Forum Klix.ba

hljebarnik wrote: http://www.sarajevo-x.com/sport/nogomet ... /111123204

Svaka čast za ovaj članak sarajevo-x, nisam znao da neko ovo još prati osim mene

Ocigledno je da su prepisali od tebe, ja bi' trazio pare

hljebarnik wrote:Ocigledno je da su prepisali od tebe, ja bi' trazio pare

Ma ako će doprinjeti popularizaciji ove tematike, slobodno nek prepisuju

PS ipak nisu od mene prepisivali. Naime zajebali su se kod strijelca drugog gola za A. Samou. Stavili su da ga je dao Kaneti Felela, koji je ustvari golman Tonge

to su oni namjerno kiksali da ne bude ofirno vala su mogli staviti " po pisanju forumaša cyprus"... kad su pisali o lošoj organizaciji Balaševa koncerta onda su onog londonca fino imenovali

E vala je i meni drago

Ljudi se toliko dugo trudili....

ps. Cyprus kako se Mongolija drži ovih kvalifikacija i Montserrat??

evo nam i susjeda,ufff grupe i rasporeda...hvala bogu da i nas jednom mimoidje...
Raspored odigravanja kvalifikacijskih utakmica za SP 2014. u Brazilu

07.09.2012. HRVATSKA – MAKEDONIJA
11.09.2012. BELGIJA – HRVATSKA
12.10.2012. MAKEDONIJA – HRVATSKA
16.10.2012. HRVATSKA – WALES
22.03.2013. HRVATSKA – SRBIJA
26.03.2013. WALES – HRVATSKA
07.06.2013. HRVATSKA – ŠKOTSKA
06.09.2013. SRBIJA – HRVATSKA
11.10.2013. HRVATSKA – BELGIJA
15.10.2013. ŠKOTSKA - HRVATSKA

sumirprimus wrote:evo nam i susjeda,ufff grupe i rasporeda...hvala bogu da i nas jednom mimoidje...
Raspored odigravanja kvalifikacijskih utakmica za SP 2014. u Brazilu

07.09.2012. HRVATSKA – MAKEDONIJA
11.09.2012. BELGIJA – HRVATSKA
12.10.2012. MAKEDONIJA – HRVATSKA
16.10.2012. HRVATSKA – WALES
22.03.2013. HRVATSKA – SRBIJA
26.03.2013. WALES – HRVATSKA
07.06.2013. HRVATSKA – ŠKOTSKA
06.09.2013. SRBIJA – HRVATSKA
11.10.2013. HRVATSKA – BELGIJA
15.10.2013. ŠKOTSKA - HRVATSKA

taman se u zavjerama spominje 2013. kao pocetak novog balkanskog rata

Lakat Jebić wrote:

sumirprimus wrote:evo nam i susjeda,ufff grupe i rasporeda...hvala bogu da i nas jednom mimoidje...
Raspored odigravanja kvalifikacijskih utakmica za SP 2014. u Brazilu

07.09.2012. HRVATSKA – MAKEDONIJA
11.09.2012. BELGIJA – HRVATSKA
12.10.2012. MAKEDONIJA – HRVATSKA
16.10.2012. HRVATSKA – WALES
22.03.2013. HRVATSKA – SRBIJA
26.03.2013. WALES – HRVATSKA
07.06.2013. HRVATSKA – ŠKOTSKA
06.09.2013. SRBIJA – HRVATSKA
11.10.2013. HRVATSKA – BELGIJA
15.10.2013. ŠKOTSKA - HRVATSKA

taman se u zavjerama spominje 2013. kao pocetak novog balkanskog rata

Da su jos kako utrpali ovdje nas, Slovence i Montenigerse, eto grupe smrti, ali bukvalno. A i ovako ce biti zanimljivo.

sumirprimus wrote:evo nam i susjeda,ufff grupe i rasporeda...hvala bogu da i nas jednom mimoidje...
Raspored odigravanja kvalifikacijskih utakmica za SP 2014. u Brazilu

07.09.2012. HRVATSKA – MAKEDONIJA
11.09.2012. BELGIJA – HRVATSKA
12.10.2012. MAKEDONIJA – HRVATSKA
16.10.2012. HRVATSKA – WALES
22.03.2013. HRVATSKA – SRBIJA
26.03.2013. WALES – HRVATSKA
07.06.2013. HRVATSKA – ŠKOTSKA
06.09.2013. SRBIJA – HRVATSKA
11.10.2013. HRVATSKA – BELGIJA
15.10.2013. ŠKOTSKA - HRVATSKA

jao, Belgija, Skotska a i Wales su itekako kvalitetne ekipe, i tu kad dodamo Makedonce koji ce protiv njih igrati 200% snage, hebeno im je, al bas svaka tekma, nama je ko maciaja guza kad ovo vidim

Koliko igraca Grcke se oprasta od reprezentacije nakon EP ? Imaju puno starih igraca....Mislim da cemo igrati protiv jedne potpuno nove Grcke

nOrMaLaC wrote:E vala je i meni drago

Ljudi se toliko dugo trudili....

ps. Cyprus kako se Mongolija drži ovih kvalifikacija i Montserrat??

