Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[¤ jelena ¤]

Međede, jasno ti je da ovo znači...

stogodišnji rat!



Petunijo, Lorka je neopravdano zapostavljen, u pravu si.

Ispravićemo tu nepravdu uskoro, obećavam.

[piupiu]

Vidim da se divim
Divim se kad vidim
A vidik vas mi sad
Sad u bojama sivim
I ne znam tad
da li da vid vidam
Ili drukčije
Neke vidike
Da zidam?

[petunija]

Zanimljivo, koja igra riječi

[medvjed23]

e čuj cohen nema zadivljujući glas
no dobro, de gustibus..

Međede, jasno ti je da ovo znači...

stogodišnji rat!

šta tutnji to pod zidinama tvog srca
gle, to je istok i tamo su sunca
ni manje ni više nego tačno dva:
pandin trbuh i glava pandina, okrugla sva
ustani sada, blijeda luno, pogledaj sunca sjaj
pa na kapitulaciju bezuvjetnu potpis daj
jer to rješenje najrazumnije je, avaj!

[NeenaSa]

UUpppppppppppps , pogreshna tema

[¤ jelena ¤]

Međede, jasno ti je da ovo znači...

stogodišnji rat!

šta tutnji to pod zidinama tvog srca
gle, to je istok i tamo su sunca
ni manje ni više nego tačno dva:
pandin trbuh i glava pandina, okrugla sva
ustani sada, blijeda luno, pogledaj sunca sjaj
pa na kapitulaciju bezuvjetnu potpis daj
jer to rješenje najrazumnije je, avaj!

Ček, ček...zidinama? srce od kamena, jel? ...

[medvjed23]

naravno, to se podrazumijeva kad se radi o žemskom srcu.. hotijah napisati "pod hladnim zidinama" al nije mi se uklapalo u metriku

no zanemarimo sada srce žemsko, koje i pod lunom i pod suncem spletkari u službi zla, i okrenimo se srcu toplom i plemenitom, srcu punom ptica, trava i zrnja hranjivog.. okrenimo se sada, dakle, srcu muškom:

Vrhove brda sjaj jutarnji žari,
Srebrna magla diže se sa grma;
Visoko šume jablanovi stari
I potok teče kao čista srma.

Sve se veseli. Samo neko plače
Duboko negdje, u mrazu, u grobu,
Uzdiše, jeca, sve jače i jače-
Zove me da mu olakšam tegobu.

O srce moje, ti me nemoj zvati,
Utjehe tebi ja ne mogu dati...
Sudba je tvoja kao sudba noći

Što vječno luta da dostigne sunce:
Prelazi mora, pustare, vrhunce,
No suncu nigda, nigda neće doći.

Moje je srce u čađi i u garu
Napuštena i bedna kuća stara,
Gde samo gladni crv kapije šara
I paučina visi o duvaru...

Odletele su ispod krova laste;
Tu sad jato kobnih ptica grne.
Po avliji se pletu travke crne,
I svakog dana novi pelen raste.

Nemo i pusto... Kroz skrhana okna
Vetrovi viju sa prašinom, dok na
Pragove gnjile povija se trnje.

Samo ti stojiš u dvorištu sama,
I kobne tice padaju kô tama
I s tvoje ruke crno zoblju zrnje.

<3

[¤ jelena ¤]

nja truć gunđ
ako zanemarim to nako gunđanje o građi vitalnih organa i taj grozomorni glagolski oblik...ho...


lijep izbor stihova. :sadovdjeobičnoideonajpalacgore:



A sad malo obećanog Lorke...

Prolećna pesma

Izlaze deca veselo
iz škole
i pesmom plave
mlaki zrak aprila.
Od zvonke vreve istoga se trena
u parčad razbi tišina sokaka,
srebrnim
dečijim smehom razorena.

Amparo

Amparo,
sama u pustome domu,
sva u belom!
(Polutar između jasmina
i granata)
Žubor fontana slušaš
iz dvorišta
i meki, žuti cvrkut
kanarinca.
S večeri gledaš u ptice
kako drhte
na kiparisu,
dok vezeš lagano
slova od svile
na pokrovu belom.
Amparo,
sama u pustome domu,
sva u belom!
Amparo,
kako mi je teško reći:
Ja te volim!

