Jos malo sa lica mjesta...
"Nepoznati dečko koji me zvao kad je stigo u Breganu autom s pesom na prednjem sjedalu i donio cijelu svoju opremu za kampiranje nakon našeg očajnog apela da su izbjeglice, uključujući i djecu, spavale pod ceradama i u lokvama cijelu noć. Došo i ostavio. I otišo. Svaki dan ga se sjetim s najčišćom ljubavlju ikad. Onda moj prijatelj koji je došo u subotu večer prije tog s curom i donio svoju vreću i karimat. Kasnije mi šalje poruku: ja sam isto prešo Savu ko izbjeglica. Nisam mogo ostat, nisam ovo mogo gledat, previše bolnih uspomena. Al je došo, ljudi moji. Došo i pomogo. E on je meni isto car, samo da znate. Netko je spavo na suhom zbog vas, ljudi. Hvala vam na tom, piše Vlasta, a dalje zahvaljuje i svim ljudima koji su potpune strance "stavili ispred svojih hobija, svojeg komfora, svojih vreća, šatora, vesti, tenisica koje su vjerojatno pažljivo birali po netu i tražili tjednima".
"Nisam patetična (ma vjerojatno jesam, al šta ću vam ja). Nego ponosna. Baš sam ponosna. Na tu Hrvatsku koju sam ovaj mjesec upoznala. A ne znam kad sam zadnji put bila ponosna na Hrvatsku. Pa na tu našu policiju. Bože dragi, koji su ti ljudi zakon. Morate znat da su zakon. Stvarno jesu. Nikad ih više neću gledat istim očima, nikad. Na lokalce iz Bapske koji vuku volontere doma otuširat se i odspavat nakon tjedan dana na terenu. Na dečke iz civilne zaštite iz Iloka svaki put kad nam uzmu kutiju iz ruku i vele "nemoj ti, ja ću, ionako samo tu sjedim". Na onu curu policajku koja se uključila u lanac kad smo prebacivali stotine litara vode na drugu stranu kampa. To su te ljudske priče: kad ti nije poso, a svejedno napraviš. A oko tebe nekakve važne face kojima je poso, a ne naprave. Pa te ostave da radiš ti, jer eto, zašto ne kad si već tu?"
"Ovi ljudi poklanjaju ono što im je najvrjednije. Ne poluraspadnute cipele i šatore s poderanom ceradom. To vam je Isus, katolici. To vam je crkva, kršćani. Te Bapske, ti ljudi. Ti stranci špijuni koji ne smiju smrznutim ljudima dijelit vrući čaj. Bar je mene tako baka učila, a vas cinične interpretatore istine i pjesmica koje učite svoju djecu, evo najiskrenije, ko jebe. Ništa vam, ama baš ništa ne vjerujem, nosite si to doma i valjajte se u svojoj mržnji, svom strahu. Al žao mi vas je. I stiže zima, važna, velika Europo. Razmislite šta će vas grijat. I dobrodošli u listopad. Što ćete reć djeci i unucima kad vas jednom upitaju gdje i kako ste ga proveli? I eto ispalo patetično. A jebiga"
Lokalni ksenofobi na aparatima.
