DRETELJ - NA VRATIMA DŽEHENNEMA
Organizam se teško oporavljao od strahota koje je prošao u Dretelju. Želudac se samo nadraživao rižom koju smo dobijali za ručak. Samo jednu manju kutljaču u "čontu". Večere nije bilo. Crijeva bi uvečer krčala. Često sam čuo kako krče crijeva kod najbližeg logoraša. Kako su dani prolazili, organizam poče ponovo zapadati u krizu.
Počeše odvoditi neke logoraše na rad van logora. Oni bi se vraćali kasno uvečer. To su bili logoraši probrani po snazi i izgledu. Uvečer su pričali da su na rađi dobijali nešto bolju hranu. Glad me natjera da se jednog dana i ja dobrovoljno prijavim na rađu van logora.
Stražar me dobro odmjerio i skoro odbio, jer vidio je da jedva stojim na nogama. Zamolih ga da me povede i još rekoh da ću se na poslu truditi kao i ostali logoraši. Povede me. Uskoro me smjestiše na jedan otvoreni kamion i saznadosmo da idemo na Bunu. Kamion je vozio uza stranu prema Vardi. Zatim je skrenuo prema Dobrom Selu, pa prema Žitomisliću i magistralom prema Buni. Dok smo još lagano išli prema Vardi, na jednoj uzvišici stajala su neka djeca i počela nas na otvorenom kamionu gađati kamenjem. Nisu mogli nikako promašiti. Kamion je na tom mjestu morao usporiti.
Zaklanjali smo glave jedan iza drugog, tijelima, ali džaba, uvijek bi nečija glava bila razbijena kamenom. Imadoh sreće pa me kamen ne pogodi. A djeca su se veselila svakom pogotku.
Kad smo došli na Bunu i izašli iz kamiona, prvo primjetismo da vojnici koji su bili tu nisu iz Mostara. Mene, Kajtaza i još dvojicu odvojiše i rekoše da moramo očistiti klozete u hotelu "Buna". Ostali pođoše prema Gubavici da sijeku drva. Dadoše nam neke kante i pođosmo za jednim bojovnikom. Puška mu je bila na gotovs. "Ovo sve mora da blista!", obrati se bojovnik meni, "Ako bude primjedbi, biće problema!" Uđosmo u klozet. Od smrada nam pođoše suze. Toliko je bilo nečisti da smo jedva koračali po prilazu klozetima.
Bojovnik nas je stalno opominjao da ne pokušavamo s nikakvim trikovima. Jednom sakupih hrabrost i upitah ga: "Molim vas, gospodine, na kakve trikove mislite?" "Na one trikove što ste ih učili dok ste bili u Armiji. Mi znamo sve o vama, znamo da ste uhapšeni na liniji i da ste svi vi digli puške na naš narod!" Samo sam šutio na ovu priču. Shvatio sam da je medijska propaganda učinila svoje i nije bilo čudo što bojovnik tako misli.
Zahvatih prvu kantu vode iz ribnjaka i pođoh prema klozetu. Jedan bojovnik me zaustavi i naredi mi da tu vodu prospem na drugog bojovnika sa kojim se do prije nekoliko trenutaka nešto šalio. Shvatio sam da se žele izrugivati sa mnom. Nastavih dalje, a bojovnik, iznenađen mojom neposlušnošću, zagalami: "Jesam li ti kazao gdje da prospeš tu kantu?!" Išao sam dalje, ne obazirući se na ono što govori. Opet naredi: "Ako tu kantu ne prospeš po ovom vojniku, na licu mjesta ću te strijeljati zbog neposlušnosti!" Otkoči automat. Bio sam dovoljno hladnokrvan i nisam reagovao na te riječi. Razmišljao sam: ako prospem vodu po onom drugom, taj će onda svakako pucati. Od dvije mogućnosti, izabrah prvu i pođoh prema klozetu. Tad začuh: "Stani!" Stadoh, a onaj bojovnik dođe do mene, nasmija se i reče: "Imaš veliku hrabrost, svaka ti čast!" Pruži mi jednu konzervu i stavih je u džep. Nastavio sam raditi dalje bez ijedne riječi.
