Forum Klix.ba

umjetnost wrote:Denis Dželić

Milost, for god's sake, milost...od ovoga dobijem kiselinu u zelucu.

Albert Huffstickler

Dont Ask The Angels How They Fly

Knowing there's only so much time,
I don't rejoice less but more.
Knowing how many things will now
not happen, I wish them Godspeed
and pass them on to someone
down the line. I honor my
regrets, the part of me that
never happened or happened wrong
and proceed on course though
the course is not known. Only
the end is known and some days
it's a comfort. We live on
love, whether it's there or
not and rejoice in it even in
its absence. If I had known,
I'd have come here better equipped -
but that's another one of those
things you can't change - as we
can't alter that part of us
that lives on memory, knowing
all the while that time is not
real and that what we are we
never were in the light of that
timeless place where we really
belong, have belonged always.
And what's left then is only
to bless it all in the light of
what we don't and will never
know or at least not here where
the light is only a shadow of
that light we almost see sometimes -
that light that's really home.


Albert Huffstickler
On my 69th birthday - Dec 17, 1996

Net-razgovor sa Ibrahimom Osmanbašićem, predsjednikom KNS-a
Autor: Info-KNS

Kriza liderske odgovornosti



Ibrahim Osmanbašić



INFO: Gospodine Osmanbašiću, može te li nam reći koje su najznačajnije aktivnosti koje je KNS realizirao u zadnjih godinu dana?

OSMANBAŠIĆ: Udruženje za kulturu-Novo Sarajevo (KNS) obično nakon učinjena dva koraka naprijed čini, često ne svojom voljom, jedan korak unazad. Diskontinuitet progresivnog angažmana je jedna od znakovitih karakteristika našeg društva i mi, htjeli ne hjeli, podliježemo logici općih aktuelnih društvenih tokovima. Borimo se da ne zapadnemo u trendovske besmislene trke, te, da nas ne obuzme apatija uslijed nemogućnosti i barijera koje nam stoje na putu da bi u većoj mjeri realizirali zacrtane ciljeve.

Spremamo se za „Četvrte novosarajevske književne susrete“ – koje sve više potvrđuju kvalitetom svoj međunarodni karakter; „Artfest“ – festival umjetničkog stvaralaštva mladih ove godine neće se organizirati, nakon dvogodišnjeg kontinuiteta; prva faza projekta „Euroorijentacije“ se uspješno privodi kraju, uz trogodišnji kontinuitet, tako da ćemo i ove godine imati reprezentativno predstavljanje naših mladih pisaca u saradnji sa mladim piscima iz Slovenije. Posebno je bitno učešće na ovogodišnjem „Sajmu knjige“ u Sarajevu gdje smo promovisali dvije kvalitetne knjige naših autora iz dijaspore u izdanju KNS-a, čime je otvorena nova mogućnost za budući rad u pogledu promocije književnog stvaralaštva – a što je ostvareno u saradnji sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sktor za iseljeništvo BiH.

Znači, KNS je do sad objavio 15 knjiga što je sigurno uspjeh s obzirom na naš društveni status i mogućnosti kojima raspolažemo.

Značajnim uspjehom smatramo i što podržavamo jednu novu i veoma talentovanu generaciju bosanskohercegovačkih mladih pisaca, od kojih mnogi imaju, ili pripremaju svoja prva izdanja. Po svojim ličnim iskustvima svjesni smo važnosti za mlade autore da njihovi radovi dođu u javnost i do objektivne i dobronamjerne kritike – jer to najdirektnije vrši snažan uticaj na formiranje i profilisanje mladih umjetnika. Uspostavljeni su brojni produktivni kontakti i saradnja sa našim autorima u dijaspori, koji su prepoznali u KNS-u pouzdanog partnera, što svakodnevno prerasta u prijateljstvo. Ta ljudska dimenzija nam je podjednako bitna kao i nivo umjetničke kreacije jer ti ljudi tamo u bijelom svijetu su u posebnom duhovnom stanju i neophodna im je i podrška i razumjevanje za njihov specifičan položaj i osjećaj domovine i svijeta.

Dakle, ono što mi držimo kao najveći uspjeh udruženja u proteklom periodu ne može se izraziti brojevima niti statistikom koja isključuje ljudska osjećanja koja su oslobođena kroz programe manifestacija kao i neformalna druženja sa prijatljima umjetničke kreacije.


INFO: Koliko ste zadovoljni podrškom društvenih struktura projektima i programima KNS-a?

OSMANBAŠIĆ: Naš cilj od početka je bio, i još uvijek je, da dođemo do nivoa samoodrživosti. Kroz utemeljene projekte koji se već par godina održavaju uz sukcesivnu programsku nadogradnju, a posebno kroz aktueliziranu izdavačku djelatnost, svakim danom smo bliže tom cilju, koji treba da unese jednu neophodnu dozu relaksiranosti pri radu na ovim delikatnim angažmanima. Ne možete biti imuni na frustraciju kada dođete u situaciju da trebate realizovati jednu međunarodnu manifestaciju a finansijska sredstva nisu vam na raspolaganju, te, objektivno ne možete održati planiranu dinamiku aktivnosti. Tu nastaje jedan ambis gdje se gubi svaka orijentacija – te dolazi do punog izražaja RIZIK LETENJA u kontekstu društvene afirmacije.

Svakako da smo zadovoljni saradnjom sa Općinom Novo Sarajevo, gdje imamo i kome da se obratimo i kome da kažemo to što mislimo, bez straha da će to biti pogrešno shvaćeno. Naša obraćanja su često veoma kritična – ali je to iz dobrih namjera u nastojanju da se otvore novi prostori za afimaciju umjetničkog stvaralaštva, kako na našoj matičnoj općini, isto tako i u gradu Sarajevu, te, u cijeloj BiH, a i van njenih granica – jer kultura i umjetnost su sfera ljudske slobode i kreativnosti i nepojmljivo je da tu postoje bilo kakve podjele ili barijere - od prostornih do idejnih – jer to je univerzalna kosmička supstanca duhovne naravi gdje se individualno prepliće i sjedinjuje sa općim.

Kantonalni budžet je pretrpio značajne restrikcije u odnosu na predhodni period, i nadam se da će se to u budućnosti promjeniti u korist kvalitetnih projekata koji afirmišu kreativne potencijale u Sarajevu, a i šire. Nastojaćemo da nađemo modalitete saranje na obostrano zadovoljstvo.

Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sktor za iseljeništvo BiH, je prepoznalo KNS kao ozbiljnog i konstruktivnog partnera u promociji književnog stvaralaštva pisaca iz dijaspore i očekuje se da se naša saradnja razgrana u budućnosti – jer su tek pokrenute aktivnosti u tom pravcu a mogućnosti su velike.

Gradske i federalne institucije za kulturu još uvijek ne akceptiraju naše angažmane i na tome treba ubuduće više poraditi da im se približe projekti KNS i prepoznaju opći interesi.

Dakle, mi smo generalno zadovoljni sa ukupnim odnosom pojedinih institucija prema KNS-a koje su u granicama svojih nadležnosti, kapaciteta i mogućnosti otvorene za dijalog i saradnju, ali nismo zadovoljni generalnim odnosom društva prema kulturi, a naročito prema aktuelnoj umjetnosti i umjetnicima. Naravno da tu egzistiraju i pojedinci koji su nedobronamjerni ili zalutali u sferu kulture i koji nanose opću društvenu štetu svjesnom opstrukcijom ili nekompetentnošću, ali to je cijena koja se plaća uslijed etabliranog sveukupnog društvenog iracionalizma – i ne želimo da se bavimo njima personalno već da konstruktivno djelujemo u domenu afirmacije kreativnih autora i njihovih djela – tamo gdje je to moguće, a da pri tome nismo uslovljeni da pravimo programske ili bilo kakve kompromise.


INFO: KNS postaje sve prepoznatljiviji u javnosti kroz uspješnu saradnju sa našim piscima iz dijaspore. U čemu je tajna tog uspjeha?

OSMANBAŠIĆ: Činjenica je da nam se sve više javlja autora iz dijaspore, ali ne samo pisaca već i drugih umjetnika, u želji da ostvarimo saradnju. U nekim slučajevima, nažalost, nismo u mogućnosti da pratimo sve ponude uslijed limitiranosti uvjetima u kojima udruženje radi.

Saradnja sa našim piscima iz dijaspore nije došla ni preko noći ni odjednom, već je plod vizije i višegodišnjeg kontinuiranog djelovanja udruženja na građenju mostova saradnje između autora van domovine i nas u BiH. U startu smo se našli ispred zastrašujućeg zida nepovjerenja koji su podigli neodgovorni kulturni mešetari u BiH i dijaspori. To je zid koji nije srušen jer je još uvijek veliki jaz između umjetnika u dijaspori i domovini – što nema nikakvo racionalno uporište niti opravdanje; zid je sazdan od ljudske sebičnosti, malodušnosti i iracionalnih ambicija; taj zid kreativne demotivacije plod je beskrupuloznosti nečasnih i neodgovornih ljudi čiji je interes da kontrolišu i kreiraju odnose na relaciji dijaspora-matica prema svom hiru i nahođenju. Mi se svakodnevno susrećemo sa poslijedicama bezosjećajnog odnosa prema kreativnim bosanskohercegovačkim autorima koji su, najčešće ne svojom voljom, danas u nekoj zemlji diljem svijeta, živjeći nametnuti azilantski život – koji je ispunjen unutrašnjim konfliktima i socijalnom neprilagođenošću. Sam sam proveo par godina van BiH poslije rata, a i mnogi naši članovi su boravili vani, neki manje neki više – što govori da smo mi u KNS-u veoma, veoma upućeni sa onim šta nosi život van domovine, te stoga, prilazimo autorima, prije svega, sa ljudske strane pa tek onda sa umjetničke, ili eventualno poslovne. Obično ako ne funkcionišemo kao ljudi, ako ne možemo naći zadovoljavajuću ljudsku komunikaciji – ne funkcioniše ni saradnja. Iskustvo nam govori da oni koji nisu zaboravili ko su i ne stide se odakle su – uglavnom su i kvalitetni pisci, a nije mali broj onih koji su, faktički, zaboravili svoj jezik a time i zasjenili svoj identitet. Umjetnik iz zaboravljene domovine i hibridnog duhovnog sadržaja – po nepisanom pravilu - ne stvara interesantnu umjetnost, ni za sredinu koju tek nastoji akceptirati, niti svoju domovinu kojoj nije određeno adekvatno mjesto u sferi duhovne spoznaje. Umjetnička kreacija je čisto duhovni akt i prenosi se u vidu opredmećenja paralelnog, individualnog, svijeta - koji je zbir ukupnog pojedinačnog ljudskog sadržaja. Umjetničko djelo mnogo govori o samom autoru jer to jeste njegov pouzdani duhovni negativ sazdan od životne empirije i intelektualnih spoznaja. Nijedna „umjetnička“ podvala nije uspjela nikad i nigdje – a mnogi autori, kako u dijaspori, tako i u BiH, žele kroz umjetnost, na neki način – pobjeći od sebe, ili se predstaviti drugačijim nego što stvarno jesu. Mi to odmah uočimo – i takvi autori nemaju našu podršku, ali, na sreću, više je onih koji u umjetničku kreaciju unose elemente svoga stvarnog identiteta i iskustva. Međutim, veliki je broj našim autora u dijaspori koji su tek odnedavno počeli da se na ozbiljniji način bave sa književnošću – i kod njih su često prisutni nedostaci elementarnog književno-stvaralačkog zanata. Zanat pisca se postepeno uči i to je proces kao i svaki drugi zanat, dakle, sticanje novih znanja i praktičnih iskustava, razgovor sa drugim autorima kao i sagledavanje kritičkog osvrta onih koji su upućeni u stvarno znanje u pogledu književnosti.

Dakle, ako tajne ima, u pogledu uspješne saradnje sa našim pisima u dijaspori – ona je zasnovana na tome što KNS insistira na saradnji utemeljenoj na kvalitetu-a-ne-kvanitetu u pogledu književnog stvaralaštva i afirmacije autorskog izražaja, pridajući podjednaku važnost i pažnju autoru kao i njegovom djelu.


INFO: KNS je bio prisutan na zadnja dva Kongresa SSDBiH. Kakva su vaša iskustva i zapažanja u kontaktu i saradnji, ako postoji, sa tom krovnom organizacijom bh-dijaspore?

OSMANBAŠIĆ: Savez svjetske dijaspore Bosne i Hercegovine (SSDBiH) je, bez daljnjeg, prekriven velom misterije. Sigurno da u budućnosti trebaju poraditi na tom veoma bitnom segmentu - TRANSPARENTNOSTI – koji, ipak, održava jednu negativnu tenziju što se može cirkularno osjetiti na samim kongresnim zasjedanjima. Ljudi su strpljivi – ali nije preporučljivo ispitivati granice kolektivnog strpljenja. Nadam se da će novoizabrano rukovodstvo, na nedavno održanom 5. Kongresu u Sarajevu, za dvije godine prezentirati spektar realiziranih konstruktivnih programskih ciljeva – a ne učinak mjeriti u pokrenutim inicijativama i formalnim aktivnostima koje mogu biti u djelokrugu bilo koje organizacije na bilo kom nivou. Sam naziv trebao bi da bude mjera specifične težine realiziranih aktivnosti – tako da neće biti lako novom rukovodstvu da odagna letargiju članstva i programsku monotoniju koja je odraz višegodišnjeg stereotipa. Možda je, pak, realnije razmišljati da kadrovska revitalizacija može unijeti atraktivne programske novine, tj. modalitet djelovanja u globalnom kontekstu, za šta su, u to nema sumnje, neophodni izuzetni individualni kvaliteti aktivista.

Dobro je što SSDBiH postoji i održava se na javnoj sceni, i to je sigurno pohvalno - ali djelim mišljenje onih koji smatraju da je inicijativa oko novog Ustav BiH – samo paravan da bi se prekrila programska neprofiliziranost i neučinkovitost. Na ovom Kongresu se nije ni raspravljalo o kulturi, u odnosu na predhodni kada je bio priređen okrugli sto na teme iz te sfere – što mnogo govori, bar nama koji smo prošli put imali priliku da razmjenimo mišljenje sa aktivistima koji u dijaspori djeluju na tom polju, dok ove godine to je izostavljeno iz programa Kongresa. Zašto? To pitanje nije nikako marginalno. Čini se da, baš, ta neizbalansirana, ili pak neracionalna, programska orijentacija otvara prostor za isključive stavove – koji se čine opravdanim; međutim, nisam siguran da ljudi koji u tim strukturama vrše funkciju predstavnika određene grupacije građana BiH u iseljeništvu imaju uopće svijest – šta to znači! Vjerovatno ne shvataju da su time navukli na sebe fundamentalne sjenke sumnje, čime se otvara pitanje o smislu i svrhi njihovih ukupnih angažmana – jer svako društvenokorisno, a i kreativno, pregalaštvo čovjeka svoje ishodište, a i uporište, ima u sferi kulture. U praktičnom kontekstu to zanači, a i predstavlja – da se kontinuirano zalaže za, recimo, ministarstvo za dijasporu ili kulturu, što je deklerativna aktivnost formalnog karaktera, a na šta se direktno i suštinski ne može uticati – a ignorišu se potencijali i kapaciteti naših umjetnika i kulturnih djelatnika koji djeluju u dijaspori i na šta se može direktno uticati. Forsiranje jednog a zanemarivanje drugog – je pitanje INTELEKTA i strateškog koncepta, i ne može biti predmet odlučivanja većine; već, baš, ta „legitimna većina“ kroz odnos prema kulturi pokazuje svoju doraslost poslu kojeg su se prihvatili i koji im je povjeren da rade u općem interesu. Dake, u odsustvu fundiranog KVALITETA, u strateškom ili općem programskom kontekstu, svakako da se zalazi duboko u carstvo iracionalizma – što se da uočiti kroz činjenice prezentirane kroz kongresne izvještaje.

Organizacije koje pretenduju da su funkcionalne u globalnom kontekstu, u odnosu na BiH i njene građane u i izvan domovine, takve previde sebi ne mogu dozvoliti – jer sigurno neće biti dugoročno uspješni u realizaciji željenih ciljeva. Ne može se graditi bez vezivnog tkiva – samo blokovima bez maltera - bez obzira koliko se neko trudio da objašnjava kako se radi o „specijalnim“ blokovima! Duhovna sfera ima funkciju vezivnog tkiva u socijalnom kontekstu – te, njenom marginalizacijom nužno se ulazi u carstvo improvizacije i iracionalizma sa nastojanjem da se bude učinkovit u globalnom socijalnom kontekstu. Naročito je to neshvatljivo kada to praktikuju organizacije koje djeluju u dijaspori, koje imaju-razlog-više da potenciraju kulturnu baštinu i umjetničko stvaralaštvo, a svojim restriktivnim stavom su od potencijalne prednosti stvorili svom javnom profilu nedostatak – što može biti kobno u dugoročnom kontekstu.

To donekle rasvjetljava prisustvo opasne doze isfrustriranosti koja lebdi oko SSDBiH – a ove izrečene konstatacije se mogu tumačiti na razne načine ali ne mogu se iz dobronamjernih razloga okrenuti u svoju suprotnost, tj. postaviti izvan konteksta konstruktivne kritike.

KNS bi želio da ima programskog partnera u organizacijama naše dijaspore – međutim do toga još ne dolazi i pored čestih kontakata i razmjene informacija, kao i otvorenih programskih ponuda sa naše strane. Sve je to još uvijek na razini formalne korespodencije i deklarativne podrške.