Davno ispali ako se ne varam od Burme i Beliza

evo nam i susjeda,ufff grupe i rasporeda...

jao, Belgija, Skotska a i Wales su itekako kvalitetne ekipe, i tu kad dodamo Makedonce koji ce protiv njih igrati 200% snage, hebeno im je:

Ne bojim se ovih kvalifikacija
sve utakmice su takve da se moraš potruditi
Mi ne znamo tj. loše igramo protiv "malih" repki - protiv kojih su već "osigurani-uknjiženi" bodovi
No frks, no panics

Ali, o tom-po tom ... ajmo prvo EP

Da nastavimo ovu temu u stilu red domaćih briga, red tuđe razbibrige, odlučio sam da kažem nešto više o jednoj nama dalekoj državi i njenoj reprezentaciji. Mnogi su je već potpuno otpisali iz borbe za plasman u susjedni Brazil, ali ja baš u inat tome njoj posvećujem ovaj i narednih nekoliko postova . Inače, već sam ranije pisao nešto o jednom reprezentativcu ove zemlje...


BOLIVIJA / BOLIVIA



Bolivija je država smještena u unutrašnjosti Južne Amerike, a uz Paragvaj je jedina država na američkom kontinentu koja nema izlaz na more. Sa površinom koja prelazi milion kilometara kvadratnih spada među 30 najvećih zemalja svijeta. Najveći dio granice dijeli sa Brazilom, tačnije čitav sjeverni i istočni njen sektor, dok na jugu graniči sa Paragvajem i Argentinom, a na zapadu sa Čileom i Peruom. U reljefnom pogledu je primjetan veliki kontrast između istočnog i zapadnog dijela zemlje. Istočni dio je nizijski i većinom pripada oblasti Gran Čaka, a na sjeveroistoku prelazi u Amazonsku niziju. Zapadni dio Bolivije je hipsometrijski mnogo viši, tj. planinski, a sastoji se od Istočnih i Zapadnih Kordiljera (Anda) između koji je smještena visoravan Altiplano. Zapadni Kordiljeri su najviši dio bolivijske teritorije, u kome se blizu čileanske granice nalazi i najviši vrh ove države - Nevado Sajama sa 6542 metara, koji ustvari predstavlja ugašeni vulkan. Modificirana reljefnim uslovima, klima Bolivije je također prilično raznovrsna. Dok u nizijskom istočnom dijelu preovladava savanska klima, koja prema sjeveru postaje ekvatorijalna, zapadni visinski dio ima znatno blažu i za život ugodniju vrstu klime. Izuzetak je jugozapad u kome dominiraju suhi stepski i pustinjski klimati. Hidrografski je najbogatiji sjeverni dio Bolivije kojim protiču rijeke: Madre de Dios, Beni, Mamore, Itonamas, Guapore i dr, a sve one pripadaju slivu Amazona. Među jezerima je najveće i najpoznatije jezero Titikaka, koje se nalazi na granici sa Peruom. Poznato je i jezero Poopo u unutrašnjosti visoravni Altiplano. Najplodnija tla se nalaze na riječnim naplavinama u istočnom podnožju Anda, kao i na mlađim vulkanskim stijenama na visočju. Vegetacija je prašumska na sjeveru, savanska na istoku, a na visočju je pretežno stepska i polupustinjska, iako se i šume mogu naći sve do 6000 metara nadmorske visine.

Historijski razvoj Bolivije je sličan kao i kod većine latinoametičkih država. Od II stoljeća se na ovom prostoru razvijaju indijanske civilizacije, a u XIV stoljeću Inke uspjevaju pokoriti dotad dominantna plemana Ajmara. Ipak, vrlo brzo dolazi i do sloma carstva Inka uslijed dolaska španskih kolonizatora. Španci teritorij današnje Bolivije naprije tretiraju kao dio kolonijalnog potkraljevstva Peru i nazivaju ga Gornji Peru, a zatim kao dio potkraljevstva Rio de la Plata. Zbog bogatstva srebrom, ovdje se doseljava relativno veliki broj Evropljana. Krajem XVIII stoljeća u cijeloj Latinskoj Americi dolazi do nezadovoljstva njenog stanovništva zbog loše španske vladavine i pobune pod vodstrvom venecuelanskog generala Simona Bolivara, po kojem će Bolivija i dobiti ime. Bolivija dobiva nezavisnost 1825. godine, a prvi predsjednik postaje Antonio Jose de Sucre. Zbog smanjenja proizvodnje srebra tokom XIX stoljeća, sve više dolazi do ekonomsko-političkih kriza. U ratu sa susjednim Čileom Bolivija gubi pustinju Atakamu i izlaz na Tihi okean, a tokom 30-tih godina XX stoljeća i značajan dio Gran Čaka u ratu sa Paragvajem. Nakon poraza u ovom ratu situacija postaje sve nestabilnija na unutrašnjem planu. Na vlasti se smjenjuju različiti diktatori, a intenziviraju se problemi indijanskog stanovništva, kao i radnika koji su zahtjevali svoja prava. Pokušavajući pokrenuti socijalističku revoluciju u Boliviji, legendarni Che Guevara je ubijen 1967. godine. Ekonomska kriza je ipak ublažena u posljednje dvije decenije prošlog stoljeća, čime su se političke prilike donekle stabilizirane, iako i dalje bolivijska država ima značajnih problema različite prirode.

