vivaldi wrote:
ne ide to tako druze kako ti mislis. kada su u pitanju firme na kojima pociva makroekeonomska stabilnost nema tu mjesta za ovakva naprdjivanja.
mozda se ti ne sjecas, ili uopste ne znas, ali prije desetak godina je zbog dubioze rudnika donesen cijeli poseban zakon.
http://www.fbihvlada.gov.ba/bosanski/za ... /34bos.htm
Član 3.
Finansijska sredstva za namjene iz člana 2. ovog Zakona, izuzev obaveza za zdravstvo i obaveza za nezaposlene, potrebno je obezbjediti u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine u ukupnom iznosu cca. 200.109.014 KM u periodu od 2009. godine do 2015. godine, i to:
- u 2009. godini 28.587.002 KM;
- u 2010. godini 28.587.002 KM;
- u 2011. godini 28.587.002 KM;
- u 2012. godini 28.587.002 KM;
- u 2013. godini 28.587.002 KM;
- u 2014. godini 28.587.002 KM;
- u 2015. godini 28.587.002 KM.
Prijedlog godišnjih planova sa tačnim iznosima potrebnih sredstava za namjene iz člana 2. ovog Zakona utvrđuje Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije, nakon umanjenja duga rudnika uglja u Federaciji na osnovu Zakona o naplati i djelomičnom otpisu dospjelih, a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje ("Službene novine Federacije BiH", broj 25/06).
Način regulisanja obaveza za zdravstvo i obaveza za nezaposlene iz člana 2. ovog Zakona, utvrdit će se odgovarajućim propisima kantona Federacije.
nekoliko godina kasnije rezultati su bili "fantasticni".
https://www.akta.ba/vijesti/konsolidaci ... tate/54623
Vlada je također konstatovala da i pored uloženih sredstava po osnovu Zakona o finansijskoj konsolidaciji rudnika uglja u Federaciji prema obračunatim, a neuplaćenim javnim prihodima u periodu 2009. do 2015. godine i po osnovu odluka Elektroprivrede BiH o dokapitalizaciji rudnika, u ukupnoj vrijednosti od oko 400 miliona maraka, ista nisu donijela željene rezultate.
Zatraženo je su od Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije i menadžmenta Elektroprivrede BiH da dostave informaciju o implementaciji Zakona o finansijskoj konsolidaciji rudnika uglja u Federaciji Bosne i Hercegovine prema obračunatim, a neuplaćenim javnim prihodima u periodu 2009. do 2015. godine i njihovim efektima, kao i efektima dokapitalizacije i daju odgovor zašto uložena sredstva nisu dala rezultate, utvrđivanje pojedinačne odgovoronosti za isto, te predlože mjere za nastavak konsolidacije rudnika uglja.
a od odgovornosti ni traga ni glasa.
svi ili skoro svi subjekti na kojima pociva makroekonomska stabilnost su truli - aluminij, gikil, zeljezare, rudnici.., ali zbog nesposobne vlasti koja nije u stanju da obezbjedi alternativu im se mora gledat kroz prste jer gasenje bilo koga od tih firmi je pokretanje lavine za koju niko ne zna sta i koga bi sve zatrpala
Kada bi govorili o samo ekonomskoj dimenziji problema u normalnijoj državi od naše, složio bih se sa tobom u većini dijagnoze. Isto tako, dio u kojem spominješ odgovornost, dogovoreni multinacionalni kriminal apsolutno podržavam.
Međutim, niti smo mi normalna država niti je ovo samo ekonomski problem.
Geopolitički, spas Aluminija, kako je nanijetio HDZ je dovođenje Rusa i jačanje njihovog uticaja u BiH. Nemam ništa protiv bilo čijeg kapitala, ali ruska politika prema BiH je jako destruktivna, a to bi je samo ojačalo. Nemam ništa protiv Rusa, sutra bih pristao na deal, da promijene stav prema mojoj državi. Do tada, njet.