INFO: Kakva je saradnja sa našim organizacijama u Americi?

OSMANBAŠIĆ: Bez daljnjeg da Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) je jedna od najznačajnih organizacija koja djeluje u dijaspori. Takoreći, nalaze se na izvoru demokratije – i naša očekivanja od njihovog djelovanja nisu bez razloga velika. Njihova nedavna podjela na dvije istoimene organizacije može se shvatiti kao DIFERENCIJACIJA od koje se očekuje iskorak od retrogradne prema uzoritoj demokratskoj praksi - međutim, programska praksa tu predpostavku treba da potvrdi. Jedno je bez sumnje – da je podjela u KBSA, jer danas imamo dva KBSA, ostavila dubokog traga na globalne suštinske odnose u bh-dijaspori, tj. otvorila proces daljnje funkcionalne i programske profilizacije.

Činjenica je da KBSA u prvobitnoj formi nije uspio da preleti okean i značajnije se programski uveže sa drugim organizacijama bh-dijaspore, dok u novonastaloj situaciji ta volja je evidentna, pa i aktivnosti. Bez KBSA, na neki način, bh-dijaspora je obezglavljena jer SSDBiH je dominantno evropska organizacija i ne funkcioniše u značajnoj mjeri na globalnom nivou, a nije ni tajna da ni Australija ne korespondira na funkcionalnim osnovama u sklopu Saveza. Možda iz tih razloga je dinamizirana saradnja Sjeverne Amerike i Australije – međutim, bez programske usaglašenosti sa evropskom dijasporom, tu se gubi suštinska globalna praktična vrijednost. Ali to nije razlog za likovanje evropskih organizacija – jer programska funkcionalna osnova treba, a i mora, biti fokus organizacione svrsishodnosti, a i javne opravdanosti. Dakle, u neizbalansiranom organizacionom trouglu Evropa-Sjeverna Amerika-Australija je odgovor na pitanje – kolika je stvarna praktična moć bh-dijaspore? Još nije iznađen modalitet – kako prebroditi taj jaz kontinentalne zatvorenosti i programske saradnje u potencijalnim kapacitetima koji realno stoje na raspolaganju, dakle, na papiru, a nisu stavljeni u funkciju općeg dobra – kako same dijaspore tako i BiH.

Iz same kompleksnosti odnosa u samoj dijaspori, kako u pogledu formalnog organizovanja, a što se direktno odražava na programsku orijentaciju i profilizaciju – veoma je teško da pitanje kulture i umjetničkog stvaralaštva dođe u fokus jedne krovne organizacije, s obzirom da imaju diskontinuitet u sveobuhvatnoj materiji koja bi trebala da bude predmet sistematskog angažmana jedne tako deklarisane organizacije. Često ambicije značajno nadvisiju kadrovske kapacitete i materijalne predpostavke. Vjerovatno je to slučaj i sa KBSA, organizacije koja je nastvila kontinuitet od samog osnivanja, gdje aktuelni angažmani zasjenjuju strateška i vitalna pitanja – a gdje po svojoj naravi pripada kultura i umjetnost. Ne mogu u potpunosti da shvatim one koji govore da djeluju na njegovanju kulturne baštine, dakle, i bosanskog jezika, a zanemaruju žive pisce i njihova djela! I kad bih mogao da formiram mišljenje o takvom, dakako, fragmetarnom kulturološkom angažmanu – to se ne može opravdati u sklopu programske profilizacije jedne kontinentalne krovne organizacije – koja kaže da zastupa interese na stotine hiljada naših sugrađana. Zar među njima nema umjetnika niti kulturnih djelatnika? Možda je u tom zanemarivanju duhovne suštine i raskol po pitanju apstiniranja formalne registracije za glasanje na izborima – a o takvim stvarima niko javno ne govori. Pored toga što godinama pomno pratim aktivnosti KBSA meni nisu poznati njihovi projekti u sferi kulture i umjetnosti. Nadam se da će se to promjeniti i da ćemo mi u BiH imati priliku da se bliže upoznamo sa umjetničkim stvaralaštvom naših kreativnih autora koji stvaraju na tlu Sjeverne Amerike.




INFO: Na web-stranici KNS-a moglo se pročitati dosta informacija o aktivnostima KBSA, međutim u zadnje vrijeme tih priloga nema?

OSMANBAŠIĆ: Da, mi smo sa interesovanjem pratili aktivnosti KBSA jer je to veoma značajna krovna organizacija, i smatram da je uticaj te respektabilne organizacije na BiH veliki, pa usudio bih se reći, i od vitalnog značaja za opstojnost, kako Bošnjaka tako i BiH. Moja je mišljenje da takva organizacija, zbog praktične učinkovitosti, treba da u većoj mjeri bude prisutna u aktuelnim društveim zbivanjima u svim segmentima bh-društva, a ne samo da se za njih čuje kada je predizborna kampanja i oko pitanja posljedica agresije na BiH. Taj moj lični stav nije javno nepoznat i nije se promjenio.

Međutim, i pored tog eskluziviteta koji smo učinili prema toj organizaciji u otvaranju prostora da bi se bh-javnost šire upoznala sa njihovim veoma značajnim aktivnostima, nije došlo do programske saradnje – ni u kom praktičnom obliku. Postavlja se logično pitanje – da naša očekivanja nisu zasnovana na iluzijama da će do programske saradnje u sferi kulture ikada doći , bez obzira što u Sjevernoj Americi živi veliki broj kreativnih i produktivnih umjetnika, a koji su bez daljnjeg zainteresovani da imaju mogućnost za prezentaciju svoga stvaralaštva i djela u domovini? Nije nepoznato da su umjetnici mahom inspirisani, baš, svojom domovinom Bosnom i Hercegovinom. Šta je onda problem? Zašto se nešto ne poduzme da se ti ljudi, a javno se tvrdi da se zastupaju njihovi interesi, ne povežu programski sa domovinom? Ne mora to apriori biti KNS, već je bitno da ta književna djela, drame, slike i svo drugo umjetničko stvaralaštvo koje nastaje u Sjevernoj Americi u kreaciji građana BiH bude prezentirano u domovini. Zašto se to ne radi – ne znam, ali znam da KNS više neće gajiti nadu da će oko tog pitanja uspostaviti saradnju sa KBSA. Naš stav se neće promjeniti sve dok, eventualno, ne dođe do praktičnih pomaka u tom kontekstu u korist otvaranja afirmativnog prostora za naše umjetnike koji stvaraju u Americi, a posebno je to bolno što se mladi kreativci ne motivišu i stimulišu da se putem umjetnosti povezuju sa domovinom.

Dakle, tu je suštinski identična situacija u Evropi, Amerci i Australiji – i sve se svodi na direktne kontakte sa autorima, koje imamo i koji polako dobivaju sve veće dimenzije povjerenja i učinkovitosti. Žao mi je što te kontinentalne krovne organizacije nemaju udjela u promociji veoma značajnih umjetničkih djela koja nastaju u dijaspori, i žalosno je što su ti izuzetni kreativci zaboravljeni i prepušteni sami sebi, a oni stvaraju umjetničke i kulturološke vrijednosti koje čine naš prepoznatljiv i dostojanstven bosanskohercegovački identitet. Mi osjećamo potrebu da učinimo dodatne napore za te naše kreativne građane – i na ovaj način želimo i KBSA, kao i ostalim organizacijama naše dijaspore u svijetu, skrenuti pažnju da trebaju kroz svoje programske aktivnosti uključiti i segment promocije autorskih djela naših umjetnika iz dijaspore. Možda ovo nije najsretniji metod – ali mi nemamo na raspolaganju neke velike mogućnosti pri svom javnom djelovanju – te, smatram da će ovu poruku razumjeti svi dobronamjerni aktivisti u našoj dijaspori.



INFO: Početkom godine u javnosti se pojavila informacija o osnivanju Globalnog pokreta Bosne i Hercegovine, a u Inicijativni odboru su bili uključeni aktivisti iz Evrope, Amerike, Australije i BiH. Dokle se danas došlo sa tom inicijativom jer Vi ste izabrani za predsjednika odbora?

OSMANBAŠIĆ: Da, to je jedna značajna inicijativa i bilo bi dobro da i praktično zaživi, dakle, da bude u funkciji programskog ujedinjavanja građana BiH – bez obzira na mjestu boravka. Sigurno da bi jedna takva organizacija, programski i kadrovski kompaktna, pozitivno uticala na društvene odnose u BiH, a inicijativom za osnivanje GP BiH je ta potreba i aktuelizirana. Drago mi je da sam imao priliku da dam doprinos u skretanju pažnje javnosti u tom smislu. Međutim, i pored dobre volje – temeljna neizbalansiranost i akonceptualizam u radu te ekipe prinudio me je da odstupim od daljnjih angažmana – jer, nažalost izgleda da još nije naša kolektivna svijest na tom nivou da organizaciono djelovanje možemo funkcionalno i programski harmonizirati u cilju opće dobrobiti. Možda ta ideja ostaje za neke nove generacije.

Svjestan sam i štetnih javnih poslijedica koje su uslijedile nakon objavljivanja informacije da je odbor počeo sa radom, a na prvoj narednoj sjednici došlo do moje ostavke – jer ne želim biti dio nečega što je samo-sa-sobom-u-koliziji, te nema sklada između riječi i djela, dakle, ne mogu preći preko činjenice da se narušavaju usaglašeni dogovori. Svaki dogovor se može nadograditi, ili suštinski promjeniti – ali on se ne može narušavati prema individualnom nahođenju, kako se kome sviđa u pojedinom momentu. To je dno neozbiljnosti – i bio sam šokiran takvim odnosom. Mislim da ću ostati angažovan u sferi kulture i umjetnosti – jer je konstruktivan općedruštveni angažman veoma uslovljen – to je prije svega pitanje sistema, programa i osjećaja javne odgovornosti, a osim volje da se bude aktivan u tom kontekstu postoji i faktor urođenih afiniteta - sa čime se čovjek rađa i što se ne može naučiti u osnovi, već ako ta predispozicija postoji u čovjeku ona se može razvijati i nadograđivati. Dakle, ne može svako od nas sve raditi i biti u tome uspješan – već je činjenica da su neki za nešto rođeni, pa i predodređeni, na neki način, a pred njima su mnoge barijere nerazumjevanja od strane sredine u kojoj su angažovani.




INFO: Postoje informacije koje govore da se i dalje radi na realizaciji inicijative GP-a?

OSMANBAŠIĆ: To mi je poznato, i to govori mnogo o ljudima koji su tu aktivni – a ja sam im poželio sve najbolje sa željom da ne odustanu od te ideje jer je jedna GLOBALNA organizacija prijeko potrebna BiH – gdje se građani BiH neće dijeliti po mjestu boravka – na dijasporu i one koji žive u BiH. Ta formalna podjela je postala nepremostivi zid koji je suštinski podjelio građane BiH – a iz toga proizašla dvadesetogodišnja praksa sa serioznim programskim anomalijama čije devijantne poslijedice trpi bh-društvo.

Nije nepoznato ni mišljenje u samoj dijaspori da pojedini dugogodišnji aktivisti - samozvani LIDERI DIJASPORE - čine sve da taj JAZ ostane i da ne dođe do organizirane i harmonizirane sistemske saradnje patriota matice i dijaspore – utemeljene na realnim programskim osnovama, gdje bi se aktivizam naših građana proširio i na intelektualne i duhovne sfere iz domena interesa i angažmana naših građana u dijaspori širom svijeta, a ne samo svodio na političku interesnu sferu. Ne da je politika dominantna u angažmanu organizacija u dijaspori, već je ona JEDINA sfera kontinuiranog i stvarnog interesovanja tih struktura, sa specijalizacijom za visoku politiku – a na sve ostalo se gleda na krajnje ingnorantan način. Organizacije bh-dijaspore, koje se kriju iza općih interesa naših građana u dijaspori, a u biti samo su angažovani na pitanjima koja su u direktnoj vezi sa politikom - kao što su izbori i izlazak na izbore, zakonska rješenja i kadrovske kombinatorike u javnom sektoru - nemaju perspektivu u dugoročnom kontekstu, jer oni ne iznose činjenice koje govore da je veoma mali broj naših građana u dijaspori i uključen u njihove aktivnosti. Ekspertiza na tu temu nema.

Organizacije u dijaspori ne razmišljaju o građanima koji su u BiH ni u kom drugom kontekstu osim humanitarnom, niti daju mogućnost da građani BiH na bilo koji način imaju kontakt i mogućnost saradnje sa tim našim organizacijama, dakle, oni smatraju da su državne institucije adresa na koju trebaju da se obrate za svoje zahtjeve i smatraju ih adekvatnim partnerom za svoje programske ciljeve. Dakle - građani BiH se ne pojavljuju kao predmet interesovanja – a za posljedicu imamo da ih ne interesuju ni drugi nivoi ustrojstva države BiH, a ne pada im na pamet da razvijaju LOKALNU SARADNJU i direktno kontaktiraju sa građanima BiH. To je apsurd – i zato imaju apstraktne programske rezultate, otuđeni su od svojih članova, kao i onih koje tvrde da predstavljaju: pa kad dođu u BiH kukaju da ih institucije, mediji i političari ignorišu! Pri tom ne iznose činjenicu da programski permanentno ignorišu NVO-sektor i sa njim ne žele da razvijaju konstruktivan dijalog, a kamo li da grade saradnju. Samo neznatan procenat naših građana u dijaspori se interesuje i za taj izborni proces što im je u fokusu interesovanja – a što je relevantan pokazatelj njihove stvarne praktične učinkovitosti. Vjerovatno, ako bi im se to reklo u kontekstu aršina praktične efektivnosti da bi se našli uvrijeđenim – mada se radi o egzaktnim pokazateljima.

Za mene lično, neki od tih bivših, sadašnjih i budućih lidera iz dijaspore, sa i bez legitimiteta, više nemaju kredibiliteta da pričaju o BiH a kamoli da nekoga ili nešto predstavljaju - jer su pokazali da im ne korespondiraju RIJEČI i DJELA; da su daleko od toga da imaju svijest, želju i volju da OPĆI INTERES BIH stave ispred ličnih ambicija - što je identična dijagnoza i kod predstavnika u bh-strukturama... Možda je vrijeme za izbor i promociju lidera dijaspore novog profila, što važi i za lidere u BiH – jer očito da smo generalno u krizi liderske odgovornosti ulijed erozije javne etike i devalvacije univerzalnih vrijednosti, kako čovjeka tako i društva.


INFO: Kako vidite pojavljivanje novih političkih stranka na bh-političkoj sceni. Da li će one unijeti trendove koji će voditi racionalizaciji i sistemskom uređenju BiH?

OSMANBAŠIĆ: Sigurno da se u vodećim političkim strankama može vidjeti kadrovska monotonija, programska nedoslijednost i kadrovski elitizam, dok su sami lideri oslobođeni bilo kojeg vida odgovornosti, prije svega uživaju unutarstranački eskluzivini konfor što se prenosi u javni sektor u formi neuviđajnosti i arogancije. Dakle, u pitanju je etablirano liderstvo bez liderske odgovornosti – koje je evidentno preosjetljivo na kritičko mišljenje.

Novi stranački lideri – iznose praktične rezone bazirane na propustima i neučinkovitosti aktuelnih političara – a tek će se vidjeti šta će praktično sami uraditi, jer nije javnosti nepoznato šta ne valja u bh-društvu i šta bi trebalo činiti – već je misterija kako to praktično realizovati, dakle, ko je kadar da unese pozitivne trendove u BiH. Nova stranka otvara i nove nade, a tu je i neporeciva povjesna šansa, a možda i time, kako za Bošnjake, tako i za BiH, jedna od posljednjih prilika da se organizuju na RACIONALNIM osnovama, tj. da se javno usaglase riječi i djela, da javna obećanja, pesonalna odgovornost i programska učinkovitost budu u fokusu javne pažnje... Od nekih novih stranačkih lidera konstruktivniji pristup sa većom dozom etičnosti u javnom djelovanju nije bez osnove očekivati...