Bolivija je uređena kao plurinacionalna država, na čijem se čelu nalazi predsjednik. On je ujedno i glavni nosilac izvršne vlasti. Na toj funkciji se trenutno nalazi Evo Morales, prvi bolivijski predsjednik indijanskog porijekla. Zakonodavnu vlast predstavlja dvodomni parlament. Službeni glavni grad je Sucre, ali vlada ima sjedište u La Pazu. Službeni jezici u Boliviji su španski, kečua, ajmara, te još 34 autohtona indijanska jezika. Boliviano je službena valuta. U administrativno-političkom pogledu, teritorija Bolivije je podjeljena na 9 departmana. Prema posljednjem popisu (2001. godine), Bolivija ima oko 8 miliona stanovnika, ali s obzirom na relativno visok prirodni priraštaj, procjene kažu da bi danas ova država mogla imati oko 10 miliona stanovnika. Ovo je vrlo rijetko naseljena zemlja, sa manje od 10 stanovnika po kilometru kvadratnom. To se prvenstveno odnosi na nizijske predjele na istoku, dok na Altiplanu živi oko 2/3 stanovništva. 55% ukupne populacije čine narodi indijanskog porijekla, među kojima su najbrojnija plemena Kečua i Ajmara. Bijelci čine 15%, dok su miješani mestici zastupljeni sa oko 30%. Usprkos različitim reformama i dalje su prisutne velike socijalne razlike između bjelačkog i autohtonog indijanskog stanovništva. U vjerskoj strukturi stanovništva, 78% otpada na rimokatolike, dok su većina ostalih stanovnika protestanti. Kao i u većini drugih latinoameričkih država, stepen urbanizacije je relativno visok, a doseljavanje u gradove intenzivno, gdje danas živi oko 2/3 bolivijske populacije. Najveći grad je Santa Cruz u istočnom dijelu zemlje, koji ima gotovo 1,5 milion stanovnika. Ostali veći gradovi su La Paz, El Alto, Cochabamba, Sucre i dr, a oni su većinom smješteni na većim nadmorskim visinama. U ekonomskom pogledu, Bolivija je jedna od najnerazvijenijih država Latinske Amerike, što se odrazilo u velikom broju siromašnih. Ipak, zemlja je prilično bogata prirodnim resursima, među kojima se u prvom redu izdvaja zemni plin.

Fudbalska reprezentacija Bolivije je jedna od najslabijih južnoameričkih selekcija. Poznata je i pod nadimkom La Verde, prema tradicionalnoj zelenoj boji dresova. Reprezentacija djeluje pod kontrolom Bolivijskog fudbalskog saveza (Federación Boliviana de Fútbol - FBF), koji je osnovan 1925. godine, a u FIFA-u primljen godinu dana kasnije. Te godine su i odigrali prvu službenu utakmicu na Južnoameričkom prvenstvu (današnja Copa America) protiv već mnogo iskusnije reprezentacije Čilea u Santijagu, koja je bila i domaćin ovog takmičenja. Rezultat je bio 7:1 za Čile, a prvi gol u historiju za bolivijsku reprezentaciju je postigao Aguilar. Bolivijci su ubjedljivo izgubili i ostale utakmice na ovom takmičenju i time završili kao posljednji, peti na tabeli. Sličan ishod je bio na ovom takmičenju i sljedeće godine, kada su ipak ozbiljniji otpor uspjeli pružiti domaćinu Peruu, ali su i tu utakmicu izgubili sa 3:2. Već 1930. godine, Bolivija učestvuje na prvom Svjetskom prvenstvu, koje se održavalo u Urugvaju. Tu je igrala u grupi sa Jugoslavijom i Brazilom, te je izvukla poraz identičnim rezultatom 4:0 u susretima sa oba ova protivnika, čime je njihov nastup na prvenstvu bio okončan.