Njegovi najpoznatiji stihovi su oni Zeleno, volim te zeleno...iz Romanse mjesečarke i ona pjesma o nevjernoj ženi, ali meni su ovi zanimljiviji.

A stihovi koje sam posebno istakla zanimljivi su iz više razloga. Jedan od njih je i taj što se u tim stihovima krije jedna specifična stilska figura, inače veoma česta u Lorkinim stihovima, a zove se sinestezija i predstavlja metaforično kazivanje koje podrazumijeva izvjesno miješanje čulnih utisaka. Pjesnik je postiže tako što osjete jednog čula kvalifikuje riječima koje označavaju osobine osjeta nekog drugog čula.... srebrni smijeh dječji; žuti, meki cvrkut...znate već čiji...

Ukratko:
prava mala pjesnička majstorija u nijansiranju kvaliteta čulne percepcije, pri slikovitom prikazu iste.


Btw, sinestezija nije samo stilska figura u književnosti, nego i fenomen u neurologiji.

[medvjed23]

khm.. koja je, ako ikoja, poetska figura prisutna u sljedećim stihovima:

putujemo rečima
i razmišljamo koracima?

[petunija]

e čuj cohen nema zadivljujući glas
no dobro, de gustibus..

Međede, jasno ti je da ovo znači...

stogodišnji rat!

šta tutnji to pod zidinama tvog srca
gle, to je istok i tamo su sunca
ni manje ni više nego tačno dva:
pandin trbuh i glava pandina, okrugla sva
ustani sada, blijeda luno, pogledaj sunca sjaj
pa na kapitulaciju bezuvjetnu potpis daj
jer to rješenje najrazumnije je, avaj!

Samo da podebljam
Pjesma je lijepa, ali njegov glas, po mom skromnom mišljenju nije u skladu sa melodijom
@jelena
Sad vidim zašto srednjoškolci vole Lorku,
U principu, vrlo sam neuka kad je poezija u pitanju, ali uz tvoju i medinu pomoć polako se "opismenjavam" nadam se
Sviđa mi se vaše sučeljavanje mišljenja, nekako ste oboje u pravu, ali svako na svoj način.

[¤ jelena ¤]

E, moja @petunijo, da ti vidiš mene za klavirom ili sa gitarom u ruci...i čuješ.

Nekada davno (kraj 80-tih, početak 90-tih) klavir se učio iz neke knjige koju je napisala...ili priredila...izvjesna Jela Kršić... Mislim...svaka njoj čast, možda je ona bila neka važna ličnost,
ali ja nju i dan-danas zamišljam ko onu vješticu iz Popaja i lažu svi koji kažu...za sviranje samo treba imat sluha i biti uporan...la_žu!

A tek onaj kvintni krug... s jedne strane vako, a s druge nako...kako god okreneš - nikako.

Eto, kao što vidiš... svi smo mi na svoj način neuki i nepismeni.


Malo muzike...



Postoji zanimljiv podatak u vezi sa Šumanom i njegovom neobičnom ličnošću.
Pored toga što je bio svima nama znani kompozitor, on je pisao i eseje, kritičke osvrte, članke... o drugim kompozitorima. Imao je i tri pseudonima (Florestan, Euzebijus i Mister Raro) što nisu bili samo puki pseudonimi, nego je svaki od njih, ponaosob, predstavljao odraz različitih karakteristika njegove...hm...kompleksne iliti podvojene ličnosti. Jedan od njih, ne znam sad tačno koji, bio je nježni lirik; drugi je bio sušta suprotnost ovog prvog: energičan, strastven, dramatičan, a ovaj treći kao zlatna sredina ideal sklada između ove dvije krajnosti.

Ima tu sigurno još zanimljivih detalja, ali ja to ne znam...i ovo pišem po sjećanju.

U svakom slučaju zanimljiva varijacija ljudske prirode na temu genijalnosti, ili ludila, ili i jednog i drugog...