Međutim, ako ta gospoda isključi iz svojih stranake prvog koji pronevjeri neznatnu svotu članarine – i to javno obznane: IMAJU ŠANSU DA PRIDOBIJU POVJERENJE GRAĐANA, a ako budu to „interno“ riješavali – vremenom će se stopiti u sivilo nepotizma i mešetarstva. Ko misli da toga nema u stranačkim strukturama, i da toga kod njih neće biti – vara se. To ne rade aktuelni stranački lideri, a niti su to radili njihovi predhodnici – a kao posljedicu imaju nefunkcionalne stranačke infrastruktrure, koje su ustvari kopija iracionalnih i korumpiranih institucija društva, gdje se funkcije koriste za privatne potrebe – dakle, mahom nesavjesno obnašanje javnih funkcija i zloupotreba položaja, a ta ista pojava je rasprostranjena širom stranačkih hijerarhija, gdje, čak, to je kuriozitet – jer kad se dovoljno „olakšaju javne kase“ obezbjeđuje se stranačka i društvena moć – a odgovornost je nepoznanica. U tim i takvim strankama vlada ELITA, okoštala oligarhija, koja je obezbjedila svoja pokoljenja i svoje poslušnike – a pričaju o siromaštvu - što je licemjerstvo i dno ETIKE. Međutim, građanima se svakodnevno tovare nerješivi problemi na breme svakodnevnog života i stoga od KOPRENE EGZISTENCIONALNE ZABRINUTOSTI ne mogu sagledati sofisticirano ispletene mreže oko njihovih života – te nisu svjesni vještine sa kojom se njima manipulira od strane beskrupuloznih javnih djelatnika – kojima javni opći interes nije na spisku prioriteta angažmana, naravno – uz aminovanje od strane stranačkog rukovodstva. U biti, svi javni opći problemi su i stranački, ali to je praktično arena mudrijaštva i spletkarenja, te, i najsitnija pitanja su podjednako tretirana kao i najkrupnija. Tako da imamo, u biti – opću birokratsku paralizaciju – što ima za poslijedicu sistemsku nefunkcionalnost. Tako je od općinskog do državnog nivoa – niko ko nema direktan interes - dakle, korist - neće podržati neku inicijativu, projekat ili program od općeg interesa – jer je osnovni cilj: samopromocija! Banalnostima se decenijama blokiraju vitalni društveni interesi! Na formalnoj saglasnosti utemeljuje se politika – a što je u biti politikanstva, jer politika je nešto dijametralno suprotno od svođenja akutnih društvenih i životnih pitanja na formalizam. Dakle, inaugurisan je iracionalizam – zasnovan na korupciji, nepotizmu i svim drugim defektnim socijalnim pojavama. Slikovito izraženo – mi se klackamo nad ambisom već decenijama i bilo kakva „ozbiljnija slučajnost“ može biti kobna – jer ne postoji unutrašnje zdrave i organizovane društvene snage koje bi, eventualno, preusmjerile potencijalnu društvenu eroziju nesagledivog toka. U takvoj situaciji, bosanskohecegovački patrioti, a posebno Bošnjaci, trebaju da njeguju istančan osjećaj javne odgovornosti – jer pitanje njihove domovine je još na vjetrometini povjesne neizvjesnosti, a Bošnjaci nemaju rezervnu opciju po pitanju države – i njihova latentnost po pitanju tolerancije negativnih društvenih trendova je duboko iracionalna, te se očekuju adekvatniji praktični odgovori na sistemske i zakonske apsurde i nedorečenosti – jer koliko je uzorito što Bošnjaci imaju izuzetne pojedince, toliko je i kobno što imaju programski i kadrovski haotične i kontraproduktive organizacije.

U BiH je primarno i suštinski društveni problem broj jedan - pitanje političkih stranaka i njihovog funkcionalnog ustrojstva – jer se generirane i etablirane unutarstranačke protivriječnosti -međuljudske, kadrovske i programske – samo prenosi na javnu pozornicu i kroz njihovu iracionalnu praksu sav taj interni haos postaje općedruštveni problem. Kako će stranke napraviti funkcionalnu državu – kad su same nefunkcionalne, duboko ogrezle u nepotizmu i korupciji, programski nedoslijedne, kadrovski nekompetentne, podložne etičkoj eroziji a funkcioneri arogantni jer nemaju nikakav ozbiljan vid javne odgovornosti? To što praktikuju u svojim strankama samo prenose na javni sektor – stoga se rješenje ne nazire u dugoročnom kontekstu jer je formiranje političke stranke dugoročan proces – a samo zdrav politički faktor može praktikovati zdravu politiku. Mi imamo na sceni bolesnike sa najtežim socijalnim dijagnozama – na žalost, a propisane i preporučene terapije ne daju adekvatne rezultate, kako od strane unutrašnjih tako i od strane međunarodnih dobronamjernih faktora – jer sa ovom upuštenom i radikaliziranom javnom društveno-političkom scenom može se adekvatno boriti i dovesti u prihvatljive granice samo sa srazmjernim konstruktivnim i restriktivnim mjerama i intervencijama, a gdje nisu isključene i inovacije u cilju obezbjeđenja uzorite demokratske prakse.



Denis Dželić i Mersida Sadiković-Osmanbašić / Sarajevo 2010


INFO: Da li imate neku poruku za kraj ovog razgovora?

OSMANBAŠIĆ: Možda.. neke konstatacije... o kojima trebaju da razmišljaju oni koji žele unijeti pozitivnu energiju u BiH, a to je prije svega - da je ovo društvo još uvijek u fazi tranzicije, koja je neuobičajeno produžena zbog dubokih podjela i protivrječnosti u složenom bh-društvu; da tu općedruštvenu kompleksnu materiju ne treba pojednostavljivati već tretirati suštinu problematike; da se otvorena pitanja ne mogu izbjeći prolongiranjem, kao i da parcijalni angažmani ne mogu se umotavati u globalna pakovanja jer to nema smisla pošto izostaje praktičan učinak srazmjeran proklamovanim ambicijama; da marginalizacija pitanja dijaspore nije samo produkt indolentnosti institucija društva i nekompetentnosti bahatih činovnika već da i sama orgnizovanost dijaspore, kao i njihovi angažmani, bitno utiče na status koji imaju u bh-društvu; da kultura i produktivno umjetničko stvaralaštvo ne mogu biti isključeni iz globalnog konteksta po pitanju funkcionalnog uređenja društva jer samim tim vinovnici angažmana obznanjuju svoju nedoraslost tom vidu angažmana; i svakako, da nema opravdanja za izostanak otvaranja afirmativnog prostora za mlade kreativce na kojima će ostati da nastave da grade i urede BiH na principima uzorite demokratske prakse u skladu sa civilizacijskim normama.

Dakle, da bi iznudili respekt u demokratskom svijetu, i u njemu izborili primjereno mjesto, trebamo mi, koji smo angažovani u sferi konstruktivnog intelektualnog aktivizma, graditi predpostake za takav jedan poduhvat – a preduvjet za to je spremnost da se sasluša i analizira argumentovana kritiku, te, praktikuje unošenje veće doze samokritike pri javnom djelovanju. A to ustvari znači da se osnovano možemo nadati boljem – ako budemo radili na tome da i sami budemo bolji.


INFO: Gospodine Osmanbašiću, hvala za izdvojeno vrijeme za ovaj net-razgovor.

OSMANBAŠIĆ: Svako dobro.


KNS/ 25.05.2010.
www.kns.ba

Nesto sto golica u podsvijesti... by me



Mladjeg brata dobila sam kada sam imala dvije godine – sjecam se, sada vec maglovito, kako je stancic u kojem smo zivjeli bio prepun ljudi kojima vise nisam ja bila u centru paznje. Sada se smijem tom djecijem osjecaju ljubomore i „nepravde“ sto s nekim nepoznatim odsad moram dijeliti maminu ljubav. Niko mi ne vjeruje da se sjecam ovakvih stvari, no zbilja je tako... Kao da sada gledam tanani hodnik koji vodi do naseg stancica, vrata koja se otvaraju i tamo u uglu stoji veliki drveni krevetac u kojem sam do jucer spavala ja, a sada oko njega svi gugucu... Sjecam se starije tete iz komsiluka koja je imala mio glas i osmjeh i koja je jedina bila uz mene kroz cijelu farsu oko novog clana porodice... Od malena se sjecam cudnih detalja, pamtim i neke neobjasnjive osjecaje, a malo ko mi vjeruje... Ne trudim se ni objasniti ih, te to pripisujem svom cudnovatom i mastovitom karakteru.



Sjecam se da kada bi me poslali po nesto iz soba sa gornjeg sprata majkine stare kuce, prozimao bi me neki neobjasnjiv osjecaj i tijelom bi strujali cudni vjetrovi. Bjezala sam iz tih prostorija i nisam u njima voljela boraviti sama. Soba u kojoj sam najvise osjecala nesto cudno bila je soba mog rahmetli dede. Mozda je to djecija masta, a bila sam vrlo mastovito dijete, no slicni trenuci javljali su se i mnogo kasnije, tokom puberteta, a posebno jedan zapecatio je dio savrsenog perioda djetinjstva...



Mali davez zvani brat i ja dijelili smo sobu. Bila je prostrana i svijetla. Prozori su mi se najvise dopadali – u sredini zida bio je veliki prozor, uokviren bijelom, neokaljanom stolarijom, a sa strane, kao dva stita, lebdjela su dva manja prozora cije su se kvake cudno presijavale na suncu i s toga mi jedno vrijeme bile jako zanimljive. Kroz veliki prozor moglo se izaci (bili smo na prvome spratu), a okolo je bila mekana ljetna trava i miomirisi svedske sume koja je prosto mamila i zvala na djecije nestasluke. Tesko je bilo odoljeti bijelim ljetnim nocima, kad ti dusa spava, a tamo te nebo zove, mami te i smjesi se, dok se u deset sati navecer posljednji zraci sunca presijavaju na srebrenkastim drskama koje su bile otvor za avanture djece iz susjedstva. Ne precesto, jer generalno sam bila uzorno dijete, ali ponekad bi se probudio tek zaceti tinejdzerski bunt i ruka bi prosto sama klizila i spretno otvarala veliko okno, a noge, prvo lijeva, pa desna, tiho bi presle na onu zeleniju stranu, a zatim se izgubile u pobjednosnom trku kroz slobodu. Tada sam bila najsretnije bice na cijelom planetu! Nevino, iskreno i djecije sretna.



Jedno predvecerje sjedili smo brat i ja u nasem malom kutku raja. U kuhinji sam cula sigurni zvuk maminih ruku kako nesto mijese i prave, a iz dnevnog boravka dopirale su vijesti. Tata je bio kod kuce. Poceo se spustati mrak, lagan i nedodirljiv poput magle. Nisam ga se plasila. Zauzeta igrom i cudnim razmisljanjima koja su uvijek kovitlala mojom glavom poput kakvog vira koji sise sve sto se nadje blizu njega, sasvim sam se udubila u moj mali svijet kojem je rijetko ko imao pristup. Naglo sam pogledala gore, prema lijevom gornjem kutku ogromnog prozora i zastala. Srce je pocelo jako da tuce i kao nekada davno u gornjem spratu majkine kuce, javio se neki cudan osjecaj. Proletjelo je kao slika, kao obris necega sto sam poslije milion puta rekonstruisala u svojoj glavi. Ne, nije mi se prividjelo... ili mozda i jeste? Mozda sam prosto naglo podigla glavu i desio se neki cudni fizicki zakon pa su se sjene sa televizora prosto preslikale na mracnu povrsinu. Ne znam. Do danas ne znam sta se zbilo, no zastala sam. Ljudski obris je koracao prema napola otvorenim vratima iz kojih se prostirala upadna bijela svjetlost. Samo je koracao, tiho i mirno, s rukama nepomicno spustenih kraj tijela. Raskorak – to sam vidjela. I ljudski obris. Kako prolazi kroz poluotvorena vrata. I ta jaka svjetlost!

Trajalo je sve djelic sekunde, a onda se trznuh i podjoh sebi racionalizirati situaciju. Sve je to plod moje bujne maste i predpubertetskih hormona. Nista to ne znaci...



Otprilike sedam dana poslije dogadjaja kojeg nikom nisam prepricala, niti sam ga bas zaboravila, dozivjela sam svoj prvi ozbiljni gubitak u zivotu. Meni je bio ozbiljan, premda je drugima mozda bio smijesan. Moj mali pjegavi macak dozivio je nemilu sudbinu i prestao da dise. Uzrok nesreci sam bila ja – u raskoraku, u putu da otvorim kucna vrata nasao se na pogresnom mjestu u krivom trenutku...nisam ga vidjela...nisam znala...kako sam mogla i slutiti...?

Bol. Jaka i neumoljiva prozimala me i vristala sam iz petnih zila. Nisam znala da imam toliku snagu u sebi da mogu ispustiti toliki vapaj. Dah nije htio preko usana, a suze su bile nezaustavljive, poput srusene brane koju ne vrijedi popravljati jer bujica je prosto suvise jaka, suvise iskrena i neiskvarena. Pusti je da presusi, kao da mi je govorio neki unutrasnji glas. Pusti neka rijeka nosi sve, mozda ce sutra biti bolje, mozda kada zaspes i ujutro se probudis, mozda vise nicega nece biti... ni bola, ni nedostajanja, ni sjecanja, krivice... Mozda ce noc upiti sve i snovi istkati novo polje zelenila i prozore kroz koje cu moci iskakati i trcati koliko me noge nose? A mozda se necu ni probuditi...?



Trebalo je mjeseci da se oporavim od soka i nevjerice, od krivice i srama jer bila sam krivac samo ja. Moj vlastiti korak ugasio je jedan predivan zivot koji mi je donosio beskrajnu srecu, a sada i jednako golemu tugu. Dugo me na pomisao tog dana prozimala neopisivo hladna tuga i jecaji su sami nadolazili... Ukopali su ga, kazu, na savrsenom mjestu – proplanku s kojeg se vidio zalazak sunca. Nikada nisam otisla da ga vidim niti obidjem. Kasnije ce se pokazati da prosto ne mogu onima koje volim otici na vjecno pocivaliste. Prosto ne mogu...



Ne znam da li su uopce u vezi bila ta dva dogadjaja. Jedan je prosto mogao biti iluzija ili opticka varka, koliko god jaka osjecanja da je izazvao, a drugi prosto tuzna nezgoda. Mada, i danas se sjecam slike na prozoru. I sada kada sklopim oci vidim taj jasni odraz koji bljesti u spokoju noci. Je li sve slucajnost? Vjerovatno jeste. Sigurno nista od toga nije moglo biti povezano. Svijet zasigurno ima vecih briga od toga...



Desetak je godina poslije. Na drugom kraju Europe moj djed je na samrtnoj postelji, a kraj njega je moj otac. Dosao je na posljednji pozdrav i donio mu vodu sa vrela odakle je pio kada je bio dijete. Bila mu je to posljednja zelja.

Noc je i spavam cvrsto. Sanjam. I znam da sanjam. Snazan je osjecaj i neko je kraj mene. Vozimo se u automobilu koji isprva putuje sporo, a zatim ubrzava. Brzina me plasi, no ne prestaje, nikako da stane. Putujemo brzinom svjetlosti, a zatim okuka i provalija.... Kao lansirani iz rakete, kao da polijecemo, a ne tonemo; kao da je svjetlo, a ne mrak uvale... Budi me jak fizicki trzaj tijela i opet sam u javi. Znojna i umorna. Po navici pogled luta ka digitalnom satu cije brojke krvavo bljeste u tami noci i bez naprezanja ih odmah razaznajem. 05:15. Jos nije svanulo. Sjetim se onog sto me probudilo i udahnem duboko. Okrenem se i nastavim spavati.



Naredno jutro mama me budi i novi je skolski dan. Pijem kafu i jos uvijek razmisljam o snu, kao sto to i inace radim. Zvoni telefon. Prosto znam da je nesto lose jer niko nikad ne zove u pola osam da pita kako si. Tata je... Sa tuznim glasom govori da djeda vise nema... Umro je nocas u pet sati i petnaest minuta – zna to jer je bio tu kada je ispustio svoj posljednji dah. Mene prozima jeza i suze same naviru...



Je li sve slucajnost? Vjerovatno jeste. Sigurno nista od toga nije moglo biti povezano. Svijet zasigurno ima vecih briga od toga...

Ne znam pišem li na pravom mjestu, ali jako sam zainteresovana za različite konkurse i slične stvari u vezi kratkih priča. Volim pisati i pišem od djetinjstva, samo sam se tek u skorije vrijeme nekako odvažila slati i javno pokazivati svoje radove. Dakle, ako saznate ili čujete za neke konkurse koje bi mi mogli biti od pomoći, bit ću vam jako zahvalna!

maybelline wrote:Ne znam pišem li na pravom mjestu, ali jako sam zainteresovana za različite konkurse i slične stvari u vezi kratkih priča. Volim pisati i pišem od djetinjstva, samo sam se tek u skorije vrijeme nekako odvažila slati i javno pokazivati svoje radove. Dakle, ako saznate ili čujete za neke konkurse koje bi mi mogli biti od pomoći, bit ću vam jako zahvalna!

Pratite javne pozive na: www.kns.ba

Pozdrav

Gerald Stern

Lilacs for Ginsberg

I was most interested in what they looked like dead
and I could learn to love them so I waited
for three or four days until the brown set in
and there was a certain reverse curl to the leaf by
which in putting my finger on the main artery
beside the throat I knew the blood had passed on
to someplace else and he was talking to two
demons from the afterlife although it was
just like the mountains in New York State since there was
smoke in the sky and they were yelping and he was
speaking in his telltale New Jersey English
and saying the same thing over and over the way he
did when he was onstage and his white shirt was
perfect and the lack of air and the lack of light
aged the lilacs but he was sitting on a lily
in one or two seconds and he forgot about Eighth Street
and fame and cancer and bent down to pick a loose
diamond but more important than that he talked
to the demons in French and sang with his tinny voice
nor did he go on about his yellowing sickness
but counted the clusters and said they were only stars
and there were two universes entwined, the
white and the purple, or they were just crumbs or specks
that he could sprinkle on his pie nor could he
exactly remember his sorrow except when he pressed
the lilacs to his face or when he stooped
to bury himself in the bush, then for a moment
he almost did, for lilacs clear the mind
and all the elaborations were possible in their
dear smell and even his death which was so
good and thoughtful became, for a moment sorrowful.

Il' si čovek, ili nisi

Ova priča raste već prilično dugo u meni, ali nikako da je dovršim, nikako da njom kažem baš ono što sam zamislila. Ipak, poželeh da je danas objavim, žurila sam da je dovršim i zato ćete možda naići na gomilu grešaka i unapred se izvinjavam zbog toga.

Ovde napisano vam neće popraviti raspoloženje, čak može prilično i da ga pokvari - ovo tek kao malo upozorenje pre čitanja.

