Forum Klix.ba

U drugom gradu, spava ti se čitav dan, a ti razvlačiš da bude što kasnije da se ne desi ono što mi se desilo. Dakle, standarni scenarij koji je tako čest, ustanem se u tri zbog navike toaleta (posla), sve je okej. Opet legnem, panika, preznojavanje, nema se wi-fi da mi uzme pažnju, razmišljanje još par sati do zore, znaš nemaš tablete itd.

Koji šou, zaista moram do doktora po par uputnica jer ovo postaje ozbiljan psihički problem.

Jučer na posao, lagano žiganje u glavi od 2 sekunde, ja sav mokar. Znam da nije ništa ali opet preznojavanje i panika koja je ovaj mjesec postala kao prekidač za svjetlo u noćnim satima.

Nedostaje mi posao (izvanredne okolnosti pa ne radim), pa laptop uz kojeg sam do zore poslije posla da lijepi san od 6-8 sati.

Svako vam dobro ljudi, ko se s ovim izborio je mentalno jako čvrst. Nekada borben, jak i mentalno nepokobljiv, danas definicija onih koji se mogu probuditi jednog dana ludi, nesvjestan ko je zapravo.

Dok sam ovo kucao, mnogo mi je lakše jer gle čuda, nešto mi zaplijenilo pažnju pa ne mislim na bol za kojeg se pitam da li je zaista imaginaran ili stvaran.

lmo wrote:doktore, a možel' vrijeme uticati na anksioznost?

Meni licno je upravo vrijeme okidac, zima na proljece i ljeto na jesen, zajedno sa konstantnim glavoboljama od 3 do 5 dana. Kada glavobolje popuste tada i ansioznost opada. Doduse sada puuuno rijedje. Zadnji napad panike sam imao kad mi je mati umrla, 3 neprospavane noci i jos mi je neko uvalio apaurin na foru da popijem. Nije mi pomogao uopste, susio grlo, izoblicio sliku, nisam se dobro osjecao od njega. Prvi napad panike sam dozivio sa nepunih 17 godina. Prvi joint marhuane (sumnjam da je bila samo marihuana jer nisam bio kad je motano). 3 dima sasvim dovoljna bila da sam 8 sati bio u strahu za svoj zivot, neko me promatra, smjeh neke osobe mi se cinio kao da mi se smije namjerno i da je ta osoba to namjerno prouzrokovala. Poslije toga vrlo cesto napadi, okidac je mogao biti miris cigarete koji podsjeca na marihuanu i da ce mi se sve ponoviti. Dakle vrlo banalno i bez razloga tokom nekih 15 godina. I taj moment kad to dozivim gdje god da se nalazim ja moram izaci, otici, pobjeci iz tog okruzenja. Bez lijekova, bez strucne pomoci mislim da sam iole naucio vladati tim strahom. Kada sam sebe ubijedis da ti ne moze biti nista, odnosno, kada se ubijedis da jebajiga sta ima veze i da umrem, svi umiru kad tad, kroz par minuta srce usporava, disem dublje i sporije, vid se ispravlja, grc u zeludcu popusta. sve rijedje dozivljavam napade panike ali ALI anksioznost je prisutna. Na tome trebam jos poraditi...

Ja sam znao imati identične tripove na vutri ali ne i i izvan . Prvo sam mislio da je loša trava, a onda sam prestao skroz.

Nurudin wrote:Ja sam znao imati identične tripove na vutri ali ne i i izvan . Prvo sam mislio da je loša trava, a onda sam prestao skroz.

Taj trip nikada necu zaboraviti. Citao sam o nuspojavama, cini mi se da je tu bilo LSD supstance. Da ti ne opisujem dozivljaj, jebo horror film.
Svaka tableta moze kod mene biti okidac poslije tog tripa. Cak mi se desavalo i kod antibiotika jace doze 500mg ili jace, eksplozije nekakve u glavi, pred ocima. Nekada i kod jake glavobolje, pogotovo u prelazima godisnjih doba, popijem Caffetin izoblici mi se slika, eto ga! 20 min do sat vremena napad panike, jebada.

Anksioznost i dalje ne razlikujemo nju i depresiju

bossnjak wrote:Anksioznost i dalje ne razlikujemo nju i depresiju

Kako ne? One su sestre i najčešće idu skupa ali se razlikuju. Iskreno mislim da je depresija gora.