Nakon ovog SP u Urugvaju, Bolivija dugo nije igrala službene utakmice, sve do 1945. godine, kada se ponovo pojavljuje na Južnoameričkom prvenstvu, ali opet bez spektakularnih rezultata. Međutim, za razliku od ranijih prvenstava, na ovome su uspjeli da remiziraju sa Ekvadorom i Kolumbijom. Slične partije su pružali i tokom sljedećih nekoliko godina, sve do 1949. godine, kada su napokon pružili vrlo dobre partije i završili na 4. mjestu. Iako je na ovom prvenstvu doživljen i njihov najveći poraz u historiji (10:1 od Brazila), ostvarene su i prve pobjede u zvaničnim utakmicama. Prvo je savladan Čile sa 3:2, a zatim i favorizirani Urugvaj istim rezultatom, Ekvador sa 2:0, te Kolumbija sa 4:0. Na prvenstvu je briljirao jedan od najboljih bolivijskih fudbalera ikada, Victor Ugarte. Sljedeće godine je došao drugi nastup na Svjetskom prvenstvu, na kojem je sticajem okolnosti i čudnog formata, Bolivija odigrala samo jednu utakmicu u kojoj je deklasirana od Urugvaja sa 8:0. Nakon toga će proći mnogo vremena prije nego se ova reprezentacija ponovo kvalifikuje za SP. Tokom 50-tih godina, Bolivija češće nije učestvovala na prvenstvima Južne Amerike, nego što jeste, a i kad jeste, to su bili ispodprosječni rezultati. Međutim, 1963. godina će ostati upisana zlatnim slovima u historiju bolivijskog fudbala. Naime, tada je ova država bila domaćin Južnoameričkog prvenstva i tu je činjenicu iskoristila na najbolji mogući način. Prvenstvo su otvorili remijem 4:4 protiv Ekvadora, što se nije činilo kao spektakularan rezultat. Međutim, uslijedio je fantastičan niz od 5 pobjeda: 2:1 protiv Kolumbije, 3:2 protiv Perua, 2:0 protiv Paragvaja, 3:2 protiv Argentine i 5:4 protiv Brazila, čime je osvojena prva i zasad jedina titula kontinentalnog prvaka. Svoj doprinos na prvenstvu je dao i veteran Ugarte, ali je najbolji strijelac ekipe bio Maximo Alcocer. Nakon toga, bolivijski fudbal doživljava duži period stagnacije i opadanja, kada se sve do 90-tih godina reprezentacija nije uspjela plasirati niti na SP, a niti ostvariti spomena vrijedan rezultat na Copa Americi (kako se ovo takmičenje zove od 1975. godine).

Ako izuzmemo veliki uspjeh ostvaren 1963. godine, onda se 90-te godine prošlog stoljeća mogu smatrati za najuspješniji period bolivijske fudbalske reprezentacije. Najava uspona ove selekcije se desila u kvalifikacijama za SP 1994. godine u SAD-u, koje su otvorene velikom gostujućom pobjedom nad Venecuelom od 1:7. Nošeni na krilima još jednog velikog bolivijskog igrača Marca Etcheverrya, Zeleni su ostvarili 5 pobjeda zaredom u kvalifikacijskoj grupi, kada su pali i favorizirani Brazil i Urugvaj, a u domaćoj utakmici sa Venecuelom je ostvarena najveća pobjeda Bolivije u historiji. Bilo je 7:0. Završni dio kvalifikacija je bio lošiji, ali je Bolivijcima uspjelo da sačuvaju drugo mjesto u grupi i nakon 44 godine ponovo odu na SP. Međutim, tamo se opet nisu proslavili. Jesu pružili solidan otpor Njemcima, izgubivši minimalno 1:0, osvojili prvi bod na SP protiv Južne Koreje (0:0) i zabili svoj prvi gol na završnicama SP Špancima u porazu od 3:1, ali to im je bilo dovoljno samo za posljednje mjesto u grupi C. Ipak, tu nisu posustali. Sljedeće godine su na Copa Americi prvi put izborili četvrtfinale otkada se igra takav sistem ovog takmičenja. Za to im je bila dovoljna pobjeda nad gostima na prvenstvu, SAD-om, te remi sa Čileom. U četvrtfinalu su ispali od kasnijeg prvaka, Urugvaja, doživjevši poraz od 2:1. Dvije godine kasnije, 1997. godine Bolivija je ponovo bila domaćin Copa Americe, što im je zamalo opet donijelo titulu. Naime, koristeći prednost velike nadmorske visine stadiona u La Pazu, Zeleni su pobjedili sve tri utakmice u grupnoj fazi (Venecuela 1:0, Peru 2:0 i Urugvaj 1:0), potom izbacili Kolumbiju u četvrtfinalu (2:1), te Meksiko u polufinalu (3:1). Veliki Brazil predvođen Ronaldom je ipak bio velika prepreka u finalu, pa su se domaćini morali zadovoljiti drugim mjestom, nakon poraza od 3:1. Najbolji igrači Bolivije na ovom prvenstvu su bili opet legendarni Etcheverry, kao i Erwin Sanchez, koji se inače proslavio igrajući u portugalskoj ligi. Ovo prvenstvo je ujedno i bilo vrhunac uspjeha novijih bolivijskih generacija, nakon čega se ova selekcija ponovo vratila među najslabije fudbalske selekcije na kontinentu. Istina, drugom mjesto na Copa Americi im je obezbjedilo učešće na Kupu konfederacija 1999. godine, na kojem su remizirali sa Egiptom i Saudijskom Arabijom, te izgubili od Meksika. U kvalifikacijama za prethodna četiri Svjetska prvenstva, Bolivija je bila daleko od plasmana na završnicu, ali je znala prirediti neugodna iznenađenja većim favoritima, kao što su Brazil i Argentina. Ostaće svakako upamćena senzacionalna pobjeda nad Argentinom od 6:1 u proteklim kvalifikacijama za SP 2010. godine. U toj utakmici hat trick je zabio Joaquin Botero, još jedna legenda bolivijskog fudbala, inače njen najbolji strijelac svih vremena sa 20 golova.