Na današnji dan je potpisan Dejtonski sporazum...

* * *

Kiša je padala svu noć, a jutro, trulo i lepljivo dolazilo je preteći. Denis samo na trenutak otvori oči, udahnu bol i ponovo se izgubi.

Dab dabdab, tu dab dab dabdab tu dab... Momci su udarali, Krivi se kezio iza svoje gitare, Moks je sklopljenih očiju basirao, a Dama je sedela na stepenicama, okrenuta leđima i pevala k'o vučice kad ugledaju mesec. Dab dabdab, tu dabdab, dabdabdabdabdab... On i bubanj bili su jedno - čovek i ogromno lupajuće srce. Onda je Dama ustala, hodala je unatraške i kad je već pomislio kako će se sudariti s nekim od njih, zaustavila se tik ispred njegovih činela, spustila dlanove na njih i pogledala ga izazivački: "Zašto me ne smeš?" Uvek je izgovarala tako blesave rečenice koje bi ga zbunjivale, a to joj je davalo nekoliko sekundi vremena da bude ispred njega. Pogledao je u Moksa, pa opet u nju. "On ima sebe", rekla je jedva pomerajući usne. "Znaš dobro da te obožava". "Onda ću dati da me sačine od gline, pa ću da mu se poklonim da me obožava." "Okrutna si"! "A ti si svezan", rekla je i odšetala se do svog mesta. Ponovo je pogledao prema Moksu i znao je da on zna.

Potom je negde nešto zatutnjalo, krov se raspadao iznad njihovih glava i teška kiša počela je da zabada ledene igle u njegovo lice umotano u bol. Denis se pomače i tiho zaječa. Pod prstima oseti mokru travu i blato. U daljini čuo se rafal, a kiša je neumorno bockala povređujući ga. Pokušavao je razbistriti misli, prizvati prethodni dan,... Trebalo je da noću krišom prođu kroz Mali Dol, ali naišli su na zasedu i tu je sećanje bledelo. Eksplozije, oštri mirisi, krik i još jedan krik i srce u grlu. Potrčao je i onda, kao da je najednom zakoračio u bezdan. To je bilo poslednje čega se sećao. Gde sad leži? Koliko je daleko od baze? Da li su blizu neprijatelji? A celo telo ga je bolelo, znao je da ne može pomeriti nijedan deo, znao je da će ovako sam, daleko od svi - umreti. Hteo je da zaplače, ali nije mogao i taj bol u njemu rastao je u ogromnu užarenu pečurku za koju je osećao kako će se jednom rasprsnuti, razbacujući ga u hiljadu delova. "Moram da se pomerim", ponavljao je u mislima. Skupio je sve što je još bilo živo u njemu za taj jedan jedini pokret. Bol je bio neizdrživ.

Dadadadadadadada da da dadadadadadadada da da. Sada je Dama stajala iza njega držeći mu ruke na ramenima, a on je udarao kao da ima čitav svemir u sebi. Posle su izašli, pa mu je Moks prišao i odvukao ga na stranu: "U redu je. Ona bira. Ako neko može da je usreći, zar bih ja mogao da i sam to ne želim?" Denis proguta nešto gorko i htede da pruži ruke, htede da ga zagrli, ali znao je kako bi to bilo pogrešno, a i Moks je već nestajao iza ugla.

Damin dah miriše na karamele s lešnikom i dok se privija uz njega, odjednom postaje svestan koliko je krhka. Treperi kao da joj je jako hladno i zabacuje glavu unazad otvarajući stazu njegovim usnama. Traži joj pogled, ali njene oči su zatvorene, dok joj se licem razliva crvena radost. Onda se najednom zgrčila i privivši se uz njega počinje da se trese. Bilo je to nemušto jecanje, u kom joj se telo ritmično trzalo i osećao je vrelinu tamo gde je bilo zagnjureno njeno lice. Zbunjen i bespomoćan, samo ju je držao, lagano prelazeći dlanovima preko njenih leđa i ljubeći joj kosu. Podigla je vlažno lice prema njemu: "Sutra odlazimo"... "Kuda"? "Moji žele da sklone brata i mene, kažu da je samo pitanje dana kad će i ovde prsnuti varnica". "Veruješ da hoće"? "Ne, kad vidim nas četvoro u bendu.. Ne mogu da zamislim tebe na jednoj, Krivog na drugoj i Moksa i mene na trećoj kako se želimo ubijati zbog ideja nekih bolesno pokvarenih umova". "A zašto onda ideš"? "Mama, znaš da moram zbog nje. A ti? Zar se ne plašiš da će te pokupiti i odvući na liniju"? "Da, ali... Kuda da idem? Pa i sama ne veruješ da bi se to i ovde moglo dogoditi?" "Ipak, nemirna sam noću dok slušam neke pesme sa ulica. Te pesme i te glasove sanjam."

Kiša je opet počela, Dama mu mokrim prstima lagano dodiruje lice.

Neobično topli i vlažni prsti.

Svest mu se opet poče bistriti, čuo je lepršanje krila i veselo cvrkutanje ptica uzbuđenih jutrom. Nešto toplo i vlažno mu je dodirivalo lice, onda je čuo prigušeno cviljenje i pre nego što je uspeo da otvori oči, znao je da ga njuška nekakav pas. Nedaleko se začuše krckavi koraci, zvižduk i: "Bela!" Od tog glasa nešto se u njemu razbi , strah, radost, tuga, olakšanje, sve se zakovitla i ta silina ga povuče nanovo u dubine.

Dum dam, dumdumdam du dam dumdumdam dumdamdamdamdumdamdamdaaaammm. prašili su te noći kao nikad, izbacujući nagomilan bes, strah, nemir i strast... Dama je otišla, nije se više nikom javila i njih trojica su ćutali o tome kao da je sve po starom, kao da će Dama svakog časa da utrči i razbaca svoj smeh po njima. Sada je pevao samo on:

"Ljeti prolijeće na tisuće ždralova

U prvom sutonu jedan od njih

Skida prsten sa zelene naranče

Predah između ratova

Zašto uzdisu stasale djevojke

Poljupce ionako nitko ne broji

Olovni kovčezi noseni maticom

Kriju šarena odlicja

Ili je nemir ili je strast...

Ima tog ovdje isuviše"...

Urlao je zajedno sa uplašenom gomilom dečaka i devojčica koji su tako ignorisali sopstveni strah, koji su tako odbijali da priznaju kako su već nasamareni, kako su već osuđeni da budu žrtvovani nakaznim bogovima u ime ko zna koga i ko zna čega.

"Ima tog ovdje, ima tog ovdje isuvišeeeee"

vulkan je žario u njegovim grudima izbijajući na usta uobličen u vrisak.

Zamirisao je dim cigarete, osećao je prijatnu toplinu i znao je da više ne leži u blatu. S mukom je odlepio teške i bolne očne kapke ugledavši istog časa pred sobom leđa nekog čoveka u neprijateljskoj uniformi.

"Znači, to je to." pomislio je hladno, pomireno. Nije želeo da pravi scenario u sopstvenoj glavi, od toga samo postaješ slabiji i manji. Ne možeš ništa izbeći, promeniti, doći će ono što mora da dođe.

Čovek ispred njega se naglo okrenu i pogledi im se ukrstiše: "Denis, budan si?" Zurio je u lice sivo od prašine, obraslo višednevnom bradom i nije ga prepoznavao, a opet taj glas. "Ne prepoznaješ me Den?" "moks" prošaptao je glasom hrapavim od dugog ćutanja. "Da, pronašao sam te srećom ja. Zapravo, pronašla te je Bela." "Gde smo sad?" "U mojoj vikendici." "Gde su tvoji?" "Koji moji, Den? Misliš na Krivog, Damu?" "Mislim na one čiju uniformu nosiš." "Jebi se Denise! Ja nisam imao izbora, nisam mogao otići! Ostalo mi je da obučem uniformu i jedino što sam mogao da biram bilo je da budem zver ili da čekam na noć kad ću možda spasiti jedno prijateljsko dupe"! "Oni ne znaju da sam ovde"? "Naravno da znaju i sad će doći da te odvedu, a ja ću da se radujem jer ću napokon da se osvetim onom koji mi je uzeo sve što sam voooleeeeooooo! Jebi se Den! Jebi se Den! U šta si se to pretvorio? Zar misliš zato što te je ona volela ja sad želim da te ubijem? Zar ne znaš da sam te zbog nje još samo više zavoleo, jer voleo sam sve što je volela ona!" "Gde je Dama"? "Gde je?! Gde je?!! Vidiš, možda ipak možda stvarno imam razlog da te ubijem Denise! Jer, tvoji Denise, tvoji su je"... I tu se slomio... Denis je bespomoćno zurio u prijatelja, u njegove skupljene šake kojima je pridržavao lice. Hteo je da se pomeri, ali udovi ga nisu slušali. Nova spoznaja se sporo uvlačila u njegovu svest, mučnina je bila brža...

"Mooooks! Šta se dogodilo s Damom"?

Čuo je sopstveni glas prigušen pamukom izmaglice što je navirala odasvud, gušeći ga omamljujućom belinom.

Kad se sledeći put probudio, ugledao je Moksa nagnutog nad sobom: "Denis!" "Mhm", to je sve što je uspeo da protisne kroz slepljene glasne žice. Moks ga je snagom, samo njemu svojstvenom, lagano podigao u sedeći položaj, nameštajući jastuke iza njegovih leđa. "Našla se jedna kesica sa supom, pa sam ti skuvao." Ugodno je mirisalo na slanu tečnost. Denis veći deo svog tela uopšte nije osećao, ali iglice ispod kapaka ga nateraše da zatrepće ubrzano nekoliko puta. Dok mu je Moks prislanjao šolju sa supom na usne, gutao je halapljivo, proživljavajući putanju svakog novog gutljaja sve od usta do zgrčene utrobe. "Znaš, sad me podsećaš na one matorce iz Lakijeve priče kad ih je čuvao u Nemačkoj! Ovako ih je hranio k'o ja tebe sad, deda moj!" Bio je to bedan pokušaj da u celu situaciju unese zrno humora, bedan za svakog ko je kao on poznavao Moksa. Ipak, osetio je navalu smeha iz sebe, nešto kao postraumatska reakcija na stres, zagrgoljio je i ramena su počela nekontrolisano da se tresu. pogledali su se i više nije bilo pomoći.

Iznenada, vrata se otvoriše s treskom i u sobu nahrupi omanja grupa vojnika s puškama na gotovs. Na trenutak smeh im se zaglavio u grlu, pogledali su se, razumeli su se i obojica su ponovo prasnula. "Jeste vas dvojica normalni", začuo se odsečan i leden glas. Polako su se zaustavljali, brišući oči. "jesi ti onaj muzikant?" "Da." "Rasporedili su nas ovde da prenoćimo, a usput češljamo okolinu! Noćas smo ih razbili, mada su neki uspeli da pobegnu i sad ih lovimo!" "Aham, javili su mi to." "A ko ti je taj"? "Ranjen je prethodnog dana, a ja sam ga pronašao. Već sam javio i sutra dolaze po njega." "Nisu nam ništa rekli o tome." "Paaa... Zašto bi vam i rekli. U moru drugih važnijih stvari, on je zanemarljiv." Krupan čovek se približi Denisu, zagleda mu se prodorno u lice i naglo se trže unazad. Besnim pogledom ošinu Moksa i onda uperi pištolj prema krevetu: "Čuvaš skota! A?! Je l' znaš da za ovo mogu da te streljam muzikašu?! No, o tome

ćemo posle, najpre da napravim promaju u glavi ovom smeću ovde!" Denis i Moks se pogledaše još jednom i znali su da čuju isto - jedva čujno nadolazeća zvona... "Ostavi ga na miru". Moksov glas je bio miran, bez ijednog titraja. "Vidi đubre narkomansko! Zašto li ti braniš ovakve, a možda ti je baš on malu"... Nije dovršio rečenicu, jer mu je Moks sjurio pesnicu u bradu. Onda su usledila dva pucnja...

Bela je celo pre podne bespomoćno zavijala, uzaludno ližući čas jedno čas drugo nepomično lice, a kroz širom otvorena vrata dopirali su odjeci sveta koji je i dalje bestidno postojao...



(U priči je korišten tekst jedne od pesama grupe Azra "Nemir i strast")

http://www.esnips.com/doc/6e3ee932-6ea4 ... r-i-strast

Objavio Slobodna u 21. novembar 2007 21:52:00 | 32 komentara

izvor: http://slobodna.mojblog.rs/arhiva-11-2007.html

Sve sam sad shvatio: Leonid Savljevič je Nemac. On čak ima i nemačke navike. Pogledajte ga samo kako jede. Ma pravi Nemac, nema šta! I po nogama mu vidiš da je Nemac.
Bez hvalisanja mogu da kažem da dobro primećujem stvari i da sam inteligentan.
Evo, na primer, ako uzmemo Leonida Saveljeviča, Julija Berjozina i Voljfa Erliha i stavimo ih sve na crtu, možemo da kažemo: "jedan drugom do uveta".
Po meni, to je inteligentno, zato što je pomalo smešno.
I svejedno je Leonid Saveljevič Nemac! Moram to da mu kažem, čim ga vidim.
Ne smatram sebe preterano pametnim čovekom, ali ipak ne mogu da ne kažem da sam pametniji od svih ostalih. Možda na Marsu postoji neko ko je pametniji od mene, ali na Zemlji nema takvih.
Eto, kažu da je Olejnikov mnogo pametan. A po meni, on jeste pametan, ali ne baš mnogo. On je, na primer, otkrio da ako napišeš 6 i okreneš naopačke - dobijaš 9. Po meni, to je glupo.
Leonid Saveljevič je u pravu kada kaže da je čovekov um - njegova vrlina. A ako nema uma, znači - nema ni vrline.
Jakov Semjonovič se ne slaže s Leonidom Saveljevičem i kaže da je čovekov um njegova slabost. A po meni, to je već paradoks. Zašto bi um bio slabost? Baš nasuprot! Pre će biti da je snaga! Ja tako mislim.
Često se skupljamo kod Leonida Saveljeviča i razgovaramo o tome.
Ako počinje rasprava, onda kao pobednik iz te rasprave uvek izadjem ja. Ni sam ne znam kako i zašto.
Svi me zbog nečeg gledaju s čudjenjem. Ma šta da uradim, svi misle da je to čudesno.
A ja se čak ni ne trudim. Sve nekako ide samo od sebe.
Zabolocki je jednom rekao kako je meni svojstveno da upravljam sferama. Verovatno se šalio. Nije mi bilo ni na kraj pameti.
U Savezu Pisaca me, ne znam zašto, smatraju andjelom.
Čujte, prijatelji! Stvarno, ne smete se tako klanjati preda mnom! Isti sam kao i vi, samo malo bolji.

D. Charms

Čuo sam ovakav izraz: "Hvataj trenutak!"
Lako je reći, ali je teško učiniti. Po meni, taj izraz je besmislen. I zaista, ne može se zahtevati nemoguće.
Tvrdim to sa potpunom sigurnošću jer sam sve to okusio na samome sebi. Hvatao sam trenutak, ali ga nisam uhvatio, i samo sam sat razbio. Sada znam da je to nemoguće.
Takodje je nemoguće "hvatati epohu" zato što je to isti taj trenutak, samo mnogo veći.
Druga je stvar ako kažemo: "Fiksirajte ono što se dogadja ovog trenutka." To je sasvim druga stvar.
Evo, na primer: jen, dva, tri! Ništa se nije desilo! Eto, fiksirao sam trenutak u kome se ništa nije desilo.
Rekao sam to Zabolockom. Njemu se to mnogo dopalo i ceo dan je sedeo i brojao: jen, dva, tri! I konstatovao kako se ništa nije dogodilo.
U tom poslu je Zabolockog zatekao Švarc. I Švarc se takodje zainteresovao za ovaj originalni način fiksiranja onoga što se dešava u našoj epohi jer, kao što znamo, epohu čine trenuci.
Ali molim da obratite pažnju da sam tvorac ovog metoda opet ja! Opet ja! Uvek ja! Pa to je neverovatno!
Ono što drugima uspeva s teškoćom meni polazi za rukom očas posla.
Ja čak umem i da letim. Ali neću o tome da pričam, jer svejedno niko neće poverovati.

Dušan Vasiljev

Čovek peva posle rata

Ja sam gazio u krvi do kolena,
I nemam više snova.
Sestra mi se prodala
I majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
Ne tražim plena:
Oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!

Ja sam se smejao u krvi do kolena,
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim,
I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
I onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov!

A danas mirno gledam kako mi željenu ženu
gubavi bakalin grli,
i kako mi s glave raznosi krov; -
i nemam volje – il nemam snage – da mu se svetim.

Ja sam do juče pokorno sagibo glavu
I besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu –
Ali je danas znam!

Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine klanja,
radi ovog svetog saznanja
što mi je donelo propast.

I ja ne tražim plena:
Oh, dajte meni još samo šaku zraka
I malo bele, jutarnje rose –
Ostalo vam na čast!

Bogdan Bogdanović (20 August 1922 − 18 June 2010)



http://www.bhdani.com/arhiva/91/tekst291.htm

Kakve su pičke na Jamajci? A vutra?
Piše: Petar Luković


Finally, nisam ni sumnjao: Jeremić je „sa zvaničnicima Jamajke razgovarao i o jubilarnoj konferenciji Pokreta nesvrstanih, koja bi, prema predlogu Srbije, trebalo 2011. godine da se održi u Beogradu“. To me je, Vuče, mnogo obradovalo: jedino što ne znam tko će glumiti druga Tita dok budete sadili stabla Đilasovih platana na Novom Beogradu – vi ili Tadić, mada već sumnjam da će vam lopatu utrapiti u ruke, Boris je kao rođen za bašte svih oblika, njemu raste i kad ne sadi!