Kad smo završili čišćenje klozeta, vojnik koji nas je čuvao reče nam da se penjemo na kamion. Kamionom otiđosmo do sredine puta za Gubavicu. Uz put je bila borova šuma, dobro poodrasla do rata. Sada smo je sijekli.
Teško sam hodao, a još teže nosio teške, sirove borove. Trudio sam se da stražar ne primijeti da sam malaksao. Ali, to se nije moglo sakriti. Stražar je vidio kako se inače teško krećemo. U jednom momentu reče: "Jeste li gladni, momci?" Svi u glas odgovorismo da jesmo. Tad stražar donese neku posudu u kojoj je ostalo hrane od njihovog ručka. Dade nam to i reče: "Evo, malo prezalogajite."
Bilo je to prvi put od dolaska u logor da sam okusio malo graha, koji je usto bio skuhan s mesom. Nije bilo dovoljno da se najedemo, ali smo bili prezadovoljni i s toliko. Kad smo pojeli, stražar nam reče: "Nemojte nikome govoriti da sam vam dao da jedete. Naređeno nam je da s vama ne smijemo imati nikakvog kontakta."
Nastavismo pilati borove. Pred sami mrak završismo posao. Kamion je bio pun. Bilo mi je žao borova. Ali šta ćeš! Dugo smo čekali drugi kamion da nas vrati u logor. Na Heliodrom smo došli oko pola noći.
Na ulaznoj kapiji logora stajao je stražar i držao šmrk iz kojeg je tekao jak mlaz vode. Poče se derati: "Balije, pjesmu! Hoću pjesmu!" Dok nas je polijevao, neko započe pjesmu. Kamion pođe. Najgore prođoše oni najbliži. Kajtazu odletiše naočale među ostale logoraše i padoše na pod kamiona. Stražar je šarao šmrkom po kamionu, udarajući nas snažnim mlazom. Svi smo bili mokri. Kako se kamion udaljavao od kapije, tako je stražar trčao za nama i polijevao nas jakim mlazom iz šmrka.
Ujutro belaj. Boljeli su me svi mišići. Dobih temperaturu. Ležao sam na podu. Počeh se tresti. Doktor dođe tek poslijepodne, oko četiri sata. Dade mi neke tablete i reče: "Ovo su antibiotici. Moraš ih piti svakih osam sati, po jednu iza jela." "Kako mislite, doktore, tri puta poslije jela, kad jelo dobivamo samo dvaput dnevno?" "Tako bi trebalo biti po receptu, ali ja ti tu ne mogu pomoći", odgovori mi i malo se nasmiješi.
Popih prvu tabletu. Ostadoh ležati na podu. Zaspah. Kroz san osjetih da neko plače. Pridigoh se i ugledah logoraša po prezimenu Gadara sa Bune. Sjedi i plače. Bješe mi neugodno gledati starijeg čovjeka kako plače, pa ga upitah: "Gadara, šta se desilo?"
"Večeras sam radio na Buni. Pravili smo most preko Neretve. Dok smo radili, vidjeli smo na stotine civila Bošnjaka kako u pratnji bojovnika HVO-a idu pješke prema Blagaju. Ja sam prije ovog stanovao na Buni, tamo sam imao kuću. Danas na Buni nisam vidio nijedno muslimansko čeljade. Bošnjaci s Bune su protjerani prema Blagaju. Sjetio sam se sina jedinka. Godinama sam čekao da se rodi. Da mi je samo znati da je živ. I eto, sad mi se zato plače..."
Nisam ga ništa više htio pitati. Te večeri se logorom pronese vijest o masovnom progonu civila Bošnjaka iz sela sa Dubravske visoravni, iz Počitelja i Čapljine, prema Blagaju. Znači, etničko čišćenje se nastavlja.
Izvor:
http://stolac.ba/dretelj-na-vratima-dzehennema-10.aspx
Logor Dretelj bio je koncentraciono logor kojeg je vodila Hrvatska Republika Herceg-Bosna kraj Čapljine od travnja 1993. do travnja 1994. tijekom agresije Hrvatske vojske na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
'Preglasani' Antonetti: Hrvatska nije bila agresor u BiH, a udruženi zločinački pothvat ne postoji
http://hercegovina.info/vijesti/vijesti ... ne-postoji