Reprezentacija Bolivije svoje utakmice igra na stadionu Hernando Siles, koji se nalazi u La Pazu. Ovaj stadion ima kapacitet od 42 000 gledalaca i najveći je stadion u ovoj zemlji. Otvoren je davne 1931. godine i nazvan je po predsjedniku Bolivije, Hernandu Silesu Reyesu, koji je bio na toj poziciji od 1926. do 1930. godine. Na njemu svoje domaće utakmice igraju čak tri prvoligaša: The Strongest, Bolivar i La Paz. Ipak, ovaj stadion ima posebno značenje za fudbalsku reprezentaciju Bolivije, koja je na njemu ostvarila neke historijske rezultate. Tako se primjerice na ovom stadionu igralo finale Copa Americe 1997. godine, u kojem je Bolivija poražena od Brazila. Prije toga, u kvalifikacijama za SP 1994. godine, Bolivija je savladala Brazil na ovom stadionu, što je Kariokama bio prvi kvalifikacioni poraz u 40 godina. Također, stadion Hernando Siles je bio mjesto radnje već spomenute senzacionalne pobjede nad Argentinom od 6:1 prije dvije godine. Treba spomenuti i da je Bolivija većinu utakmica 1966. godine kada je osvojila Južnoameričko prvenstvo igrala ovdje. Međutim, ovaj stadion spada među najkontraverznije stadione u svijetu. Naime, lociran je na nadmorskoj visini od čak 3637 metara, čime spada u najekstremnije profesionalne sportske terene u svijetu, kada je u pitanju nadmorska visina. Na ovu činjenicu su imali primjedbe mnogi bolivijski protivnici, čiji se igrači nenaviknuti na ovakve uslove brže umaraju igrajući na ovom terenu. Zbog toga je FIFA 2007. godine donijela zabranu igranja kvalifikacijskih utakmica na nadmoskim visinama preko 2500 metara. Bolivijci, direktno pogođeni ovakvom odlukom, protestovali su protiv ovakve odluke, tvrdeći da su time diskriminisani i oni, ali i druge države smještene u Andima (kao npr. Ekvador), u čemu su dobili i Maradoninu podršku. Na kraju je FIFA ipak popustila i dozvolila Bolivijcima da igraju svoje domaće utakmice na ovom stadionu u La Pazu.

A sada bi red bio da kažem nešto i o najjačoj fudbalskoj ligi Bolivije, ali moram iskren da budem i kažem da je prilično komplikovana, tako da nisam u potpunosti razumio njihov sistem. Službeni naziv ove lige je Liga de Fútbol Profesional Boliviano. Iako se fudbal u Boliviji igra gotovo od početka prošlog stoljeća, profesionalna liga je formirana tek 1977. godine, a prvi šampion ove lige je bio klub iz La Paza The Strongest. U dosadašnjoj historiji nijedan klub nije napravio totalnu dominaciju, pa tako ne postoji klub koji je uvezao tri titule zaredom. Ipak, jasno je da je najtrofejniji bolivijski klub Bolivar iz La Paza sa 17 osvojenih titula, a prvi pratilac mu je također klub iz ovog grada, već spomenti The Strongest, koji ima 7 titula. Najuspješniji klubi izvan La Paza su Jorge Wilstermann (5 titula) iz Cochabambe, te Blooming (5 titula) i Oriente Petrolero (4 titule) iz Santa Cruza. Titule državnog prvaka su još osvajali San Jose, Real Potosi, Universitario i Aurora.

Bolivija ima tri predstavnika u Copi Libertadores (južnoamerička liga prvaka), ali klubovi iz ove države nikad nisu ostvarili neki značajan uspjeh u ovom takmičenju, kao što je plasman u polufinale ili finale, a o osvajanju titule da ne govorim. To jasno govori da je ova liga uz venecuelansku najslabija u ovoj FIFA-noj zoni. Ipak, Bolivar je jedan od klubova sa najviše nastupa u ovom takmičenju, a Bolivarov bivši igrač Vladimir Soria je treći po broju nastupa među igračima. Ipak, u Copi Sudamericana, takmičenju koje se igra od 2002. godine i koje je južnoamerički pandan Europa ligi, Bolivar je ostvario nešto zapaženiji rezultat kada je 2004. godine došao do finala tog takmičenja, ali je u njemu izgbio od Boca Juniorsa.