Izuzetni ministre inozemnih poslova, da vam se odmah zahvalim: jutro mi je, nikako nećete razumeti, započelo tradicionalnom serijom pizdarija tako imanentnih vašoj dragoj Srbiji od koje mi se, pre nego što se in the morning umijem ili ubijem, spontano povraća na prazan želudac; jebiga, ministre, za razliku od vas koji se budite u Bogoti, a spavate u Kingstonu, sve vreme sam na Zvezdari, u Đilastownu, što je po minimalnim kriterijima depresije dovoljno da otvorim DS-B92 i pročitam vašu somnabulnu poruku: "Srbija računa na podršku Jamajke". I, odjednom, osećam se bolje. Nadrkano pozitivan, spreman za fight over Kosovo. Šteta što niste rekli: Srbija se brani na Jamajci.

Ovako, među nama, da niko ne čuje: jeste li vi makar malo pri svesti? Razumem, naravno: globtroterska opsesija da u vašem malom diplomatskom životu obiđete što više zemalja, iste animirate glede nesrećnog Kosova, budete šampion serijala „Food Safari“ i, uopšte, da glumite tvrdog Srbina do jaja koji nikad neće priznati da Srbija ima nekog južnog kosovskog suseda – onaj je macho element sabijen u vašu omalenu telesnu konstituciju, pod parolom mali, ali zajeban! Razumem, naravno: sa 180 cm ponašali biste se opuštenije, ume visina da zajebe mozak, naročito kad je mozak restovan, osetljiv na tropske temperature. Samo tako mogu da objasnim da ste nam iz dalekog reggae-Kingstona, Bob Marley & te fore, uputili poruke za brzu upotrebu nagle dijareje: „Srbija može da računa na nastavak podrške Jamajke u očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Ulazimo u presudnu fazu naših diplomatskih i pravnih napora da se izborimo za nove pregovore o Kosovu“.

Posebno sam, ministre, bio impresioniran vašom izjavom posle razgovora sa zvaničnicima Jamajke: „Vodiće se borba u Ujedinjenim nacijama (UN) za svaku zemlju i svaki glas“, najavili ste diplomatskim sopranom, izražavajući erektivno „zadovoljstvo što Srbija može da računa na nastavak podrške Jamajke“. U oblaku vutre koja vas je udarila, izjavili ste „da Jamajka započinje predsedavanje Karikomom, asocijacijom 15 država karipskog područja, od kojih je samo jedna priznala Kosovo“, što je stvarno mnogo bitno, bitnije od kvaliteta trave koja vas je suddenly zapahnula.

Kao ceremonijalni majstor uvlačenja u svako dupe koje Kosovo još nije penetriralo, izjavili ste, a vaš B92 sa analnim zadovoljstvom preneo: „U razgovoru sa zvaničnicima Jamajke izrazio sam zahvalnost na poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije i osnovnih principa međunarodnog prava“. Sručili ste im u lice, vi, hrabri čoveče! Da li ste sve vreme bili na kolenima ili ste zahtevali specijalni tretman za facial gang-bang?


Konačno, u osvitu poljoprivrednih plaža na SAO Jamajci, dodali ste za B92: „Jedna od tema razgovora bilo je i unapređenje ekonomske saradnje, posebno u oblasti poljoprivrede i turizma“. Ovo oko turizma me vrlo zanima: da li da Jamajčani dolaze u Srbiju na rečne plaže ili da Srbi idu na Jamajku na morske plaže? Ili je u pitanju poljoprivreda: oni nama banane, lemongrass, džindžer, mi njima – šta? Kiseli kupus, punjene paprike, cveklu, rotkve? Ćevape? Burek? Izjasnite se, Vuče!

Finally, nisam ni sumnjao: Jeremić je „sa zvaničnicima Jamajke razgovarao i o jubilarnoj konferenciji Pokreta nesvrstanih, koja bi, prema predlogu Srbije, trebalo 2011. godine da se održi u Beogradu“. Što me je, Vuče, mnogo obradovalo: jedino što ne znam tko će glumiti druga Tita dok budete sadili stabla Đilasovih platana na Novom Beogradu – vi ili Tadić, mada već sumnjam da će vam lopatu utrapiti u ruke, Boris je kao rođen za bašte svih oblika, njemu raste i kad ne sadi!

Nego, da vas, Jeremiću, pitam nešto intimno. Kakve su pičke na Jamajci? A vutra? A ribe u Bogoti u skladnim sexy-merama tamošnjeg drug-kartela? Hoće li nam Bob Marley pomoći da vratimo Kosovo? I, konačno, kakav je bio shopping: šta smo kupili supruzi ovog puta? Živog krokodila? Skalpiranog Jamajčanina kojeg ste lično preparirali? Šaku peska sa srpske plaže u Kingstonu?

Čekam vašu sledeću destinaciju. Fuck it: šta mi sa Zvezdare drugo preostaje, kad mi Kosovo dildom nedostaje?

U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li je etnička distanca među narodima bivše Jugoslavije danas veća nego što je bila u ratu i prvim poratnim godinama. Sagovornici su bili Žarko Korać, profesor Filozofskog fakuleta iz Beograda i Nerzuk Ćurak, profesor Fakuleta političkih nauka iz Sarajeva.

Bilo je reči o tome zašto je u Srbiji najnegativniji stav prema Albancima i Bošnjacima, kako politički poredak u Bosni i Hercegovini razdvaja narode koji tamo žive, ko su najveći proizvođači mržnje, šta Dobrica Ćosić govori o Albancima, o političarima koji se održavaju na vlasti šireći nacionalnu mržnju, o negativnim stereotipima o drugim narodima, o ulozi religije u razdvajanju naroda, kao i o generaciji rođenoj početkom devedestih za koju su pripadnici susednih naroda apsolutni stranci.

Omer Karabeg: Ima onih koji misle da je danas etnička distanca među narodima bivše Jugoslavije veća nego što je bila u ratu i prvim poratnim godinama. Delite li to mišljenje?

Žarko Korać: Poslednja istraživanja pokazuju da je u Srbiji etnička distanca u odnosu na Albance ogromna.
Poslednja istraživanja pokazuju da je u Srbiji etnička distanca u odnosu na Albance ogromna. Mogao bih reći da je ona tako velika da ne može biti veća. Ona je jako velika i u odnosu na Bošnjake, skoro maksimalna
reći da je ona tako velika da ne može biti veća. Ona je jako velika i u odnosu na Bošnjake, skoro maksimalna.Velika je i prema Hrvatima, dok je nešto pala prema Slovencima. Ali mene zapanjuje da je tako velika prema Albancima i Bošnjacima jer su to dva naroda koja žive u Srbiji. To je po meni duboko zabrinjavajuća činjenica kojom se naša javnost uopšte ne bavi. Umesto toga u mnogim medijima, ne svim, o tim narodima se strahovito negativno govori. Moj je utisak da se to vrlo svesno radi. Čini se sve da se ne bi smanjila negativna etnička distanca prema Albancima i Bošnjacima, pa delimično i prema Hrvatima, jer to politički ne odgovara nacionalistima i šovinistima. U istraživanjama su se doskora kao najbliži narod pojavljivali Crnogorci. Oni su bili ubedljivo na prvom mestu, ali su pali od kada je proglašena nezavisnost Crne Gore. Znači, čim su formirali svoju državu oni su pali sa prvog mesta. To nam pokazuje kako nosioci političkih ideja, političke i kluturne elite, proizvode negativne stavove o narodima.
U svakom slučaju, dokle god u BiH budemo imali ovakav politički sistem, on će proizvoditi kulture pamćenja koje će generirati novi kapital za buduće strašne etničke podjele.

Nerzuk Ćurak: U Bosni i Hercegovini je nakon Dejtonskog mirovnog ugovora etnička distanca poprimila razmjere koji su, po meni, duboko povezani sa samom mogućnošću daljnje egzistencije zemlje. Šta to znači? To znači da je priroda našeg političkog poretka takva da generira etničku distancu. Uprkos volji ljudi da uspostavljaju međunacionalne političke, kulturne i druge veze, priroda političkog poretka od njih zahtijeva daljnju proizvodnju etničke distance. To je strašno za zemlju koja je bila poznata po onoj famoznoj leopardovoj koži, koja je, na žalost, potrgana, nadam se ne bespovratno, ali u velikoj mjeri. U svakom slučaju, dokle god u Bosni i Hercegovini budemo imali ovakav politički sistem, on će proizvoditi kulture pamćenja koje će generirati novi kapital za buduće strašne etničke podjele.Aposlutna dominacija tog sistema kao da šalje poruku ljudima da su uzaludni svi napori za uspostavom načina života koji negira rezultate rata.

Omer Karabeg: Ko su najveći proizvođači mržnje?

Žarko Korać: To je politička i, na žalost, i kulturna elita u Srbiji, jedan njen veliki deo, koja ne dozvoljava da se promeni način govora. Jer etnička distanca se može menjati, može se smanjivati. To pokazuju brojni primeri. Navešću jedan, često pominjani. Tokom Drugog svetskog rata Amerikanci su stekli užasne predrasude o Japancima koje su se graničile sa rasizmom. Kad gledate njihove ratne filmove, tu su Japanci su prikazani kao fanatici, kao ludaci. Međutim, kada je nakon rata Japan postao najveći saveznik Amerike u Aziji i jedan od njenih najvećih saveznika u svetu, o Japancima se govorilo da su marljivi, vredni, sposobni, da bi se onda zbog ekonomske konkurencije o njima opet počelo govoriti negativno. Za 50, 60 godina Amerika je tri puta menjala tu distancu. Znači, etnička distanca je nešto što se menja. Ali, elita u Srbiji ne dozvoljava tu promenu, ne dozvoljava da se na drugačiji način počne da govori o Alabancima i Bošnjacima. Pre svega zbog Kosova i zbog Republike Srpske. Iako se ovde svaki čas ritualno ponavlja da Srbija podržava celovitost Bosne i Hercegovine, svako živi vidi da se uspostavljaju, najblaže rečeno, preferencijalni odnosi sa Banjalukom, odnosno sa Miloradom Dodikom koji je u Srbiji prisutan na svakom otvaranju, na svakoj utakmici, što je prilično bizarno.

Dovoljno je pogledati šta je Dobrica Ćosić u svoje dve poslednje knjige napisao o albanskom narodu. Rekao je da se radi o jednom podmuklom narodu.

Dakle, političke ideje i politički programi, odnosno njihovo ideolozi ne dozvoljavaju da se drugačije govori. Kad bi se drugačije govorilo, recimo, o Bošnjacima, kada bi se govorilo da su nam oni bliski, kao što i jesu, onda bi se logično postavilo pitanje - a zašto ne razgovarate s tim ljudima. Ali nacionalni program, koji počiva na ideji da je Bosna i Hercegovina veštačka tvorevina i da je zato došlo do rata i da Kosovo zauvek mora ostati deo Srbije, to ne dozvoljava. Da bi se taj projekt održao potrebno je neprekidno proizvoditi negativne stereotipe o Albancima i Bošnjacima, pa onda svakog dana u medijima čitate strašne stvari. Stalno se stvara negativna slika o tim narodima, neprekidno se plasiraju informacije koje ne dozvoljavaju da se etnička distanca smanji. To je potpuna logička inverzija - proizvodiš predrasude o Bošnjacima, pa onda tvrdiš da se sa njima ne može zajedno živeti. Zastrašujuće je kako naša elita olako generalizuje. Dovoljno je pogledati šta je Dobrica Ćosić u svoje dve poslednje knjige napisao o albanskom narodu. Rekao je da se radi o jednom podmuklom narodu. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji podneo je protiv njega krivičnu prijavu zbog govora mržnje, koju tužilaštvo nije prihvatilo, ali citati koji su navedeni u toj prijavi pokazuju da je reč o klasičnim šovinističkim i rasističkim tvrdnjama.

Nerzuk Ćurak: Proizvodnja mržnje nije nikakva ukorijenjena datost, to nije nikakva metafizička činjenica, radi se o konkretnom radu konkretnih ljudi i konkretnih ideologija na proizvodnji zla. Ko su subjekti tog đavolskog, mefistofelovskog posla? Prije svega, političke, intelektualne i kulturne elite, kleptokratske elite koje su iskoristile rat da bi se obogatile i koje znaju da je proizvodnja mržnje pogonsko gorivo za opstanak njihovih projekata. Ipak ne mislim da su oni dominatni u Bosni i Hercegovini, mada ne treba podcijeniti uticaj tih ljudi iza scene. Naime, kada stvari u Bosni i Hercegovini krenu na bolje, odjednom poslije izvjesnog vremena dođe do zastoja upravo zbog toga što su pripadnici elita, koje proizvode mržnju, procijenili da treba zaustaviti svaki napredak, kako bi se onemogućila bilo kakva ideja konstitucije Bosne i Hercegovine kao političke zajednice s kojom se mogu identificirati svi njeni narodi.

Žarko Korać: Igranje sa etničkim stereotipima na Balkanu duboko je zabrinjavajuće, a toga ima i u udžbenicima. Zatim, ako pogledate najpopularnije humorističke emisije na televiziji, ima neka koja se zove Kursadžije, u njima se ništa drugo ne radi nego se serviraju stereotipi
U Srbiji se najveći broj ljudi iz Miloševićevog režima vratio u javni život, nisu baš svi ali najveći broj jeste, oni su abolirani, a da nikada nisu dali nikakvo izvinjenje.
- da su muslimani lenji i prevrtljivi, da su Albanci tupavi, blesavi, primitivni i tako dalje. U civilizovanom svetu takve emisije ne bi bile uopšte dozvoljene, kod nas su, međutim, one najpoželjniji oblik humora. Ako vi jednu naciju stalno prikazujete na najnegativniji način i pripisujete joj besmislene osobine koje se ni na koji način ne mogu empirijski potvrditi, naravno da će se etnička distanca neprekidno održavati. Zbog toga sam ja veliki pesimista i mislim da će nam biti potrebne godine da izađemo iz onoga što sada stvaramo širenjem negativnih stereotipa. Dodao bih još nešto. U Srbiji se najveći broj ljudi iz Miloševićevog režima vratio u javni život, nisu baš svi ali najveći broj jeste, oni su abolirani, a da nikada nisu dali nikakvo izvinjenje. Istina, ne govore svi jezikom kojim su nekada govorili, ali oni vas fizički asociraju na ono što su govorili u Miloševićevo vreme. Vrlo je teško voditi novu politiku sa istim ljudima. Ni Nemačka nije mogla da gradi svoju demokratiju posle Drugog svetskog rata sa ljudima koji su bili istaknute figure u nacističkom režimu. Ja ne pravim direktnu analogiju Milošević - Hitler, to svakako istorijski ne bi bilo tačno, iako najgore mislim o Miloševićevom režimu, ali činjenica je da se i danas održavaju stereotipi iz tog vremena.

Institucionalizovane predrasude

Omer Karabeg: Koliko ima istine u tvrdnji, koja se ponegde može čuti, da je nacionalna mržnja danas veća nego što je bila u ratu? Da li je to mogućno?

Nerzuk Ćurak: Narodi se ne mrze. Ono što postoji - to su pokretači mržnje koji imaju instrumente da je pokrenu, a to je uvijek skopčano sa osiguravanjem svoje vlastite pozicije. Mi imamo političare koji su spremni da povedu ljude u rat samo da bi izbjegli zatvor zbog kriminala koji su počinili. Pristati na ideju da je danas mržnja veća nego što je bila u ratu znači isključiti svaku mogućnost napretka. Ja mislim da iznošenje te teze samo ide u prilog nacionalnoj homogenizaciji. Mržnja je rezultat produkcije, kao što je to i tolerancija. Kada bi na vlasti bile političke elite koje se zalažu za suradnju, koje su otvorene prema drugima, koje se trude da razumiju druge, kada bi takve poruke stizale i iz Federacije i iz Republike Srpske, vidjeli bismo kako bi korak po korak došlo do pozitivnih promjena. Ti novi valeri optimizma i suradnje postepeno bi prozvodili novo stanje, ali, na žalost, mi toga nemamo. Mi smo zarobljeni u jednoj matrici koja generira strah. Zašto je to tako? Zato što se preko indirektnih oblika nasilja, preko kulturnih modela, preko obrazovanja, preko medija proizvodi situacija u kojoj se etnička distanca nameće kao prirodno stanje.

Omer Karabeg: U ratu je bilo dosta primera da su Srbi spasavali Bošnjake i obratno, da su Albanci pomagali Srbima i Srbi Albanicima, dok su danas primeri takvih odnosa veoma retki ili se o njima uopšte ne govori. Sećam se jednog slučaja kada je Srbin sa juga Srbije spasio devojčicu Albanku sa Kosova koja je zalutala u šumi i prešla na srpsku stranu. Očevi su se sreli i dogovorili da dve porodice potvrde svoje prijateljstvo kumstvom, ali se je umešala politika i od toga ništa nije bilo.