Zejnep wrote:

bossnjak wrote:Anksioznost i dalje ne razlikujemo nju i depresiju

Kako ne? One su sestre i najčešće idu skupa ali se razlikuju. Iskreno mislim da je depresija gora.

Anksioznost je u suštini anksiozni poremećaji i čine ih skup više određenih psihijatrijskih poremećaja (agorafobija, generalni anksiozni poremećaj etc.), i fobije spadaju u anksiozne poremećaje (paukkkkkk!).
Ovim poremećajima su bliži nama popularni OCD i PTSD

I da, depresija i anksioznost se razlikuju.

Depresija je također depresivni poremećajI. Ima čitava kategorizacija. Ne čitat jer ćete se pronaći u najmanje 2.

Iako se razlikuju, dosta ljudi sa depresijom često iskusti simptome slične anksioznom poremećaju (problemi sa spavanjem i koncentracijom). Ali simptomi (emocionalni i drugi se razlikuju). Dosta ljudi sa depresijom ima historijak anksioznog poremećaja ranije.
Jedno ne uzrokuje drugo da naglasim.

Alighieri wrote:
Koji šou, zaista moram do doktora po par uputnica jer ovo postaje ozbiljan psihički problem.

Svako vam dobro ljudi, ko se s ovim izborio je mentalno jako čvrst. Nekada borben, jak i mentalno nepokobljiv, danas definicija onih koji se mogu probuditi jednog dana ludi, nesvjestan ko je zapravo.

Podržavam odlazak doktoru
Niko se nije izborio sam, već uz pomoć stručnih lica.

Ako treba ikakav savjet ili pomoć, pp mi slobodno.

Bloo wrote:
Samovoljno davanje dijagnoza je fascinantno.
Neki nikada i ne odu do psihijatra/psihologa zbog stigme koju to nosi.
Tu je najvaznija edukacija, da mentalno zdravlje nije bauk i da su psiholozi i psihijatri tu da nam pomognu sa svojom strucnoscu.

Stresora za anksioznost i depresiju je puno, na stranu slucajevi sa "urodenom" depresijom, te tezim klinickim slucajevima.

Da, terapija od strane stručnog lica (nadam se da si to mislio)

Nisi ti nikada bila kod psihijatra kako vidim niti u CZMZ ili psihijatriji, klinici. Pa bona nema tu neke price sa njima, uopste. Samo malo nesto. Trebalo bi satima sa njima pricati o problemima, tegobama itd., ali to je nemoguce jer kratka je prica sa njima. Samo tabletice dijele i svede se na kako si i ponavljanje istoga jer samo gledaju u nalaz stari. Ja svojem pokasavao davno objasniti sve ali nije moglo, drugi koji su ga mijenjali kolutali ocima jer sam im govorio da nemam halucinacije a pijem tabletice za halucinacije i sizofreniju, u bolnici isto nista nego nas uspavljivali trazemima da ih neometamo kada gledaju televiziju itd. Ni jednom se nije moglo objasniti nista, jos me htjeli u bolnici vezati kada sam se na vodu zagrcnuo i krenuo se daviti. A svi ovi koji dodzu nadrnadani pred vratima cekaju na svoj red i odmah se pale ako se zadrzis duze. Kolju te pogledima i rijecima kada se duze zadrzis.

Ovo vazi za ove drzavne psihijatre i psihologe. Za privatne ne znam, a ko da mi je znati od obicnog svijeta ima para za privatnike.

haubica_i_to_teshka wrote:@bloo, naravno od strucnog lica.
Samo, nazalost takvih je malo
Uglavnom, briga za pacijenta/klijenta shto zbog nedovoljnog znanja dovodi i do nedovoljne brige.

+satnica, gdje se gleda shto vishe pacijenata, vishe se zaradi....

Ma ko na traci. Samo ide sljedeci.

Vizionar 1985 wrote:

haubica_i_to_teshka wrote:@bloo, naravno od strucnog lica.
Samo, nazalost takvih je malo
Uglavnom, briga za pacijenta/klijenta shto zbog nedovoljnog znanja dovodi i do nedovoljne brige.

+satnica, gdje se gleda shto vishe pacijenata, vishe se zaradi....

Ma ko na traci. Samo ide sljedeci.

doktorica Hižar u Vrazovoj je izvrsna.
Ali vi po svom ...