Bolivar je i aktualni prvak Bolivije. Protekla sezona se igrala samo tokom proljeća, kako bi bolivijska liga mogla preći na sistem igranja jesen - proljeće. Liga je imala 12 klubova učesnika, koji su međusobno odigrali 22 kola. Bolivar je na kraju slavio u vrlo napetoj završnici sa 2 boda prednosti u odnosu na Real iz Potosija. Ova dva kluba su obezbjedila učešće u Copa Americi naredne godine. U Copa Sudamericani će igrati trećeplasirani Oriente Petrolero. Dva posljednja mjesta su zauzeli Real Mamore i La Paz, ali niko nije ispao iz lige. Ipak, napadač Reala iz Mamorea, Argentinac Juan Maraude je bio najbolji strijelac lige sa 19 golova, što predstavlja skoro 3/4 golova njegovog tima. U sezoni koja se trenutno igra, liga je podjeljena u dvije grupe po 6 timova, iz kojih će po tri najbolje plasirana igrati na proljeće ligu za prvaka, a po tri najlošije plasirana ligu za opstanak. Relativno je izvjesno da će u ligi za prvaka igrati Real Potosi, Bolivar, Universitario, Oriente Petrolero i Aurora, dok će šesto mjesto u toj ligi biti odlučeno između klubova The Strongest i Nacional Potosi. U minuloj sezoni Cope Libertadores, bolivijski klubovi nisu ostvarili značajan uspjeh. Bolivar je ispao u pretkolu, Jorge Wilstermann je bio zadnji u svojoj grupi, a Oriente Petrolero predzadnji u svojoj, koji je koliko-toliko osvjetlao obraz Bolivijcima sa pobjedom nad brazilskim Gremiom od 3:0.

Sezona 2011


Prvak: FC Bolivar

A sada se ponovo vraćam reprezentaciji i to na sadašnji igrački kadar. Prvo treba reći da na nekoliko ključnih pozicija u bolivijskom timu igraju stariji, iskusni igrači, koji će vjerovatno moći izgurat ovaj ciklus, ali je evidentna potreba za traženjem mlađih kvalitenih snaga koje će uskočiti na njihovo mjesto već tokom naredne dvije do tri godine, a ako rezultati nastave da budu ovako blijedi, onda se ta smjena generacija može očekivati i ranije. S obzirom na već istaknutu konstataciju da bolivijska liga spada među najslabije u Južnoj Americi, činjenica da većina reprezentativnih igrača igra u domaćem prvenstvu ne obećava baš mnogo kada je riječ o izgledima za uspjeh u ovim kvalifikacijama. Dakle, potrebno je ili unaprijediti ligu, ili izbaciti više igrača u kvalitetnije strane lige, posebno Evropu. Inače, većina igrača dolazi iz klubova Bolivar i Oriente Petrolero, ali ih dosta ima i iz drugih domaćih klubova. Tek nekoliko igrača igra u inostranstvu, i to u ligama Portugala, Španije (Segunda), Ukrajine, Argentine, Kolumbije i Kine. Zanimljivo je da je više igrača u toku svoje karijere igralo i u Izraelu, ali to trenutno nije slučaj.

Na golu stoji relativno pouzdani golman Arias, koji inače nastupa za špansku Cordobu. Zadnja linije je najiskusniji dio tima. Štoperski dvojac čine internacionalci, dva Ronalda, Raldes i Rivero. Ronald Raldes je i kapiten reprezentacije, s obzirom da je njen član već 10 godina, tokom kojih je ubilježio 63 nastupa. Igra u argentinskom Colonu, dok drugi Ronald, Rivero, hljeb zarađuje u Kini. O lijevom beku Luisu Gutierrezu sam već ranije pisao, pa se neću sada ponavljat. Desni bek je možda i najkritičnija pozicija u reprezentaciji. Tu već dugi niz godina igra Lorgio Alvarez, ali je njegova karijera na izmaku, a zamjena u vidu ne baš mnogo mlađeg Vargasa nije baš najidealnije rješenje. Slično kao i na štoperu, i defanzivne zadatke u veznom redu obavlja iskusni dvojac, Walter Flores i Jaime Robles. Njih dvojica su bolivijska verzija Rahimića i Muratovića iz Ćirinog vakta. Obojica igraju u domaćoj ligi, za Bolivar, odnosno Auroru, a njihovi reprezentativni dani se polako približavaju kraju. Kao adekvatna zamjena za jednog od njih dvojice već se pokazuje Jose Luis Chavez. Kreativac u veznom redu, mladi Rudy Cardozo predstavlja veliku mladu nadu Bolivije. Trenutno igra za Bolivar, ali vrlo je moguć njegov skori dolazak u Evropi ili neku jaču latinoameričku ligu. Među ofanzivnim veznim, krilima i polušpicevima Bolivija ima širok spektar različitih igrača, ali moj neki zaključak je da je njihov učinak prilično skroman. Tu je prije svega Juan Carlos Arce, koji je nekada važio za veliku nadu bolivijskog fudbala, ali očigledno nije ostvario ono što se od njega očekivalo. Sada je čak i izgubio strartno mjesto u reprezentaciji. Tu su i veteran Escobar, zatim još jedna mlada nada od koje se dosta očekuje Jhasmani Campos (najskuplji igrač u bolivijskoj ligi), te igrač rođen u Brazilu Edivaldo Rojas Hermoza, fudbaler portugalskog Navala. Ako bi bar neko od navedenih igrača proigrao kako treba, vjerujem da bi se rezultati Bolivije značajno popravili. Na kraju, najveća zvijezda ove selekcije igra u špicu napada, a zove se Marcelo Moreno Martins, trenutno fudbaler Shakhtara iz Donetska. Njegov otac je Brazilac, a majka iz Bolivije. On je čak i igrao za mladu selekciju Brazila, ali se na kraju ipak odlučio da zaigra za Boliviju, možda i zbog činjenice da bi se bilo teže probit u Kariokama. Već četiri godine je član reprezentacije Bolivije, a tek su mu 24 godine. Najbolji je strijelac reprezentacije od aktivnih reprezentativnih igrača sa 10 golova.