Žarko Korać: Potpuno svesno se izbegava da se govori o bilo kakvom primeru koji bi rušio uvrežene i besmislene teze o večnoj mržnji, o večnoj distanci, o večnom istorijskom sukobu. Neverovatno je koliko su dominantna lažna pseudopolitička i pseudoistoriografska tumačenja događaja na ovom prostoru. Oni govore potpune neistine. Oni govore besmislice. Oni falsifikuju činjenice. Ja bih sada mogao cinično da kažem da se Kosovska bitka završila tako što se je kćerka poginulog kneza - uzgred, Lazar nikad nije bio car, on je bio samo knez - udala za novog sultana, otišla u harem.
Bojim da i u Srbiji i u BiH još uvek imamo političare koji se održavaju na nacionalnim sukobima i konfliktima. Kada građani budu spremni da izglasaju predsednika kao što je Josipović onda ćemo moći da kažemo da su šovinizam i etnička distanca stvar prošlosti.
Srbija je pristala na vazalni odnos kakav su imale i sve druge države koje je tada pokorila otomanska vojska. A to se nikad ne kaže. Stalno se proizvode laži i floskule, ali nikada se ne govori o pozitivnim primerima koje vi napominjete. To nije u interesu nacionalističkih elita koje su na vlasti jer, kad bi se to afirmisalo, one ne bi bile na vlasti. Došli bi neki potpuno drugi ljudi koji bi drugačije govorili i drugačije se ponašali. Za mene je bilo veliko, pozitivno iznenađenje izbor kolege, inače profesora, Josipovića za predsednika Hrvatske. Radi se o sasvim drugačijoj vrsti političara, ako njega uopšte možemo zvati političarem u klasičnom smislu te reči. On je pravnik i profesor na muzičkoj akademiji, sasvim drugačije govori, drugačije izgleda, drugačije se oblači. A bojim da i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini još uvek imamo političare koji se održavaju na nacionalnim sukobima i konfliktima. Kada građani budu spremni da izglasaju takvog predsednika onda ćemo moći da kažemo da su šovinizam i etnička distanca stvar prošlosti. Pomenuo bih još nešto. U Srbiji se odbacuje teza o tome da su učinjeni masovni zločini nad Albancima 1999. godine. U Beogradu je bilo suđenje za zločin u Suvoj Reci. To je jedan od najmonstruoznijih zločina koji su učinjeni u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije kada su susedi zapalili kuću i pobili celu jednu veliku albansku porodicu uključujući i decu u kolevci i trudne žene. Počinioci su osuđeni, da li je kazna mogla da bude veća drugo je pitanje, ali njih je osudio srpski sud. Mediji su, međutim, vrlo lako prešli preko tog suđenja. Na televiziji nije bilo emisija, niti priloga u nedeljnicima u kojima bi se razgovaralo o tome kako je uopšte bio mogućan takav monstruozan zločin. To se izbegava zato što bi se onda čitava ideja rata dovela u pitanje kao i teza da nad Albancima nije bilo masovnih zločina.

Omer Karabeg: Gospodin Korać je pomenuo negativne stereotipe o drugima. Koliko su oni jaki u Bosni i Hercegovini i koliko utiču na odnos prema komšijama?

Nerzuk Ćurak: Stereotipe i predrasude nije lako iskorijeniti. Nije lako promijeniti svijest koja je kultivisana na negativnim premisama. Vrlo često se može čuti kako u nacionalizmu nema ništa loše jer je nacionalizam, za razliku od šovinizma, izraz ljubavi prema sopstvenoj naciji, a ne mržnje prema drugoj. Za mene je to potpuno isprazna retorika jer je nacionalizam stanje duha koje proizvodi zlo. On pothranjuje negativne stereotipe i predrasude prema drugom. Nažalost, u ovom vremenu vladavine etnonacionalizma mi imamo situaciju da su privatne spekulacije, privatne predrasude, privatni stereotiopi izašli u javni prostor. Na njima se normiraju politički poredak i zakoni. Imamo potpuno šizofrenu situaciju da je najgore privatno postalo „najbolje” javno. Mi ustvari živimo u poretku u kome su institucionalizirane najgore predrasude. Da li je moguće u Bosni i Hercegovini afirmirati priče o suradnji sa drugima, o pomaganju i spasavanju drugih? Zar ne bi bilo veličanstveno kada bi se u parlamentu Bosne i Hercegovine izglasalo nešto što bih ja nazvao jevrejskom gestom, to jeste kada bi se usvojio zakon koji bi stvorio uvjete da se oda počast onim ljudima koji su u posljednjem ratu spasili ljude druge nacionalnosti, kao što to rade u Izraelu dodjeljivanjem Povelje pravednika ljudima koji su rizikovali život da bi spasili Jevreje u Drugom svjetskom ratu. To ja nazivam institucionalnom proizvodnjom memorije dobra. Ali, na žalost, takvo nešto uopće ne može da se desi, takva ideja ne može da se rodi u arhaičnom, nacionalističkom umu.

Negativna uloga religije

Omer Karabeg: Kakvu ulogu u razdvajanju naroda igra religija?

Žarko Korać: Ja mogu govoriti jedino o situaciji u Srbiji, a tu se pokazalo da je crkva bila učesnik nacionalističkog političkog projekta. Ja mislim da je to bilo pogubno za samu crkvu. Ona je bila upotrebljena i iskorišćena od strane Miloševića i snosi ogromnu odgovornost što je
Zamislite da je to uradio jedan srpski vladika u istočnoj Bosni, da je rekao: „Meni su svi građani ovde jednaki, ja vam zabranjujem, ja vam ne dozvoljavam da ih ubijate”. Ali, kao što znate, to se nije dogodilo. Nijedan vladika nije otišao ni u Srebrenicu da učini makar simbolički gest.
na to pristala i što je učestovala u svemu tome. Ona je bila jedan od stubova tog nacionalnog projekta. Ponekad je to imalo najdrastičnije oblike. Sećate se onog stravičnog snimka na kome se vidi kako pripadnici „Škorpiona” ubijaju bošnjačke mladiće. Na tom snimku je i jedan sveštenik koji blagosilja te ljude pre nego što su krenuli u akciju. On je morao znati o kakvim se ljudima radi, nije to bila nikakava regularna jedinica, to je bila banda kriminalaca, pljačkaša i psihopata. Bilo je i nekoliko vladika koji su javno govorili stvari koje bi se mogle označiti kao najteži oblici šovinstičkog govora. Sve to, na žalost, pokazuje da crkva nije odigrala onu ulogu koju biste očekivali od institucije koja propoveda ljubav prema bližnjem. To je bio trenutak kada je crkva mogla da odigra svoju istinsku hrišćansku ulogu, ali ona je izabrala nacionalnu ulogu. I, kad ste spomenuli Povelju pravednika, jedan od prvih koji je tu povelju dobio bio je vladika Bugarske pravoslane crkve Stefan. On je spasio plovdivske Jevreje, rekao je da će ići peške od Plovdiva do Sofije da moli cara da ne dira njegove sugrađane jer su njemu svi oni jednaki. Zamislite da je to uradio jedan srpski vladika u istočnoj Bosni, da je rekao: „Meni su svi građani ovde jednaki, ja vam zabranjujem, ja vam ne dozvoljavam da ih ubijate”. Ali, kao što znate, to se nije dogodilo. Nijedan vladika nije otišao ni u Srebrenicu da učini makar simbolički gest.

Nerzuk Ćurak: Religija je, na žalost, odigrala negativnu ulogu. A religije u Bosni i Hercegovini imale su veličanstvenu mogućnost da budu ključni igrači u proizvodnji mira. Ne samo da su imale mogućnost, to je bilo njihovo poslanje. Ali mi živimo u dijelu svijeta u kome su vjerske zajednice prikopčane na nacionalističke poretke. Evo, uzmimo sadašnju situaciju socijalnog beznađa u kome živi veliki broj građana Bosne i Hercegovine. Zar ne bi bilo prirodno da lideri svih vjerskih zajednica - bilo bi sjajno kada bi to učinili zajedno, ali nije loše ni odvojeno - uputili najrazoraniju moguću kritiku vlasti, ali toga nema. Ja bih rekao da u javnom prostoru Bosne i Hercegovine imamo sekularizirane teologije i teologizirane politike. Posljedica te simbioze vjerskoga i političkoga je proizvodnja priče o sopstvenom etnosu i o sopstvenoj vjeri. I vrlo često u tim religijama imate najveći otpor približavanju drugim narodima, kao da se plaše da će se desiti nešto strašno ako dođe do nekog miješanja, do nekog približavanja, do neke konvergencije. Umjesto da religije rade na tome da smanjuju sklonost čovjeka ka zlu, u posljednjem ratu bili smo svjedoci simbioze između pojedinih vjerskih službenika i ljudi koji su činili zlo. A istorija religije je puna najveličanstveniijih primjera borbe za dobro. Profesor Korać je pomenuo plovdivskog vladiku Stefana, meni sada pada na um veličanstveni njemački teolog Bonhofer koji je u vrijeme nacizma rekao da je smisao hrišćanstva biti na strani Jevreja i koji je zajedno sa Jevrejima pogubljen u logoru. I u religijskim zajednicama u Bosni i Hercegovini ima ljudi koji žele doprinijeti uspostavi tolerancije i razumijevanja u ovoj zemlji. Na žalost, ti ljudi su autsajderi, oni su na margini. Sa povlašćenih govornica čujemo samo govor mržnje ili lažni govor o dobru.

Omer Karabeg: Mislite li da će se etnička distance i dalje povećavati s obzirom da sada imamo generaciju dvadesetogodišnjaka koja je rođena u ratu i koja je bila izložena pogubnom uticaju novih sistema obrazovanja u kojima se veliča vlastita nacija, a oni drugi se predstavljaju kao neprijatelji.

Žarko Korać: Mi smo odrasli u državi koje više nema i nama su ti narodi stvarno bili jako bliski jer smo živeli u istoj državi. Realnost sadašnje generacije dvadesetogodišnjaka je da sada ti narodi žive u drugim državama. Tačno je da je stepen nacionalizma kod nekih mladih ljudi veliki jer su odrasli u ratu, bili su izloženi ratnoj propagandi i nisu mogli da putuju. Ali verujem da će oni izgraditi svoje sopstvene stavove, a na to će pozitivno uticati dva faktora. Jedan je elektronska komunikacija - Facebook i sve te mreže, a drugi je mogućnost da putuju koja im se sada otvara. Ako budu putovali u Austriju, Francusku i druge evropske zemlje otićiće i u Bosnu, Hrvatsku i Sloveniju. Vidim da su oni radoznali i ljubopitljivi, oni će komunicirati i izgraditi svoje stavove o susednim narodima. Oni će morati da iznova otkivaju te zemlje i te narode i nadam se da će to učiniti u jednoj evropskoj perspektivi. Oni će izgraditi neku novu realnost, realnost 21 veka. Nadam da će imati manje predrasuda i da će biti bolji od nas.

Nerzuk Ćurak: Mladost vapi za upoznavanjem drugoga, za prekoračenjem granica, ona je radoznala i to je ono što budi nadu da će se etnička distanca smanjivati. Ali Bosna i Hercegovina je priča za sebe. Ja opet podvlačim da mi imamo jednu šizofrenu situaciju u kojoj politički sistem svojom nacionalističkom logikom uvijek iznova multiplicira etničku distancu. On je proizvodi je kao notornost, kao datost koja se podrazumijeva. To je onaj hendikep s kojim se suočava mlada generacija u Bosni i Hercegovini. Šta tu čovjek može uraditi? Meni kao profesoru ostaje jedino da potičem svoje studente da upoznaju drugog, da uspostavljaju što intenzivniju komunikaciju sa studentima iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine da bi se uvjerili da tamo ne žive babaroge. Prije nekoliko mjeseci držao sam jedno predavanje ovdje u Sarajevu mladim ljudima iz Srbije i Bosne i Hercegovine, bila je tu i jedna djevojka iz Banjaluke koja je prvi put došla u Sarajevo. Ona je rekla da je imala toliko negativnu predstavu o Sarajevu da je bila potpuno šokirana kad je vidjela nešto sasvim drugo. To govori o važnosti putovanja, razmjene i komunikacije. Kamo sreće kada bi pedagoški zavodi u okviru nastavnih planova predvidjeli posjete djece iz Republike Srpske Federaciji i obratno. Ja vjerujem da će u mladim umovima jačati otpor prema mitoligijskim slikama stvarnosti koje im se sada nude, mada sam vrlo svjestan političkog dizajna koji je naprosto takav da gotovo ne pruža mogućnost da do toga dođe. Ali, nema nam druge nego vjerovati u um mladosti i nadati se da će biti bolje.

Moralna panika pod suncem
Svi smo mi pomalo ubice
Piše: Andrej Nikolaidis

Kada se surovost prikaže, kao u slučaju žene koja u kantu baca mačku ili djevojčice koja u rijeku baca kučiće, to se čini da bi se surovost prikazala kao eksces. Od surovosti se odmah svi ograde i zagrakću oštru osudu, kao što se i američka vojska ogradila od sadističkog mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu. Odbrana je uvijek ista, uvijek poricanje: to nije istina o nama. Stvari stoje upravo suprotno: to jeste istina o nama

Nekakva je starica - a nečuvena se surovost o kojoj vam pričam desila u Engleskoj, gdje ekscesivna učtivost, lokanje čaja u pet i bizarni razgovori o vremenu tvore tek masku koja krije mnoga mračna, hladna srca - pomazila mačku, pogledala lijevo-desno, tek da se uvjeri da je niko ne posmatra, potom životinju bacila u kantu za smeće. Zločin bi ostao neotkriven, time i nekažnjen, da Engleska nije civilizovana i tehnološki razvijena zemlja. A razvijene zemlje nadziru svoje građane, jer znaju da se građanima ne može vjerovati: razvijene države, poput Boga, vide svaki postupak svojih povjerenja nedostojnih građana za koje će ipak imati milosti – jer država, kao i Bog, voli svoje ljude.

DOBRI SUSJEDI: Kamere su snimile ženin zločin. Neki je dobri čovjek koji ljubi istinu snimak postavio na Internet. Nesvikli na surovost, voljni, zapravo, da svaku surovost principijelno osude, civilizovani su ljudi širom svijeta burno izrazili svoju zaprepaštenost i ogorčenje. Žene su se odrekli prijatelji (Kako smo mogli biti bliski sa monstrumom? Gdje su nam oči bile? Ali ko je mogao znati, tako je dobro krila svoj pravu prirodu... Pa i Ted Bundy bio je drag čovjek i dobar susjed). Uskoro su na njenu adresu stigle i prve prijetnje smrću. Žena se javno ispričala za svoj postupak. Ne znam što me je obuzelo, rekla je.

Mačka je preživjela.

Potom se u Bugojnu desio zločin zbog kojeg smo zaboravili na ženu - baciteljicu mačke: djevojčica, odjevena kao likovi iz Shyamalanovog The Village, u rijeku je bacila tek rođene kučiće. Njen pothvat snimio je brat. Ponosni na svoje djelo, željni da svijet sazna za njih, mladi su srodnici snimak sami postavili na Internet.

Eh, nevina vremena kada su oni željni slave snimali kućne porno filmove... Kada objaviš kućni porno film, mnogi će te ljudi poželjeti – kada, kao mladi Bugojanci, objaviš snuff sa životinjama, mnogi će te ljudi poželjeti ubiti.

Bugojanci mladi, ali ne i naivni: svaki publicitet dobar je, znali su. Bacila je pse niz rijeku (kao što se dosjeti Senad Avdić) i ušla u celebrity svijet.

Isprva, identitet kučeubiteljice nije bio poznat. Michael Bay je ponudio nagradu od 50 000 dolara onome ko ga obavijesti o imenu i prezimenu nečovječne djevojčice. On je snimio Transformers (i još nekoliko filmova koje treba okvalifikovati kao zločin protiv čovječnosti) pa nije krio identitet, nego se hrabro potpisao.

Neki od stanovnika Bugojna istakli su: kod nas se kučići bacaju u rijeku. Kod nas se, ruku na srce, u rijeku bacaju i ljudi – i živi i mrtvi. Budući da djevojčica nije učinila ništa što ne čine i drugi ljudi, smatrali su da ona ne zaslužuje osudu. Njihovo nam rezonovanje pomaže da uočimo svu bijedu aktivnog moralisanja koje je postalo manir naše civilizacije. Svijet je krvava mašina koja radi na smrt. Nju, tuđu smrt, dišemo, pijemo i jedemo. Ona je, tuđa smrt, ono što nas održava u životu.

Moralizatorstvo je posebna vrsta moralnog sljepila. Ono što moralizator ne vidi je sljedeće: ako ima nešto što je moralno neprihvatljivo, onda je to moralizovanje. Ljudsko se ponašanje sastoji od niza gadosti. One gadosti koje su većini ljudi zajedničke moralno su prihvatljive, institucionalizovane i smatraju se "normalnim ponašanjem", dok su gadosti koje mi ne radimo ponašanje koje moralno osuđujemo kod drugih ljudi. Ako smo, pak, mi među onima koji činimo manjinske gadosti, a drugi nas osuđuju zbog toga, vodimo borbu da i naše gadosti budu prihvaćene kao normalne. Bez brige: ako ne uspijemo mi, uspjeće naši potomci. Tradicija je moćna stvar. Ne treba potcijeniti snagu argumenta koji glasi: ovu je gadost činio i moj otac, i njegov otac, i otac prije njega. Na koncu, naše će gadosti trijumfovati i doživjeti zasluženo priznanje.

