Za sebe kaže da pripada međunarodnoj zajednici u kojoj se, osim molitve, njeguje međureligijski dijalog i otvorenost prema različitim kulturama. I prije dolaska izbjeglica u Hrvatsku, volontirala je u Isusovačkoj službi za izbjeglice (JRS – Jesuit refugee service) koja pomaže tražiteljima azila. Međutim, čim je čula za izbjegličku krizu, zaputila se izbjeglički kamp Opatovac.
– Odmah po dolasku izbjeglica otišli smo u kamp u Opatovcu i od tada je jedan dio ekipe uvijek tamo na terenu. Radi različitih obaveza, ja sam par dana u Zagrebu, par dana u kampu. Budući da sam desetak godina živjela u zemljama Sjeverne Afrike, učila sam arapski što je sada za mene jako dragocjeno – započinje priču za Faktor, Isusova mala sestra, Vesna Zovkić.
Dobrodošlica na arapskom jeziku
Sestra Vesna, obično dočekuje izbjeglice na samom ulazu u kamp, pozdravi ih, objasni im gdje se nalaze i odgovara na njihova pitanja. Kako kaže, jako su iznenađeni kada progovori na arapskom, a još više kada je pitaju odakle je, a čuju odgovor “naše gore list”.
– Kada se nađemo izvan svoje zemlje, svakome od nas je drago ako nam se netko obrati na našem jeziku, pogotovo ovim ljudima koji su ostavili sve i krenuli na ovaj rizični put pun neizvjesnosti – nastavlja sestra Vesna.
Solidarnost
Svakodnevno se susreće sa puno tuge i jada, sa puno premorenih ljudi koji danima hodaju sami, sa svojim porodicama, a nerijetko i sa malom djecom, bebama rođenim na putu. Svi u kampu se trude dati sve što im je na raspolaganju, a i policija im u tom zadatku neumorno pomaže.
– Upoznala sam policajku koja sa sobom na posao nosi bombone, igračke i čarapice, i koja kaže da u svakom djetetu vidi svoje dijete. Često mi policija skrene pažnju kad vide nekoga bez obuće, da nema jaknu, pa otrčim do skladišta, potražim što treba ili zamolim nekoga od volontera. Svako čini maksimalno što može, ali nekada se dogodi da ne nađemo određeni broj cipela, i svaki puta sam dirnuta njihovom reakcijom. Nema ljutnje, uvijek zahvale na trudu i na dobrodošlici – oduševljeno priča.
Svi u kampu su solidarni, znaju da su tu kako bi pružili pomoć i barem na trenutak olakšali patnju i bol kroz koju ove izbjeglice prolaze.
– Neki dan prolazeći kroz kamp vidim u kolicima momka bez obje noge, petnaestak mu godina, sa svojima je na kraju kolone. Zove se Muhamed, Sirijac je, na tržnicu pala bomba. Sa 12 godina postao doživotni invalid. Zamolim policiju da dođe na čelo kolone, a oni ga, umjesto da čeka par sati pod šatorom, provedu direktno do autobusa i ponude mjesto u sljedećem, praznom autobusu -priča Isusova mala sestra.
Volonter u izbjegličkom centru Gašinci
Ovo za sestru Vesnu nije prvi put da volontira u izbjegličkom kampu. Za vrijeme ratnih devedesetih, sa još jednom sestrom volontirala je u izbjegličkom centru Gašinci kod Đakova, u kojem su bile smještene izbjeglice iz BiH. Većina izbjeglica su bile muslimanske vjeroispovijesti.
– Nakon izbijanja hrvatsko-muslimanskog sukoba ljudi su mislili da ćemo napustiti kamp, samo zato što smo nas dvije bile Hrvatice. Ali naravno da nismo otišle, jer tamo nismo ni došle zbog nekakve nacionalne ili vjerske solidarnosti, nego zbog čovjeka, zbog ljudske solidarnosti. U te četiri godine stekle smo mnogo prijatelja. Zajedno proživljena ratna neizvjesnost povezuje ljude i oni vam postanu kao familija. Razija, Firdesa, Amra, Sehija, Šefika, Nerfid, Nermin… Ne stanu svi na papir, al’ stanu u srce – priča sestra Vesna.
Kako kaže, poštovanje i prihvatanje različitosti je najbitnije.
– Ni onda u Gašincima, ni sada u Opatovcu nema veze ko je koje nacije i vjere, svi smo ljudi. Nema boljih ni gorih nacija, nema boljih ni gorih vjera, postoje samo različite vjere i nacije. Ne moramo sve te razlike razumijeti, dovoljno je prihvatiti tu činjenicu da nas je Bog stvorio različite – nastavlja priču.
Iako u BiH dolazi rijetko, presretna je što u gradovima širom BiH ima kako prijatelja iz ratnih dana koji su različitih nacionalnosti tako i prijatelja koje je upoznala ovog ljeta u okviru projekta “Vjernici za mir”.
– Svi moji prijatelji u BiH, sestre Franjevke, Služavke malog Isusa, svećenici i franjevci koji se zalažu za suživot i dijalog, sve je to dio BiH, a ujedno i dio mene same – zaključuje sestra Vesna.
Vjera odvojena od svakodnevnice
Voljela bih da smo mi vjernici, kršćani i muslimani, malo dosljedniji i da svoju vjeru živimo i izvan zidova naših crkvi i džamija. Da se za sve ove ljude zajedno pomolimo, da njihova sudbina, koju mi osobno ne možemo promijeniti, barem dotakne naše živote.
na drugoj temi.....