Također i
http://porodicno.ba/

Bloo wrote:

Vizionar 1985 wrote:

haubica_i_to_teshka wrote:@bloo, naravno od strucnog lica.
Samo, nazalost takvih je malo
Uglavnom, briga za pacijenta/klijenta shto zbog nedovoljnog znanja dovodi i do nedovoljne brige.

+satnica, gdje se gleda shto vishe pacijenata, vishe se zaradi....

Ma ko na traci. Samo ide sljedeci.

doktorica Hižar u Vrazovoj je izvrsna.
Ali vi po svom ...

Ja sam iz Zenice. I sa svima sam lose iskustvo imao. Nemam sizofreniju 75%. Imam nesto, sta ne znam. Bipolar, OCD, mozda autizam samo blazeg oblika, fizicke bolesti ko zna koje itd. Vise psihickih poremecaja i ko zna sve koje fizicke bolesti. radi toga sam i zaglavio u bolnici pa iz bolnice na psihijatriji da me se rijese iz bolnice jer sam pravio problem u bunilu. Halucinacije nemam i to sam im uvijek govorio. 6 jb-nih godina im to govorim. A sada sam imao kvrc od promjene tableta jer su mi umjesto metotena, flufazina davali prospera, risperidon tablete mjesecima jer navodno ovih nije bilo. Pa sam poceo da cujem svoj glas kako psuje i da imam ruzne misli nakon toga iako sam i svojima govorio da cu poluditi od tih tableta a i oni su to psihijatru prenjeli i niko nista ni da promjeni te tablete, i tek nedavno mi opet na metoten vratili kada su se ponovo pojavile.

Jb-te psiholozi im jos testove iz Slovenije iz 94 godine koriste. Eto kakvo je stanje. I sve ko na traci i pun k-rac pacijenata i svi nandrdani i kada se duze zadrzis kao sto sam napisao kolju te pogledima i rijecima, odmah se ko umnjaci upale. A nekakvog razgovora duzeg nema. Psihoterapije od sat vremena gdje bi se barem donekle nesto i objasnilo.

Huh, puno toga je napisano i receno...
Dugo vremena sam se borio sa napadima panike. Da ne pisem sad o tome kako to izgleda, svi manje vise znate, a i vec je napisano sto puta. Uglavnom, isao sam i kod psihijatra i kod psihologa. Psihijatrica je bila u studentskoj poliklinici, psihologinja u dz omer maslic. Dakle, "drzavni". Nikad nisam ostao manje od 45 minuta i sa obje sam imao odlicne i poucne razgovore u kojima sam saznao dosta i o sebi i o tome kako neke stvari prevazici. Moj stav je bio u startu da ne zelim biti na terapiji jer sam vidio kako seroksat i slicna sranja djeluju i kakve su nuspojave. Elem, da ne duzim, pomogli su mi ti razgovori zaista, ali najvise mi je pomogla fizicka aktivnost. Natjerao sam se da idem u teretanu. Najteze od svega je bilo naci snagu da se natjeras na nesto, ali nisam nikad zelio odustat od sebe i nisam se htio pomiriti s tim da cu zivjeti do kraja zivota u nekom iracionalnom strahu. Desi se i dan danas neki blagi napad panike, al nista ni blizu onome osjecaju paralize, nemoci i straha kao u vrijeme najjacih napada. Jednostavno, ja nisam bio u stanju funkcionisati.
Uglavnom, ja svima preporucujem fizcku aktivnost u borbi protiv anksioznosti. Pomaze sigurno, ali potrebno je puno volje da se anksiozan covjek uopste natjera na to i da mu to postane dio zivota. Najbitnije je ne odustat od sebe, a niko ne odustaje i nikome nije svejedno, zar ne? Jer da je svejedno, ne bismo panicarili i umirali od straha pred "srcanim udarima" koji nam se desavaju tokom napda panike

Ove sedmice radim sistematski, tj. naručiti ću se svugdje negdje, pa dragi Bog samo zna kad ću doći na red.

Lahko ćemo osnovne testove

Smršao sam 2kg, na 98 sam. Plan je 80, poslije nekad 75. Izbacio totalno slatko, osjećam se mnogo bolje, panika se dešava tu i tamo, doslovno sam ja isključivi krivac. Isto kao da neko prekidač pritisne i onda se to desi. Dakle, ustajem jutros oko 13 (objasnio sam već, posao noćni), normala sve, otvaram oči, ukočen vrat od jastuka (inače dao sam 100KM na jastuke, nikako naći odgovarajući), i žignu me u glavi, odmah panika, evo, umirem

Moram staviti smajli, jer je ovo postalo u isto vrijeme žalosno i smiješno, pomalo patetično.

