Prva objava, sura El-Alek, ne počinje naredbom "Klanjaj!", "Posti!" ili "Ratuj!", nego naredbom "Čitaj/Uči!", uz spominjanje pera (kalem) i poučavanja čovjeka onome što ne zna.To znači da je osnovni impuls islama zapravo epistemološki i spoznajni. Bog time ne daje čovjeku gotove informacije i enciklopediju nego mu daje alat i imperativ za rad. Da je Bog u tom trenutku pustinjskom čovjeku 7. vijeka diktirao formulu za penicilin

, to bi za njih bio potpuno besmislen skup simbola.Umjesto toga, data im je metoda...razmišljajte, posmatrajte prirodu, učite.
Da je Bog dao formulu za penicilin, šta je sa ostalim bolestima? Da li je trebao prepisati sve formule svijeta? Ako bismo išli tom logikom, Kur'an (ili bilo koja sveta knjiga) morala bi biti beskonačna biblioteka medicinskih, fizikalnih i tehnoloških priručnika, ali koja bi onda bila uloga čovjeka? Ako je Bog koji je svemoguć i sveznajući i čovjeku da sve odgovore unaprijed, onda čovjek gubi svoju primarnu funkciju na Zemlji, a to je uloga Halife - namjesnika, onoga koji uređuje i istražuje Zemlju. Dajući "uputu za put", a ne "gotovo rješenje", Bog zapravo poštuje i podiže dostojanstvo ljudskog uma. Um postaje partner u kreaciji i otkrivanju svijeta, a ne samo pasivni izvršilac.
Ibn Sina na polju medicine i filozofije, ili Džabir ibn Hajjan na polju hemije nisu se pojavili uprkos islamu, nego upravo iz tog prvobitnog kulturnog i vjerskog impulsa koji je nauku smatrao vidom ibadeta.
U tom periodu od 8. do 14. vijeka, muslimanski učenjaci su smatrali da je izučavanje anatomije oka ili kretanja planeta zapravo otkrivanje Božijih zakona u prirodi.
Bog ne servira gotov hljeb, nego daje zemlju, kišu, sjeme i razum, a na čovjeku je da ore, sije i mijesi. Iz te perspektive, Flemmingovo otkriće penicilina nije "poraz" religije, nego trijumf ljudskog uma koji koristi alate (nauku) koje mu je taj isti Stvoritelj omogućio kroz zakone prirode.
Riječ Abd (iz koje dolazi Abdullah – rob Božiji, ili koncept ibadeta) na arapskom, ili koncept "sluge Gospodnjeg" u kršćanstvu, u modernom jeziku zvuči stravično jer nas asocira na transatlantsko ropstvo, bičeve i gubitak ljudskog dostojanstva. U religijskom kontekstu, to se ne shvata kao poniženje, već kao vrhunsko oslobođenje. Logika vjernika je: "Ako sam rob Stvoritelja, onda nisam rob nijednom čovjeku, novcu, strasti ili političaru." Za sekularnog promatrača, to je i dalje samo igra riječi, za vjernika, to je psihološki štit kojeg je a posteriori osjetio i čuva ga ljubomorno.
"Masovna hipnoza" je čest izraz kod ateističkih kritičara slično Dawkinsu i njegovoj ideji o religiji kao "virusu uma". Međutim, sociologija i psihologija nude malo dublji uvid. Religija opstaje hiljadama godina uprkos svim ovim 'naljepnicama'.