
\’Znam\’, rekla je žena, \’da smo svi stali na kiši, kisnuli smo, a nitko se nije micao. I znam da su zvona zvonila neprestano, isto kao da je Uskrs… Još nije bilo svanulo, a čula sam razgovore i dozivanja na ulici. – Ajdemo! – Utekli su Nijemci! – Nikoga nema u gradu!
Kad smo došli na Rivu, učinilo mi se da sanjam. Ajme, koji pusti narod! Otkad toliko svijeta nisam vidjela? Nije mi išlo u glavu da je Split tako velik. Samo je bilo malo mladosti. A onda s partizanima došla je i mladost. Oni su prolazili, marširali su, a mi smo plakali. Žene, matere, sestre, puno njih oko mene otkidale su se od špalira i padale oko vrata sinu, mužu, bratu…
… Padala je prava jesenja kišica, oblaci kao da su se vukli nad samim krovovima grada. Nakon obavljenog posla (prihvaćanja predaje domobranskog garnizona) požurio sam prema Solinskoj cesti (Žrtava fašizma danas Domovinskog rata). Još dan nije svanuo … Stigao sam do stare zgrade NOO-a Split kad sam čuo pjesmu iz pravca današnjeg Pravnog fakulteta: 'Život, mladost, ne žalimo mi…', zastao sam i ugledao jednu četu partizana koja je sva pokisla ulazila u grad. Tog momenta su se rastvorile škure stare težačke kuće i na prozoru se pojavila najprije glava jedne starije žene… Zaplakala je i na sav glas zavikala: 'Našiiii!'.