Jer je tako, nije teško zamisliti čovjeka koji sjedi za svojim kompjuterom i zgražava se nad snimcima bacanja mačke u kantu i kučića u rijeku, dok mu je stomak pun još nesvarenih dijelova životinje koju je poždrao. Taj je čovjek upravo ručao veliki odrezak. Govedo čiji je komad pojeo utukli su džinovskim maljem, a zatim raskomadali njegovo/njeno tijelo, pa krvave komade poslali na stolove dobrih ljudi širom svijeta.

VELIKI ODRESCI: TV programi puni su emisija koje prikazuju pripremu hrane: veseli kuvari defiluju ekranima. Nedostaje, međutim, snimak koji bi prikazao put odreska od, kako bi se reklo, livade do kuhinjskog stola. Nedostaju kadrovi vlažnih, toplih telećih očiju koje vire iz hladnih metalnih boksova u fabrikama mesa, nedostaje tužno mukanje krava koje pokretna traka nosi u pogon za klanje. Nedostaje prikaz surovosti koja je nužna da bismo, siti, mogli kontemplirati o milosrđu. Nedostaje prikaz materijalne baze za našu duhovnu nadgradnju.

Kao što će nam biti prikazan lijepo servirani odrezak a ne krava koju odrezuju na komade, tako ćemo vidjeti i sve prednosti slobodnog tržišta i demokratije, ali nam neće biti dozvoljeno da zavirimo u krvoprolića koja su potrebna da bi oni bili održani, niti u vojni kompleks na kojem počiva naša civilizacija koja je iznad svega posvećena miru i toleranciji. Kada se surovost prikaže, kao u slučaju žene koja u kantu baca mačku ili djevojčice koja u rijeku baca kučiće, to se čini da bi se surovost prikazala kao eksces. Od surovosti se odmah svi ograde i zagrakću oštru osudu, kao što se i američka vojska ogradila od sadističkog mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu.

Odbrana je uvijek ista, uvijek poricanje: to nije istina o nama. Stvari stoje upravo suprotno: to jeste istina o nama.

I šta onda čovjek može, nego da mrzi tog parazita u sebi, taj virus koji nosi i razmnožava, od kojega nema bijega: ni u moral, koji, i kada im se suprotstavlja, služi nagonima i želji, niti u kulturu, koja nikada ne uspijeva umaći prirodi.

Ponekad, zar ne, čovjek je pravo pseto. Ponekad, zar ne, dođe vam da čovjeka zadavite. Kao mačku.

Jednom se Orlov prejeo papule i umro. A Krilov je saznao za to i takođe umro. A Spiridonov je umro sam od sebe. A Spiridonovljeva žena je pala s kredenca, pa i ona umrla. A Spiridonovljeva deca podavila se u veštaèkom jezeru. A baba Spiridonova se propila i završila na ulici. A Mihajlov je prestao da se češlja i dobio šugu. A Kruglov je nacrtao damu sa bičem i poludeo. A Perehrestov je telegrafski dobio četiri stotine rubalja i toliko se uzoholio da su ga najurili iz službe.

Sve su to dobri ljudi, ali im se nije dalo...

D.Charms

Jednom se Orlov prejeo papule i umro. A Krilov je saznao za to i takođe umro. A Spiridonov je umro sam od sebe. A Spiridonovljeva žena je pala s kredenca, pa i ona umrla. A Spiridonovljeva deca podavila se u veštackom jezeru. A baba Spiridonova se propila i završila na ulici. A Mihajlov je prestao da se češlja i dobio šugu. A Kruglov je nacrtao damu sa bičem i poludeo. A Perehrestov je telegrafski dobio četiri stotine rubalja i toliko se uzoholio da su ga najurili iz službe.

Sve su to dobri ljudi, ali im se nije dalo...

D.Charms

Zanima me samo besmislica, samo ono što nema praktično nikakvog smisla. Zanima me isključivo ružna strana života. Herojstvo, patos, neustrašivost, čojstvo, higijena,moral, patetika i hazard - mrski su mi i kao riječi i kao osjećanja.

D.Charms

Марко Видојковић

Правила

Данас им је седамнаест година. Свуда су око нас. Пред њима је будућност. Чик нека се неко усуди да им поставља правила



Кад им је било годину дана, очеви су им се крили од војних позивара. Кад им је било две године, њихове мајке су на телевизији гледале почетак рата у Босни. Кад им је било две и по године, родитељи су им постали технолошки вишак у некада добростојећим друштвеним предузећима и привредним гигантима. Кад им је било три године, њихови родитељи морали су да продају замрзивач да би имали шта да једу. Кад им је било три године и десет дана, марка је вредела десет милијарди динара. Кад им је било три године и двадесет дана, марка је вредела сто милијарди динара. Кад им је било четири године, њихови очеви продавали су бензин на улици, а мајке цигарете на пијаци. Кад им је било четири и по године, очеве су им приводили због продаје бензина на улици, а мајке због продаје цигарета на пијаци. Кад им је било пет година, у госте су им дошли рођаци из Книна, а ни до данас нису отишли. Кад им је било пет и по година, одгледали су свој први порнић, на ТВ Палма, кад су се пробудили у три ујутру, јер их је болео стомак. Кад им је било шест година, право из обданишта вукли су их на демонстрације, а увече су их изводили на терасу да ударају у шерпе. Кад им је било седам година, пола школске године су преседели код куће јер су просветни радници штрајковали. Кад им је било осам година, даљи рођак им је скочио с терасе, јер више није могао да издржи. Кад им је било девет година, очеви су им се поново крили од војних позивара, а мајке су им, док су блејали у подруму (зграда није имала атомско склониште) причале како су им се очеви исто тако крили од војних позивара осам година раније. Кад им је било девет и по година, у госте су им дошли рођаци из Пећи, а ни до данас нису отишли. Кад им је било десет година, једног лепог октобарског дана очеви су им рекли да остану код куће, а ако се очевима нешто деси, мајка и сестре су од сутра њихова одговорност. Исте вечери, очеви су се весели вратили кући, а следећег дана поново су били намргођени, као да се ништа није ни десило. Кад им је било дванаест година, херој им је био Шарени. Кад им је било тринаест година, Шарени и његови убили су премијера. Њихове мајке су плакале, а њима је потајно било драго што им мајке плачу. Кад им је било четрнаест година снимили су мобилним како им "мала фукса из шестог три" пуши у школском ве-цеу. Кад им је било четрнаест и по година најбољег друга су им изболи ножевима на екскурзији у Лепенском виру. Кад им је било петнаест година згутали су свој први ексер. Кад им је било петнаест и по година, очеви су им ушли у кредит за кола. Кад им је било шеснаест година њиховим очевима одузели су кола јер су поново изгубили посао и нису имали од чега да их отплаћују. Кад им је било шеснаест година и два месеца заваљали су свој први кет вутре. Кад им је било шеснаест и по година, организовали су оргије с екипом коју су упознали преко нета. Данас им је седамнаест година. Свуда су око нас. Пред њима је будућност. Чик нека се неко усуди да им поставља правила. Чик нека се неко усуди да им приговори што се не придржавају правила. Чик нека им неко објасни зашто уопште треба да се придржавају било каквих правила. Они ће да праве нова правила. Нико вас неће ни питати да ли се са тим правилима слажете.

Марко Видојковић

објављено: 23.10.2007

KAP SNA

Kap sna
niz dlan klizi
ostavljajući trag
prozirnog ogledala.

Slika sliku gleda
kroz strukturu
budućnost se ogleda u prošlosti
deformacija čela
izduženi nos
ideal sa eksera se smješka
okovana istina
hrđavim lancem laži
erupcija bola
uz isprekidani jecaj duše
u odsjaju čežnje
treperi san
iza prozirne
plohe nedokučivog.

Maglena supstanca života
prosuta titra
u budnom oku
snenog promatrača
stamene misli
vitlaju mačeve odluka
bijes iskri
na kamenom licu
što obeshrabruje
i najsmelije trovače zbilje
da eksperimentišu zloćom
u vidokrugu.

Kap sna
niz dlan klizi
razlijevajući
razložen prasak
sudara svijetova
čije se paralele
laserski sijeku
u začuđenim zjenicama
dok mu sa pera
niz prste kapa
uzavrela tinta
bez boje
i traga,
dok u okamenjenom trenutku
okamenjen stoji
na međi što spaja
paralelne svijetove
pojmljivog i nepojmljivog.

U kapi sna
ogleda se
oživljena refleksija
u predvorju
hrama spoznaje
na krilima krika
okamenjene riječi.



Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo; decembar 2010.god.

MOSTOVI NA RIJECI MOGA GRADA


Blago rasterećenje kroz shvatanje
od strane duha vremena grada
dolazi svečanim korakom stepenicama
u pratnji ozbiljne tišine lica strogog.
Muzika ritmom bubnjeva odobravanja
boji vrijeme odazivanjem na poziv svijesti
odlučnost daje oštre ivice prostoru
i jasnoća ulazi u pribran pogled
dok padaju listovi budućih knjiga
na pločnik trga istine:
Ko želi, i hoće, može negiranjem odobravati
i zabludu za dom svog poimanja uzeti!
I šta tad drugi imaju sa tim?
Kako je visok zid oholosti
i kako je bolan pad odozgo!
U toku je proces kristalizacije strukture svijesti
građana koji će prelaziti mostove
na rijeci moga grada.
Duga je kolona tragača-sanjara.
Ne mogu se podkupiti sva pokoljenja
- jednom za navijek:
Ostaje pjesma - kapija neba
kao posljednje utočište izgnanika
čiji su pogledi zakovani na zidu mraka
koji gluho stoji u centru moći
prekriven gustim sjenkama hladnoće
od koje se mrznu krila ptica
i lede pupoljci viđenja ljepote.
Kako izbjeći očiju pogled
kada na ulicu se izaći mora,
ma kolike dizali zidine lukavstva
da brane prolaz svjetlu istine?

Blago rasterećenje kroz shvatanje
spušta se niz strmine na trgove
a gore, na kotama, ostaje plamen
da stražari budno nad noćnom vrevom.
Uzdižu se tornjevi znameniti
grad se širi u visinu
hiljadu snova i jedan san
teku koritom rijeke vizija plamtećih:
Nije ugašena vatra želje
niti je žar života pretvoren u prah zaborava!
Čujte probuđeni,
dok pjevuši dubina sjećanja.

Korak je svečan
a bat zvonak
pločnik je gord na uspomene
i svaki trag na licu kamena
jasan je znak poruke vječne
što umotana u tajnu plovi
kroz trajanje ovo što nas obuhvata
i na nova putovanja tjera
da traži se ono što objašnjava jasno
i kroz riječi slikom govori
jezikom kome su riječi zvuci
koji širini dubinu daju
puteve nove otvarajući
za stope koje dalje neumorno idu
kroz prostor vremena što se vrti u krug
stapajući početak i kraj
u nerazdvojivu cjelinu trajnu,
i na neki čudesan znak
širi se blagoća rasterećenja kroz shvatanje,
kao kiša
koja pada na usnule krovove grada
dignutog u kotlini
koju korito rijeke dijeli na pola
a mostovi spajaju u nedjeljivo:
Mostovi su ljudi
koji vide san,
a san je ta srebrna rijeka
koja otiče a uvijek je tu,
kao građanin kome struktura svijest
odjelo mijenja
a isti mu ostaje u pogledu znak iskričav
u laganom ritmu koraka
popločenog stoljećima
ulicom svanuća.

Tražeći san nalaze se putevi
koji vode uz grebene oštre
pod stopalima šušte simboli
nudi se poniženje upakovano u blještavilo
sa svakim narednim korakom istrajnosti
elastičnost značenja i poimanja narasta
produžavajući liniju horizonta jasnoće
riječima se izdužuju sjenke
događaji govore jezikom drame
oduzeti faktori negdje se sabiraju.
Ulovljeni smo u mreže vremena
iz kojih se ispetljati ne može
bačeni na pozornicu - gdje smo u fokusu.
Nijema publika prati fabulu.
Jedno mjesto je prazno u dubini
i neko nedostaje,
i kao da nešto bitno fali
što može osmijeh da izmami?
Mi smo mali
a tako velikog sjaja
dok igramo svoj komad pod reflektorima nadzora:
Promatranjem sebe iz gledališta,
dok predstava traje,
preceptivnim periskopom predodžbe,
premošćava se ambis logike,
u trenu - u trenutku zbog trenutka!
zbog iskre
- za iskru
što se ne gasi
a život što je.

Nešto -
samo od sebe nije - to čemu teži
a može postati - kroz proces,
i nešto drugo i drugačije
što je tajna
i ne da se objasniti
jer ne bi bilo više to što jeste.

Blago rasterećenje kroz shvatanje
Mostovi na rijeci moga grada
blistaju
spajajući zapadnu rumen sa istočnim svitanjem.


Autor: Ibrahim Osmanbašić


http://www.kns.ba

Dear Winter,

Although it hurts me to do this, I have to tell you that it's over between us. This relationship has gone on for too long now and I just don't feel the same way about you that I used to. Don't be sad, we had fun. Remember how it started off so romantically in December -- the long walks in the snow, the snowball fights, the ice skating, the tobogganing, the nights by the fireplace? I will always treasure the memories, but the love is gone, and I can't get it back.

It's stale now -- always the same thing over and over again: blizzard, shovelling, blizzard, shovelling. It's almost March and we're still stuck in the same old pattern: blizzard, shovelling, blizzard, shovelling. I can't take it any more. Neither of us is happy. I want to start seeing other people. Like Spring, and Summer.

It's not you, it's me. I hope we can still be friends.

 

Razgovor sa Ibrahimom Osmanbašićem, predsjednikom KNS-a

KREATIVNA DUHOVNA KONEKCIJA
 




Autor: INFO-KNS
 


Gospodine Osmanbašiću, da li je udruženje ostvarilo zacrtane ciljeve u prošloj godini?

Osmanbašić: Možemo biti zadovoljni sa ostvarenim rezultatima u 2010.godini, mada smo daleko od toga da možemo govoriti o ostvarivanju željenih ciljeva. Udruženje djeluje u antikulturnom društvenom ambijentu gdje se gase krucijalne kulturne institucije – kao što su muzeji i teatri, dok kulturni centri nisu u programskoj funkciji jer društvo ne želi da vodi brigu o svojoj kulturno-povijesnoj baštini. Takav vid samodestrukcije je nepoznat u modernoj povjesti na evropskom tlu. Zašto je to tako – nije nepoznato jer je prisutna snažna doza vanjskog uticaja, ali je to neprihvatljivo za civiliziranog čovjeka, jer se krećemo putem zatiranja jednog specifičnog kulturološkog identiteta, što je neodgovorno i nehumano u odnosu na čovječanstvo. 

Udruženje je samo jedan od faktora gdje se pokušava skrenuti javnu pažnju na opću kobnost kolektivne haotične svijesti, gdje se ne osjećamo usamljeni jer postoje i djeluju mnogi pojedinci, a i neke organizovane forme, koji imaju građansku hrabrost da javno govore o našoj kulturološkoj nemarnosti – što i jeste jedan od razloga što smo prikovani za dno demokratskih društava u svijetu, jer smo svakako na regionalnom začelju. U biti vode nas nesavjesni ljudi koji nemaju etički kvantum i intelektualne kapacitete da se suoče sa činjenicama, dakle ISTINOM, te je stoga njihov javni angažman kontrapruduktivan – jer ko se ne drži i ne brani činjenice, dakle istinu – vezan je nužno za NEISTINU. Kada je to masovna društvena pojava – svakako da je nehumanost fundamentala karakteristika takvog društve gdje su narušena osnovna ljudska prava i slobode. 

Praktično to podrazumjeva da je apsurdno zalagati se za borbu protiv korupcije – jer imamo flagrantno kršenje zakona. Kulturni djelatnici i umjetnici su faktički naspram anticivilizacijskog cunamija.

U toj monstruoznoj igri sa ljudskim životima i sudbinama, gdje su obični ljudi nezaštićeni od svirepih hirova moćnika – kultura, umjetnost i književnost su zadnje što padne čovjeku na pamet kada ne može da obezbjedi normalan život svojoj porodici.

Dakle, baviti se kulturom i umjetnošću u Sarajevu, a i diljem BiH, gdje su i psi lutalice bolje zaštićeni od njenih građana, što nije slučajno – samo po sebi je fantomska misija. Ovo šta su građani BiH podnijeli u dvije decenije, a i još uvijek podnose na dostojanstven način – neviđeno je u ovom civilizacijskom ciklusu na širim balkanskim prostorima, te stoga ima nade za ČOVJEKA. Pripala nam je veoma dalikatna historijska uloga – da braneći sebe, svoju čast i ideju uređenog društva po mjeri ČOVJEKA - branimo ljudskost i pozitivne civilizacijske tekovine, dakle, humanost izraženu kroz načela i principe univerzalnih ljuskih prava. Stoga je naša kreativnost na kušnji kao i upornost da se istraje na tom neizvjesnom putu, ali imamo razloga da budemo optimisti  - i KNS će u granicama svojih mogućnosti davati i dalje svoj skroman doprinos da se afirmišu individualne kreativne sposobnosti.
 

 
Šta bi izdvojili kao poseban uspjeh udruženja u protekloj godini?

