MmeDeLafayette wrote:Ja svoje prijatelje necu pogubiti zbog njega, ali njegove prijatelje, sa kojima sam postala neopisivo bliska, vremenom hocu i svjesna sam toga. Boli me cinjenica da cu ga svaki dan vidjati, boli me cinjenica da je tokom veze uvijek gledao da je samo njemu dobro, dok sam se ja lomila i zadnje iskre snage davala da opstanemo i da na kraju zbbog jedne obicne gluposti tek tako raskine. Onda se tke zapitam koliko sam mu znacila, toliko da je cekao prvi zgodni momenat da me se rijesi.
Panika me hvata da idem medju ljude, otvoreni prostor mi daje povod da razmisljam u nedogled o lijepim stvarima i sve ruzno o njemu tada potiskujem. Svaka, ama bas svaka situacija je bila sa njim, bio je uz mene, ne mogu duse grijesiti.
A noci... tek noci su mi najgore, neispavane, proplakane, uzasne.
Kazem vam, do prije Xanaxa, nisam mogla zaspati cestitih sat vremena

Sinoc sam uzela odmah 2 i zaspala sam kao kobila, doslovce me skamenio i imala sam tek dovoljno snage da se obrusim na neraspremljen krevet u kucnoj odjeci.
Nisam se budila cijelih 12 sati, jutros se osjecala ok, malo razdraziva, ali to je nuspojava kod alprazolama jer navodno djeluju izravno na CNS. Popila prije satak jos jednu i osjecam se mnogo lakse, uvijek je taj gnusni osjecaj tu, ali barem sada ne placem i smirenija sam.
Cinila sam to prvenstveno zbog nas, a i radi sebe, jer sam cineci svaki djelicak tog neceg osjecala se sretnijom, on je isto bio sretan, ali uvijek kao da je bio...povrsno sretan ili na distanci. Spocetka sam to ignorirala, mislila da je to dio njega, i jeste to dio njega, i sam mi je rekao da je hladnoca njego obrambeni mehanizam i na kraju se to tako i pokazalo. Tesko mi je povjerovati NACIN na koji je raskinuo, podmuklo, sebicno i hladno. Da sam ja to zasluzila ijednim potezom s moje strane rekla bih si sama - evo, to je to, pogrijesila sam do zla Boga, ali nisam...
Znam, vrijeme lijeci sve, polako se i suocavam sa tim, ali me nesanica, panika i strah ubijaju. Zbog toga uzimam tablete i pomazu mi, zasad, ako bude gore, znam gdje dalje ici i kome se obratiti.
Ali bih najsretnija bila naci decka, koji ce i mene uvazavati kao licnost kao sto i ja uvazavam, svakog prolaznika koji se obrati za pomoc, a kamo li nekoga, koga neizmjerno volim... no, sve je to sada negdje daleko, a zivot je tu.
Zivot ce biti i bez mene, a ja bez zivota ne mogu, svjesna sam toga, ali sta cu, vremenom ce valjda sve proci

Uzas... sami uzas
