Psihopate uvjek imaju svoje poslušnike, koji brane njihovo djelo, u maniru lažnog pozitivizma, što prikazuje danas objavljeni članak u Oslobođenju. Gdje se na prikriven način Tihić uzdiže kao vrhunski bošnjački političar, čija je jedina vrlina dobro plivanje po sistemu koji je najvećim djelom stvorila njegova partija.
SULJINE ČAROLIJE
Piše: Vildana SELIMBEGOVIĆ
Nema više nikakve sumnje, odagnao ih je svojim jučerašnjim nastupom Milorad Dodik, lider SNSD-a: izborna kampanja u Bosni i Hercegovini ne samo da je počela već je posve jasno i koji su joj glavni pravci. Predsjednik Republike Srpske – iako je pred novinare izašao kao partijski lider i usput pošamarao opoziciju u svom entitetu – odlučio se za isprobani recept za o(p)stanak u vlasti, odbranu svete srpske zemlje. Ognjen Tadić je još jednom pokazao da umije iščitati Dodika i za nepun sat SDS smjestio rame uz rame sa SNSD-om u odbrani RS-a od Bosne i Hercegovine.
Ključna se, dakle, bitka vodi na državnom nivou. Oružje je nacionalno, a Dodik je odabrao i neprijatelja: ovaj put to su Sjedinjene Američke Države, s kojima – kako reče – "on i RS imaju problem". Na stranu sad što je između sebe i RS-a (opet) stavio znak jednakosti, čini mi se da je važniji momenat njegova potreba da zaigra na srpski žal za mitom koji je već podobro otupio zbog gladnih stomaka, propale ekonomije i gotovo pa svakodnevnog suočavanja sa bolnom istinom uporedivom jedino sa onim prastarim vicom u kojem muž pita prevarenu ženu kome više vjeruje – njemu ili svojim očima. I Dodik bi, nakon što je izvarao narod obećanjima o boljim danima RS-a, da nezaposleni Banjalučani, Fočaci, Bijeljinci i ostale entitetlije sad povjeruju kako je njima bez posla, bez pola marke za dječiju užinu, bez ikakve perspektive u firmama koje grcaju u dugovima jednako teško kao i njemu koji zida vile po Dedinju i šakom i kapom dijeli njihove (budžetske) milione svojim prijateljima, familiji i kumovima. Pa sad opet trebaju oni gladni da više vjeruju njemu sitom nego svojim stomacima. No, da izbor nije naivan pokazuje stanje u Federaciji koje je zeru bolje od onog u RS-u, te samim tim i procjena da nikom neće puno smetati što je članstvo BiH u NATO-paktu razlog najnovije bračne svađe šestorke.
O čemu se zapravo radi? Tamo daleko, u martu 2012, tadašnja je šestorka usred Banje Luke, nakon četiri i po sata, napravila dogovor koji je upravo Dodik slavodobitno obznanio: vojna imovina – već popisana – bit će automatski knjižena u roku od 60 dana na način da prvo bude upisana ona perspektivna, potrebna Oružanim snagama, što je inače odlučujući uvjet da BiH dobije MAP. Utvrđeni su i principi za raspodjelu državne imovine te rokovi za njezino popisivanje. Poslije Dodika, pred novinare je izašao Zlatko Lagumdžija poručujući liderima NATO-a da je BiH dobra vijest za njih već na samitu u Chicagu.
Ni Dodik ni Lagumdžija tada nisu pominjali nikakav paket jer ga nije ni bilo. Legenda kaže da najveća zasluga za čitav ovaj sporazum na koji je, nakon što je Lagumdžija dao crveni karton SDA, svoj potpis stavio i zamjenski lider u šestorki Fahrudin Radončić, pripada upravo dobitniku crvenog kartona, Sulejmanu Tihiću. Predsjednik SDA je svojom rukom i pisao sporazum, a upotrijebio je – kažu – i ogromnu energiju da Dodika ubijedi kako niko nije gubitnik ulaženjem u proces koji će rezultirati iskorakom BiH na euroatlantskom putu. I u tom času Tihić je morao biti svjestan da će Stranka za BiH postaviti bezbroj pitanja, fakturišući upravo njemu odgovornost za svaki upisani objekat jer SBiH je više od vojne zainteresirana za državnu imovinu, to joj je dio platforme. No, očito je Tihić ukalkulirao rizik i, što je još važnije, uspio ubijediti Dodika. Tihićevo pregovaračko umijeće je odavno poznato i upravo zahvaljujući njemu postao je poželjan partner ne samo domaćim partijama već i međunarodnoj zajednici. Zbog toga je uostalom svojedobno bio jedini domaći lider kojeg je tadašnji američki potpredsjednik Biden istakao kao kooperativnog.