[¤ jelena ¤]

khm.. koja je, ako ikoja, poetska figura prisutna u sljedećim stihovima:

putujemo rečima
i razmišljamo koracima?

Dobra stvar ali ne znam...ova kombinacija mišljenja i kretanja mi je nekako nejasna

mada...i mišljenje je oblik kretanja, ali ne znam ja to da objasnim...

Haj ti reci šta misliš...šta je tebi Milan rekao ovim stihovima...nako...ko pjesnik - pjesniku.

[NeenaSa]

Medo i Jela

[petunija]

@jelena
Upravo tako mislim, za jednu vrstu umjetnosti si kao rođena a za drugu...
Da, bila je to Jela Kršić, poslije je došao Nikolaev (ona veeelika zelena knjiga), pa onda Čajkovski (godišnja doba), Klementijeve etide... i tako korak po korak, pa do nekog takmičenja, javnih nastupa ... eh, bila su to vremena...
U principu, bilo šta u životu da želimo dobro savladati, trebali bi imati nekog učitelja/voditelja, da nas na neki način "postavi na noge", a onda ide nadgradnja koja zavisi od našeg talenta i svakako rada (kažu 99%rada i 1%talenta)
Ali mislim da je ovih 99% uzalud bez onih 1% Jednostavno, osjetiš razliku

[medvjed23]

khm.. koja je, ako ikoja, poetska figura prisutna u sljedećim stihovima:

putujemo rečima
i razmišljamo koracima?

Dobra stvar ali ne znam...ova kombinacija mišljenja i kretanja mi je nekako nejasna

kao što kod sinestezije, primjera radi, elementi dodira ulaze u kontekst sluha, tako i ovdje elementi kretanja ulaze u kontekst razmišljanja i obrnuto.. dakle, milan je napravio nešto slično, ali ne sasvim jednake sinesteziji.. i vjerovatno negdje u teoriji poezije postoji tačan naziv za to.. zaguglaću se nekad kad mi ne bude mrsko..

mada...i mišljenje je oblik kretanja, ali ne znam ja to da objasnim...

u prenesenom značenju jeste i tad se zove mašta

Haj ti reci šta misliš...šta je tebi Milan rekao ovim stihovima...nako...ko pjesnik - pjesniku.

U sumrak otezaju senke
i plaze nam po licima
i sjaj u ocima je dubok i nestvaran
putujemo recima i razmisljamo koracima
ti i ja, ti i ja

ne bih ja ovo mistificirao.. on i ona su pretjerali, oči se zacaklile, stvarnost se pretumbala, izmiješala.. i tako

[Connaisseur Karlin]

khm.. koja je, ako ikoja, poetska figura prisutna u sljedećim stihovima:

putujemo rečima
i razmišljamo koracima?

Misli putuju

Jedna usamljena
klupa čeka na tebe..
Da sedneš, pogledaš
u nebesko plavetnilo…
Zažmuriš…Prepustiš se
trenutku…I…
Otvoriš mislima vrata
da…
Putuju…Putuju…

http://www.pokazivac.com/misli-putuju-2/

[medvjed23]

upravo

Medo i Jela

ne skontah, jesmo li se na kraju uzeli <3 ili rašćerali

[medvjed23]

...

joj, ti si mi danas, na sajmu, pala na pamet.. i onda je jedna stvar vodila do druge, druga do treće, a treća - do bankrota, što ne čudi ni najmanje, jer nikad nikakvo dobro od razmišljanja o žemskinju nije došlo..

elem,


ako si u sarajevu, mogu ti ih posuditi

[John Cleese]

https://www.youtube.com/watch?v=MbSUlWYubXw&t=46m30s

[NeenaSa]

upravo

Medo i Jela
http://www.youtube.com/watch?v=ZZo0klTdVGg[/youtube]
ne skontah, jesmo li se na kraju uzeli <3 ili rašćerali

Chekat cemo jelu da se oglasi.

P.s.
Klizhe li Klizhe, ne furaj oliti ne begaj, kad vec postavis.