Kao unutarpolitičko pitanje BiH, Aluminij je bio krava muzara HDZ-a i samim time izvor moći HDZ-a, koji je trenutno proruska stranka u BiH. Svako finansiranje ove struje znači manje države i znači da ću ja lošije živjeti, a neko bolje i to od mog novca. Ne može tako. Ne želim da se moj novac na to troši. Mislim da tako misli i većina građana koji pune budžete države, a to je preračunato oko 75% ekonomske moći ove države. Nema smisla da većina finansira jako malu manjinu, koja još te finansije koristi protiv te iste većine. Aluminij ni po kojem osnovu nije moja firma, iako sam stanovnik Federacije. Upravo suprotno, ta firma finansira sve što me sprječava da bolje živim. Sa slabljenjem moći tih destruktivnih elemenata bi se čak možda i stvorila klima stabilnosti države, i eventualne investicije koje bi amortizovale propast Aluminija. Mislim prije svega na bolji sovereign i state risk zbog manjeg ruskog uticaja i manjeg pritiska na državu.
Kao pozitivan unutarpolitički efekat, moguće je i vraćanje HDZ-a na proevropski i proNATO put, jer bi shvatili da im ovo koketiranje sa Rusima donosi propast u doslovnom smislu i da poslije Aluminija dolazi EP HZHB, Eronet i da onda ostaju bez svega. Također, tisuću radnika i glasača HDZa bi na svojim leđima osjetilo pogubnost te politike, te bi bili ambasadori antiHDZ priče u tradicionalo HDZ sredini. Propast bi imala efekat vraćanja političkih snaga u ekvilibrijum, gdje bi sam princip ucjene i blokada izgubio na značaju, jer odjednom vidimo da ga svi mogu koristiti i da je jako štetan i poguban za sve, a pogotovo za one koji prvi krenu. U smislu, ko se mača laća, lakukarača. Nešto kao nuklearno naoružanje koje imaju svi, i znaju kako se priča završava sa upotrebom bombe. Trenutno smo daleko od ekvilibrijuma, je osovina HDZ-SNSD kao jedini alat ostvarenja svojih ciljeva koristi blokadu i ucjenu. Sama spoznaja da je moguća blokada i ucjena sa druge strane je veliki doprinos našem političkom društvu.
Iz perspektive ljudskih prava, najbolji scenarij za Aluminij bi bila tužba otpuštenih radnika nehrvata, koji bi od otštetnog novca kupili tu firmu i tako ostvarili poetsku pravdu. Također, ne želim da se mojim novcem finansira aparthejd, fašizam i šovinizam.
Kao ekonomsko pitanje, čime si se ti uglavnom bavio, neke stvari koje si naveo i ne stoje. Prvo, spašavanje Aluminija bi nas, porezne obveznike, koštalo kao i spašavanje navedenih rudnika. Međutim, rudnici su spašavani u rasponu od 6 godina, i spašavano je 10.000+ radnih mjesta. Za isti ili veći novac treba spašavati nekih deset puta manje radnika?! Takođe, rudnici su u državnom vlasništvu, a Aluminij nije čak ni većinski u vlasništvu Federacije.
I na kraju, Aluminij je firma koja postoji suprotno zakonima tržišta. Vjekoslav Domjan je fino opisao situaciju. Gomila rupa u poslovanju i dugogodišnja najava katastrofe. Samim time i propast takve firme, od koje korist ima jako mali broj ljudi, a tu korist bi finansirali milioni građana koji je istovremeno ne bi ni osjetili, ne bi ni blizu imala efekta, kao propast neke firme koja je zaista oslonac ekonomije.
Čak, ako ćemo ad absurdum, mudrije je toj tisući radnika isplatiti po 100.000 otpremnine i ugasiti firmu, te sve platiti četvrtinu novca koja ne bi rješila ni jedan problem, a podebljala bi ih gomilu, a ostalih 300 miliona uložiti u razvoj privrede, vodeći računa da se novac vrati onima koji su ga i generirali.
Dakle, ponavljam, ja bih ga surdukno spjesmom i tako riješio goooomilu problema koji nas guše. Odavno nam se nije ponudio ovakav potez i grehota ga je ne iskoristiti.