Ne treba griješiti dušu – od Bidena se i u SAD-u puno toga promijenilo, a i Tihiću su i na domaćem i na međunarodnom planu pale akcije. U Bosni i Hercegovini ga je izigrao političar u koga je najviše vjerovao, i to takvom snagom da je Tihić ne samo izgubio poziciju SDA u vladajućoj šestorki već i objektivno naišao na žestoke otpore u samoj stranci. Nikad nije bila tajna: Bakir Izetbegović, danas zamjenik predsjednika SDA, nimalo blagonaklono nije gledao na pakt najjače bošnjačke partije sa nekadašnjim komunistima. Izetbegović, čiji su stavovi – barem kada je o bošnjačkom korpusu i njegovoj ulozi riječ – bliži desnici nego Tihićevom umjerenom centru, bio je i izraženo protiv Tihićevog bezrezervnog poštivanja Lagumdžijinog liderstva u tek sklopljenoj koaliciji. I ma koliko detalji nikada nisu procurili u javnost, posve je izvjesno da su trebale posebne Suljine čarolije da samu SDA i sve njezine organe – od Kolegija do Predsjedništva i Glavnog odbora – ubijedi u ispravnost puta kojim je poveo stranku. Na stranu sad što se toliko povjerenje najviše osvetilo njemu samom, i danas je Tihić najpoželjniji pregovarački partner, što nimalo ne krije Dragan Čović, lider HDZ-a BiH.
Paradoksalno ali istinito – upravo ta poželjnost u ovom trenutku najviše šteti samom Tihiću. Malo ko je spreman u njegovom izraženom nastojanju da postigne kompromis unutar bošnjačkih partija (makar to značilo da preko SBB-a obezbijedi novo partnerstvo sa SDP-om), prepoznati potrebu da Dodika ponovno dovede za pregovarački sto. I na federalnom političkom nebu kampanja je već počela i ona ne znači samo bitku za glasove već i za nove koalicione partnere 2014. Za razliku od većine drugih partija, SDA nema jednog već dvojicu lidera – nerijetko se zato Tihićev angažman na jačanju federalnog fronta i u samoj SDA doživljava kao njegova nezajažljiva ambicija. Bošnjacima je, ako ćemo pravo, Tihićeva umjerenost potrebnija nego ikad. Upravo zato na kartu unutarstranačkog SDA razdora igraju svi neposredni konkurenti za bošnjačke glasove – od krajnje ljevice do najtvrđe desnice.
Ima li Sulejman Tihić snage da se obračuna i sa jednima i sa drugima, da dobije bitku u svojim redovima i iznese pobjedu na tuđim terenima, da ostane vjeran i Aliji i Bakiru, a istovremeno postane dovoljno potreban Lagumdžiji i Radončiću? Da zadrži oba HDZ-a i ne izigra ni Živka Budimira ni Željka Komšića? Da ga podjednako u svojim odajama žele vidjeti i američki ambasador i Milorad Dodik, a da to Mladenu Bosiću ne zasmeta? Da se istovremeno obračuna sa korupcijom u vlastitoj stranci i još odbrani atake na BiH iz RS-a? Ako uspije, ne samo da će opravdati mandat lidera SDA duži od Alijinog već će s razlogom otići u političku mirovinu kao drugi počasni. A BiH u NATO.
Izvor:
http://www.oslobodjenje.ba/kolumne/sulj ... e#COMMENTS