[¤ jelena ¤]

Medo, medo...ovdje neki hoće da nas gurnu u bračne vode
a kad te to strefi onda moraš plivat, ruku pod ruku sa ultimativnim zlom...

sve dok te onaj melek... na slovo na slovo A... iz te vodurine ne izbavi.


Bježmo...

[¤ jelena ¤]

Na današnji dan, 23. aprila 1616. godine umro je veliki pisac Migel de Servantes.



Povodom ovog jubileja objavljujemo odlomak iz knjige “Zavesa” Milana Kundere koji govori o autoru Don Kihota

U Don Kihotu čujemo smeh koji kao da je došao iz srednjovekovnih komedija: smejemo se vitezu koji na glavi nosi berbersku posudu umesto šlema, smejemo se njegovom slugi, koji po ko zna koji put dobija batine. Ali ostavimo postrance takav tip komičnog, često stereotipan, često krut; Servantes nam omogućuje da uživamo u drugačijoj, mnogo suptilnijoj komičnosti.

Gostoljubivi seoski plemić poziva Don Kihota u svoj zamak u kome živi sa svojim sinom, pesnikom. Sin, veoma ponosan na svoju pamet, posle kraćeg razgovora shvata da je gost nepopravljivi blesan. Zatim Don Kihot zatraži od mladića da mu recituje svoju poeziju; sin s nestrpljenjem posluša, a Don Kihot počne visokoparno da hvali njegov talenat; polaskan i srećan, sin je oduševljen inteligencijom gosta i odmah zaboravlja na njegovu blesavost. Ko je dakle veći blesan, blesan koji hvali pametnog, ili pametni koji veruje pohvali blesana? Stupili smo u sferu drugačijeg komičnog, prefinjenijeg i mnogo dragocenijeg. Ne smejemo se zato što je neko ispao smešan, bio ismejan ili čak ponižen, već zbog toga što se stvarnost naglo otkrila u svojoj mnogoznačnosti, stvari su izgubile svoj vidljivi smisao i čovek koji je pred nama nije ono što misli da jeste. I to je ono što nazivamo humor (humor koji je za Oktavija Paza „veliki izum“ Novog veka za koji treba da zahvalimo Servantesu).

Humor nije iskra koja samo nakratko zablista prilikom komičnog raspleta situacije ili priče. Njegovo diskretno svetlo prekriva široke predele života. Pokušajmo, kao da se radi o filmskoj traci, da po drugi put pogledamo scenu koju sam upravo opisao: gostoljubivi seoski plemić poziva u svoj zamak Don Kihota i predstavlja mu sina koji, veoma ponosan na svoju pamet, shvata da je došljak nepopravljivi blesan. Ali ovoga puta smo upozoreni: već smo videli sreću i zadovoljstvo mladića u trenutku kada ga je nepopravljivi blesan obasuo pohvalama njegovih pesama; kada sada čitavu scenu vidimo ponovo, ponašanje sina, toliko ponosnog na svoju pamet, deluje nam komično od samog početka. A tako vidi svet zreo čovek, koji ima iza sebe iskustvo sa ljudskim naravima (koji proživljava svoje dane sa osećanjem da ponovo pregleda već viđene filmske trake) i koji je odavno prestao da ozbiljno shvata lažna ozbiljna lica ljudi.

izvor: e-novine


Ne bi bilo loše ponovo pročitati Don Kihota...

[medvjed23]

humor..
http://ytcropper.com/cropped/R2571bdb3f86ccf

[medvjed23]

Bježmo...

Napuštamo grad
Bježimo
Jedino s tobom mogu krenuti

Ne dodiruj zemlju
Ne gledaj u sunce
Ne možeš ništa drugo sem
Bježati...

od vodurine... ili ka vodurini...

[¤ jelena ¤]

...šta se tu ima mislit kad je Šopenhauer, na prethodnoj stranici, baš lijepo i slikovit objasnio kakva su to bića žene...

Iz napisanog jasno slijedi konkluzija da se takvih bića treba kloniti,

a nikako s njima kojekakve paktove i brakove sklapati.

Je l' tako?

Jeste.


Malo starih majstora....