Osmanbašić: Uvijek ističem da je kontinuitet našeg programskog djelovanja naš najveći uspjeh, a što je rezultiralo pozitivnim ljuskim odnosima. Drago nam je što se kroz programe KNS-a kreativni ljudi i umjetnici upoznaju i održavaju prijateljstva koja traju, jer toga posebno nedostaje u BiH, a i našem okruženju. Svakako da smo ponosni na rezultate naših programa, naročito na međunarodnom nivou – gdje se cijeni naša programska doslijednost u pogledu afirmacije i promocije KVALITETA pisane riječi. Nas nisu u ovih deset godina lokalni šerifi stavili pod svoju šapu, tako da smo jedna od rijetkih kulturnih organizacija kojaj pamet ne dolijevaju sastrane. Očito da to boli one koji su navikli da kroz neodgovorno korištenje javnih budžeta nameću drugima svoje hirove kao opću vrijednost – i da ne biraju srestva da nam onemoguće javno djelovanje. Prošle godine je uskraćena podrška SVIM NEVLADINIM ORGANIZACIJAM, dakle, grant za kulturu, sport i mlade, jednostvno je ukinut u Općini Novo Sarajevo. 

Svaki komentar u kontekstu neuviđajne demokratske prakse je suvišan – jedino se možemo nadati da to neće biti genaralni stav općiskih struktura, a što je produbljivnje krize demokratske svijesti i civilnog društva. To je direktna poslijedica konsolidacije mračnjaštva i neodgovornog javnog djelovanja pojedinci – koji su van svake demokratske kontrole i rade šta im je volja bez ikakvih poslijedica. Da mi je to neko rekao da će se desiti – ne bih mogao povjerovati jer je to nesagledivo zlo koje šteti ne samo općini, već općenito demokratskoj praksi, ali građani očito nisu svjesni ŠTA TO ZNAČI – jer iz toga proizilaze demokratske katastrofe tektonskih razmjera – dakle, sužava se prostor civilnom društvu, a otuđena birokratija provodi strahovladu. Nadam se da druge gradske općine neće krenuti tim sramnim putem i da će se osuditi praksa utjerivanja demokratije po svaku cijenu. Kroz taj čin mnogi koji su uživali kakav-takav javni kredibilitet – učešćem u toj nezapamćenoj aroganciji i zatiranju civilnog društva na općini Novo Sarajevo – lišili su sebe, bez daljnjeg, povjerenja intelektualnog djela građana Novog Sarajeva – koji su svjesni da su u raljama duhovnog genocida koji se permanentno provodi i kroz opstrukciju programaskog djelovanja NVO-sektora na lokalnom nivou.

Znači, u naše najveće uspjehe se ubraja i to što se ne odričemo naše Općine, koja se nas odriče pod rukovodstvom aktuelne strukture vlasti – jer njihovo sramno, necivilizacijsko djelovanje završiće na historijskom smetljištu, dok KNS ostaje svetionik budućnosti u pogledu afirmacije kreativnog stvaralaštva i transparentnog javnog djelovanja. Njihov um je ubjeđen da VLADAJU – i ljudima i događajima – ali to je iluzija primitivnog zanesenjaštva koja obično ima ishodište u individualnoj katastrofi ličnosti – jer megalomanija je opaka socijalna bolest koja naopakst prepoznaje kao vrlinu. Vrijeme je izašlo na kraj i sa većim mediokritetima od ovih koji misle da svijet počinje i završava sa njihovim nakaradnim snovima.

Pored navedenog, uspjehom smatramo daljnju programsku profilizaciju gdje se otvara prostor za regionalnu kulturnu i književnu saradnju – što je otvoren proces i svakim danom je sve više saradnika koji u afirmaciji  kvaliteta umjetničke kreacije vide primarni smisao javnog djelovanja.
 




U programoma "4. Novosarajevskih književnih susreta-2010" učeće je uzelo na stotine autora iz desetak zemalja sa nekoliko kontinenata, a faktički je manifestacija ostala bez podrške. Čemu se mogu onda nadati druge NVO?

Osmanbašić: To i jeste suština problema – jer ako nas slome, obeshrabre, demotivišu i dezorjentišu onda su mnogo toga odradilu u pogledu strahovlade i utjerivanja demokratije – jer će se drugi zapitati: šta mogu očekivati mladi entuzijasti kad društvo ne podržava jednu dokazanu međunarodnu manifestaciju? Dakle, više nije bitan ni KNS - bitna je ideja slobode i smisla ljudske kreacije. Iole svjestan čovjek brzo će spoznati da alternative nema osim istrajnosti na časnom putu – jer ako mračnjaci ne odustaju ni kreativci ne bi smjeli da izgube volju. Osnovna, uslovna, prednost maračnjaka je što su oni perfektno organizirani i spremni su da se spuste do dno ljudskosti da bi ostvarili svoje svirepe naume. To pozitivna i kreativna svijest ne može da pojmi – te  iako gleda ne shvata, pa su naivne žtrve manipulacije koja nepreza ni pred čim.Tako reći, sve uz smijeh i šalu, pada se u kolektivnu agoniju gdje faktički ljudi nemaju šta da jedu. Mediji su puni tih zastrašujućih nehumanih priča o individualnim i porodičnim katastraofama – međutim kolektivna svijest je paralizovana jer nije spremna i osposobljena da se adekvatno bori sa nehumanošću tih razmjera. Dakle, dok elita uživa obični ljudi zbog poskupljenja hljeba od deste feninga imaju traume, i to ide lančano - do totalne egzistencijalne frustriranosti, što stvara zavjesu da se sagledaju instrumenti i načini manipulacije nad masama. I pored velikog broja NVO u gradu i državi – izostaje analitička društvena kritika, dakle, ponuda alternative na postojeće stanje. To će potrajati sve dotle dok se kolektivno ne uzdignemo iznad mračnjačkih ideologija i ne osmislimo praktičan funkcionalan modalitet produciranja novih društvenih vrijednosti. Nažalost regrutuje se armija mediokriteta koji olako stiču društvene privilegija putem podaništva i sramnog poslušništva ljudima lišenih svakog oblika civilizacijskih obzira – stoga je nad našom sudbino nadvijena povjesna neizvjesnost – i kao društva a i kao kreativnih ljudi uopće.

Znači, nije slučajno to što se Novosarajevski susreti opstruiraju od strane megalomana niti što su podržani od strane kreativaca iz regije – jer dok ima Susreta sa nama je više svjetlosti i ne bi bilo dobro da se ugasi. Naročito ne ako ima želje i volje od strane kreativaca da to svjetlo traje i da dalje obasjava puteve budućnosti. Ovi Susreti su dokaz da ljudi dobre volje prave ČUDA kad se programski usredsrede ka zajedničkom cilju. To je jedna od krucijalnih spoznaja – koja ima izuzetnu važnost u ovom vremenu i na ovim postorima – gdje se uglavnom ljudi udružuju da bi se bavili angažmanima koji društvu ne služi na čast i donose opću štetu.

Širok spektar autori koji učestvuju u sklopu programa Novosarajevskih književnih susreta, iz BiH, regiona i svijeta – kroz kreativnu sinergiju, prema mišljenju upućenih poznavalaca književnosti ovih prostora, dali su produkt koji ostaje kao nezaobilazno gradivo i štivo za izučavanje aktuelnih književnih tokova i izražaja ovog vremena. A to znači da će svi oni koji budu željeli izučavati objaktivno književnost sa ovih prostora sa početka XXI stoljeća biti upućeni na zbornike radova sa Novosarajevskih susreta: „Kad progovori tišina“, „Gravitacija riječi“, „Balkansko pero“ i „Kapija istoka i zapada“, za sad, a nadamo se da će se ti angažmani nastaviti i u budućnosti.

S kojim pravom neko sebi uzima slobodu da narušava jedan takov delikatan angažman? – jer to ima univerzalnu vrijednost i ne smije se dozvoliti da bude predmet neodgovornog mešetarenja nesavjesnih pojedinaca. 

 
 
U toku je Javni poziv za 5.Novosarajevke književne susrete. Kakvi se programi spremaju za ovu godinu?

Osmanbašić: Mi od početka radimo manifestaciju pod pritiskom – hoće li se manifestacija održati ili neće! I ove godine je ista situacija – tako da smo prinuđeni prihvatiti da je normalno – ono što nije normalno, da bi uopće djelovali. Dokaz da smo vjerovali da će naša općina biti pokrovitelj prošlih susreta je to – što smo isticali lokalno pokoviteljsto i to naveli i u zbirci koja je za tu priliku priređena i odštampana, a obuhata 161 autora iz 18 zemalja – jer su nam obično doznačavali sredstva ili u zadnji čas ili poslije održane manifestacije, a organizatori znaju najbolje šta to znači.

Ove godine imamo nešto jasniju sliku ali neizvjesniju situaciju: jer ne računamo u startu na podršku matične općine, stoga smo u Javnom pozivu napomenuli da su programske restrikcije moguće ako ne obezbjedimo blagovremeno adekvatnu podršku manifestaciji. Ove godine ulazimo u realizaciju programa Susreta sa neizvjesnošću kao nikad do sad i nadamo se da će sve dobro proći.

Smatram da smo žrtve crveno-zelene koalicije – koja je interesni savez dojučerašnjih političnih protivnika koji su u borbi za vlast koristili sva dozvoljena i nedozvoljena sredstva, poznate i nepoznate metode da bi se dokopali fotelja. To ne može donijeti nikakvog dobra BiH, a općina Novo Sarajevo će posebno platiti visoku cijenu te vještačke i iskonstruisane ljubavi u cilj ostvarenja ličnih interesa pojedinaca i uskih krugova ogrezlih u nečasnim aktivnostima. Platfoma kojom se maše građanima dok se fotelje ne raspodjele - zaboraviće se istog trena kad budžeti budu na raspolaganju funkcionerima – koji imaju bogatu povijest u neučinkovitom vršenju javnih dužnosti. Meni je nepoznato da su te opcije korektno realizirale i jedan značajniji program od opće društvene koristi – već su se na kraju balade pravdali „... da su učinili sve što je do njih, a da su drugi krivi što u većoj mjeri nisu realizovani zacrtani ciljevi... itd.“ Biće zanimljivo čuti ko će sad biti TAJ DRUGI – kad se budu pravdali što su neuspješni, jer su se KRIVCI za opću apatiju ujedinili. Znate, kad gledate utakmicu u „fildžan ligi“ – ne možete očekivati dramatičan doživljaj – jer sve se svede na blatnjav teren i da sudija „šilji“ protiv vas. Tako će biti i u platformaškim izvještajima, koje budu morali napisati – jer oni nemaju naviku da odgovaraju svojim članovima, biračima, dakle, građanima koje predstavljaju i kojima su odgovorni. Sve u svemu, iako nije formirana u potpunosti vlast – zna se sve „u pet deka“ šta će biti naredne četiri godine, ako im se dozvoli da sjede, prazne fondove i prosipaju šuplju.

U tom ambijentu, kad nemamo mogućnost da apliciramo svoje projekte za ovu godinu kaja polako teče – šta mi kao organzatori možemo? Ili da odustanemo – ili da uradimo šta možemo. S toga očekujemo razumjevanje od naših saradnika – jer mi ćemo uraditi sve šta je u našoj moći da obezbjedimo da manifestacija se održi kako to i priliči međunarodnoj manifestaciji – ali, na osnovu dosadašnjeg iskustva i procjene situacije – mislim da je pred nama najveći izazov u maglama neizvjesnost, tako da smatamo uspjehom što smo se uopće upustili u sve ovo i malo se uzdamo i u sreću!

Bilo bi šteta da se ova tradicija susretanja u Sarajevu prekine – zbog izražene plemenite ljudske dimenzije, primarno – a autorska djela će i dalje tražiti i nalaziti svoje puteve afirmacije. Od prošle godine štampa se knjiga za najbolju prvu knjigu mladog autora – što smatramo krunom dosadašnjeg djelovanja manifestacije: jer mi smo entuzijasti i djelujemo volonterski. KNS traži angažman tokom cijele godine da bi se program realizirao u par dana – a to podrazumjeva veliku energije, odricanja i ulaganja. U organizaciji i radu sa ljudima ništa se ne podrazumjeva samo po sebi, niti se bilo šta odradi što nije na dnevnom redu planiranih aktivnosti – a to pada, u principu, na par ljudi, jer nemamo mogućnost da se organizujemo srazmjernom obimu programskih angažmana. Međutim, ne žalimo se već se osjećamo ponosni što imamo priliku da nešto učinimo za opću dobrobit – jer kada isčezne ljudska plemenitost nestaće i ljudi, zato se mi ne brinemo za svoju budućnost. Nad nama je nadvijena magla neizvjsnosti – a nad onima koji nam spletkare je mrak propasti koju ne mogu izbjeći, a zavaravaju sebe i druge da to nije tako. Megalomanija je morbidno stanje duha– a ljudi lišeni ljudskosti to doživljavaju kao vrlinu i počast, i tu pomoći nema što je najtužnije.

Tu je četvrti po redu projekat „Euroorjentacije“ – saradnja mladih pisaca Slovenije i BiH. Kroz taj projekat se podržava nova generacija mladih autora koji će za desetak godina biti profilisani pisci i od kojih se očekuje da dostojno prestavljaju pisanu riječ ovih prostora. Dakle, da će promovisatu prirodnu inspiraciju kreativnog izražaja i da neće podlijeći pritisku da postanu „režimska pera bez tinte“, jer iza prodanih i podaničkih duša ne ostaju pjesme i priče – već samo bruka koja se prenosi s koljena na koljeno. Pisana riječ nosi specifičnu težinu u vremenu i prostoru i mladi autori trebaju biti svjesni toga – i odgovorno se odnositi prema javnosti, a i povijesti.

I ne mogu da zamislim kakva bi to godina u Sarajevu bila ako na Susrete ne dođu naši prijatelji iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i dijaspore! To su ljudi koji su prijatelji svim ljudima! Oni Sarajevo doživljavaju kao nešto SVOJE – nešto što im pripada i osjećaju kao dio sebe. Zločin je tim ljudima onemogućiti da jednom godišnje dođu u grad koji vole i tu ljubav ne kriju - već je javno govore jezikom svjetlosti i nade. Smatram da niko nije u mogućnosti da tu KREATIVNU DUHOVNU KONEKCIJU isključi – ma koliko je ignorisao i obezvrjeđivao. Za mene je jedan iskren osmijeh dovoljan motiv da se ide dalje – jer to se od Sarajlija i očekuje.
 
 
 

KNS/15.03.2011.

www.kns.ba

Stvaram neki devijantni blues. Blues za pogrebe. Znaš, volio bih da mi neka zajebana muzika svira taj dan, da raja pleše, smije se, ispija paulaner.... Da se kao slučajno nađe neki vrhunski barmen koji bi slagao vrhunski mojito prisutnim damama.
Pokušao sam odsvirati taj blues. Daleko od svih. Da ne smetam nikome. Na nekoj zabačenoj cesti, kojom obično nitko ne prolazi.
I išlo me je. Bio sam dobar. Bio sam jebeno dobar. I onda je pojavio ON. Nisam GA vidio, nisam čuo kako dolazi. Jednostavno sam mislio da sam previše zaokupljen muzikom, da bih bilo što primijetio. Nije mi trebala publika. Nisam ju želio.
Kratko me je slušao. Nervozno vrtio cigaretu između desnog palca i kažiprsta.
''Ova cesta je moje vlasništvo.'' - čuo sam kako govori. Glas je dolazio do mene, ali ON nije stvarao nikakav zvuk, niti pomjerao usnice. Taj kosoroidni lik. Bio mi je poznat, a nikada ga ranije nisam vidio. Pamtim lica. A tu njušku bi bilo teško zaboraviti.
''Rekao sam ti da je ovo moja cesta. Okreni se i odlazi. Ja to ne govorim dva puta. Nikada. I nikome. Doći ćeš tek ako te budem zvao. Jasno?!'' - ponovo je napravio sve isto, ne pomjerajući usnice, ne ispuštajući nikakav zvuk.
Naravno da mi je bilo jasno. Bez riječi sam ustao, pokupio instrument i krenuo cestom u pravcu suprotnom od mjesta na kom je sunce zalazilo tog kasnog kolovoškog dana.
I tada se nacerio. Ne zato što je pobijedio. ON uvijek pobjeđuje. Nešto mu je palo na pamet.
''Čekaj.'' - rekao je.
''Odsviraj mi nešto. Ljudi bi rekli... Za moju dušu. Jebi ga, ja to ne mogu reći. Odsviraj mi Road to Hell. Otpraši to i nestani, ne želim te vidjeti još neko vrijeme.''
''Jebi ga...'' - rekoh sam sebi. ''...nema šanse da ću to odsvirati!''
Spustio sam glavu i gledao nečije prste kako prebiru po žicama. Ruka kojom sam držao instrument nije bila moja ruka. Glas koji je izlazio iz mojih usta nije bio moj glas. Ali znoj koji me oblijevao bio je moj. Taj vonj mi je dobro poznat. Pjesma je konačno završila. Činilo mi se da nikada neće prestati. Okrenuo sam se oko sebe. Bio sam sam. Nikada nikoga tu nije ni bilo. Potrčao sam, bježao sam od tog trenutka. Bježao sam od tog bluesa. Instrument sam bacio u gusto žbunje na prvom raskrižju. Pogledom sam tražio birtiju. Trebao mi je viski. Trebalo mi je puno toga.

Eh, da napisem i u ovoj temi jedno pitanje :

Davno sam na netu našao jednu priču Nure Bazdulj Hubijar koja obrađuje tematiku kako se jedan gospodin nađe prevaren od strane prijateljice svoje maloljetne kćerke koja ga na neki način prevari i optuži za silovanje..Ne sjećam se tačno, ali da provjerim da ne zna neko naslov te priče i gdje se može naći na netu? Izvinjavam se na ovako "zbrkanim" mislima, ali se ne mogu detaljnije sjetiti...