Jucer "naidjoh" na biografiju Alije Izetbegovica, te je malo precesljah i nadjoh i u njoj ono o cemu odavno govorim - svjedocenje o nesebicnoj iranskoj pomoci u odbrani nase domovine. Kao sto sam do sada spominjao, urezao mi se u pamcenje interwiev rahmetli Alije u, cini mi se, DANI-ma iz '97/8, kojeg ne mogu da nadjem na internetu, kada je Alija na pitanje o tome ko nam je najvise pomogao u ratu, doslovno odgovorio: "Na prvom mjestu Iran, pa 10 praznih mjesta, a potom...", tako da mi je ovaj citat iz biografije dosao kao narucen (napomenuo bih da je rijec o samom pocetku rata, te prvoj isporuci oruzja, o kojoj sam upravo ovo kako je opisano, vec poodavno, pisao. Postavljao sam i video sa identicnim svjedocenjem generala Sefera Halilovica) :
Malo-pomalo, makar u vrlo teškim uvjetima, nastajala je Armija Bosne i
Hercegovine. Osnovni problem bio je nedostatak oružja. So na ovu ljutu ranu
dodavao je i embargo na uvoz oružja, koji je proglasio Vijeće sigurnosti UN-a, za
područje bivše Jugoslavije. Vlada BiH je više puta ukazivala na apsurdnost ove
mjere: agresori su oružja već imali u izobilju, tako da je ova mjera pogađala samo
žrtvu!
Unatoč ovom problemu, Armija se ipak naoružavala u određenoj mjeri.
Vjerovatno se neće nikada saznati svi detalji, ali uz prešutnu saglasnost nekih
zapadnih vlada, kao i SAD-a, embargo je kršen više puta. Ključna pošiljka oružja bila je ona koja je stigla brodom iz Irana, kad je po Tuđmanovu nalogu pedeset posto
oružja u luci Ploče odmah iskrcano za Hrvatsku vojsku, dok je, na putu za srednju
Bosnu, Hrvatsko vijeće odbrane pošiljku olakšalo za daljnjih 25 posto. Iako znatno
umanjena, ova količina oružja ipak je bila presudna za odbranu nekih dijelova fronte.
Istakao bih i sljedeci citat, direktno vezan za amanet Imama Homeinija k.s., o kojem sam vise puta govorio...Naime, vec '91 godine, kada jos nismo imali ni samostalnost, a kamo li sta drugo, i dok se pokusavao pronaci prijatelj na globalnom planu, desilo se ovo:
U međuvremenu, Izetbegović stiče i svoja prva međunarodna državnička
iskustva. U martu 1991., otputovao je u Austriju, gdje upoznaje Kurta Waldheina,
tadašnjeg predsjednika ove srednjoevropske države. To je bio Izetbegovićev prvi
zvanični posjet jednoj stranoj zemlji. Waldhein je upravo imao velike probleme, jer se
razotkrivala njegova nacistička prošlost. Izetbegović je ipak odlučio otputovati jer je
Austrija bila vrlo važna destinacija mlade bosanske diplomacije. Kasnije će ministru
vanjskih poslova Austrije, dr. Aloisu Mocku, Izetbegović uručiti orden časti Zmaj od
Bosne, za sve ono što je ova država učinila za BiH.
Slijedile su posjete Iranu i Turskoj. Gostoprimstvo kojim je dočekan u Teheranu bila je daleko iznad Izetbegovićevih očekivanja. Na aerodromu su ga čekali špaliri tri roda iranske vojske, svi domaći najviše rangirani zvaničnici, te kolona od pedeset diplomatskih predstavnika. Za čovjeka koji je donedavno bio otpadnik režima, ovo je bio pravi šok. Ni sam nije bio siguran da li se dobro snalazio u tim trenutcima. Zna se, pak, da je Iran kasnije odigrao presudnu ulogu u naoružavanju Armije BiH, svjesno kršeći nepravedni embargo koji joj je bio nametnut.
Nakon posjete Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), Izetbegović je bio
razočaran tamošnjim „nerazumijevanjem“ krize u Jugoslaviji. Činilo mu se SAD neće
preduzeti ništa. U sklopu diplomatske ofanzive, predsjednik Predsjedništva SRBiH
odlazi u Rim na sastanak zemalja Evropske zajednice na kom je usvojena
Deklaracija o Jugoslaviji.
Jos jednom, hvala ovom velikom narodu i njegovom rukovodstvu, na svemu sto su ucinili za nas, te im od srca zelim da im dragi Bog podari svako dobro i na ovom i na onom Svijetu - Amin!
