”. Što je, makar samo titularno, i bila.
[1]
http://www.sveti-jeronim.org/kardinal-v ... ic-kosaca/
[2]
https://www.youtube.com/watch?v=8k9CQ2xUSsc
[3]
https://bedrudingusic.wordpress.com/201 ... a-bobovac/
[4]Котроманићи / Жељко Фајфрић. – Шид : Графосрем: Србска православна заједница, 2000 (Шид :Графосрем),
http://www.rastko.org.rs/istorija/zfajf ... ici_c.html
[5]V. Bačanović, Bosanski Hrvati - nacija združenih katolika,
http://www.6yka.com/novost/31469/vuk-ba ... h-katolika
[6]Bosna: Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine [Vjekoslav Klaić, 1878.],
http://www.scribd.com/doc/236437034/Bos ... C4%87-1878
[7]Milorad Ekmečić, Crkva i nacija kod Hrvata, Javno preduzeće Službeni list SRJ Beograd 2002
[8]Athena S. Leoussi, Steven Grosby, Nationalism and Ethnosymbolism, History, Culture and Ethnicity in the Formation of Nations,
[9]Safvt beg Bašagić, Znameniti Hrvati: Bošnjaci i Herce-govci u Turskoj carevini, KALENDAR NAPREDAK, 01.01.1933,
http://www.idoconline.info/article/849961 
.