Alighieri wrote:Ove sedmice radim sistematski, tj. naručiti ću se svugdje negdje, pa dragi Bog samo zna kad ću doći na red.

Lahko ćemo osnovne testove

Smršao sam 2kg, na 98 sam. Plan je 80, poslije nekad 75. Izbacio totalno slatko, osjećam se mnogo bolje, panika se dešava tu i tamo, doslovno sam ja isključivi krivac. Isto kao da neko prekidač pritisne i onda se to desi. Dakle, ustajem jutros oko 13 (objasnio sam već, posao noćni), normala sve, otvaram oči, ukočen vrat od jastuka (inače dao sam 100KM na jastuke, nikako naći odgovarajući), i žignu me u glavi, odmah panika, evo, umirem

Moram staviti smajli, jer je ovo postalo u isto vrijeme žalosno i smiješno, pomalo patetično.

Znači li ti bar mrvu ako kažem - sretno?!

cendlerbing wrote:

Alighieri wrote:Ove sedmice radim sistematski, tj. naručiti ću se svugdje negdje, pa dragi Bog samo zna kad ću doći na red.

Lahko ćemo osnovne testove

Smršao sam 2kg, na 98 sam. Plan je 80, poslije nekad 75. Izbacio totalno slatko, osjećam se mnogo bolje, panika se dešava tu i tamo, doslovno sam ja isključivi krivac. Isto kao da neko prekidač pritisne i onda se to desi. Dakle, ustajem jutros oko 13 (objasnio sam već, posao noćni), normala sve, otvaram oči, ukočen vrat od jastuka (inače dao sam 100KM na jastuke, nikako naći odgovarajući), i žignu me u glavi, odmah panika, evo, umirem

Moram staviti smajli, jer je ovo postalo u isto vrijeme žalosno i smiješno, pomalo patetično.

Znači li ti bar mrvu ako kažem - sretno?!

Svakako, hvala ti

Alighieri wrote:Ove sedmice radim sistematski, tj. naručiti ću se svugdje negdje, pa dragi Bog samo zna kad ću doći na red.

Lahko ćemo osnovne testove

Smršao sam 2kg, na 98 sam. Plan je 80, poslije nekad 75. Izbacio totalno slatko, osjećam se mnogo bolje, panika se dešava tu i tamo, doslovno sam ja isključivi krivac. Isto kao da neko prekidač pritisne i onda se to desi. Dakle, ustajem jutros oko 13 (objasnio sam već, posao noćni), normala sve, otvaram oči, ukočen vrat od jastuka (inače dao sam 100KM na jastuke, nikako naći odgovarajući), i žignu me u glavi, odmah panika, evo, umirem

Moram staviti smajli, jer je ovo postalo u isto vrijeme žalosno i smiješno, pomalo patetično.

Hipohondrija?

Upravo tako.

Evo, noć dobra, pođe titranje u predjelu rebara s lijeve strane, odmah me uhvatila neka vrućina, malo znojenja, panika itd, kažem, pa što sada, šta sam pogrešno uradio (ishrana normalna, spavao uredno).

Zaista ne znam, jedva čekam testove uraditi, da se psihički smirim. Sjećam se pregleda kardiologa, pa sam bio miran skoro godinu dana.

Ovo je neopisiv osjećaj bespomoći i slabosti. Ponekad sam tako pun energije, da kažem sebi, sljedeći put kada ti se desi to, ništa se ne sekiraj, onda kada se desi raspad sistema. Od 10 slučajeva, to mi se dešava kada sam sam 9x.

Gdje si dr. house...ne daj Bože nikome, volio bih znati šta mi je, sjetim se mladost, kako do 18 godine nikad nisam imao zdravstvenih problema i onda su počeli, pitam se šta se desilo, šta sam drugačije radio, uradio.

Dotakao sam neko dno, kupio sam lexilium ima mislim tri sedmice, nisam niti jedan uzeo, ne želim dok se ne vidim sa doktoricom svojom. Valja izdržati još sedmicu.