Golmani:
C. Arias (29) - Cordoba (ESP)
S. Galarza (36) - Blooming
D. Vaca (32) - The Strongest

Odbrana:
R. Raldes (30) - Colon (ARG)
L. Alvarez (33) - Bolivar
L. Gutierrez (26) - Oriente Petrolero
R. Rivero (31) - Shenzhen (CHN)
E. Rodriguez (26) - Bolivar
C. Vargas (28) - San Jose
L. Mendez (26) - The Strongest
O. Anez (20) - Universitario

Vezni red:
J. Vaca (29) - Oriente Petrolero
W. Flores (32) - Bolivar
J. Robles (33) - Aurora
J. Campos (23) - Bolivar
M. Saucedo (26) - Vitoria Guimaraes (POR)
R. Cardozo (21) - Bolivar
J. Chavez (25) - Blooming
E. Rojas (25) - Naval (POR)
R. Segovia (26) - Aurora
A. Jimenez (25) - Guabira
L. Liendo (33) - Universitario
A. Melean (24) - Oriente Petrolero

Napad:
M. Moreno (24) - Shakhtar Donetsk (UKR)
J. Arce (26) - Oriente Petrolero
D. Cabrera (29) - Deportes Tolima (COL)
A. Andaveris (32) - Aurora
A. Pena (22) - Oriente Petrolero
P. Escobar (33) - The Strongest
G. Yecerotte (25) - Oriente Petrolero

Ako sam sve dobro shvatio i povezo, ovo bi trebala biti udarna formacija Bolivije:


Ronald Raldes (kapiten)


Rudy Cardozo


Marcelo Moreno Martins

Selektor reprezentacije Bolivije je Argentinac Gustavo Domingo Quinteros Desabato. Tokom svoje igračke karijere je bio odbrambeni igrač. Iako je rođen u Argentini i tamo počeo svoju fudbalsku karijeru, daleko veći trag je ostavio u Boliviji, pa je čak i igrao za ovu selekciju, između 1993. i 1999. godine. Kao fudbaler je počeo u argeninskom niželigašu Atletico Talleresu, ali sa 23 godine prelazi u bolivijski Universitario, nakon čega je u narednim godinama promjenio nekoliko klubova iz ove države. Najveći trag je ostavio u The Strongestu, nakon čega je i zaigrao za Boliviju. Potom se vraća u Argentinu, gdje potpisuje za San Lorenzo, a nakon nekoliko godina prelazi u Argentinos Juniors gdje završava karijeru 1999. godine. Za Boliviju je igrao u međuvremenu u 26 utakmica, a zabilježio je i dva nastupa na SP 1994. godine u SAD-u. U reprezentaciji je postigao jedan gol i to protiv Hondurasa u prijateljskoj utakmici 1993. godine.

Nakon igračke penzije počinje trenirati mlađe uzraste San Lorenza, a 2003. godine je zakratko uspio postaiti i trener prvog tima. Opet, i kao trener, ponovo prelazi u Boliviju, gdje preuzima klub Blooming, sa kojim već prve sezone osvaja državnu titulu i dobija status heroja. Nakon toga opet slijedi povratak u Argentinu, te nakon toga ponovo u Boliviju. U periodu od 2007. do 2010. godine vodi tri kluba: Blooming, Bolivar i Oriente Petrolero, sa kojima također pravi odlične rezultate u domaćem prvenstvu. U novembru prošle godine je preuzeo reprezentaciju Bolivije, i zasad mu ne ide baš najbolje. U 15 utakmica sa njim na klupi, Bolivija nije ostvarila nijednu pobjedu.

