Forum Klix.ba

...

U dno zrcala
smirene bare
sjena je pala
vrbe stare
gdje vjetar zove...

Čas je za snove.

Beskrajna sada
meka tišina
kao da pada
ozgo s visina
gdje zvijezda sja se..

To divan čas je.

Bijeli mjesec - P.V.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

.

Hvala elizabeth a

Pjesma o ocu

Godinama sanjam isti san
ja opet dijete a otac nasmijan i mlad
pukla ravnica k'o nekad pred nama
razlila se rijeka do neba
sanjam ja tihu rijeku da se ne probudi
želim oca u snu da poljubim
tiho pustim da se nasanjam
želim oca da se nagledam

Redaju se slike iz djetinstva
skoro na svakoj moj otac i ja
prvi bicikl i prva gitara
vjetar nosi miris bagrema
sanjam ja tihu rijeku da se ne probudi
želim oca u snu da poljubim
tiho pustim da se nasanjam
želim oca da se nagledam

Dubok ponor svuda oko nas
i ja sam s tobom, čujem očev glas
idem dalje i nije me strah
mene čuva ruka očeva
sanjam ja tiho,tiho da se ne probudi
želim oca u snu da poljubim
tiho pustim da se nasanjam
želim oca da se nagledam

How many roads must a man walk down
Before you call him a man?
Yes, ’n’ how many seas must a white dove sail
Before she sleeps in the sand?
Yes, ’n’ how many times must the cannonballs fly
Before they’re forever banned?
The answer, my friend, is blowin’ in the wind
The answer is blowin’ in the wind

How many years can a mountain exist
Before it’s washed to the sea?
Yes, ’n’ how many years can some people exist
Before they’re allowed to be free?
Yes, ’n’ how many times can a man turn his head
Pretending he just doesn’t see?
The answer, my friend, is blowin’ in the wind
The answer is blowin’ in the wind

How many times must a man look up
Before he can see the sky?
Yes, ’n’ how many ears must one man have
Before he can hear people cry?
Yes, ’n’ how many deaths will it take till he knows
That too many people have died?
The answer, my friend, is blowin’ in the wind
The answer is blowin’ in the wind

There's no time for us
There's no place for us
What is this thing that builds our dreams yet slips away
from us...

But touch my tears with your lips
Touch my world with your fingertips
And we can love forever
Forever is our today...

Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.

Slobodan Bodo Kovacevic
29.12.1946.-22.03.2004.

pape wrote:

Slobodan Bodo Kovacevic
29.12.1946.-22.03.2004.

Hvala Ti za muziku. S ponosom je pustam svima koji, na bilo koji nacin, nagovijeste nekakvu superiornost u odnosu na moj narod i zemlju iz koje dolazim.
... pocivaj u miru.

Tako to ide: najprije nekome oprostiš nešto, a onda oprostiš sebi što si mu oprostio. Kao vakcina: primiš najprije malu dozu, vrlo malu, koliko može tvoj organizam da podnese i odjednom postaješ imun i na ono najgore. I ne primjetiš kada si postao drugi čovjek, kako te se neki virusi ne dotiču, kako je neki dio tebe, nježan i osjetljiv, nestaooo zauvijek...