Da li ste pokusali nekada pomoci nekome ko se bori sa anksioznoscu.
Dva odlaska psihologu nisu urodila plodom, prvi se zadrzao na jednom odlasku a kod drugog par puta...drugom psihologu je od strane te osobe sto puta postavljeno pitanje "da li ce pomoci"...i onda je psiholog savjetovao odlazak psihijatru medjutim to je bio prevelik korak jer je i odlazak psihologu bio puno. Sve postaje tere, teret su odlasci psihologu, opterecivanje mislima da li ce biti koristi i pomoci od odlaska njemu itd itd.
* Konstantan strah od raznih bolesti...ide to i do tumora i rakova...
* Plac, ubrzano disanje, nemogucnost da se udahne duboko
* Osjecaj da je u zivotu sve proslo i propusteno a osoba u ranim 20tim
* Prijetnje samoubistvom i povrijedjivanjem sebe
itd itd

Koliko god puta se objasni da je nesto bezopasno da je normalno kakvi god argumenti da se navedu sa druge strane stignje hiljdu protu pitanja...a sta ako je ovo a kako ti zanas itd.
Osoba je svjesna tog problema ali kao da ne zeli da pomogne sama sebi, kao da tvrdoglavo zeli da su ti strahovi istiniti...kako pomoci sta uradiiti

po meni osoba je u depresiji i pomoći može jedino neuropsihijatar. odvedi je kako znaš i umiješ.

Alighieri wrote:Upravo tako.

Evo, noć dobra, pođe titranje u predjelu rebara s lijeve strane, odmah me uhvatila neka vrućina, malo znojenja, panika itd, kažem, pa što sada, šta sam pogrešno uradio (ishrana normalna, spavao uredno).

Zaista ne znam, jedva čekam testove uraditi, da se psihički smirim. Sjećam se pregleda kardiologa, pa sam bio miran skoro godinu dana.

Ovo je neopisiv osjećaj bespomoći i slabosti. Ponekad sam tako pun energije, da kažem sebi, sljedeći put kada ti se desi to, ništa se ne sekiraj, onda kada se desi raspad sistema. Od 10 slučajeva, to mi se dešava kada sam sam 9x.

Gdje si dr. house...ne daj Bože nikome, volio bih znati šta mi je, sjetim se mladost, kako do 18 godine nikad nisam imao zdravstvenih problema i onda su počeli, pitam se šta se desilo, šta sam drugačije radio, uradio.

Dotakao sam neko dno, kupio sam lexilium ima mislim tri sedmice, nisam niti jedan uzeo, ne želim dok se ne vidim sa doktoricom svojom. Valja izdržati još sedmicu.

Pa dobro nećeš se zbog malo titranja sluđivat.

Meni konstantno titraju mišići godinu dana, prije komplet tijelo...po leđima, rukama..nogama.

Sada povremeno ostalo u nogama.

I ja sam razvio neki strah i obavio preko 50 raznih pretraga i pregleda i sve uredno.

Stalno neke nalaze vadim, više me sramota doći u Sanasu i AlTavil ...stalno nešto vadim
Daj komplet nalaze, pa daj tromjesecni secer, daj hemoglobin, daj hormone, daj lipodogram...pa sve ponovo.
Da ne govorim o magnetima, emng, emg, color doplerima, tcd....itd
Kod 10 neurologa bio

I sve ok, čak šta više savršeno.

Ali vidim da onda kontaju da sam hipohondor a ja im kažem ja realne simptome imam i vidljive golim okom.

Meni je 37 godina i rijetko kada sam bio doktoru do prošle godine, samo zubaru.



I vidim tebi bude lakše nakon što ti doktor kaže da je ok, što znači klasična hipohondrija.

Kod mene to nije slučaj, meni kažu sve je ok i ja izađem nezadovoljan jer mi nisu utvrdili zbog čega imam tolike simptome

Svaki doktor kod kojeg odem i ponesem sve nalaze nakon pregleda kaže pobogu ne idi više doktorima.

Uglavnom opusti se, mora nekad nešto zatitrat, ako je konstanto 24 sata onda idi doktoru.

Meni je sada bolje, mnogi simptomi su nestali, još pomalo žarenje u nogama a i ono se smanjuje.

Pijem.velike doze b12 po 1000 mcg dnevno.

Nakon svega vjerujem da je kod mene bio taj nedostatak jer nisam jeo meso 2 godine.


Vidiš kako banalna stvar može toliko mnogo problema naoravit da sam imao preko 20 simptoma.