Za kraj bi trebalo reći nešto o aktuelnoj formi reprezentacije Bolivije, te njenim nastupima u ovim kvalifikacijama. Forma ove ekipe je izuzetno loša u posljednjih nekoliko godina, što se vidi i iz činjenice da nisu zabilježili pobjedu u posljednjih 19 utakmica, tj. od kvalifikacija za prošlo SP. Zanimljivo da su dvije posljednje pobjede bile one protiv Brazila 2:1 i Argentine 6:1, baš u tim kvalifikacijama. Ovim Bolivija dokazuje da može pobjediti baš svakoga, pogotovo na domaćem terenu, ali i da je mnogo češće sklona većim kiksevima. Zbog ove vrlo loše forme, Bolivija se prošlog mjeseca našla na 115. mjestu FIFA-ine rang liste, što je njen najlošiji plasman otkad ova lista postoji. Nakon ne baš uspješne ovogodišnje Copa Americe (remi sa Argentinom i porazi od Kostarike i Kolumbije), te niza loših predstava u prijateljskim utakmicama, Zeleni nisu imali mnogo razloga za optimizam u nadolazećim kvalifikacijama. Već prvo gostovanje je bilo možda i najteže, protiv zvanično četvrte reprezentacije svijeta, Urugvaja. Urugvajci su pokazali svu svoju raskošnost u napadu postigavši 4 gola, ali su golovi Cardoza i Martinsa ipak donekle sačuvali čast Bolivijaca. Ako se u Urugvaju i nije realno moglo očekivat ništa drugo osim poraza, druga utakmica na domaćem terenu je donijela veliko razočarenje. Bolivija je izgubila 1:2 i to primivši gol u zadnjim trenucima utakmice, od Falcaa. Inače, vrlo lijep gol na toj utakmici za Boliviju je postigao Flores, koji i nije tako često strijelac. U trećem kolu je Bolivija ponovo iznenadila Argentinu i to na njihovom terenu, čime se potvrdilo da Zeleni nikako ne leže Gaučosima. Bila je to jedna od onih utakmica u kojima je Argentina cijelu utakmicu napadala, ali lopta nije htjela ući u gol Ariasa, dijelomično zahvaljujući i tome što se Bolivija solidno branila. Bolivijci su zabili gol iz praktično jedine svoje šanse, kada je njen najbolji igrač Martins majstorski iskorstio grešku Martina Demichelisa. Ipak, Lavezzi je nekoliko minuta kasnije spriječio još veće iznenađenje. Ovaj bod iz Argentine je dao tračak nade da Bolivija ipak može nešto značajno učiniti u ovim kvalifikacijama, ali brzo prizemljenje je slijedilo već u narednom kolu, kada se desio gostujući poraz od Venecuele. Na tabeli Bolivija čvrsto drži fenjer sa samo jednim bodom u četiri utakmice, čime se već u startu kvalifikacija stavila u vrlo podređen položaj.



Urugvaj - Bolivija 4:2


Bolivija - Kolumbija 1:2


Argentina - Bolivija 1:1


Venecuela - Bolivija 1:0


Pozitivna stvar za Bolivijce je ta da su u prva četiri kola odigrali tri gostujuće utakmice i to protiv trenutno tri vodeća tima na tabeli južnoameričkih kvalifikacija. Ipak, da bi se aktivno uključili u borbu za prvih 5 mjesta koja ih mogu odvesti na SP, Bolivijci moraju izvest podvig, tj. počet pobjeđivat i održati takav kontinuitet, što je s obzirom na vrlo jaku konkurenciju prilično težak zadatak. Kvalifikacije se nastavljaju u junu sljedeće godine, kada Bolivija u dvije utakmice dočekuje Čile i Paragvaj, njihove najveće rivale, posebno ako se uzme u obzir historija i političko-teritorijalni odnosi. Oni moraju u obje utakmice pobjedit, ako misle da ostanu u trci za plasman u Brazil. Zatim do kraja sljedeće godine dočekuju još Peru i Urugvaj, te idu u goste Ekvadoru. U ove tri utakmice im trebaju bar dvije pobjede kako bi u posljednju kvalifikacionu godinu ušli sa realnim šansama. Ali dug je to period i pitanje je kako će se dotad razvijati situacija u bolivijskom fudbalu i reprezentaciji. Ako mlade nade stasaju u velike igrače u predstojećem periodu, mogli bi Zeleni doživjeti preporod... Al' otom potom... Ovim završavam ovaj mini serijal o Boliviji, bar zasad

cyprus, svaka cast fkt

Nevezano za temu pratil iko osim tebe Cyprus Slovačku ligu malo detaljnije?
Da se džabe ne otvara posebna tema povodom toga da se i ovdje malo raspravljamo

Pa da počnemo: 26 igraju Trenčin i Spartak Trnava
Istog dana Tatran Prešov i Nitra e ova bi tekma mogla biti dobra

Svaka čast Cyprus.

@normalac: Zašto bi ovdje raspravljali o Slovačkoj ligi?

Ma malo po koju riječ upravo zbog toga što nam ta reprezentacija slijedi u slijedećim kvalifikacijama 2014
a stvarno bi bilo bespotrebno otvarati temu posvečeno ovoj zemlji.....Malo analizirati usput

Ovo je isto kao da si to pokrenuo u temi o Ligi šampiona, jer su neki njihovi klubovi učestvovali u kvalifikacijama.

Jbg. ja samo kažem da nam slijede kvalifikacije protiv Slovačke i Grčke odmah poslije Lihtenštajna,jer upravo igramo protiv ove dvije selekcije odmah u gostima.A što se tiče klubova ne morao njima ni raspravljati