Tako kada nešto zaigra kod tebe, 99 posto da su u pitanju neki vitamini ili minerali

hekaton wrote:Da li ste pokusali nekada pomoci nekome ko se bori sa anksioznoscu.
Dva odlaska psihologu nisu urodila plodom, prvi se zadrzao na jednom odlasku a kod drugog par puta...drugom psihologu je od strane te osobe sto puta postavljeno pitanje "da li ce pomoci"...i onda je psiholog savjetovao odlazak psihijatru medjutim to je bio prevelik korak jer je i odlazak psihologu bio puno. Sve postaje tere, teret su odlasci psihologu, opterecivanje mislima da li ce biti koristi i pomoci od odlaska njemu itd itd.
* Konstantan strah od raznih bolesti...ide to i do tumora i rakova...
* Plac, ubrzano disanje, nemogucnost da se udahne duboko
* Osjecaj da je u zivotu sve proslo i propusteno a osoba u ranim 20tim
* Prijetnje samoubistvom i povrijedjivanjem sebe
itd itd

Koliko god puta se objasni da je nesto bezopasno da je normalno kakvi god argumenti da se navedu sa druge strane stignje hiljdu protu pitanja...a sta ako je ovo a kako ti zanas itd.
Osoba je svjesna tog problema ali kao da ne zeli da pomogne sama sebi, kao da tvrdoglavo zeli da su ti strahovi istiniti...kako pomoci sta uradiiti

Evo recimo i ovaj slučaj.

Meni je prvi simptom bio zujanje u ušima i pretjerana briga oko svega.

Bukvalno sam se po cijeli dan smarao oko svake sitnice, osjećaj da sve prolazi, prolaznost života.

Nisam mogao gledati ništa na tv jer me svaka riječ asocirala na neku tugu.

Konstantan osjećaj apatije...

I da sada ne duljim, i ovo je sve kod mene izazvao nedostatak b12 u organizmu.

Sve sam sigurnija da svaki mentalni poremećaj ima puno veze sa nedostatkom vitamina, minerala...i nedostatak željeza je poguban za mentalno zdravlje pa umjesto Toteme dobijete Zoloft

Alighieri wrote:Ove sedmice radim sistematski, tj. naručiti ću se svugdje negdje, pa dragi Bog samo zna kad ću doći na red.

Lahko ćemo osnovne testove

Smršao sam 2kg, na 98 sam. Plan je 80, poslije nekad 75. Izbacio totalno slatko, osjećam se mnogo bolje, panika se dešava tu i tamo, doslovno sam ja isključivi krivac. Isto kao da neko prekidač pritisne i onda se to desi. Dakle, ustajem jutros oko 13 (objasnio sam već, posao noćni), normala sve, otvaram oči, ukočen vrat od jastuka (inače dao sam 100KM na jastuke, nikako naći odgovarajući), i žignu me u glavi, odmah panika, evo, umirem

Moram staviti smajli, jer je ovo postalo u isto vrijeme žalosno i smiješno, pomalo patetično.

Ides iz ekstrema u ekstrem kao i ja ponekad. Nisi slatko trebao izbaciti nego si ga samo trebao reducirati. Povremeno i to samo nesto. Tako ja povremeno crnu cokoladu, tu i tamo koji puding i nesto slicno. Recimo svako par dana i kada mi se trazi nesto slatko.

Sa srecom sto se tice svega sto si naveo. Pozdav.

Zejnep wrote:Sve sam sigurnija da svaki mentalni poremećaj ima puno veze sa nedostatkom vitamina, minerala...i nedostatak željeza je poguban za mentalno zdravlje pa umjesto Toteme dobijete Zoloft

Sve sam ovo imao



Vitamin B12 sudjeluje u mnogim procesima u organizmu zajedno s folnom kiselinom, uključujući sintezu DNA, nastanak crvenih krvnih stanica i izolacijske ovojnice (mijelinske ovojnice) koja okružuje živčane stanice i omogućuje provođenje signala kroz živčani sustav. Teži nedostatak očituje se kao perniciozna anemija koja je bila smrtonosna do otkrića B12 u jetri. No već puno prije pojave anemije, javljaju se drugi problemi, najčešće neurološke naravi (obamrlost, trnci, osjećaj žarenja u nogama, drhtavica, slabost mišića, poremećaji spavanja, gubitak pamćenja, iracionalna srdžba, narušena mentalna funkcija i Alzheimerova bolest) ili psihološki problemi (demencija, depresija, psihoze i opsesivno-kompulzivno ponašanje). Često se spominje i da je američki predsjednik Kennedy govorio da nikada ne bi bio postao predsjednik da nije primao injekcije B12.2